#1 Sarajevo 10 godina posle
Posted: 26/12/2005 15:04
Ovo je prica koju je uradila grupica novinara o Sarajevu, ali samo o drustvenoj situaciji u gradu, 10 godina nakon zavrsetka ratnih sukoba.
Sarajevo, deset godina posle
Presudna bitka za Sarajevo
«Sarajevo danas vodi borbu važniju od one pod granatama. Danas se Sarajevo bori da li će postati onakvo kakvi su bili oni koji su granatirali ovaj grad, ili će biti drugačije Sarajevo koje će reći da oni koji su ga granatirali nisu imali pravo na to», reči su Alena Kristića, predsednika udruženja «Abraham», koje okuplja sve ljude dobre volje, bez obzira na veru i nacionalnu pripadnost. Deset godina nakon završetka najduže opsade jednog grada u istoriji koja je trajala 1,425 dana, tokom koje je poginulo oko 11,000 ljudi, Sarajevo se bori da oprosti, da započne novi, li nastavi da živi životom kakvim je živeo pre krvavog pira koji ga zadesio. Povratak na staro, međutim ne teče lako. Grad je napustilo stotine hiljada ljudi, koje su prisilom zamenili oni koji se ne osećaju Sarajlijama, a u dobrom slučaju niti žele da se osećaju tako. Povratnici su retki, a i kad se pojave kroz grad samo prođu. Do zaposlenja je gotovo nemoguće doći, pa im je jedino rešenje prodaja imovine i povratak u novi dom. U takvoj atmosferi Sarajevo se bori da «ostane grad sa velikim G», kako je to govorio Ivo Andrić ulazeći u grad.
Pre 15-ak godina, kada se stradanja koje je Sarajevo doživelo nisu mogla ni naslutiti, grupa Sarajlija, okupljena oko zajedničkog projekta zvanog «Top lista nadrealista» uradila je skeč u kom su podelili grad na dva dela. Vizionari ili nešto drugo? Iz sadašnje perspektive grada i njenih stanovnika, granica koja deli grad na dva dela ne postoji, što zaista odgovara stanju na terenu. Granice, međutim ne moraju biti vidljive. Postojanje mentalnih barijera, ograničenost uma, a samim tim neinformisanost opasnije su od bilo kog oružja, jer samo takav um je u stanju da povuče oroz i započne orgijanje, koje se u Sarajevu i BiH desilo. Kako se probuditi iz takvog stanja i vratiti u normalan život?
Fra Mile Babić, čovek koji je jedan od osnivača Franjevačke teologije u Sarajevu i koji je za vreme rata, zajedno sa studentima bio proteran iz tog, tada srpskog dela grada (Ilidža) smatra da će život, baš kao i voda da pronađe način da ispliva na površinu. Moglo bi se reći da je optimizam ove vrste prisutan, gotovo u svim segmentima društva, ali izuzetaka uvek ima.
-Bošnjaci na suptilan način na svakom mestu gde je bilo Srba pokušavaju da spriječe povratak. U školama nema Srba, a do zaposljenja je nemoguće doći. Oni čak i džamije prave na mestima gdje su Srbi živjeli, kako bi im dali poruku da nisu dobrodošli nazad.
Ovo su reči Dušana Šehovca iz Demokratske inicijative Sarajevskih Srba (DISS), koji je kaže da je od 170,000 Srba u Sarajevu ostalo svega oko 30,000, mada je i taj broj diskutabilan, jer je poslednji popis stanovništva obavljen još 1991. godine, a veliki broj onih koji su se vratili, iako su prodali svoju imovinu, još uvek se vode kao stanovnici Sarajeva. Ovakva situacija pogoduje nacionalnim zajednicama, jer u ovakvom neznanju svako može da barata činjenicama i ciframa na način kako im u datom momentu odgovara.
Slične pritužbe imao je i Franjo Topić, predsednik Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“, koji kaže da je u Sarajevu od 37,000 Hrvata, koliko ih je živelo pre rata ostalo oko 20,000 i dodaje da Sarajevo neće nikad više imati pozitivan imidž, kao što je imao, bez Srba i Hrvata u njemu.
-Problem je, međutim što su se i Srbi i Hrvati odrekli Sarajeva. Pri tom ne mislim na običan narod već na političku elitu. Oni su se odrekli i jedinstvene BiH.
Topić se zapitao kako oni mogu bilo šta popraviti i poboljšati, ukoliko zemlju u kojoj žive ne doživljavaju kao svoju.
Kada je reč o „političkoj eliti“, oni danas vode isključivo nacionalnu politiku, a prema rečima profesora Nerzuk Ćuraka sa Fakulteta političkih nauka, njihovo promišljanje nije ni strateško ni političko, već „politikansko“.
-Politikom u BiH se bave nekompetentni ljudi, koji se nisu mogli ostvariti ni u jednom drugom polju života, kaže Ćurak i dodaje da su oni nesposobni da se uzdignu iznad svojih zahteva na opšti društveni nivo na kom bi svi građani BiH imali koristi.
U takvom stanju, kada je nacionalna politika u prvom planu o održivom povratku nema govora, ali zato i danas, deset godina nakon završetka ratnih sukoba možemo da govorimo o održivom odlasku. Kada govorimo o održivom povratku, govorimo o mogućnosti povratka u svoje stanove i kuće, o mogućnosti zaposlenja, školovanja, ostvarivanja prava na penziju, na socijalno i zdravstveno osiguranje i pre svega na sigurnost. Zbog nemogućnosti ostvarivanja svega ovoga, kao i zbog pritiska Republike Srpske, u slučaju Srba i tzv. „Herceg Bosne“ u slučaju Hrvata, najveći deo povratnika se odlučio na prodaju svoje imovine i potražio sreću među «svojim narodom» ili u inostranstvu u potrazi za „bijelim hljebom“. Dolaskom etničkih zajednica u područja gde žive pripadnici „njihovog“ naroda, nacionalne strukture su dobile novu snagu, koju grade pre svega na mržnji prema onima koji su ostali, bili oni Bošnjaci, Srbi ili Hrvati.
