#1 Ahmedijska sekta u Bosni i Hercegovini
Posted: 12/12/2005 20:03
Preporod »BROJ 18/812 • 15. SEPTEMBAR 2005. Muharem ef. Omerdic - Na području balkanskih država gdje žive muslimani misionari ahmedijske sekte su se pojavili u prvoj trećini prošloga vijeka. Oni su pokušali raširiti svoje učenje pojedinačnim kontaktima sa ljudima, putem predavanja, rasturanjem svojih brošura, časopisa i drugog propagandnog materijala.
PORED VELIKE EKSTRAVAGANTNOSTI I EKSTREMNOSTI AHMEDIJSKOG UČENJA NA RAČUN ISLAMA I MUSLIMANA NA BALKANSKIM PROSTORIMA BILO JE POKUŠAJA PROTURANJA TEZE DA JE NJIHOV OSNIVAČ MIRZA GULAM AHMED "NAJMARLJIVIJI BRANILAC ISLAMA u INDIJI SVE OD VREMENA MUHAMMEDOVOG, S.A., pa do danas." (Nurija A. Pašić, "Ahmedija pokret", Novi behar, Sarajevo, 111/192930, 23, 363)
Začuđujuće je kako je došlo do objavljivanja članka Nurije A. Pašića "Ahmedija pokret" u Novom beharu u kojem se veliča ahmedijski pokret i Mirza Gulam za kog pisac članka veli: "Tada se u Indiji pojavio Mirza Gulam Ahmed iz Kadijana, najmarljiviji branilac islama od vremena Muhammeda, s.a. Njegova je misija bila da izmiri nauku i religiju, da objavi svijetu veliku istinu, da su nauka i religija u duhovnom svijetu jedno i da ne može među njima biti razilaženja, jer obje vode istom cilju. On je raspršio tamu vjerskih fanatika i sveo skepticizam naprednih u dopustive granice." (N. A. Pašić, "Ahmedija pokret", ibid., 22, 348349.; 23, 363364) Što se tiče verbalnog djelovanja kadijanija ahmedija na Balkanu, on je u prvom njihovom pokušaju bio skoro zanemarljiv, obzirom da su svi muslimani na balkanskim prostorima čvrstog ehli sunnetskog opredjeljenja i nikakve misionarske mahinacije i igre ovdje nisu imale svoje finale. Predavanja dr. Muhameda Dina, ahmedijskog misionara, 1937. godine u Vučitrnu (Kosovo), naišla su na masovnu osudu i proteste među tamošnjim muslimanima zbog čega su organi Islamske zajednice poduzeli potrebne mjere da se to ne ponovi i da se bilo kakvim i bilo čijim misionarima onemogući djelovanje. ("Propaganda ahmedija u našoj državi", ElHidaje, H/1938, 23, 48; "Dopis Prvog naiba za Vrhovno vjersko starješinstvo", ElHidaje, 11/1938, 5, 80)
Ahmedije su u to vrijeme u inostranoj štampi objavili više brošura na bosanskom i dr. jezicima u kojima propagiraju svoje učenje i rasturali ih među muslimanima. Tako je u Cirihu štampana brošura Poruka mira i riječ opomene od poglavara ahmedija (Hazrat Mirza Nasir Ahmad, Poruka mira i riječ opomene, Verlag AlIslam, Zürich, nedatirano, 13 str.); u Beogradu Mehdi, Isa (Isus) je došao (Mahdi, Isa (Isus) je došao!, Izdanje Smaila Hadžića, Beograd, 1938) i od Durranija Ahmedija pokret.
Pokušaji kontakta sa učenicima medrese
G6dine 1965. bilo je više pokušaja kontakta nekog ahmedijskog misionara sa učenicima Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu, ali su to učenici odlučno odbili pa se on neobavljena posla povukao i netragom iz Sarajeva nestao. O ovome imam lična saznanja jer sam u to vrijeme bio softa. Htijući utjecati na muslimane, metodologija ahmedijskih misionara bila je putem približavanja, sklapanja prijateljstva, činjenjem usluga koje su kasnije tražili da im se plate. Npr. bošnjački džemat u Berlinu (1998.) imao je nemale poteškoće sa prostorom gdje bi se mogli okupljati, klanjati namaze i učiti djecu. Ahmedije su im susretljivo ponudile svoju džamiju otvorenu poslije Prvog svjetskog rata. Već tada su predstavnici ahmedijske zajednice u Njemačkoj imali službene kontakte sa zvaničnicima Islamske zajednice u BiH. (Vidi, Der Islam In Jugoslawien, Muslimiche Revue, Berlin, april 1937, 1922. Na naslovnoj strani Revije je fotografija reisu'l uleme Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića, a na drugoj strani fotografija ove džamije) Brzo iza toga, počeli su postavljati svoje uslove imamu ovoga džemata, a onda i džematlijama. Znajući za ove događaje Rijaset IZ je donio odluku o hitnom postavljanju novog imama i izvoženju džemata iz ahmedijske džamije, što je urađeno u jesen 1990.godine. Za novog imama je postavljen teolog Advan ef. Ljevaković.
