Svakog dana saznavao sam ponešto o planeti, o odlasku, o putovanju. To je dolazilo sasvim lagano, kako bi mi palo na pamet. Tako sam, trećeg dana, čuo uzbudljivu priču o baobabima.
I ovoga puta bilo je to zahvaljujući ovci, jer me mali princ, kao obuzet nekom ozbiljnom sumnjom, iznenada upita:
Istina je, zar ne, da ovce jedu šiblje?
Da, to je istina.
Ah! Zadovoljan sam.
Nisam razumeo zašto je tako važno što ovce jedu šiblje. Ali mali princ dodade:
Prema tome, one jedu i baobabe.
Skrenuh pažnju malom princu da baobabi nisu šiblje, već drveće veliko kao crkva, i da, čak i kada bi sobom poveo čitavo krdo slonova, ti slonovi ne bi bili kadri da izadju na kraj ni sa jednim jedinim baobabom.
Pomisao na krdo slonova zasmeja malog princa.
Trebalo bi ih naslagati jedne na druge...
Ali mudro primeti:
I baobabi su mali pre no što porastu.
To je tačno. Ali zašto hoćeš da tvoje ovce pojedu male baobabe?
On mi dogovori: »Idi, molim te!« kao da je to sasvim jasno. Morao sam mnogo da se napregnem da bih sve to razumeo.
I zbilja, na planeti malog princa bilo je, kao i na svim drugim planetama, plemenita bilja i korova. Prema tome, dobrog semena plemenitog bilja, a lošeg semena korova. Ali seme je nevidljivo. Ono spava skriveno u zemlji sve dotle dok mu ne padne na pamet da se probudi. Tada se ono isteže i tera najpre plašljivo prema suncu jedan čarobni mali bezazleni izdanak. Ako je u pitanju izdanak rotkvice ili ruže, možemo ga slobodno pustiti da raste. Ali ako je u pitanju korov, moramo ga odmah iščupati, čim ga prepoznamo. Na planeti malog princa bilo je strašnog semenja... to je bilo semenje baobaba. Tle na njegovoj planeti bilo ga je prepuno. A ako baobaba ne iščupamo na vreme, nikada ga se ne možemo osloboditi. On preplavi celu planetu. Razriva je svojim korenjem. I ako je planeta veoma mala, a baobaba ima u velikom broju, ona će se rasprsnuti.
»To je pitanje reda, rekao mi je kasnije mali princ. Kada čovek završi svoje jutarnje udešavanje, treba pažljivo da uredi i planetu. Treba redovno čupati baobabe čim se počnu razlikovati od ruža, an koje mnogo liče kada su sasvim mladi. To je vrlo dosadan posao ali veoma lak.«
Jednog dana me je posavetovao da se potrudim i da načinim lep crtež ne bi li to usadio našoj deci u glavu. »Ako budu jednog dana putovali, reče mi on, to im može koristiti. Ponekad nije zgoreg odložiti svoj posao za kasnije. Ali kad su u pitanju baobabi, to j euvek strašna nesreća. Poznavao sam jednu planetu na kojoj je stanovao neki lenjivac. On je propustio da iščupa tri šibljike...«
I, prema uputstvima malog princa, nacrtao sam tu planetu. Ne volim da zauzimama stav propovednika. Ali opasnost od baobaba je tako malo poznata, a one koje zalutaju na neki asteroid vrebaju tako velike nesreće da sam ovoga puta napravio izuzetak i prestao da se uzdržavam. Rekoh: »Deco, čuvajte se baobaba!« Na tom crtežu sam toliko radio samo zato da bih svoje prijatelje upozorio na opasnost koja i njima i meni već dugo vremena lebdi nad glavom, iako toga nismo svesni. Nauk, koji sam im dao, vredeo je truda. Možda ćete se pitati: Zašto u ovoj knjizi nema i drugih isto tako veličanstvenih crteža kao što je crtež baobaba? Odgovor je sasvim jednostavan: Pokušao sam, ali nisam uspeo. Kada sam crtao baobabe, bio sam nadahnut osećanjem da se ne sme odlagati.