Ovo potvrdjuju i Slobodan Janjić, predsednika DISS i Šehovac, koji kažu da se u Republici Srpskoj na njih gleda kao na izdajnike i na «budale koji su ostali da žive u Sarajevu». Slična situacija je i sa Hrvatima, koji uporno insistiraju na stvaranju trećeg entiteta gde čine većinu (Herceg-Bosna). Postojanje tog entiteta u njihovim očima nikada nije bilo upitno i jedino pitanje koje ovde može da se nametne je znači li to dalje iseljavanje Hrvata iz Sarajeva i ostalih gradova gde su Bošnjaci u većini, jer do posla i mogućnosti normalnog življenja u Sarajevu ne mogu da dodju.
Ne slažu se svi, međutim sa konstatacijom da su Srbi i Hrvati diskriminisani u Sarajevu kada su u pitanju stvari koje bi im omogućile održiv povratak. Šaćir Filandra, predsednik Bošnjačke kulturne zajednice „Preporod“ smatra da nije sve tako crno kako su Topić i Janjić opisali. On kaže da zna jako dobre primere Srba i Hrvata kojima nikada nije bilo bolje u životu, ali naglašava da isto tako zna i za loše primere gde su Srbi i Hrvati diskriminisani.
Ove činjenice govore u prilog tezi da Sarajevo više nije multinacionalna i tolerantna sredina, a sam grad je prema rečima Ćuraka na pola puta u smislu urbaniteta i trenutno se nalazi u stanju „nerata, a ne mira“.
- Ne može se govoriti o tome da je grad promijenio ljude koji su došli u Sarajevo usljed velikih demografskih pomijeranja posljednjih 15 godina. Nažalost, u mnogim dijelovima grada se može reći da su ljudi koji su došli u Sarajevo, promijenili grad.
Velike demografske prouzrokovale su i velike kulturološke promene koje negativno utiču na transformaciju grada.
-Za razliku od prošlih vremena kada su ljudi pasivno dolazili u Sarajevo da se školuju, da se zaposle i ostvare neki ekonomski prosperitet i koji su dolazili sa poštovanjem prema tramvaju, semaforu, grad su preplavile hiljade ljudi koji su iz ruralnih krajeva protjerani u urbane i njima je vrlo teško da se uklope u te nove koncepte života s obzirom na traume koje nose u sebi, ocenio je Ahmed Imamović, režiser filma „Go West“.
Zbog svega toga, grad je u nekim elementima poprimio obrise čaršije, koji se prema rečima Fra Mileta ipak ne da „duhu palanke jer se polako se vraća u normalu“.
Po prirodi „dobro obavješteni pesimista“ Ćurak vidi nadu u postojanju mentalnih oaza otpora- nevladinog sektora, građanskih oaza, nezavisnih medija koji „djeluju u toj sferi jednog građanskog, antipolitičkog aktiviteta koji spašavaju dušu Sarajeva“. On se nada da će njihovo postojanje razbiti stereotipe koji prevladavaju kada se govori o Sarajevu. Prema njegovim rečima ti stereotipi su višestruki, a kao najnesrećniji od svih on navodi stereotip po kom je Sarajevo isključivo bošnjački grad.
-Tu se ono poredi sa svim svojim slabostima, netrpljenjem različitosti sa Banja Lukom ili Mostarom. Tako se dobijaju tri etnička glavna grada, što Sarajevo po svom načinu života, po načinu povijesne i kulturne egzistencije ne može biti.
Navodeći i stereotip po kom je Sarajevo uvek bio mesto niže vrednosti od Beograda i Zagreba, Ćurak zaključuje da to više govori o onima koji su producirali te stereotipe, nego o samom Sarajevu i dodaje da je Sarajevo „jedan veličanstven grad, koji je ugrožen unutrašnjim i vanjskim stereotipima“.
Jedna od stvari koja je vidljiva golim okom, a koja je doprinela stvaranju stereotipa o Sarajevu kao isključivo bošnjačkom gradu su novoizgrađeni verski objekti širom grada i to pre svega džamije. Do informacije o tome koliko ih je sagrađeno poslednjih deset godina nije bilo moguće doći, jer se čini da to zapravo niko i ne zna ili ne želi da kaže. Uglavnom je spominjano da ih u gradu sada ima oko 150 komada, dok je pre rata ta brojka iznosila 99 primeraka. Prostom matematičkom računicom dolazimo do brojke od oko 50 novoizgrađenih džamija, koje se prema rečima Šehovca grade kao „benzinske pumpe na raskršćima“.
-To je zlouporeba vjere u nacionalne i političke svrhe. Umjesto da gradimo toleranciju, povjerenje među ljudima i da vjerujemo u zajedničkog stvoritelja mi jedni drugima prkosimo, zaključio je Fra Mile Babić koji je novoizgrađene džamije i crkve nazvao „prkos objektima“.
Njegov kolega po vokaciji Franjo Topić, koji je ujedno i sveštenik vrhbosanske nadbiskupije, kao i profesor na katoličkoj filozofsko-teološkoj školi smatra da verski objekti treba da se grade.
-Pustimo ljudima da budu to što jesu i to što hoće da budu. Onome kome smeta različitost, tome smeta i priroda i Bog. Meni ne može smetati što se gradi pravoslavna crkva ili džamija.
Na drugoj strani Sarajeva, onoj istočnoj, koja pripada Republici Srpskoj nakon rata sagrađene su tri pravoslavne crkve, čija je gradnja prema rečima Šehovca započela još pre rata. On je dodao da u federalnom delu Sarajeva nije sagrađen nijedan pravoslavni verski objekat nakon rata, a isto je potvrdio i Topić kada je reč o katoličkim objektima.