Evidentiran je bio pokušaj djelovanja ahmedija na Bošnjake koji su počeli odlaziti na rad u zemlje zapadne Evrope. O tome svjedoči pismo, koje je stiglo u Vrhovno islamsko starješinstvo 1988. godine od jednog Bošnjaka rodom iz Kladnja, koji je radio u Švicarskoj, u kome traži da bude ispisan iz knjiga Islamske zajednice jer je, kaže, on "našao pravu vjeru" i priključio se, za jedno sa svojom ženom i dvije kćerke, ahmedijama. Naš pokušaj kontakta sa njim je ostao bez odgovora.
Nekoliko objavljenih radova o ahmedijama i njihovom učenju utemeljenih na odgovarajućoj literaturi su značajan doprinos upoznavanju muslimana na našim prostorima, o ovoj frakciji i njezinim neislamskim tendencijama. Međutim, ti radovi, iako nesumnjivo hvale vri jedan doprinos, ni izdaleka nisu popunili stvarnu potrebu za istraživanjem ove teme, jer opasnost je trajala pošto su ahmedije pokušavali iznova razvija li svoje djelovanje prema muslimanima na Balkanu, posebno, prema Bosni.
U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu 19921995. godine, ahmedije su vršile aktivnu propagandu u izbjegličkim bošnjačkim kampovima po Evropi, dijelili propagandnu literaturu i letke. (Mirza Ghulam Ahmad, Isus u Indiji; B.A.Rafiq, Smisao i svrha namaza; Mirza Ghulam Ahmad, Naše učenje; Mr Muhammad Ismail, Ljubaznost svetog Proroka prema djeci; Rashid Ahmad Chaudhr, Ahmet i Sara idu u Džamiju; N.N., Knjige o namazu i dr.) Svoju pomoć i podršku pojedinim ugroženim bošnjačkim porodicama su uslovljavali pristupanjem njihovoj sekti i javnim odricanjem od svog dotadašnjeg učenja. Islamska zajednica u BiH je uputila jedno cirkularno pismo muhadžirima u Njemačkoj upozoravajući ih na djelovanje ahmedija. Iza toga je štampana brošura Fikreta Arnauta, imama u Minhenu, Ko se krije iza ahmedija i dijeljena je Bošnjacima kao informacija u slučaju da se susretnu sa napasnim misionarima ove sekte. Na ovu knjižicu ahmedije su reagirali svojim tekstovima i štampanim materijalima "analizirajući brošuru koju je izdao Džemat 'Sabur' e.V. iz Minhena" koje su rasturali među muslimanima u dijaspori i u Bosni. (AlhajAta Ullah Kallem, Istina o ahmedijama i njihovom svetom osnivaču, Frankfurt, 1995.; isti, Odgovor na primjedbe protiv ahmedija i njihovog osnivača, b.m. i d.i.)
Problem i za ambasade
Koliko je bila napasna i agresivna djelatnost ahmedija na bosanske muhadžire u Evropi potvrđuje i činjenica da su se tom pojavom počele baviti bosanske ambasade i diplomacija u pojedinim zemljama. Povod za to su bile žalbe bosanskim misijama i diplomatima građana ove napaćene zemlje zbog podlosti i ucjena koje im čine ahmedijski misionari, aktivisti i organizacije, posebno u pravcu iseljavanja izbjeglica u treće zemlje. Na to je Ambasada R BiH u Brislu reagirala vrlo iscrpnim pismom Ministarstvu vanjskih poslova RBiH tražeći instrukcije kako se dalje ponašati i djelovati. (Ambasada RBiH u Brislu, br. 141/94. od 12.07.1994.) U prilogu svoga dopisa dostavljeno je MIPu i pismo Zijadaef. Suljića, imama iz Achena (Njemačka), gdje su naročito bile aktivne ahmedije, koje je uputio muslimanima tog područja upozoravajući ih na opasnost zvanu "ahmedije i ahmedizam". Ministarstvo vanjskih poslova RBiH je Rijasetu IZ u RBiH proslijedilo navedeni akt Ambasade iz Brisla sa prilogom tražeći stav po navedenom pitanju. Rijaset je odgovorio svojim aktom MIP u ističući šta je već Islamska zajednica poduzela preko svojih imama u dijaspori. Neposredno prije toga, Rijaset je u Kolnu (Njemačka) organizirao jedan seminar za sve imame u dijaspori na kome su se razmatrala i ova pitanja, kada su prisutnima date smjernice u pravcu onemogućavanja djelovanja ahmedija među džematlijama Bošnjacima.
