#1 kult obogotvorene licnosti
Posted: 20/12/2005 16:54
Nikita Hruscov, generalni sekretar Komunisticke partije Sovjetskog saveza u svom govoru na dvadesetom kongresu KP SSSR-a optuzio je Josifa Visarionovica Staljina za izgradnju kulta licnosti. Daleko od toga da je Staljin prvi koji je svoj lik i djelo pretvorio u zivi spomenik, ali je bio prvi o kome se u tom kontekstu progovorilo teoloskim rjecnikom.
iskoristivsi svoju moc da se pretvore u predmet obozavanja diktatori su se ogradjivali od kritika preuzevsi na sebe bozije prerogative. U izrazito religioznim drzavama predstavljali su se kao bozji namjesnici na zemlji. s druge strane u drzavama i rezimima koji su religiju proglasili opijumom za narod spustili su bozji tron na zemlju i licno zasjeli na njega.
zajednicka im je uglavnom burna, ratna, cesto i revolucionarna proslost iz koje su izasli predstavljajuci se kao ujedinitelji, spasioci ili osobe koje svojom izuzetnom snagom mogu izvuci narod i zemlju iz nevolja. kult licnosti je uvijek (us)postavljen prema neprijatelju ili prijetnji. prijetnja je nekad bila stvarna, a nekad izmišljena. ponekad vanjska, ali je cesce bila unutrasnja.
ideoloski se obogotvorivsi kultna je licnost obezbijedila bezmjernu vjeru u sebe i alibi za provodjenje sopstvene neogranicene volje, a svaku sumnju u svoje djelo unaprijed proglasila klevetom i herezom. unutrasnji neprijatelji su, pak, osigurali alibi za djelovanje represivniog drzavnog aparata, policije, tajnih sluzbi, vojske protiv onih koji su se usudjivali da sumnjaju u vodjine lik i djelo.
vodje su nestajale onako kako su i nastajale u vatri i krvi. poneki bi pak docekao starost i smrt u kucnim papucama ili klinickoj postelji, pa bi polozen na lafet i pokriven zastavom bio provezen glavnom ulicom glavnog grada kroz spalir gradjana uplakanih sto od srece, sto od tuge, a sto od straha od buducnosti.
ako su za zivota bili heroji vodje su se u smrti pretvarale u mucenike. zahvalna nacija im je dizala spomenike u mramoru ili u bronci (s dolaskom drugih vremena dizao ih je i u zrak), objavljivana su njihova sabrana djela, ulice su nazivane po njima. no jednako kao za njihovog zivota u njihovi postupci su smjesteni izvan nadleznosti bilo kakve kritike. tu ce biti sve do primjene politickih okolnosti kada ce umjesto da budu kritikovani postati nekriticki osudjivani od strane svakoga, a ponajvise novih idola i njihovih dosupnika.
da se godine 1984. (orwellovska analogija je slucajna, ali mi se svidja) nasao neko da javno kaze da je Josip Broz bio diktator bio bi smaknut bez hapsenja i sudjenja, a gnjevno javno mnjenje bi mu verbalno rastrgalo lik i satralo djelo. no kad je pocetkom devedesetih demokracija na velika vrata i uz mnogo buke stigla na brdoviti Balkan o liku i djelu Brozovu progovarala je i remetinecka sirotinja, i bistricka fukara, i novobeogradska haustorcad uz stvarne grijehe mu pripisujuci i stotine izmisljenih i nezasluzenih, a presucujuci i ono dobrog sto je za zivota i vlasti napravio.
bilo kako bilo, individue sklone kritickom promisljanju o zivotu idola, bilo onih palih i upokojenih, bilo zivih i mocnih, rijetko su kada dobro prolazile. nebitno da li su napadali ili branili, ukoliko je se kritika nije slagala sa zvanicnim stavom vladajuce strukture i sukladno oblikovanim javnim mnjenjem bila je ravna zlocinu. Denis Latin, novinar Hrvatske radio i televizije, urednik emisije Latinica samo je potvrdio to pravilo. Dirnuvsi kult mrtvog predsjednika ne samo da je navukao na sebe srdzbu javnog mnjenja, koje je, ruku na srce, odavno i opravdano usporedjeno sa stadom ovaca, vec i struktura vlasti i mehanizama politicke ucjene. Jer, ko to smije da dira njihovog pastira. Kritika Tudjmana u savremenoj Hrvatskoj jednaka je kritici Broza u Jugoslaviji ciji su pad proslavili svi sto su njim s Tudjmanom na celu (ili pod njim?) stekli nezavisnost. No, postavsi predmet parlamentarne rasprave Latin je dobio slagvort kakvog se ni jedan novinar koji drzi do sebe ne moze postiditi i dokaz da je ono sto je rekao iako 'javna tajna' ipak i istina. No takodje je i potegao mnogo pitanja na koja mu je odlukom upravnog odbora HTVa, a pod pritiskom Andrije Hebranga za sad zabranjeno traziti odgovore. Barem javno.