Ovakvu inflaciju verskih objekata osudio je i Kristić koji je naglasio da se verski objekti grade na vidljivim mestima da bi se „uplašili oni kojima to nije namjenjeno“.
-U BiH imamo perverziju verskih simbola i objekata. Oni nisu mjesta topline gdje mogu dovesti svog prijatelja, već su hladni kao bunkeri.
Uzevši u obzir da su političari vešto iskoristili novonastalu situaciju nakon raspada komunizma i da su pod svoje okrilje privoleli sve tri verske zajednice, jasno je da je gradnja verskih objekata bez ikakvog reda i potrebe više politički čin, kojim se jasno daje na znanje «onim drugima» ko je petao u tom kokošinjcu.
Pomirenje, oproštaj, zaborav
Jedno od najčešćih pitanja i tema, koja su se aktuelizovala ove godine, kada se obeležavaju desetogodišnjice masakra u Srebrenici, Oluje u hrvatskoj Krajini, kao i Dejtonskog sporazuma je pitanje opraštanja i zaborava grehova u ne tako davnoj prošlosti. Istorija je profesorica života, ali ljudi na ovim prostorima očigledno iznova i iznova ponavljaju isti razred zbog jednog te istog predmeta i samim tim koče svoj i napredak celokupne zajednice. Opšte je mišljenje da se četiri godine opsade Sarajeva ne smeju zaboraviti, a isto tako je i opšte mišljenje da treba oprostiti, ali pitanje je kome, kako i da li je to uopšte moguće? Većina sagovornika smatra da se oprost olako shvata, a Fra Mile misli da ljudi uopšte nisu naučili šta oprost znači. Pitanje oprosta je za Ćuraka najvažnije pitanje za boljitak zajednice. On dodaje da se javni prostor političke misli mora osloboditi tih pitanja, jer su to pitanja koja zalaze u sferu emocija i koja idu na ruku nacionalistima.
-Zaborav nema smisla ako se producira samo na pravnu dimenziju, što političari žele. Ta pitanja moraju biti na dnevnoj agendi u kulturnim, medijskim, znanstvenim sferama i to na način da do svih dođu informacije da je određena politika u njegovo ime počinila zločin. Ako svedemo sve da su osuđeni ljudi koji su činili zločine a ne izvršimo apsolutni kulturni transfer možemo očekivati ponavljanje istorije, zaključuje Ćurak i dodaje da takav konstruktivni zaborav može mnogo doprineti napretku zajednice.
Rane koje su ostavljene gradu da ih sam zaceli sa vremenom će sigurno nestati. Pitanje je koju vrstu leka upotrebiti za ubrzanje tog procesa. Po koja suzica i topla reč sigurno mogu blagotvorno da deluju, ali ono čime se Sarajevo posebno ponosilo godinama unazad i na čemu treba da gradi svoju i budućnost BiH, kao i celog regiona je proizvodnja duha i osmeha na dečijim licima, tim malim ambasadorima mira.
Antrfile 1
Mladi i nadrealisti
-Moć mladih je velika, osnovni problem je što nisu organizovani, treba ih usmjeriti , oni nisu svjesni svoje moći, reči su Borisa Šibera nekadašnjeg nadrealiste, sadašnjeg urednika programa za djecu i mlade na Federalnoj televiziji. Šiber je danas aktivan i u organizaciji «Ask Sarajevo», koja se bavi problemima mladih i kulturom. Kada je reč o toj organizaciji zanimljivost je da je osnovana od strane pet Norvežanki, koje su bile na «privremenom radu u Sarajevu». One su najviše zaslužne za organizaciju trodnevnog festivala «Revival» koji je održan umaju ove godine i koji bi prema rečima Nedima Lipe, trebao da postane sarajevski EXIT. Sam festival značio je , ipak nešto više od tri dana muzike, jer je njime zvanično započeta rekonstrukcija simbola grada, Doma mladih.
Problem sa tom ustanovom je što je u nadležnosti Skenderije, koja se, kako Lipa kaže ne brine mnogo o njegovoj obnovi. Pitanje je da li će se novac koji se kroz fondaciju koju je ta organizacija osnovala dati za obnovu Doma mladih, ili će se upotrebiti za organizaciju manifestacija. Lipa veruje da je drugo rešenje pravo i već najavljuje novi Revival, koji bi se trebao održati u istom prostoru od 25. do 27. maja 2006. godine.
-Vjerujem da će političari kada vide toliku količinu ljudi shvatiti kolika je snaga mladih i da će se zbog njih samih, a ne nas, potruditi da obnovu Doma privedu kraju. Da se oni pitaju, ja znam da bi najviše voljeli da nas vide napolju, kaže Lipa.
Simbol ovoga grada, osim Doma mladih su svakako neizbežni nadrealisti, koji su izvršili veliku uticaj na mlade krajem osamdesetih godina, zajedno sa Zabranjenim Pušenjem i celim pokretom koji se tada zvao New Primitivs. Danas, nadrealisti nisu ni blizu ponovnom okupljanju.
-Nadrealisti su razbucani. Dado Džihan je u Londonu, Ogija vidim jednom godišnje, Đuru sam vidio na Sarajevo film festivalu 10 minuta, Nele se ne javlja... Razbucani, na žalost.
Ovo su Šiberove reči, koji je sudbinu nadrealista povezao sa sudbinom BiH i Sarajeva. Ali, njegov optimizam i duh koji je oduvek krasio nadrealiste ipak budi nadu.
- Dok je nas živih proletera i dok se čuje puška sa Ljubinog groba ima nade za BiH.
Antrfile2
SARAJEVSKI DOMAĆI FRANCUZ
U Sarajevu postoji i Francuski kulturni centar koga je osnovao Fransis Boueb. Priča o ovome čovjeku i njegovom dolasku u glavni grad BiH 1994, dok je rat još uvijek harao ovim prostorima, je nesvakidašnja.