Nakon uspostavljanja mira u BiH ahmedije dolaze u Bosnu i na perfidan način, putem humanitarnog rada i obnavljanja jedne džamije kod Gračanice nastoje se prikazati kao dobri i ispravni muslimani. Svoju humanitarnu organizaciju registriraju u Kantonalnom sudu u Tuzli i od 18.09.1996, razvijaju svoje misionarsko djelovanje, posebno na području Doboja i okoline. Naravno, njihove misionarske aktivnosti su usmjerene isključivo prema muslimanima. Jedan od njihovih misionara se predstavljao kao profesor arapskog jezika i počeo "podučavati" djecu i omladinu islamu dok se brzo nije uočila nakaradnost njegove obuke i onemogućilo mu se dalje mešetarenje. Planirajući svoj boravak na dulji rok, na području Gračanice su podnijeli zahtjev općinskim organima za izgradnju svoga vjerskog objekta. Čak su našli svoje zaštitnike u jednoj partiji prikrivaju
ći im svoje pravo lice i namjere. Imami i džematlije su im na tom području, prateći njihovo djelovanje, uskratili gostoprimstvo što je dovelo do reakcije nekih službenika u Ambasadi Engleske u BiH u Sarajevu, što jasno ukazuje na spregu različitih subjekata koji su patroni njihovog raskolničkog "djelovanja protiv islama.
Sasvim nedovoljno su džematlije imali informaciju o ahmedijama pa su neki neupućeni bili potencijalne žrtve ovih heretika. U tom vremenu je objavljen značajan tekst iz pera Alije Uzunovića i Andana Jahića, "Ahmedije i njihova promidžba", koji je korišten u pripremi predavanja, hutbi i tsl. (Hikmet, Tuzla, VIII/1995., 2 (86), 6770).
U reviji Slobodna Bosna, Mehmed Pargan je pod naslovom "Islam na britanski način" objavio informaciju o učenju ahmedijske frakcije, njezinoj ulozi, propagandi, tendencijama... (Slobodna Bosna, 18.5.1997,) U narednom broju SS objavljena je reakcija na ovaj tekst pod naslovom "Kriva slika o ahmedijama." Tekst je potpisao Wasim Ahmad za koga je rečeno da je ahmedijski imam u BiH.
Aktivnosti u Sarajevu
Uvidjevši da svoju aktivnost najbolje mogu provoditi u većoj sredini, ahmedije su se koncentrisali u Sarajevu gdje su se registrirali kao humanitarna organizacija sa naslovom "Ahmadiyya Muslim Jamaat Bosna i Hercegovina". Temeljna im je aktivnost u Sarajevu misionarski rad među muslimanima. Zakupili su prostorije, počeli izdavati bilten AlNur, štampati knjige, organizirajući skupove i skupštine. Prvu skupštinu su održali 1999., drugu 23.09.2000. i treću 28.07.2001., obje u Hrasnici. Pred ovu posljednju, 27.jula, u sarajevskim džematima su hatibi održali hutbu u kadijanijsko-ahmedijskoj herezi, a na dan skupštine više aktivista Islamske zajednice su posjetili ovaj zbor i ukazali prisutnima na zablude ove sekte i njezinih misionara. Na njih su dolazili obične džematlije koji su u njima vidjeli "braću muslimane Arape". Oni bi ih počastili ručkom, malim poklonom, propagandnim materijalom i brošurama: Obećani mesija je došao; Zašto vjerujem u islam,; Šta je islam?; Islam njegova poruka u najkraćim crtama; Ahmedija pokret u službi čovječanstva; Ahmedija pokret u islamu; Isa a.s. (Isus) u Kur'anu časnom; Je li Isus bio Bog ili božiji sin? Isto tako, uzimali su im lične podatke, adrese, popunjavali pristupne izjave i tsl.
