#1 Armija BiH mogla je dobiti rat
Posted: 10/12/2005 22:37
[img]http://sarajevo.bih.tripod.com/sawithlove/mediadani.gif[/img][color=white]. . .[/color][size=200]Broj 443 - 09.12.2005.[/size] wrote:Intervju Dana: Marko Attila Hoare
Armija BiH mogla je dobiti rat
Britanski povjesničar Marko Attila Hoare, jedan od najboljih zapadnih poznavatelja prilika u bivšoj Jugoslaviji i autor nekoliko djela o njenoj bližoj i daljoj povijesti, za Dane govori o transformaciji bosanske armije u bošnjačku, Haškom tribunalu i dvostrukim standardima, evropskoj ljevici i njenom odnosu prema ratu u BiH, o Noamu Chomskom i Srebrenici.
Pise: Emir Suljagić
Od ljeta 1995., kada se kao prevoditelj pridružio humanitarnom konvoju za Tuzlu, profesionalni interes Marka Attile Hoarea bio je vezan skoro isključivo za Bosnu i Hercegovinu i bivšu Jugoslaviju. Kao novinar je pisao o padu režima Slobodana Miloševića u jesen 2000., a godinama prije toga živio je u Beogradu i izvještavao o kosovskoj krizi. Kada je Milošević isporučen Međunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, Hoare je već bio u Haagu, gdje je radio kao analitičar za Ured tužitelja. Paralelno s tim, doktorirao je povijest na Univerzitetu Yale, da bi u septembru 2001. prihvatio mjesto istraživača na Cambridge University.
Hoare je, iako mlad, uz to i vrlo plodan autor: njegovu prvu knjigu How Bosnia Armed prošle godine je objavio londonski Saqi Books; druga knjiga Genocide and Resistance in Hitler's Bosnia: The Partisans and the Chetniks, 1941.-1943. krajem ove godine će biti objavljena u izdanju British Academy i Oxford University Press; treća knjiga The making of Bosnia-Hercegovina from the Middle Ages to the Present Day je u pripremi za štampu i bit će objavljena u izdanju Saqija naredne godine. Hoare je opširno pisao i o sumnjivoj ulozi evropske ljevice u bosanskom genocidu, američkoj i britanskoj politici u Bosni i Hercegovini i bespoštedno kritizirao rad Haškog tribunala.
DANI: Posljednji skandal koji je izazvao Noam Chomsky - prvo dajući izjavu u londonskom Guardianu kako je srebrenički genocid predimenzioniran, pa je potom povlačeći - nije prvi incident te vrste. Kako Vi objašnjavate ponašanje prije svega evropske ljevice tokom bosanskog rata?
HOARE: Da Miloševićeva stranka nije bila bivša komunistička stranka i da je nije preimenovao u socijalističku, sve bi bilo drugačije. Ali, pošto jeste bilo tako, takozvana radikalna evropska ljevica osjetila je neku vrstu plemenske odanosti. Jako mnogo evropskih ljevičara u dobrom je dijelu dvadesetog stoljeća branilo komunističke diktatore, kao što su Staljin, Mao, Castro, Caucescu, u uvjerenju da su oni progresivni i da predstavljaju utvrdu u borbi protiv kapitalizma i globalizacije. U vrijeme kada je Milošević bio na vlasti, evropska ljevica vidjela je i u njemu još jednog lijevog diktatora i prema njemu osjećala naklonost.
DANI: Ali, jedna je stvar osjećati naklonost prema Miloševiću, a sasvim druga, kao u slučaju časopisa Living Marxism, tvrditi kako su fotografije iz Trnopolja lažne ili, kao u slučaju Chomskog, kako je broj žrtava u Srebrenici pretjeran.
HOARE: Mislim da to dolazi iz istog uvjerenja kako ne treba vjerovati u imperijalističku propagandu, kao što nisu vjerovali niti da je Staljin ubio milione ljudi. I ako pođete od tačke da zapadni mediji lažu, onda u slučaju BiH završite poričući genocid. Chomsky je američki nacionalist unatrag: drugim riječima, Amerika je kriva za sve. I ako je Milošević bio američki neprijatelj, usprkos tome što ga SAD zapravo nisu tretirale kao neprijatelja tokom bosanskog rata, onda treba umanjivati njegove zločine. Chomsky je bio i među ljudima koji su poricali zločine režima Crvenih kmera; on ne vjeruje u iste stvari kao i Ed Hermann -koji je osnovao institut sa zadatkom da poriče srebrenički genocid - ali, za razliku od njega, malo ga je sramota tih stvari. Međutim, on očigledno ne može do kraja da ih se otarasi, i zato je on ovako brzo porekao to što je rekao u Guardianu, jer je shvatio da to nije dobro za njegov imidž.