-Nisam poznavao Sarajevo prije rata. Znao sam klišee i znao sam da je to mitski grad. Pola istok, pola zapad. Znao sam sve loše momente u državi, atentat, prvi svjetski rat je počeo ovdje. Pročitao sam priče putopisaca. Poznavao sam status ex YU koja se nalazila na granici istočnog i zapadnog bloka.
Boueb kaže da je kada je počeo rat u BiH odmah shvatio šta se dešava u srcu Evrope i na kraju veka. Pratio je sve događaje sa svojim drugovima piscima, intelektualcima i dr. Neki od njih su bili u Hrvatskoj i ubijeni su.
-Pjer je bio moj drug novinar. Tražili smo njegovo telo, mina ga je raznijela. Tako nam je rat postao blizak. Od tada nam je rat svakodnevna tema. Vremenom smo shvatili da taj rat postaje naš. U Francuskoj sam se brinuo za izbeglice, objavljivao njihova svedočenja, organizovao razne susrete, proteste na ulicama, pronalazio novac za pomoć nesretnim ljudima...
U Sarajevo je pokušao doći 1993. godine. Imao je ideju da se spusti padobranom preko planina i da se mobilizuje. Međutim nije mu pošlo za rukom.
-Stigao sam u proleće 1994. godine. Hteo sam videeti vlastitim očima šta se čini nesretnicima ovog grada. Ušao sam i ono što sam vidio je bilo gore nego što se može zamisliti. Odlučio sam ostati. Nema ništa apsurdnije od toga što sam uradio. Svi su mislili da sam lud.
-Prošlo je 10 godina od kraja rata. Često se govorilo da se Evropa uništava u Sarajevu, ali se govori i da će se Evropa opet napraviti u Sarajevu. Postaće sinbol otpora. Pitanje je da li se danas može slaviti Dejton. Ja ga neću slaviti. Ovo nikada nije viđeno u historiji. Nema ni pobjednika, ni poraženog. Danas je zemlja podeljena. Kada bismo ukinuli entitete ljudi bi se bez problema pronašli. Čemu entiteti? Sarajevo nije mrtvo. Mislim da će vremenom postati ono što je nekada bilo. Ono je potrebno svima u ovoj regiji.»
Francuski kulturni centar je prvi centar koji je otvoren. Sa radom je počeo vrlo brzo nakon što je Boueb stigao u Sarajevo, 1994. godine. Ostali su došli kasnije. -Trudimo se pridružiti Evropu Sarajevu. Danas imamo 500 učenika francuskog i italijanskog jezika. Nakon rata sam počeo sa 6 učenika. Da imamo više mesta bilo bi ih više. Bavimo se filmom, prevodom, tri četvrtine knjiga koje su prevedene sa ovog podneblja na francuski su naše. Otkrirli smo mnoge pisce, preveli ih i objavili u Francuskoj, objasnio je Boueb u nekoliko rečenica posao kojim se bavi od kada je postao građanin Sarajeva.
Antrfile3
Anketa: «Poklati stoku kao što smo trebali '92. godine»
Ukoliko niste obaviješteni gdje se nalazi linija razgraničenja Istočnog Sarajeva i Sarajeva, teško da biste to i po čemu mogli zaključiti. Jedini pokazatelj je bila ulica, čiji se levi i desni deo razlikuju po boji i pismu na tablicama sa imenom ulice. Jedne su plave, napisane ćirilicom, a druge zelene i napisane latinicom. Kako bi smo se zaista uverili kakva je situacija, bar kada je svakodnevni život u pitanju, otišli smo na Dobrinju i razgovarali sa ljudima koji žive sa obe strane granice.
SINIŠA 30, ISTOČNO SARAJEVO
-Radim i u Istočnom Sarajevu i u federalnom. Sveki dan odlazim u federalni dio radi posla i nemam nikakvih problema. Situacija više nije ni blizu kako je nekada bila. Družimo se mi, izlazimo i mi tamo, dolaze i oni ovamo, ali to jednostavno nije vise to. Jedino što nam je ostalo je da pokušamo da budemo dobre komšije.
Ranije je svima smetalo što je jedna ulica podijeljena na lijevu i desnu stranu, sa svim obilježjima svog entiteta. Sada smo se svi navikli na to.
DRAGAN 24, ISTOČNO SARAJEVO
-Radim kao konobar u Istočnom Sarajevu. Rijetko odlazim u federalni dio. Kada odem to je zbog uspomena. Inače, nemam potrebe da idem tamo jer mi je i stan i posao ovdje. U početku su mi smetale zelene table u polovini jedne ulice, jer su nastojali da sve oboje u zeleno. Sada sam već navikao i to ne primjećujem. Ova granica između entiteta, na Dobrinji, za mene više i ne postoji. Toliko je vremena prošlo da rijetko ko zna još uvijek za tu granicu i gdje je ona tačno.
AVDIJA 60, SARAJEVO
-Sa Istočnim Sarajevom sam povezan prijateljskim vezama, makar telefonom, ako ništa drugo. Granice među entitetima ne mogu da komentira, jer ne znam ni dokle su. Kada mi nešto treba ja odem tamo. Recimo često idem u apoteku. Te granice stvrano ne postoje, da postoje valjda bi nam tražili pasoš ili nešto slično.
SANETA, SARAJEVO
-Ja sam prije dvije godine doselila sa Kosova i nisam do sada imala nikakvih problema. U Istočno Sarajevo idem redovno, jer su telefonski pozivi jeftiniji. Ni tamo nisam doživjela nikakvu neugodu.