Primijećene ahmedijske aktivnosti u BiH bile su povod za razgovor u sarajevskom Oslobođenju sa autorom ovog napisa. U duljem razgovoru kazano je da su ahmedije koristile ratna stradanja da bi se infiltrirali među bosanske muhadžire a onda su, nakon rata, došli u Bosnu i, kao sjeme korova, počeli se širiti. (Asaf Bećirović, "Ahmedije su isto što i Jehovini svjedoci", Oslobođenje, 26.10.1999, 9) Isti novinar je kasnije razgovarao sa Wasimom Ahmadom i Ibrahimom Bešićem koji su govorili o ahmedijskom "pravovjerju" a direktno napadali Islamsku zajednicu, ulemu, imame i islam kakav ispovijedaju Bošnjaci. "Većina članova IZ su ateisti", kažu oni, a bosanska ulema ništa ne zna jer joj se ne javlja Bog dok se samo "Bog javlja svojim dobrim slugama, baš kao što se javio Ahmedu Gulamu."( Asaf Bećirović.Mi smo pravi sljedbenici Muhameda a.s., Oslobođenje, 16.11.1999, 9) Reagovanje na ovaj tekst uslijedilo je od Almira Fatića koje je Oslobođenje objavilo pod naslovom "Ahmedije su sljedbenici lažnog poslanika Mirze Ghulama Ahmeda". Ovaj tekst je predočio čitaocima zabludjelost ahmedija i ukazao na njihove neprijateljske namjere prema islamu i muslimanima u Bosni. (Almir Fatić, "Ahmedije su sljedbenici lažnog poslanika Mirze Ghulama Ahmeda", Oslobođenje, 29.11.1999,21)
Vremenom su ahmedije u .Tuzlanskoj ulici, Sarajevo, sagradili trospratnicu i tu formirali svoju centralu. Tragom teksta u sarajevskom Dnevnom avazu, pod naslovom: "Kamenovani prozori tek otvorenog mesdžida", (9. maja 2003. str. 28), potpisanog sa E.Ha, spominje se da je to objekat humanitarne organizacije "Ahmediyya Muslim Jamaat". Zapravo, tu je njihov misionarski centar. Uslijedio je naš odgovor u istome listu u kome je kazano da je ahmedijski džemat nekolicina Roma, sakupljenih oko kontejnera i smetljišta i vrbovanih za šaku brašna. Prije dvije godine su na neku svoju godišnjicu u Hrasnicu, Sarajevo, dovezli nekoliko autobusa Roma sakupljenih po Zenici, Kaknju i Sarajevu. Znajući da se služe svakojakim podvalama, nije isključeno da su, želeći prisustvo u javnosti, sami sebi razbili prozor a onda neupućenom novinaru podmetnuli tu priču.
Osnovne naznake ahmedijske sekte
Za kraj potrebno je istaći neke osnovne naznake o ahmedijskoj sekti:
konsenzusom islamskih učenjaka i svih muslimana svijeta pripadnici ahmedijske sekte se ne smatraju muslimanima, a musliman koji se prikloni ovoj sekti izašao je iz islama,
• musliman ne može biti u bračnom odnosu sa članom ahmedijske sekte,
• dokida se šerijatska valjanosti braka sa osobom koja se priključila ahmedijama,
• pripadnicima ahmedijske sekte je zabranjeno ulaziti u Mekku i Medinu i obaviti hadždž dok se javno ne pokaju i odreknu svoga uvjerenja,
• meso životinje koju zakolje pripadnik ahmedijske sekte i hrana koju ahmedija pripravi nije halal za muslimane,
• odlaziti u objekte ahmedijske sekte gdje obavljaju svoje molitve zabranjeno je muslimanima i u istima nije dozvoljeno vršiti vjerske dužnosti,
• umrlom članu ahmedijske sekte ne može se klanjati dženaza, niti ga je dopušteno ukopati u muslimansko mezarje...
Poznavanje izvornog učenja islama svakog muslimana pojedinačno, učinit će sigurnim od utjecaja koji bi ugrozili njegovo vjerovanje. Uz ovo, svakako je značajno da islamski učenjaci blagovremeno otkriju i razobličuju one neislamske tendencije, kao što su kadijanijske i ahmedijske, koje bi mogle imati određene opasnosti i o istima obavještavati muslimane.
Djelovanje ahmedija u BiH treba pratiti i analizirati kako njihovo otrovno sjeme ne bi poniklo u dušama neupućenih ljudi. Džematski aktivisti trebaju poznavati ljude koji su im se priklonili kako ne bi kao otpadnici sa garancijom IZ odlazili na hadždž ili bili sa dženazom sahranjivani u muslimanske mezaristane. Svakom zavedenom čovjeku prethodno bi trebalo objasniti kuda ga vodi prihvatanje ahmedijskog heretičkog učenja. Ne'uzu billahi te'ala!
nemojte se snebivati 