DANI: Vi ste svojevremeno radili za Tribunal u Haagu, odnosno Tužiteljstvo, koje ste napustili u septembru 2001., da bi u ljeto ove godine objavili članak u kojem ste iznijeli niz ozbiljnih kritika na rad Tužiteljstva. Možete li objasniti razloge za takav potez?
HOARE: Ja sam radio za Tribunal i vjerovao u ono što Tribunal radi. Radio sam na predmetu Milošević i bio izravno uključen u podizanje optužnice. U vrijeme kada sam radio tamo, naš plan je bio da optužimo kompletno srbijansko i tadašnje savezno vođstvo, uključujući i ljude poput Blagoja Adžića, Veljka Kadijevića, Bore Kostića, Borisava Jovića, koji su rukovodili napadom i zločinima u Hrvatskoj i BiH. Međutim, u jednom trenutku glavna tužiteljica Carla Del Ponte je odlučila da sve ostale predmete odbacimo i optužimo samo Slobodana Miloševića. Nastavio sam vjerovati da će na kraju svi ovi ljudi biti optuženi i činjenica da se to nije desilo je skandalozna! Sada izgleda kao da je Milošević jedina osoba odgovorna za genocid u cijelom jugoslavenskom, odnosno srbijanskom vođstvu. Drugim riječima: optužite Rasima Delića za zločine koje su počinili mudžahedini, ali ne optužite Adžića, Kadijevića i Jovića, iako su to ljudi koji su zapovijedali, recimo, napadom na Vukovar, odnosno nadzirali genocid u BiH. Tužiteljstvo je napravilo ustupak u korist napadača! Vjerujem da je Del Ponteova izdala sve žrtve jugoslavenskih ratova tako što je optužila samo Miloševića. Ili ovako: Tužiteljstvo je optužilo hrvatske generale koji su oslobodili Krajinu, ali nije optužilo jeneaovske generale koji su okupirali Krajinu i Vukovar. Ona je ovdje popustila mafiji koja vlada Srbijom iza scene, koja je na koncu ubila Zorana Đinđića.
DANI: Kako Vi komentirate optužnice protiv najviših oficira ARBiH i vrijeme u kojem su te optužnice podignute?
HOARE: Blagoje Adžić je bio zapovjednik snaga koje su napale BiH i on nije optužen, a dva najviša oficira vojske koja je branila BiH završili su u Haagu. To dijelom ima veze i sa organizacijom Tužiteljstva: različiti timovi vode istrage protiv pripadnika različitih etničkih grupa, što stvara svojevrsni institucionalni pritisak za podizanje optužnica; svaki tim ima svoju "kvotu", kao što su komunistički revolucionari imali kvote kontrarevolucionara koje je trebalo ubiti. Jedan od ljudi koji je radio na slučaju Sefera Halilovića rekao mi je da zna kako se Haliloviću smješta ovdje u Bosni, ali da će ga oni ipak optužiti jer je to oportuno. Na koncu, saberete li optužnice, rezultat koji dobijete je taj da je optuženo mnogo više bosanskih Srba nego Srba iz Srbije, da ovo nije bila agresija, nego građanski rat. A to se dogodi kad pustite da vam kroz prste prođe kompletno srbijansko i jugoslavensko vođstvo, Savezno predsjedništvo i JNA. Činjenica da je ovo bila agresija na BiH je zanemarena, i ja se kao historičar ne mogu složiti s onim što će biti historijska ostavština Tribunala. A to je da je ovo bio građanski rat.
DANI: Vi ste i autor jedine relevantne studije o razvoju Armije Republike BiH u zapadnoj akademskoj javnosti, i volio bih da sada malo razgovaramo o tome. Na samom početku knjige kažete kako je osnivanje Armije RBiH obilježio sukob između Teritorijalne odbrane na jednoj i Patriotske lige na drugoj strani. Kako je to utjecalo kasnije na borbenu sposobnost ARBiH?
HOARE: Teritorijalne odbrana bila je organizacija koja je osnovana za odbranu od vanjskog napada, u vrijeme kada je Josip Broz Tito strahovao od sovjetske invazije, ali kada se komunizam raspao, ova organizacija je potpala pod kontrolu tri nacionalističke stranke. Patriotska liga, s druge strane, bila je podzemna, ilegalna organizacija, sa ciljem odbrane Bosne i Hercegovine i Bošnjaka od napada, i zbog toga u sukobu s državom. Tako je došlo do paradoksalne situacije da je TO, kao državna organizacija, bila u sukobu sa PL - ilegalnom organizacijom - koja je tu državu branila. S druge strane, postojala je kontradikcija između bosanske multietničnosti na jednoj, i bošnjačkog karaktera Patriotske lige na drugoj strani. Ako čitate memoare Sefera Halilovića ili nekih drugih ljudi, prilično je očigledno da je mnoštvo različitih organizacija onemogućavalo efikasnu odbranu; pritom, dio državne infrastrukture bio je u rukama ljudi koji su bili odani Zagrebu ili Beogradu. Koordinacija između Patriotske lige i policijskih snaga također je bila slaba, dijelom zbog toga što je ministar unutrašnjih poslova Alija Delimustafić, prema nekim navodima, radio za Beograd.
