Film: Grbavica, postratna drama i prvi cjelovečernji film Jasmile Žbanić
Filmsko oživljavanje traume
Grbavica je priča o majci koja je u vrijeme agresije na BiH u okupiranom dijelu Sarajeva silovana i koja je prisiljena da rodi. Ona pokušava naučiti kako da voli svoju djevojčicu
Belma Bećirbašić
Esma je samohrana majka koja živi sa kćerkom Sarom u Sarajevu. Boreći se sa neimaštinom, Esma pokušava svom djetetu obezbijediti normalan život. Sara je čudno dijete. Ona voli da maltretira svoje prijatelje, mačke, majku… Njeno ponašanje nije uvijek normalno, kao ni odnos majke i kćerke, koji balansira između neizmjerne ljubavi i mržnje.
Esma čuva tajnu ko je Sarin otac, sve dok jednom ne oda: Sara je dijete rođeno u vrijeme agresije na BiH u okupiranom dijelu Sarajeva, poslije silovanja…
Ljubav u mržnji Ponekad jedna ideja za film ostaje zakopana godinama i doživi razne sudbine: prvo se pojavi u srcu, pa potrefi glavu, mota se po mislima, potom spusti na papir, zaglavi na njemu više nego bilo gdje drugo, a onda se konačno nekako dokotrlja pred kamere. U međuvremenu, desi se cijeli jedan život. Tako je bilo i sa pričom o Esmi.
Trebalo je nekoliko godina da sudbina majke koja pokušava naučiti kako da voli svoju djevojčicu Saru preraste u film Grbavica. Možda jer je i više od toga: dugometražni prvijenac mlade režiserke Jasmile Žbanić jedan je od rijetkih projekata koji razbijaju možda najveći poslijeratni tabu našeg društva.
"Kada sam pred kraj prve godine rata upoznala grupu djevojaka od 14-15 godina iz istočne Bosne i saznala šta im se desilo, po prvi put sam osjetila užasan strah. Živjela sam na 100 metara vazdušne linije od Grbavice i moja jedina trauma je bila da će četnici ući u grad i da će mi se desiti ono što je doživjelo preko 20.000 žena u Bosni i Hercegovini. To je za mene bila i ostaje najveća agresija. Njihove sudbine su me nekako proganjale svih ovih godina, i tada se u mojoj glavi pojavila Esma", kaže Jasmila Žbanić.
Međutim, od 2000. godine, kada je i napisan scenarij, do danas, Grbavica je prolazila kroz razne faze, od nestajanja do ponovnog oživljavanja…
"Još od '92. sam htjela nešto učiniti po pitanju te teme, ali nisam znala na koji način. Sve sam to jako emotivno doživjela, bilo je faza u kojima sam odustajala, mislim da mi je trebalo vremena da to odbolujem. A onda sam dobila dijete i shvatila koliko taj događaj mijenja moj svijet i moj odnos prema tome. Šta znači roditi dijete iz ljubavi i roditi dijete iz mržnje, koje nisi želio, kad postoji trauma kako je to dijete začeto? Zato sam i uzela priču majke koja je odlučila da to dijete ipak zadrži", kaže Jasmila, koja je godine posvetila obimnom istraživanju.
Dokumentaristička crta, prepoznatljiva u njenoj dosadašnjoj filmografiji, ostvarena je i u dugogodišnjim pripremama Grbavice, a najviše kroz susrete sa ženama koje su u stvarnom životu doživjele Esminu sudbinu.
Živjeti sebe Sama Mirjana Karanović, koja glumi lik Esme ("Trebala mi je potpuna ličnost, velika umjetnica koja to može iznijeti na ekran, jer umjetnici su ljudi koji imaju svoj stav, užasno jak karakter i karizmu, i za mene je Mirjana bila savršena"), reći će koliko je to bilo duhovno neophodno i za nju, s obzirom da je ovo njena do sada najzahtjevnija uloga.
"Čitala sam mnogo materijala, izjava, svjedočenja, a i Jasmila me je upoznala sa pojedinim ženama… Ono što sam čula nezamislivo je, nisam ni znala da nešto takvo može postojati… Tokom tih priprema doživjela sam nešto potpuno haotično. To je nešto što je pitanje snova, noćnih mora, nekih suza koje su isplakane nad nekim pričama, nekih užasnih priča u glavi, nekih mora na javi. Naravno, morala sam kasnije da napravim otklon jer je neizdrživo. Međutim, to je iskustvo koje ne pokušavam ni da stigmatizujem ili da racionalizujem, to spuštam da negdje ostane u meni, da radi u meni, iako znam da mi zapravo nikad nećemo to shvatiti. Ali, mislim da nijedan film neće moći da gledaocima predstavi dubinu užasa kroz koje su te žene prošle i kroz koje i dan-danas prolaze, tako da mislim i da nije cilj tog filma da nas zaledi u tom saznanju. Ovaj film zapravo ne govori o samom tom činu ili traumi, nego o pokušaju da se sada živi dalje", kaže Mirjana, dodajući da je film unio i nešto novo u njen život, a to je rad sa mladom ženom režiserom: "Upoznala sam mladost, mladost koja zna šta hoće i koja je toliko posvećena svom radu. Volim kada mladost nosi u sebi nešto zahtjevno poput toga da se kaže nešto što se dešava oko tebe, a to može samo pravi umjetnik. Pogotovo kada se radi o ženama kojima je ipak na ovim prostorima najteže."