SAŠA, ISTOČNO SARAJEVO
-Šta da vam kažem? Treba poklati tu stoku kao što smo mislili '92. godine
Sarajevo, deset godina posle
Presudna bitka za Sarajevo
«Sarajevo danas vodi borbu važniju od one pod granatama. Danas se Sarajevo bori da li će postati onakvo kakvi su bili oni koji su granatirali ovaj grad, ili će biti drugačije Sarajevo koje će reći da oni koji su ga granatirali nisu imali pravo na to», reči su Alena Kristića, predsednika udruženja «Abraham», koje okuplja sve ljude dobre volje, bez obzira na veru i nacionalnu pripadnost. Deset godina nakon završetka najduže opsade jednog grada u istoriji koja je trajala 1,425 dana, tokom koje je poginulo oko 11,000 ljudi, Sarajevo se bori da oprosti, da započne novi, li nastavi da živi životom kakvim je živeo pre krvavog pira koji ga zadesio. Povratak na staro, međutim ne teče lako. Grad je napustilo stotine hiljada ljudi, koje su prisilom zamenili oni koji se ne osećaju Sarajlijama, a u dobrom slučaju niti žele da se osećaju tako. Povratnici su retki, a i kad se pojave kroz grad samo prođu. Do zaposlenja je gotovo nemoguće doći, pa im je jedino rešenje prodaja imovine i povratak u novi dom. U takvoj atmosferi Sarajevo se bori da «ostane grad sa velikim G», kako je to govorio Ivo Andrić ulazeći u grad.
Pre 15-ak godina, kada se stradanja koje je Sarajevo doživelo nisu mogla ni naslutiti, grupa Sarajlija, okupljena oko zajedničkog projekta zvanog «Top lista nadrealista» uradila je skeč u kom su podelili grad na dva dela. Vizionari ili nešto drugo? Iz sadašnje perspektive grada i njenih stanovnika, granica koja deli grad na dva dela ne postoji, što zaista odgovara stanju na terenu. Granice, međutim ne moraju biti vidljive. Postojanje mentalnih barijera, ograničenost uma, a samim tim neinformisanost opasnije su od bilo kog oružja, jer samo takav um je u stanju da povuče oroz i započne orgijanje, koje se u Sarajevu i BiH desilo. Kako se probuditi iz takvog stanja i vratiti u normalan život?
Fra Mile Babić, čovek koji je jedan od osnivača Franjevačke teologije u Sarajevu i koji je za vreme rata, zajedno sa studentima bio proteran iz tog, tada srpskog dela grada (Ilidža) smatra da će život, baš kao i voda da pronađe način da ispliva na površinu. Moglo bi se reći da je optimizam ove vrste prisutan, gotovo u svim segmentima društva, ali izuzetaka uvek ima.
-Bošnjaci na suptilan način na svakom mestu gde je bilo Srba pokušavaju da spriječe povratak. U školama nema Srba, a do zaposljenja je nemoguće doći. Oni čak i džamije prave na mestima gdje su Srbi živjeli, kako bi im dali poruku da nisu dobrodošli nazad.
Ovo su reči Dušana Šehovca iz Demokratske inicijative Sarajevskih Srba (DISS), koji je kaže da je od 170,000 Srba u Sarajevu ostalo svega oko 30,000, mada je i taj broj diskutabilan, jer je poslednji popis stanovništva obavljen još 1991. godine, a veliki broj onih koji su se vratili, iako su prodali svoju imovinu, još uvek se vode kao stanovnici Sarajeva. Ovakva situacija pogoduje nacionalnim zajednicama, jer u ovakvom neznanju svako može da barata činjenicama i ciframa na način kako im u datom momentu odgovara.
Slične pritužbe imao je i Franjo Topić, predsednik Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“, koji kaže da je u Sarajevu od 37,000 Hrvata, koliko ih je živelo pre rata ostalo oko 20,000 i dodaje da Sarajevo neće nikad više imati pozitivan imidž, kao što je imao, bez Srba i Hrvata u njemu.
-Problem je, međutim što su se i Srbi i Hrvati odrekli Sarajeva. Pri tom ne mislim na običan narod već na političku elitu. Oni su se odrekli i jedinstvene BiH.
Topić se zapitao kako oni mogu bilo šta popraviti i poboljšati, ukoliko zemlju u kojoj žive ne doživljavaju kao svoju.
Kada je reč o „političkoj eliti“, oni danas vode isključivo nacionalnu politiku, a prema rečima profesora Nerzuk Ćuraka sa Fakulteta političkih nauka, njihovo promišljanje nije ni strateško ni političko, već „politikansko“.
-Politikom u BiH se bave nekompetentni ljudi, koji se nisu mogli ostvariti ni u jednom drugom polju života, kaže Ćurak i dodaje da su oni nesposobni da se uzdignu iznad svojih zahteva na opšti društveni nivo na kom bi svi građani BiH imali koristi.
U takvom stanju, kada je nacionalna politika u prvom planu o održivom povratku nema govora, ali zato i danas, deset godina nakon završetka ratnih sukoba možemo da govorimo o održivom odlasku. Kada govorimo o održivom povratku, govorimo o mogućnosti povratka u svoje stanove i kuće, o mogućnosti zaposlenja, školovanja, ostvarivanja prava na penziju, na socijalno i zdravstveno osiguranje i pre svega na sigurnost. Zbog nemogućnosti ostvarivanja svega ovoga, kao i zbog pritiska Republike Srpske, u slučaju Srba i tzv. „Herceg Bosne“ u slučaju Hrvata, najveći deo povratnika se odlučio na prodaju svoje imovine i potražio sreću među «svojim narodom» ili u inostranstvu u potrazi za „bijelim hljebom“. Dolaskom etničkih zajednica u područja gde žive pripadnici „njihovog“ naroda, nacionalne strukture su dobile novu snagu, koju grade pre svega na mržnji prema onima koji su ostali, bili oni Bošnjaci, Srbi ili Hrvati.