DANI: IZ Vaše studije je jasno da bošnjačko političko vođstvo, prije svega Stranka demokratske, akcije, ne samo da nije organiziralo odbranu, nego je zapravo u velikom broju slučajeva spriječilo ili onemogućilo odbranu od srbijanske agresije. Kako to objašnjavate?
HOARE: Mnogi ljudi na Zapadu koji nisu prijatelji ove zemlje navode kako je muslimanska politika u to vrijeme bila agresivna, ali to je veoma daleko od istine. Alija Izetbegović i ostatak bošnjačkog rukovodstva su u to vrijeme strahovali od rata i naivno vjerovali u to kako je Jugoslavenska narodna armija tiotistička organizacija koja neće dopustiti da dođe do etničkog sukoba, odnosno do genocida, dok su svekolike srpske snage zapravo do tog trenutka preuzele kontrolu nad JNA. Bošnjačko rukovodstvo se uporno odbijalo suočiti sa stvarnošću, a Izetbegović je čak i poslije rata rekao kako je u to doba vodio ispravnu politiku, pokušavajući da razuvjeri stanovništvo. Krajnji rezultat je da je na svakom koraku Izetbegović pokušavao praviti kompromise, praviti ustupke, povlačiti se... i sprečavao bosanske snage da djeluju. Ali, gdje god su na lokalnom nivou, bilo da je riječ o SDA ili o SDP-u u Tuzli, bosanske snage napale prve, uspjele su poraziti i JNA i četnike. Tamo gdje se hrvatsko ili bošnjačko vodstvo uzdalo u JNA, došlo je do genocida.
DANI: Ponekad izgleda kako je Armija BiH imala visokomotivirane borbene trupe, dok je njen oficirski kadar bio nesposoban u velikoj mjeri i, uz rijetke izuzetke, nimalo dorastao situaciji. Slažete li se s tom ocjenom?
HOARE: Na početku je to bila mješavina različitih grupa koje su predvodili različiti ljudi; neki od njih su prebjegli iz JNA jako rano, neki su se priključili Armiji BiH kasnije, kao Rasim Delić, ali svi ovi ljudi bili su prinuđeni da u odbrani Bosne igraju uloge za koje nisu bili adekvatno pripremljeni niti su imali iskustvo. Ja ne bih svu odgovornost svalio na vojno rukovodstvo, nego i na političko. Partizanski pokret u Drugom svjetskom ratu je dobio rat zbog odlučnosti svog političkog rukovodstva, iako ni oni nisu imali odgovarajuće vojno iskustvo; Izetbegovićeva neodlučnost onemogućila je stvaranje uvjeta i motivacije u vojsci koji bi rezultirali uspješnom vojnom borbom. Pošto političko vođstvo nije bilo spremno za rat, onda je unutar vođstva postojala tendencija da se uvijek ide linijom manjeg otpora, a u ovom ratu je to značilo da se osloni na muslimanski element, prihvate podjele i zahtjevi međunarodne zajednice. Sva odgovornost ne leži na Izetbegoviću, nego je to dijelom tako i zbog šarolikosti vladajuće koalicije, u kojoj su neki elementi bili skloniji Zagrebu, neki Beogradu, a neki čekali da vide kakav će biti ishod pa da se onda priklone pobjedničkoj strani... Mnogo toga je zavisilo od lokalnih lidera, koji su imali svoju računicu, ali su tokom rata Izetbegović i ljudi iz njegovog okruženja slomili otpor tih lokalnih lidera i kao rezultat toga je ARBiH, koja je započela rat kao multinacionalna formacija, okončala kao vojno krilo političke stranke.
DANI: Koji je to trenutak tokom rata, ako takav trenutak postoji, u kojem je ARBiH pala pod političku kontrolu vođstva SDA, odnosno od bosanske postala bošnjačka vojska?
HOARE: To je bio dug proces, ali vjerujem da je ključna tačka u tom procesu operacija "Trebević", u oktobru 1993., kada je Izetbegović otpustio Halilovića, a režim preuzeo kontrolu nad vojskom. To je trenutak u kojem bosanska armija prerasta u bošnjačku, umjesto da se ugleda na partizansko iskustvo iz Drugog svejetskog rata: partizanski pokret, koji je bio dominantno srpski na početku, aktivno je regrutirao Hrvate i Bošnjake i gradio konsenzus. To je ostavilo traga i na krajnji ishod rata: ako vodite rat sa isključivo bošnjačkim snagama, onda su izgledi da oslobodite zemlju vrlo mali i skončate vodeći rat međusobnog uništenja sa neprijateljima s kojima nemate ništa zajedničko. Bosanska armija skončala je braneći bosansku unutrašnjost - Sarajevo, Zenicu i Tuzlu, ali je na kraju ostatak zemlje prepustila VRS-u i HVO-u.