Ne bih htio da me neko optuzi za licemjerje, jer pisem o hrvatskom novinaru i pokojnom hrvatskom predsjedniku pored toliko toliko ovdasnjih novinara i naseg mrtvog predsjednika. no, stvar je univerzalna. napravi li neko emisju, Bakir Hadziomerovic ili Duska Jurisic na primjer i u njoj optuzi Izetbegovica za familijarno protekcionastvo i minderasku politiku na stetu Bosne i Hercegovine, sto je takodje javna tajna, sasvim sigurno ce mu se desiti isto sto i Latinu. e, zato je Latin i nas prblem, ma kako da se cinilo da nije.
iskoristivsi svoju moc da se pretvore u predmet obozavanja diktatori su se ogradjivali od kritika preuzevsi na sebe bozije prerogative. U izrazito religioznim drzavama predstavljali su se kao bozji namjesnici na zemlji. s druge strane u drzavama i rezimima koji su religiju proglasili opijumom za narod spustili su bozji tron na zemlju i licno zasjeli na njega.
zajednicka im je uglavnom burna, ratna, cesto i revolucionarna proslost iz koje su izasli predstavljajuci se kao ujedinitelji, spasioci ili osobe koje svojom izuzetnom snagom mogu izvuci narod i zemlju iz nevolja. kult licnosti je uvijek (us)postavljen prema neprijatelju ili prijetnji. prijetnja je nekad bila stvarna, a nekad izmišljena. ponekad vanjska, ali je cesce bila unutrasnja.
ideoloski se obogotvorivsi kultna je licnost obezbijedila bezmjernu vjeru u sebe i alibi za provodjenje sopstvene neogranicene volje, a svaku sumnju u svoje djelo unaprijed proglasila klevetom i herezom. unutrasnji neprijatelji su, pak, osigurali alibi za djelovanje represivniog drzavnog aparata, policije, tajnih sluzbi, vojske protiv onih koji su se usudjivali da sumnjaju u vodjine lik i djelo.
vodje su nestajale onako kako su i nastajale u vatri i krvi. poneki bi pak docekao starost i smrt u kucnim papucama ili klinickoj postelji, pa bi polozen na lafet i pokriven zastavom bio provezen glavnom ulicom glavnog grada kroz spalir gradjana uplakanih sto od srece, sto od tuge, a sto od straha od buducnosti.
ako su za zivota bili heroji vodje su se u smrti pretvarale u mucenike. zahvalna nacija im je dizala spomenike u mramoru ili u bronci (s dolaskom drugih vremena dizao ih je i u zrak), objavljivana su njihova sabrana djela, ulice su nazivane po njima. no jednako kao za njihovog zivota u njihovi postupci su smjesteni izvan nadleznosti bilo kakve kritike. tu ce biti sve do primjene politickih okolnosti kada ce umjesto da budu kritikovani postati nekriticki osudjivani od strane svakoga, a ponajvise novih idola i njihovih dosupnika.
da se godine 1984. (orwellovska analogija je slucajna, ali mi se svidja) nasao neko da javno kaze da je Josip Broz bio diktator bio bi smaknut bez hapsenja i sudjenja, a gnjevno javno mnjenje bi mu verbalno rastrgalo lik i satralo djelo. no kad je pocetkom devedesetih demokracija na velika vrata i uz mnogo buke stigla na brdoviti Balkan o liku i djelu Brozovu progovarala je i remetinecka sirotinja, i bistricka fukara, i novobeogradska haustorcad uz stvarne grijehe mu pripisujuci i stotine izmisljenih i nezasluzenih, a presucujuci i ono dobrog sto je za zivota i vlasti napravio.
bilo kako bilo, individue sklone kritickom promisljanju o zivotu idola, bilo onih palih i upokojenih, bilo zivih i mocnih, rijetko su kada dobro prolazile. nebitno da li su napadali ili branili, ukoliko je se kritika nije slagala sa zvanicnim stavom vladajuce strukture i sukladno oblikovanim javnim mnjenjem bila je ravna zlocinu. Denis Latin, novinar Hrvatske radio i televizije, urednik emisije Latinica samo je potvrdio to pravilo. Dirnuvsi kult mrtvog predsjednika ne samo da je navukao na sebe srdzbu javnog mnjenja, koje je, ruku na srce, odavno i opravdano usporedjeno sa stadom ovaca, vec i struktura vlasti i mehanizama politicke ucjene. Jer, ko to smije da dira njihovog pastira. Kritika Tudjmana u savremenoj Hrvatskoj jednaka je kritici Broza u Jugoslaviji ciji su pad proslavili svi sto su njim s Tudjmanom na celu (ili pod njim?) stekli nezavisnost. No, postavsi predmet parlamentarne rasprave Latin je dobio slagvort kakvog se ni jedan novinar koji drzi do sebe ne moze postiditi i dokaz da je ono sto je rekao iako 'javna tajna' ipak i istina. No takodje je i potegao mnogo pitanja na koja mu je odlukom upravnog odbora HTVa, a pod pritiskom Andrije Hebranga za sad zabranjeno traziti odgovore. Barem javno.
Ne bih htio da me neko optuzi za licemjerje, jer pisem o hrvatskom novinaru i pokojnom hrvatskom predsjedniku pored toliko toliko ovdasnjih novinara i naseg mrtvog predsjednika. no, stvar je univerzalna. napravi li neko emisju, Bakir Hadziomerovic ili Duska Jurisic na primjer i u njoj optuzi Izetbegovica za familijarno protekcionastvo i minderasku politiku na stetu Bosne i Hercegovine, sto je takodje javna tajna, sasvim sigurno ce mu se desiti isto sto i Latinu. e, zato je Latin i nas prblem, ma kako da se cinilo da nije.
