#1 R E V O L U C I J A
Posted: 23/12/2005 12:28
IZ EKCEMA U EKSTRAKT
Što dovodi do revolucije
(....)
Masovni teror usko je vezan i uz političku revoluciju koja označava nasilnu, u pravilu nezakonitu promjenu političkog poretka, zbog čega političku revoluciju treba razlikovati od ostalih oblika revolucija kao što su socijalna, kulturna ili industrijska. Srodan pojam političkoj revoluciji je državni udar. No, državni udar se od političke revolucije razlikuje po tome što se njime isključivo vrši neregularna promjena vlade, a u monarhiji dolazi do neregularnog nasljeđivanja prijašnjeg vladara. Drugim riječima, državni udar ne dovodi ni do kakve promjene političkog sistema osim što se jedna vladajuća grupa zamjenjuje drugom, kao što je u novije vrijeme bio čest slučaj u državama Latinske Amerike gdje jedna vojna hunta putem državnog udara nadomješta drugu. Državni udar najčešće provode oružane snage ili po naređenju šefa države, kada se ukidaju parlamentarna i druga ograničenja njegove vlasti, ili pak protiv šefa države, kada se on nasilno smjenjuje pa se na njegovo mjesto postavlja novi, veoma često kolektivni, nosilac najviše državne vlasti. Ako nakon državnog udara dođe do promjene temeljne strukture političkog sistema, radi se o transformaciji državnog udara u političku revoluciju-takozvanu revoluciju "odozgo", koja je veoma rijetka u političkoj praksi.
Političku revoluciju "odozgo" provedenu na temelju nasilne promjene vlade voljom nosilaca državne moći, mnogi teoretičari razlikuju od političke revolucije "odozdo". Revolucija "odozdo" predstavlja najčešći oblik političke revolucije,a njen osnovni pojavni oblik je nasilan ustanak u kojem učestvuju narodne mase. Tim se ustankom svrgavaju ili uništavaju regularna državna vlast i njeni organi, te se uspostavljaju organi nove revolucionarne vlasti. Bitno značenje političke revolucije očituje se u odlukama koje donose novouspostavljeni centri političke vlasti. Karakteristični primjeri takvih odluka su zakoni što ih je nakon francuske buržoaske revolucije usvojila Nacionalna ustavotvorna skupština ili Dekret o privremenoj radničko-seljačkoj sovjetskoj vlasti usvojen nakon oktobarske revolucije u Rusiji. U prve poteze nove vlasti spada i aktivnost revolucionarnog zakonodavstva i organa sigurnosti usmjerena na zaštitu revolucije od unutrašnjeg neprijatelja, nadomještanje administratvnog aparata revolucionarnim organima uglavnom komesarskog tipa, nastojanje da se za ideju revolucije pridobiju što šire narodne mase, potvrđivanje tekovina revolucije plebiscitima i izgradnja revolucionarne armije koja treba da štiti revoluciju od vanjskih neprijatelja. Poseban oblik političke revolucije predstavlja promjena političkog poretka do koje dolazi vojnom intervencijom neke strane sile, za što se u političkoj teoriji koristi izraz "izvoz revolucije". Klasični primjeri takvog "izvoza revolucije" su političke promjene koje je francuska armija u periodu Napoleona nametnula nizu evropskih zemalja, te sovjetski "izvoz revolucije" u brojne istočnoevropske zemlje nakon 1945. godine. Sa druge strane poznati su i brojni slučajevi da neka strana sila vojnom intervencijom sruši revolucionarni poredak u pojedinoj zemlji i nasilno restaurira staru vlast. Politička revolucija u pravilu predstavlja nasilan čin, pri čemu neki teoretičari zastupaju mišljenje da je nenasilna revolucija besmislen pojam, kontradiktoran u sebi samome. Drugi autori ipak tvrde da je moguća nenasilna politička revolucija te upućuju na narodnooslobodilačku revoluciju u Indiji koja je izvršena pomoću taktike građanske neposlušnosti zasnovane na Gandhijevom učenju o nenasilju. U literaturi se spominje još jedan tip nenasilne političke revolucije takozvana revolucija konsenzusom odnosno promjena političke vlasti pomoću izbora, što je bio slučaj u istočnoevropskim zemljama krajem osamdesetih godina 20.stoljeća u kojima je bez nasilja dotadašnji jednopartijski sistem zamijenjen višepartijskim. Možemo govoriti da se u tim zemljama dogodila revolucija jer izbori nisu značili samo uobičajenu promjenu zakonodavne i izvršne vlasti nego i suštinsku promjenu strukture političkog sistema.