Jezik i patnja Za razliku od Mirjane Karanović (koju gledamo u predstavama Noževi u kokoškama, Helverova noć te u filmu Go West), u jednom bh. filmu se po prvi put pojavljuje Leon Lučev, trenutno jedan od najpopularnijih mladih glumaca u Hrvatskoj. Ostvario je zapažene uloge u filmovima Vinka Brešana Kako je počeo rat na mom otoku i Svjedoci, a i ovaj put njegova uloga nosi nešto od tih kontroverznih likova kojima rat ne da mira…
Leon, naime, glumi momka koji će pokušati da ostvari blisku vezu sa Esmom. I on sam živi u svijetu poslijeratnog bezumlja: dok traga za nestalim ocem, povremeno se drogira, ulazi u svijet kriminala... Želju za promjenom otežava mu poluluda majka, koja ne izlazi iz kuće zbog straha da napolju još tinja rat.
"Uloge nisu nikad slučajne, dobiješ ono što trebaš dobiti, pa su i moje uloge uvijek slične - postoji sazrijevanje lika tokom filma. S obzirom da sam i ja prošao rat intenzivno, uvijek se uvučem u ove uloge nadajući se da će to i u meni nešto promijeniti. Moja supruga kaže: 'Pa dobro, čovječe, kad će više biti dosta tih promjena.' A ja joj odgovorim: 'Pa, čekaj, evo sad se baš dešava…' U biti, kroz svaku ulogu rješavaš svoj neki lični problem, malo ti unosiš u ulogu, malo unosi taj lik, pa se negdje tu nađete", kaže Leon i dodaje da je za njega najizazovniji zahvat u ovom filmu bila - promjena akcenta.
"Još uvijek ga vježbam, to je strašno bitno i prevazilazi pitanje tehnike. Jezik je, zapravo, duh komunikacije i on odražava jedan odnos prema bolu. Baš me to podsjeti da mi je jedan prijatelj iz Sarajeva jednom rekao: 'Pa vi Hrvati samo patite.' Eh, jeste: zapravo svi patimo, ali drugačije je izbacivanje patnje. U Bosni sam skužio da se kroz humor izvlači najveća bol, dok se kod nas, recimo, više govori o bolu, i to mi je bila ta perspektiva - ući u ovu ulogu i pokazati bol kroz humor, kroz tu vrstu komunikacije. To je za mene nešto novo. Ono što me i fascinira kod Bosanaca jeste što nemaju problema da govore o proživljenoj patnji, dok je u Hrvatskoj to veliki problem. Ovdje znaju da se odmaknu i sa distance gledaju ta neka strašna događanja koja su ih zadesila, iako su proživjeli gore i više nego bilo ko na ovim prostorima. Gledao sam baš Go West kad sam došao u Sarajevo i fasciniralo me je upravo to što se taj režiser zna odmaći i gledati", kaže Leon, dodajući da se ipak ne brine, jer "jednom kad krene prvi kadar, film vas sam zakovitla"…
Angažirani film Zanimljivo je da se film snima upravo u vrijeme kada silovane žene trebaju, po prvi put nakon deset godina, dobiti status civilnih žrtava rata te biti priznate kao žrtve sistematskog seksualnog zlostavljanja tokom agresije na BiH. Posljednjih godina, tokom rada na pripremama Grbavice, Jasmila je nekoliko puta učestvovala na konferencijama i okruglim stolovima koje su organizirala ženska udruženja povodom ratnih silovanja, te zasigurno bila jedna od rijetkih ličnosti iz javnog života koje su se angažirale u borbi za prava žrtava silovanja.
"Mislim da filmovi uvijek nešto mijenjaju - ne prave revoluciju, ali u glavi, u duši, u srcu, kod bar nekoliko gledalaca možda nešto i promijene. Mislim da uvijek treba pričati o nečemu, jer se tek tada stvari dese. Taj film možda neće bitno izmijeniti stav društva i marginalizaciju ovih žena, ali pomoći će im da vide da nisu zaboravljene", kaže Jasmila Žbanić.
Ko je ko
Grbavica
Scenarij i režija: Jasmila Žbanić
Direktorica fotografije: Christine A. Maier
Scenograf: Kemal Hrustanović
Kostimograf: Lejla Hodžić
Producenti: Barbara Albert, Bruno Wagner, Damir Ibrahimović
Koproducenti: Boris Michalski i Igor Krpan
Uloge: Mirjana Karanović, Luna Mijović, Leon Lučev, Dejan Aćimović, Emir Hadžihafizbegović, Bogdan Diklić, Jasna Ornela Berry, Kenan Čatić, Jasna Žalica, Semka Sokolović, Nada Đurevska, Ermin Bravo…
Film na kome radi ekipa sastavljena od filmskih radnika iz šest različitih evropskih zemalja, realiziran je u koprodukciji COOP-a 99 (Austrija), Noir Filma (Njemačka), Jadran Filma (Hrvatska) i Deblokade (BiH). Također, Javni televizijski servis BiH je partner Deblokade u ovom projektu.
Budžet filma iznosi 999.000 eura