DANI: Pitanje od milion dolara: da li je ARBiH mogla nastaviti borbu u oktobru 1995., kada je potpisano primirje, mada su neki njeni elementi bili već na teritoriji Prijedora?
HOARE: To bi bilo vrlo teško i to uglavnom zbog nepouzdanosti "hrvatskog elementa". S obzirom na to da je hrvatska podrška u najmanju ruku bila sumnjiva, svaki nastavak borbe bio bi težak za ARBiH. Ali, ono što bih volio reći jeste da je u čisto vojnim okvirima ARBiH bila u puno povoljnijoj situaciji nego 1993. A tada su bošnjačke vlasti odbile Owen-Stoltenbergov plan i odlučile se za borbu u trenutku kada se činilo da će izgubiti rat. Dvije godine kasnije, kada su u boljoj situaciji, kada dobijaju rat, oni se odlučuju na primirje. Izetbegović vjerovatno nije mogao osloboditi cijelu zemlju, ali da je bio malo čvršći, mogao je dobiti mnogo više. Mislim da je bio previše uskogrud, da je imao previše poštovanja prema Amerikancima koji su tražili prestanak rata. U tom trenutku sva američka opozicija bila je na strani BiH, i da je igrao malo bolje, Izetbegović je mogao dobiti mnogo bolji deal. Amerikanci su prijetili Izetbegoviću da će ga prisiliti na obustavu ofanzive, ali to su bili prazne prijetnje: on je bio u situaciji da ozbiljno osramoti Clintona, i nije trebao dopustiti da bude zastrašen. S druge strane, moja familija i prijatelji ne bi ginuli u tom ratu, i ne želim reći da je trebalo nastaviti rat, ali ako vjerujete da se bolje predati, čemu onda tri godine rata uopće? Zašto se niste predali na početku rata ili 1993.? Da li je bilo potrebno ratovati još dvije godine za Dejtonski sporazum? Za dejtonsku Bosnu i Hercegovinu se niko nije borio, i ako već hoćete da ratujete, onda ratujete dok ne ostvarite neki razuman cilj.
[b][size=117]Unutarnji rat [color=blue]PL su porazili JNA poslušnici[/color][/size][/b] wrote:DANI: Na samom početku rata bilo je puno podozrivosti između Patriotske lige na jednoj strani, među kojima su bili oficiri koji su rano napustili JNA, i onih oficira JNA koji su u ARBiH stigli tek na početku rata. Tri godine i sto hiljada mrtvih kasnije, jenaovska nomenklatura je u potpunosti kontrolirala ARBiH. Možete li objasniti taj proces?
HOARE: Kada je Patriotska liga osnovana, nju su činili ljudi koji su vjerovali u nešto, za koje je odbrana BiH bila pitanje principa. U Izetbegovićevim očima, to su bili ljudi koje je bilo teško kontrolirati. Ali, kada je počeo rat i stigla nova skupina prebjega iz JNA, ona je bila mnogo sklonija tome da posluša Izetbegovićeve želje, kao recimo Rasim Delić ili Fikret Muslimović.[size=117][b]El Mudžahid [color=blue]Malo koristi, puno štete[/color][/b][/size] wrote:DANI: Arapski dobrovoljci, odnosno odred El Mudžahid. Koliki je bio njihov stvarni vojni značaj i kakvu je političku cijenu BiH platila samo zbog njihovog prisustva u zemlji?
HOARE: El Mudžahid nije na bojnom polju imao nikakav odlučujući utjecaj, Tokom 1993. Bosanci nisu mogli birati saveznike i ko god je došao u to vrijeme spreman da se bori u BiH, bio je dobrodošao. Politička cijena koju je BiH platila je mnogo veća od koristi koju je zemlja imala od mudžahedina. I bez njih ishod rata ne bi bio mnogo drugačiji, ali cijena koju je zemlja platila je jako visoka, prije svega kada je riječ o odnosima sa Hrvatima u srednjoj Bosni u to vrijeme, ali potom i u narušavanju ugleda koji su Bošnjaci uživali. Na koncu, oni nisu ni bili tu da bi branili BiH.
)
k'o slovenacka Top-lista Nadrealista
![[img]http://sarajevo.bih.tripod.com/sawithlove/mediadani.gif[/img][color=white]. . .[/color][size=200]Broj 443 - 09.12.2005.[/size]](http://sarajevo.bih.tripod.com/sawithlove/mediadani.gif){kind=link}