Ako se fokusiramo ne klasične primjere političkih revolucija lako se može uočiti da je nasilje glavna "babica" novog političkog poretka, a princip revolucionarne pravde glavno regulativno sredstvo i načelo odnosa spram stvarnih ili izmišljenih aktera starog režima. Cijena rastakanja starog i uspostavljanja novog poretka je izuzetno visoka i ogleda se u masovnom teroru i gubicima ljudskih života, narušavanju pravnih i etičkih normi i atmosferi općeg straha i nesigurnosti. Osim nemilosrdnog obračuna sa pripadnicima i pristalicama bivše vlasti, nova revolucionarna vlast se žestoko obračunava i sa pojedincima iz vlastitih redova koji iz različitih razloga skreću sa kursa dominantne revolucionarne ili partijske ideje, iz čega je proizašla poznata izreka "o revoluciji koja jede vlastitu djecu". Dobar dio od desetak miliona stradalih u Staljinovim čistkama bili su upravo bivši revolucionari koje je Staljinova diktatura optužila za izdaju "tenkovina revolucije". Osvrćući se na iznevjerene ideale mnogih učesnika oktobarske revolucije odnosno na ono u što su se ti ideali pretvorili u Staljinističkoj praksi, jedan sovjetski disident je rezignirano zaključio "svaka revolucija jede svoju djecu a naša je prešla i na unuke". Konačno, i svojevremeno najveći evropski izvoznik revolucija Napoleon je davno primjetio kako "u revolucijama postoje dvije vrste ljudi; oni koji ih započinju i oni koji se njima okoriste". Istovremeno, o rezignaciji "svetim" idejama socijalističke revolucije najbolje svjedoči evolutivni put od Marxa koji je tvrdio "da su revolucije lokomotive historije", pa do sovjetskog poststaljinističkog lidera Nikite Hruščova koji je jednom, u nastupu iskrenosti priznao, da je "dobar gulaš važniji od revolucije".Iako su revolucionarne ideje i dobre strane većine svjetskih revolucija doživjele vlastitu suprotnost i zloupotrebe u krvavoj praksi, ostaje nepobitna činjenica da su, primjerice, vrijednosti građanske slobode i jednakosti za koje se borila francuska građanska revolucija postale sinonimi trajnih civilizacijskih vrijednosti i do današnjih dana. Čak je i u suvremenom svijetu prezrena sovjetska socijalistička revolucija, u globalnom smislu gledano, imala određene pozitivne utjecaje. Ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice što su tadašnje kapitalističke zemlje, u strahu od slične revolucije u njihovim dvorištima, bitno povećale socijalna prava njihovim radnicima.
Naša priča o različitim oblicima terora koju smo optimistično naslovili "iz ekcema u ekstrakt" zbog brojnih razloga, isto tako, može nositi i pesimističan naslov "iz ekstrakta u ekcem". Naime, uvijek kada nam se učini da strahote građanskih ratova, krvavih revolucija, Auswitza i gulaga sve više postaju stvar prošlosti čovječanstvo se iznova suoči sa novim vidom masovnog terora, kao što je aktualna svjetska kriza uzrokovana terorističkim napadima na Sjedinjene Države. Filozofski gledano, u čovjekovom iskustvu rat i teror spadaju u osnovne fenomene i metafore kojima se zalazi u sva područija svjesnog i nesvjesnog života. Oni pripadaju širem aspektu čovjekovog ponašanja koje se tiče primjene sile, nametanja svoje volje i primjene moći na druge, te zbog toga diskurs rata i terora prožimaju čitavu ljudsku istoriju a posebno politiku koja predstavlja područije eksponiranja i oblikovanja moći. Poznata von Clausewitzeva definicija rata kao "nastavka političke borbe drugim sredstvima" tokom