Ovo potvrdjuju i Slobodan Janjić, predsednika DISS i Šehovac, koji kažu da se u Republici Srpskoj na njih gleda kao na izdajnike i na «budale koji su ostali da žive u Sarajevu». Slična situacija je i sa Hrvatima, koji uporno insistiraju na stvaranju trećeg entiteta gde čine većinu (Herceg-Bosna). Postojanje tog entiteta u njihovim očima nikada nije bilo upitno i jedino pitanje koje ovde može da se nametne je znači li to dalje iseljavanje Hrvata iz Sarajeva i ostalih gradova gde su Bošnjaci u većini, jer do posla i mogućnosti normalnog življenja u Sarajevu ne mogu da dodju.
Ne slažu se svi, međutim sa konstatacijom da su Srbi i Hrvati diskriminisani u Sarajevu kada su u pitanju stvari koje bi im omogućile održiv povratak. Šaćir Filandra, predsednik Bošnjačke kulturne zajednice „Preporod“ smatra da nije sve tako crno kako su Topić i Janjić opisali. On kaže da zna jako dobre primere Srba i Hrvata kojima nikada nije bilo bolje u životu, ali naglašava da isto tako zna i za loše primere gde su Srbi i Hrvati diskriminisani.
Ove činjenice govore u prilog tezi da Sarajevo više nije multinacionalna i tolerantna sredina, a sam grad je prema rečima Ćuraka na pola puta u smislu urbaniteta i trenutno se nalazi u stanju „nerata, a ne mira“.
- Ne može se govoriti o tome da je grad promijenio ljude koji su došli u Sarajevo usljed velikih demografskih pomijeranja posljednjih 15 godina. Nažalost, u mnogim dijelovima grada se može reći da su ljudi koji su došli u Sarajevo, promijenili grad.
Velike demografske prouzrokovale su i velike kulturološke promene koje negativno utiču na transformaciju grada.
-Za razliku od prošlih vremena kada su ljudi pasivno dolazili u Sarajevo da se školuju, da se zaposle i ostvare neki ekonomski prosperitet i koji su dolazili sa poštovanjem prema tramvaju, semaforu, grad su preplavile hiljade ljudi koji su iz ruralnih krajeva protjerani u urbane i njima je vrlo teško da se uklope u te nove koncepte života s obzirom na traume koje nose u sebi, ocenio je Ahmed Imamović, režiser filma „Go West“.
Zbog svega toga, grad je u nekim elementima poprimio obrise čaršije, koji se prema rečima Fra Mileta ipak ne da „duhu palanke jer se polako se vraća u normalu“.
Po prirodi „dobro obavješteni pesimista“ Ćurak vidi nadu u postojanju mentalnih oaza otpora- nevladinog sektora, građanskih oaza, nezavisnih medija koji „djeluju u toj sferi jednog građanskog, antipolitičkog aktiviteta koji spašavaju dušu Sarajeva“. On se nada da će njihovo postojanje razbiti stereotipe koji prevladavaju kada se govori o Sarajevu. Prema njegovim rečima ti stereotipi su višestruki, a kao najnesrećniji od svih on navodi stereotip po kom je Sarajevo isključivo bošnjački grad.
-Tu se ono poredi sa svim svojim slabostima, netrpljenjem različitosti sa Banja Lukom ili Mostarom. Tako se dobijaju tri etnička glavna grada, što Sarajevo po svom načinu života, po načinu povijesne i kulturne egzistencije ne može biti.
Navodeći i stereotip po kom je Sarajevo uvek bio mesto niže vrednosti od Beograda i Zagreba, Ćurak zaključuje da to više govori o onima koji su producirali te stereotipe, nego o samom Sarajevu i dodaje da je Sarajevo „jedan veličanstven grad, koji je ugrožen unutrašnjim i vanjskim stereotipima“.
Jedna od stvari koja je vidljiva golim okom, a koja je doprinela stvaranju stereotipa o Sarajevu kao isključivo bošnjačkom gradu su novoizgrađeni verski objekti širom grada i to pre svega džamije. Do informacije o tome koliko ih je sagrađeno poslednjih deset godina nije bilo moguće doći, jer se čini da to zapravo niko i ne zna ili ne želi da kaže. Uglavnom je spominjano da ih u gradu sada ima oko 150 komada, dok je pre rata ta brojka iznosila 99 primeraka. Prostom matematičkom računicom dolazimo do brojke od oko 50 novoizgrađenih džamija, koje se prema rečima Šehovca grade kao „benzinske pumpe na raskršćima“.
-To je zlouporeba vjere u nacionalne i političke svrhe. Umjesto da gradimo toleranciju, povjerenje među ljudima i da vjerujemo u zajedničkog stvoritelja mi jedni drugima prkosimo, zaključio je Fra Mile Babić koji je novoizgrađene džamije i crkve nazvao „prkos objektima“.
Njegov kolega po vokaciji Franjo Topić, koji je ujedno i sveštenik vrhbosanske nadbiskupije, kao i profesor na katoličkoj filozofsko-teološkoj školi smatra da verski objekti treba da se grade.
-Pustimo ljudima da budu to što jesu i to što hoće da budu. Onome kome smeta različitost, tome smeta i priroda i Bog. Meni ne može smetati što se gradi pravoslavna crkva ili džamija.
Na drugoj strani Sarajeva, onoj istočnoj, koja pripada Republici Srpskoj nakon rata sagrađene su tri pravoslavne crkve, čija je gradnja prema rečima Šehovca započela još pre rata. On je dodao da u federalnom delu Sarajeva nije sagrađen nijedan pravoslavni verski objekat nakon rata, a isto je potvrdio i Topić kada je reč o katoličkim objektima.
Ovakvu inflaciju verskih objekata osudio je i Kristić koji je naglasio da se verski objekti grade na vidljivim mestima da bi se „uplašili oni kojima to nije namjenjeno“.
