#1 cijena ponosa?
Posted: 26/05/2004 18:59
Trenutno zivim u SAD, i neki dan pricam sa kolegom i on me obavjestava da je saznao kroz njegovu kolegicu sa fakulteta, koja trenutno radi sada kao uciteljica u srednjoj skoli u predgradju jednog veceg americkog grada, kako skola ima problema sa dvije bande: jedna je tipicna, crnacka, a druga je Bosanska banda (gang).
Kad sam to saznala digao mi se pritisak jer sam a.) bila razocarana i b.) bila ljuta. Moji osjecaji prema tim vjestima su najvise bili spotaknuti sa cinjenicom da ovi nasi studenti imaju svaku mogucnost da postignu nesto. Mislim, za razliku od Bosanaca koji su jos uvijek u Bosni, koji moraju da zive sa ocajnom korpucijom sistema i nepravdom, oni ovdje imaju mogucnost za bolje skolovanje, za bolji posao, za bolji zivot--i eventualno za doprinos BiH. U Americi--sva vrata su im otvorena--a oni to ne primjecuju. Neshvatljivo mi je da nakon svega sto smo prosli i nakon svega sto je nas narod prezivio da postoje jos uvijek ljudi sa ovakvim primtivizmom. Pravo da kazem, bilo me je stid--stid takvih ljudi, da sam kao stranac u ovoj zemlji pokusala da nadjem neki izgovor njihovom ponasanju--ali nisam mogla.
Sad, shvatam da ti tipovi iz "bosanke bande" su "drugi" ljudi, i da ja ostalim domacinima dajem kompletno drugacije razmisljanje i impresiju bosanaca kroz moje vlastito ponasanje, ali ipak--osjecam se nekad kao da sav moj trud i radi--a i trud i rad slicnih Bosanaca koji su iskoristili ovu priliku da se isticu i da postignu nesto u zivotu--da taj trud kompletno se izbrise sa takvim primitivnim ponasanjem drugih.
Isto shvatam da svaki narod ima svoje "crne ovce", ali teze je ja mislim u inostranstvu ignorisati ih, jer nema nas toliko puno, tako da i ako se samo 30% od 100000 bosanaca u americi tako ponasa, to je ipak veliki broj. Jednostavno, ne bi htjela da dobijemo neki stereotip divljaka, jer jednostavno--koliko god to bilo sebicno--nisam nikad niti ikada hocu da budem dio takve grupe.
Sad--da li ja uopce o tome da razmisljam, ili da vise manje vodim svoju brigu?
Ali ipak osjecam neku duznost da dokazem toj nasoj omladini da imaju priliku o kojoj dosta ljudi van Amerike mogu samo sanjati--znam jednu sa Filipina sto je cekala 15 godina da dobije vizu da zivi u Americi. A nasi zaboravljaju koliko im je bolje ovdje, i bacaju sansu za bolji zivot u smece. FUJ!
Kad sam to saznala digao mi se pritisak jer sam a.) bila razocarana i b.) bila ljuta. Moji osjecaji prema tim vjestima su najvise bili spotaknuti sa cinjenicom da ovi nasi studenti imaju svaku mogucnost da postignu nesto. Mislim, za razliku od Bosanaca koji su jos uvijek u Bosni, koji moraju da zive sa ocajnom korpucijom sistema i nepravdom, oni ovdje imaju mogucnost za bolje skolovanje, za bolji posao, za bolji zivot--i eventualno za doprinos BiH. U Americi--sva vrata su im otvorena--a oni to ne primjecuju. Neshvatljivo mi je da nakon svega sto smo prosli i nakon svega sto je nas narod prezivio da postoje jos uvijek ljudi sa ovakvim primtivizmom. Pravo da kazem, bilo me je stid--stid takvih ljudi, da sam kao stranac u ovoj zemlji pokusala da nadjem neki izgovor njihovom ponasanju--ali nisam mogla.
Sad, shvatam da ti tipovi iz "bosanke bande" su "drugi" ljudi, i da ja ostalim domacinima dajem kompletno drugacije razmisljanje i impresiju bosanaca kroz moje vlastito ponasanje, ali ipak--osjecam se nekad kao da sav moj trud i radi--a i trud i rad slicnih Bosanaca koji su iskoristili ovu priliku da se isticu i da postignu nesto u zivotu--da taj trud kompletno se izbrise sa takvim primitivnim ponasanjem drugih.
Isto shvatam da svaki narod ima svoje "crne ovce", ali teze je ja mislim u inostranstvu ignorisati ih, jer nema nas toliko puno, tako da i ako se samo 30% od 100000 bosanaca u americi tako ponasa, to je ipak veliki broj. Jednostavno, ne bi htjela da dobijemo neki stereotip divljaka, jer jednostavno--koliko god to bilo sebicno--nisam nikad niti ikada hocu da budem dio takve grupe.
Sad--da li ja uopce o tome da razmisljam, ili da vise manje vodim svoju brigu?
Ali ipak osjecam neku duznost da dokazem toj nasoj omladini da imaju priliku o kojoj dosta ljudi van Amerike mogu samo sanjati--znam jednu sa Filipina sto je cekala 15 godina da dobije vizu da zivi u Americi. A nasi zaboravljaju koliko im je bolje ovdje, i bacaju sansu za bolji zivot u smece. FUJ!