vremena je doživjela brojna tumačenja i reinterpretacije od onih da je politika forma rata vođena drugim sredstvima, pa do onih da rat u sadašnjim nuklearno-globalnim okvirima više nije sredstvo vođenja politike jer bi nuklearni svjetski rat automatski značio i kraj svake politike. U trenutku kada se suvremeni svijet pita na koji način da se adekvatno suprotstavi pošasti terorizma, veoma je važno da svjetski moćnici shvate kako trajno prevladavanje opasnosti od globalnog terorizma predstavlja puno više od fizičke likvidacije najopasnijih svjetskih terorista i njihovih organizacija. Uspješno suzbijanje terorizma i ostalih oblika terora pretpostavlja ravnomjerniji razvoj svijeta i pravedniju raspodjelu privrednih resursa pošto je očigledno da je svijet na početku 21.stoljeća još uvijek daleko od harmonije. Siromaštvo i bijeda ugrožavaju veliki dio čovječanstva kojemu se predugo servira priča o nužnosti odricanja za bolje sutra dok u isto vrijeme bogati i razvijeni gomilaju bogatstvo moć i utjecaj što svjetska periferija doživljava kao egoizam moćnih uperen protiv nje. U toj zoni konfliknosti javljaju se različiti ekstremni koncepti, uključujući i terorizam islamskih fundamentalista koji se okomio na Sjedinjene Američke Države, kao zemlju koja svojom politikom presudno utiče na oblikovanje suvremenog svijeta. Jedino trajno riješenje ovog "gordijevog čvora" ne može se postići "presijecanjem užeta" nego istinskim i iskrenim zalaganjem da svijet postane pravedniji za sve države i narode, da bi u njemu bili sigurni i oni koji trenutno vode glavnu riječ. Terorizam i drugi oblici terora, kao međunarodni politički kanceri, takođe se mogu otkloniti samo uklanjanjem osjećaja nemoći da se putem institucija mijenjaju politički odnosi te maksimalnim poštovanjem manjiskih prava i interesa. Naravno, utopijski bi bilo očekivati da živimo u svijetu koji je u potpunosti lišen terora, ratova i nasilnih revolucija, no u pravednijem svijetu od ovog današnjeg oni koji imaju interesa da se sukobi razbuktavaju sasvim sigurno bi ostali bez većine izvršioca svojih zamisli.
Stevica Šuša
Što dovodi do revolucije
(....)
Masovni teror usko je vezan i uz političku revoluciju koja označava nasilnu, u pravilu nezakonitu promjenu političkog poretka, zbog čega političku revoluciju treba razlikovati od ostalih oblika revolucija kao što su socijalna, kulturna ili industrijska. Srodan pojam političkoj revoluciji je državni udar. No, državni udar se od političke revolucije razlikuje po tome što se njime isključivo vrši neregularna promjena vlade, a u monarhiji dolazi do neregularnog nasljeđivanja prijašnjeg vladara. Drugim riječima, državni udar ne dovodi ni do kakve promjene političkog sistema osim što se jedna vladajuća grupa zamjenjuje drugom, kao što je u novije vrijeme bio čest slučaj u državama Latinske Amerike gdje jedna vojna hunta putem državnog udara nadomješta drugu. Državni udar najčešće provode oružane snage ili po naređenju šefa države, kada se ukidaju parlamentarna i druga ograničenja njegove vlasti, ili pak protiv šefa države, kada se on nasilno smjenjuje pa se na njegovo mjesto postavlja novi, veoma često kolektivni, nosilac najviše državne vlasti. Ako nakon državnog udara dođe do promjene temeljne strukture političkog sistema, radi se o transformaciji državnog udara u političku revoluciju-takozvanu revoluciju "odozgo", koja je veoma rijetka u političkoj praksi.