-U BiH imamo perverziju verskih simbola i objekata. Oni nisu mjesta topline gdje mogu dovesti svog prijatelja, već su hladni kao bunkeri.
Uzevši u obzir da su političari vešto iskoristili novonastalu situaciju nakon raspada komunizma i da su pod svoje okrilje privoleli sve tri verske zajednice, jasno je da je gradnja verskih objekata bez ikakvog reda i potrebe više politički čin, kojim se jasno daje na znanje «onim drugima» ko je petao u tom kokošinjcu.
Pomirenje, oproštaj, zaborav
Jedno od najčešćih pitanja i tema, koja su se aktuelizovala ove godine, kada se obeležavaju desetogodišnjice masakra u Srebrenici, Oluje u hrvatskoj Krajini, kao i Dejtonskog sporazuma je pitanje opraštanja i zaborava grehova u ne tako davnoj prošlosti. Istorija je profesorica života, ali ljudi na ovim prostorima očigledno iznova i iznova ponavljaju isti razred zbog jednog te istog predmeta i samim tim koče svoj i napredak celokupne zajednice. Opšte je mišljenje da se četiri godine opsade Sarajeva ne smeju zaboraviti, a isto tako je i opšte mišljenje da treba oprostiti, ali pitanje je kome, kako i da li je to uopšte moguće? Većina sagovornika smatra da se oprost olako shvata, a Fra Mile misli da ljudi uopšte nisu naučili šta oprost znači. Pitanje oprosta je za Ćuraka najvažnije pitanje za boljitak zajednice. On dodaje da se javni prostor političke misli mora osloboditi tih pitanja, jer su to pitanja koja zalaze u sferu emocija i koja idu na ruku nacionalistima.
-Zaborav nema smisla ako se producira samo na pravnu dimenziju, što političari žele. Ta pitanja moraju biti na dnevnoj agendi u kulturnim, medijskim, znanstvenim sferama i to na način da do svih dođu informacije da je određena politika u njegovo ime počinila zločin. Ako svedemo sve da su osuđeni ljudi koji su činili zločine a ne izvršimo apsolutni kulturni transfer možemo očekivati ponavljanje istorije, zaključuje Ćurak i dodaje da takav konstruktivni zaborav može mnogo doprineti napretku zajednice.
Rane koje su ostavljene gradu da ih sam zaceli sa vremenom će sigurno nestati. Pitanje je koju vrstu leka upotrebiti za ubrzanje tog procesa. Po koja suzica i topla reč sigurno mogu blagotvorno da deluju, ali ono čime se Sarajevo posebno ponosilo godinama unazad i na čemu treba da gradi svoju i budućnost BiH, kao i celog regiona je proizvodnja duha i osmeha na dečijim licima, tim malim ambasadorima mira.
Antrfile 1
Mladi i nadrealisti
-Moć mladih je velika, osnovni problem je što nisu organizovani, treba ih usmjeriti , oni nisu svjesni svoje moći, reči su Borisa Šibera nekadašnjeg nadrealiste, sadašnjeg urednika programa za djecu i mlade na Federalnoj televiziji. Šiber je danas aktivan i u organizaciji «Ask Sarajevo», koja se bavi problemima mladih i kulturom. Kada je reč o toj organizaciji zanimljivost je da je osnovana od strane pet Norvežanki, koje su bile na «privremenom radu u Sarajevu». One su najviše zaslužne za organizaciju trodnevnog festivala «Revival» koji je održan umaju ove godine i koji bi prema rečima Nedima Lipe, trebao da postane sarajevski EXIT. Sam festival značio je , ipak nešto više od tri dana muzike, jer je njime zvanično započeta rekonstrukcija simbola grada, Doma mladih.
Problem sa tom ustanovom je što je u nadležnosti Skenderije, koja se, kako Lipa kaže ne brine mnogo o njegovoj obnovi. Pitanje je da li će se novac koji se kroz fondaciju koju je ta organizacija osnovala dati za obnovu Doma mladih, ili će se upotrebiti za organizaciju manifestacija. Lipa veruje da je drugo rešenje pravo i već najavljuje novi Revival, koji bi se trebao održati u istom prostoru od 25. do 27. maja 2006. godine.
-Vjerujem da će političari kada vide toliku količinu ljudi shvatiti kolika je snaga mladih i da će se zbog njih samih, a ne nas, potruditi da obnovu Doma privedu kraju. Da se oni pitaju, ja znam da bi najviše voljeli da nas vide napolju, kaže Lipa.
Simbol ovoga grada, osim Doma mladih su svakako neizbežni nadrealisti, koji su izvršili veliku uticaj na mlade krajem osamdesetih godina, zajedno sa Zabranjenim Pušenjem i celim pokretom koji se tada zvao New Primitivs. Danas, nadrealisti nisu ni blizu ponovnom okupljanju.
-Nadrealisti su razbucani. Dado Džihan je u Londonu, Ogija vidim jednom godišnje, Đuru sam vidio na Sarajevo film festivalu 10 minuta, Nele se ne javlja... Razbucani, na žalost.
Ovo su Šiberove reči, koji je sudbinu nadrealista povezao sa sudbinom BiH i Sarajeva. Ali, njegov optimizam i duh koji je oduvek krasio nadrealiste ipak budi nadu.
- Dok je nas živih proletera i dok se čuje puška sa Ljubinog groba ima nade za BiH.
Antrfile2
SARAJEVSKI DOMAĆI FRANCUZ
U Sarajevu postoji i Francuski kulturni centar koga je osnovao Fransis Boueb. Priča o ovome čovjeku i njegovom dolasku u glavni grad BiH 1994, dok je rat još uvijek harao ovim prostorima, je nesvakidašnja.
-Nisam poznavao Sarajevo prije rata. Znao sam klišee i znao sam da je to mitski grad. Pola istok, pola zapad. Znao sam sve loše momente u državi, atentat, prvi svjetski rat je počeo ovdje. Pročitao sam priče putopisaca. Poznavao sam status ex YU koja se nalazila na granici istočnog i zapadnog bloka.