Političku revoluciju "odozgo" provedenu na temelju nasilne promjene vlade voljom nosilaca državne moći, mnogi teoretičari razlikuju od političke revolucije "odozdo". Revolucija "odozdo" predstavlja najčešći oblik političke revolucije,a njen osnovni pojavni oblik je nasilan ustanak u kojem učestvuju narodne mase. Tim se ustankom svrgavaju ili uništavaju regularna državna vlast i njeni organi, te se uspostavljaju organi nove revolucionarne vlasti. Bitno značenje političke revolucije očituje se u odlukama koje donose novouspostavljeni centri političke vlasti. Karakteristični primjeri takvih odluka su zakoni što ih je nakon francuske buržoaske revolucije usvojila Nacionalna ustavotvorna skupština ili Dekret o privremenoj radničko-seljačkoj sovjetskoj vlasti usvojen nakon oktobarske revolucije u Rusiji. U prve poteze nove vlasti spada i aktivnost revolucionarnog zakonodavstva i organa sigurnosti usmjerena na zaštitu revolucije od unutrašnjeg neprijatelja, nadomještanje administratvnog aparata revolucionarnim organima uglavnom komesarskog tipa, nastojanje da se za ideju revolucije pridobiju što šire narodne mase, potvrđivanje tekovina revolucije plebiscitima i izgradnja revolucionarne armije koja treba da štiti revoluciju od vanjskih neprijatelja. Poseban oblik političke revolucije predstavlja promjena političkog poretka do koje dolazi vojnom intervencijom neke strane sile, za što se u političkoj teoriji koristi izraz "izvoz revolucije". Klasični primjeri takvog "izvoza revolucije" su političke promjene koje je francuska armija u periodu Napoleona nametnula nizu evropskih zemalja, te sovjetski "izvoz revolucije" u brojne istočnoevropske zemlje nakon 1945. godine. Sa druge strane poznati su i brojni slučajevi da neka strana sila vojnom intervencijom sruši revolucionarni poredak u pojedinoj zemlji i nasilno restaurira staru vlast. Politička revolucija u pravilu predstavlja nasilan čin, pri čemu neki teoretičari zastupaju mišljenje da je nenasilna revolucija besmislen pojam, kontradiktoran u sebi samome. Drugi autori ipak tvrde da je moguća nenasilna politička revolucija te upućuju na narodnooslobodilačku revoluciju u Indiji koja je izvršena pomoću taktike građanske neposlušnosti zasnovane na Gandhijevom učenju o nenasilju. U literaturi se spominje još jedan tip nenasilne političke revolucije takozvana revolucija konsenzusom odnosno promjena političke vlasti pomoću izbora, što je bio slučaj u istočnoevropskim zemljama krajem osamdesetih godina 20.stoljeća u kojima je bez nasilja dotadašnji jednopartijski sistem zamijenjen višepartijskim. Možemo govoriti da se u tim zemljama dogodila revolucija jer izbori nisu značili samo uobičajenu promjenu zakonodavne i izvršne vlasti nego i suštinsku promjenu strukture političkog sistema.
Ako se fokusiramo ne klasične primjere političkih revolucija lako se može uočiti da je nasilje glavna "babica" novog političkog poretka, a princip revolucionarne pravde glavno regulativno sredstvo i načelo odnosa spram stvarnih ili izmišljenih aktera starog režima. Cijena rastakanja starog i uspostavljanja novog poretka je izuzetno visoka i ogleda se u masovnom teroru i gubicima ljudskih života, narušavanju pravnih i etičkih normi i atmosferi općeg straha i nesigurnosti. Osim nemilosrdnog obračuna sa pripadnicima i pristalicama bivše vlasti, nova revolucionarna vlast se žestoko obračunava i sa pojedincima iz vlastitih redova koji iz različitih razloga skreću sa kursa dominantne revolucionarne ili partijske ideje, iz čega je proizašla poznata izreka "o revoluciji koja jede vlastitu djecu". Dobar dio od desetak miliona stradalih u Staljinovim čistkama bili su upravo bivši revolucionari koje je Staljinova diktatura optužila za izdaju "tenkovina revolucije". Osvrćući se na iznevjerene ideale mnogih učesnika oktobarske revolucije odnosno na ono u što su se ti ideali pretvorili u Staljinističkoj praksi, jedan sovjetski disident je rezignirano zaključio "svaka revolucija jede svoju djecu a naša je prešla i na unuke". Konačno, i svojevremeno najveći evropski izvoznik revolucija Napoleon je davno primjetio kako "u revolucijama postoje dvije vrste ljudi; oni koji ih započinju i oni koji se njima okoriste". Istovremeno, o rezignaciji "svetim" idejama socijalističke revolucije najbolje svjedoči evolutivni put od Marxa koji je tvrdio "da su revolucije lokomotive historije", pa do sovjetskog poststaljinističkog lidera Nikite Hruščova koji je jednom, u nastupu iskrenosti priznao, da je "dobar gulaš važniji od revolucije".Iako su revolucionarne ideje i dobre strane većine svjetskih revolucija doživjele vlastitu suprotnost i zloupotrebe u krvavoj praksi, ostaje nepobitna činjenica da su, primjerice, vrijednosti građanske slobode i jednakosti za koje se borila francuska građanska revolucija postale sinonimi trajnih civilizacijskih vrijednosti i do današnjih dana. Čak je i u suvremenom svijetu prezrena sovjetska socijalistička revolucija, u globalnom smislu gledano, imala određene pozitivne utjecaje. Ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice što su tadašnje kapitalističke zemlje, u strahu od slične revolucije u njihovim dvorištima, bitno povećale socijalna prava njihovim radnicima.