Boueb kaže da je kada je počeo rat u BiH odmah shvatio šta se dešava u srcu Evrope i na kraju veka. Pratio je sve događaje sa svojim drugovima piscima, intelektualcima i dr. Neki od njih su bili u Hrvatskoj i ubijeni su.
-Pjer je bio moj drug novinar. Tražili smo njegovo telo, mina ga je raznijela. Tako nam je rat postao blizak. Od tada nam je rat svakodnevna tema. Vremenom smo shvatili da taj rat postaje naš. U Francuskoj sam se brinuo za izbeglice, objavljivao njihova svedočenja, organizovao razne susrete, proteste na ulicama, pronalazio novac za pomoć nesretnim ljudima...
U Sarajevo je pokušao doći 1993. godine. Imao je ideju da se spusti padobranom preko planina i da se mobilizuje. Međutim nije mu pošlo za rukom.
-Stigao sam u proleće 1994. godine. Hteo sam videeti vlastitim očima šta se čini nesretnicima ovog grada. Ušao sam i ono što sam vidio je bilo gore nego što se može zamisliti. Odlučio sam ostati. Nema ništa apsurdnije od toga što sam uradio. Svi su mislili da sam lud.
-Prošlo je 10 godina od kraja rata. Često se govorilo da se Evropa uništava u Sarajevu, ali se govori i da će se Evropa opet napraviti u Sarajevu. Postaće sinbol otpora. Pitanje je da li se danas može slaviti Dejton. Ja ga neću slaviti. Ovo nikada nije viđeno u historiji. Nema ni pobjednika, ni poraženog. Danas je zemlja podeljena. Kada bismo ukinuli entitete ljudi bi se bez problema pronašli. Čemu entiteti? Sarajevo nije mrtvo. Mislim da će vremenom postati ono što je nekada bilo. Ono je potrebno svima u ovoj regiji.»
Francuski kulturni centar je prvi centar koji je otvoren. Sa radom je počeo vrlo brzo nakon što je Boueb stigao u Sarajevo, 1994. godine. Ostali su došli kasnije. -Trudimo se pridružiti Evropu Sarajevu. Danas imamo 500 učenika francuskog i italijanskog jezika. Nakon rata sam počeo sa 6 učenika. Da imamo više mesta bilo bi ih više. Bavimo se filmom, prevodom, tri četvrtine knjiga koje su prevedene sa ovog podneblja na francuski su naše. Otkrirli smo mnoge pisce, preveli ih i objavili u Francuskoj, objasnio je Boueb u nekoliko rečenica posao kojim se bavi od kada je postao građanin Sarajeva.
Antrfile3
Anketa: «Poklati stoku kao što smo trebali '92. godine»
Ukoliko niste obaviješteni gdje se nalazi linija razgraničenja Istočnog Sarajeva i Sarajeva, teško da biste to i po čemu mogli zaključiti. Jedini pokazatelj je bila ulica, čiji se levi i desni deo razlikuju po boji i pismu na tablicama sa imenom ulice. Jedne su plave, napisane ćirilicom, a druge zelene i napisane latinicom. Kako bi smo se zaista uverili kakva je situacija, bar kada je svakodnevni život u pitanju, otišli smo na Dobrinju i razgovarali sa ljudima koji žive sa obe strane granice.
SINIŠA 30, ISTOČNO SARAJEVO
-Radim i u Istočnom Sarajevu i u federalnom. Sveki dan odlazim u federalni dio radi posla i nemam nikakvih problema. Situacija više nije ni blizu kako je nekada bila. Družimo se mi, izlazimo i mi tamo, dolaze i oni ovamo, ali to jednostavno nije vise to. Jedino što nam je ostalo je da pokušamo da budemo dobre komšije.
Ranije je svima smetalo što je jedna ulica podijeljena na lijevu i desnu stranu, sa svim obilježjima svog entiteta. Sada smo se svi navikli na to.
DRAGAN 24, ISTOČNO SARAJEVO
-Radim kao konobar u Istočnom Sarajevu. Rijetko odlazim u federalni dio. Kada odem to je zbog uspomena. Inače, nemam potrebe da idem tamo jer mi je i stan i posao ovdje. U početku su mi smetale zelene table u polovini jedne ulice, jer su nastojali da sve oboje u zeleno. Sada sam već navikao i to ne primjećujem. Ova granica između entiteta, na Dobrinji, za mene više i ne postoji. Toliko je vremena prošlo da rijetko ko zna još uvijek za tu granicu i gdje je ona tačno.
AVDIJA 60, SARAJEVO
-Sa Istočnim Sarajevom sam povezan prijateljskim vezama, makar telefonom, ako ništa drugo. Granice među entitetima ne mogu da komentira, jer ne znam ni dokle su. Kada mi nešto treba ja odem tamo. Recimo često idem u apoteku. Te granice stvrano ne postoje, da postoje valjda bi nam tražili pasoš ili nešto slično.
SANETA, SARAJEVO
-Ja sam prije dvije godine doselila sa Kosova i nisam do sada imala nikakvih problema. U Istočno Sarajevo idem redovno, jer su telefonski pozivi jeftiniji. Ni tamo nisam doživjela nikakvu neugodu.
SAŠA, ISTOČNO SARAJEVO
-Šta da vam kažem? Treba poklati tu stoku kao što smo mislili '92. godine
i nasa djeca ce ispastati za glupost generacije nasih roditelja, pa ce se vjerovatno za nekih 20tak godina i dalje na dobrinji znati "sta je cije", i u mostaru ces vjerovatno imati djecu koja ce na onu drugu stranu prelaziti samo kad moraju negdje putovati... i tako, od krajine, do hercegovine, od vukovara do mitrovice...