Naša priča o različitim oblicima terora koju smo optimistično naslovili "iz ekcema u ekstrakt" zbog brojnih razloga, isto tako, može nositi i pesimističan naslov "iz ekstrakta u ekcem". Naime, uvijek kada nam se učini da strahote građanskih ratova, krvavih revolucija, Auswitza i gulaga sve više postaju stvar prošlosti čovječanstvo se iznova suoči sa novim vidom masovnog terora, kao što je aktualna svjetska kriza uzrokovana terorističkim napadima na Sjedinjene Države. Filozofski gledano, u čovjekovom iskustvu rat i teror spadaju u osnovne fenomene i metafore kojima se zalazi u sva područija svjesnog i nesvjesnog života. Oni pripadaju širem aspektu čovjekovog ponašanja koje se tiče primjene sile, nametanja svoje volje i primjene moći na druge, te zbog toga diskurs rata i terora prožimaju čitavu ljudsku istoriju a posebno politiku koja predstavlja područije eksponiranja i oblikovanja moći. Poznata von Clausewitzeva definicija rata kao "nastavka političke borbe drugim sredstvima" tokom vremena je doživjela brojna tumačenja i reinterpretacije od onih da je politika forma rata vođena drugim sredstvima, pa do onih da rat u sadašnjim nuklearno-globalnim okvirima više nije sredstvo vođenja politike jer bi nuklearni svjetski rat automatski značio i kraj svake politike. U trenutku kada se suvremeni svijet pita na koji način da se adekvatno suprotstavi pošasti terorizma, veoma je važno da svjetski moćnici shvate kako trajno prevladavanje opasnosti od globalnog terorizma predstavlja puno više od fizičke likvidacije najopasnijih svjetskih terorista i njihovih organizacija. Uspješno suzbijanje terorizma i ostalih oblika terora pretpostavlja ravnomjerniji razvoj svijeta i pravedniju raspodjelu privrednih resursa pošto je očigledno da je svijet na početku 21.stoljeća još uvijek daleko od harmonije. Siromaštvo i bijeda ugrožavaju veliki dio čovječanstva kojemu se predugo servira priča o nužnosti odricanja za bolje sutra dok u isto vrijeme bogati i razvijeni gomilaju bogatstvo moć i utjecaj što svjetska periferija doživljava kao egoizam moćnih uperen protiv nje. U toj zoni konfliknosti javljaju se različiti ekstremni koncepti, uključujući i terorizam islamskih fundamentalista koji se okomio na Sjedinjene Američke Države, kao zemlju koja svojom politikom presudno utiče na oblikovanje suvremenog svijeta. Jedino trajno riješenje ovog "gordijevog čvora" ne može se postići "presijecanjem užeta" nego istinskim i iskrenim zalaganjem da svijet postane pravedniji za sve države i narode, da bi u njemu bili sigurni i oni koji trenutno vode glavnu riječ. Terorizam i drugi oblici terora, kao međunarodni politički kanceri, takođe se mogu otkloniti samo uklanjanjem osjećaja nemoći da se putem institucija mijenjaju politički odnosi te maksimalnim poštovanjem manjiskih prava i interesa. Naravno, utopijski bi bilo očekivati da živimo u svijetu koji je u potpunosti lišen terora, ratova i nasilnih revolucija, no u pravednijem svijetu od ovog današnjeg oni koji imaju interesa da se sukobi razbuktavaju sasvim sigurno bi ostali bez većine izvršioca svojih zamisli.
Stevica Šuša
