#1 Intervju sa Danisom Tanovicem
Posted: 02/12/2005 17:41
Intervju Dana: Danis Tanović
Ne znam otkud ljudima u Bosni strpljenje da toliko vremena žive pod idiotskom vlašću
Danis Tanović, najnagrađivaniji reditelj debitantskog filma u povijesti svjetske kinematografije, svoj prvi intervju nakon drugog igranog filma, čija je francuska premijera održana u utorak naveče, dao je Danima. Uvijek inspirativan i zanimljiv, Tanović je, između ostalog, govorio o (be)smislu egzistencije u današnjem svijetu, paradoksima tržišta i filmskog biznisa, te kako bi, u slučaju da se bavi vlašću u zemlji u kojoj je rođen, bio autokrat jer ne vidi drugi izlaz
Milomir Kovačević Strašni
Danis Tanović: "Kad više ne živiš u svom gradu, onda ti je svugdje jednako dobro"
Kad idete bilo kojom ulicom centra Pariza, sa svih strana gledaju vas lica Emmanuelle Beart, Carin Viard i Mairie Gillain, koje u filmu Pakao (L'Enferre) igraju tri sestre čiji su životi potpuno razrušeni. Pakao je potpuno drugačiji od Ničije zemlje, to je klasicistička drama koju kritika ili voli bez ostatka ili zamjera Tanoviću što nije nastavio putem žanra akcijske drame za koju je dobio, valjda, sve nagrade koje se na svijetu mogu dobiti.
DANI: Ničija zemlja je film u kojoj je režija bila "opravdanje" za tekst, moglo bi se reći da je u Paklu obrnuto. Tekst Piasewitza i Kieslowskog je poslužio režiji Danisa Tanovića.
TANOVIĆ: Priča je uvijek ono što diktira režiju. Bilo bi pogrešno pristupati svakom tekstu na isti način, i to je nešto o čemu više i ne razmišljam, postoji neki instinkt koji me u tom smislu vodi. U ovom filmu je režija prisutnija nego u Ničijoj zemlji, i ona je bila teža za režirati jer moraš napraviti nešto interesantno unutar tog zadatog prostora i situacije, pa sam se stalno udarao po prstima da ne izlazim iz okvira neke "renesanse", da ne idem za detaljima. U Paklu je bilo potpuno drugačije, trudio sam se da sve stavim u pokret. Radi se o različitim principima. Kad sam prije pet godina pročitao Pakao, nije me povukao, nisam vidio svoj film u tom tekstu, ali sam mu se vratio i nakon čitanja ostao budan cijelu noć. Razmišljao sam o tome kako je najteža stvar u ljudskoj prirodi taj teret koji nosimo ne znajući da je on u nama, sve do trenutka dok se ne sretnemo s tim momentom iz prošlosti. Pakao pravimo sami sebi, sve dok se zaista ne susretnemo s tim trenutkom.
DANI: To je scenario koji je pisan prije dvadesetak godina, koliko je na njemu trebalo raditi kako bi se prilagodio današnjem vremenu?
TANOVIĆ: Kost i srž te priče, da tako kažem, ostala je ista, mada sam napravio neke intervencije. Jedna od stvari koju sam izmijenio je, recimo, rečenica u kojoj lik kaže: "Grozni su ovi teroristički napadi." U filmu, on kaže: "Čudno je to, kad oni ubijaju naše civile, mi to zovemo terorizmom, kad mi ubijamo njihove, onda je to kolateralna šteta."
DANI: U ovom prevashodno francuskom filmu je dosta citata iz naše kulture - spominju se dijelovi romana Tvrđava Meše Selimovića, citira se i Istočni divan Dževada Karahasana. Film je, može se reći, istovremeno klasičan i posveta klasicizmu?
TANOVIĆ: Da, i čini se da je to mana kad sam ja u pitanju. Ali, ne osvrćem se na to. Mene modernizam na neki način ubija, ne mogu se identificirati sa većinom umjetnosti današnjice, sa stalnim podvlačenjem da ništa nema smisla. Kako scenario počinje scenom u kojoj lik čita poeziju, najlogičnije mi je bilo da izaberem onu Mešinu iz Tvrđave, jer govori o životu na način na koji lik iz filma razmišlja. Logično je da posežem za svojim, a i Kieslowskim, koji je s Istoka, to mi je vjerovatno bliže nego Elliot ili Whitman, recimo. Često spominjem koliko sam naučio od Karahasana, bio mi je profesor, i sasvim je prirodno da uradim hommage i njegovom radu. Njegova pouka da čovjek nema nikakve odgovornosti dok ne napiše prvu riječ svog teksta je sasvim precizan opis umjetničkog rada kad sam ja u pitanju. Evo, čitav je Pariz u plakatima i ja bih volio da film vidi milion ljudi. Ali, ako ih dođe i 50. 000, to je manje važna stvar. Današnja filmska industrija se može objasniti jednim pojmom, Amerikanci to zovu running numbers, i prema tom parametru su najuspješniji oni filmovi koji ne koštaju puno, a na blagajnama donesu silnu lovu. Mene kao reditelja to ne bi trebalo da zanima. Mi se bavimo suštinom stvari, a ne pravljenjem novca. Što se tiče citata, nema ništa loše u popularizaciji naše literature i dobro je da sam u poziciji da to mogu. Najteže je sebe staviti u nekakve realne okvire i biti zadovoljan šansom da možeš raditi ono što voliš. Ja sam sad potrošio više od pet miliona eura - ne 55 miliona kako kod nas pojedini mediji vole pisati - da snimim nešto što su u krajnjoj liniji sličice na traci.
DANI: Jasno, mi Bosanci smo često neskroman i nerealan svijet. Kako danas, 11 godina otkad je odselio, Danis Tanović vidi zemlju u kojoj je rođen?
TANOVIĆ: Meni nije teško, teško je onom čovjeku u Kaknju ili Zenici što ide u rudnik i kopa. Bosna danas ima probleme za koje ne vidim kako ih riješiti. Svake subote ujutro me zaboli stomak jer pročitam naše novine. Od ljudi koji vode tu zemlju doživljavamo samo razočarenja , a to kako ljudi imaju strpljenja, sabura da dolje žive pod tim uslovima, meni već liči na fenomen. Možda sam lud, ali imam osjećaj da ja živim tamo da bih uzeo pušku i zaredao od officea do officea da malo ubrzam te procese i provjerim šta oni to, zapravo, rade. Imam osjećaj da čine sve da ljudi nestanu. S tim ološem se valja obračunati, mislim da nema drugog načina. Što se tiče međunarodne zajednice, oni nisu razlog haosa, ali jesu katalizatori. Većina tih idiota koji nama predlažu rješenja bi za te stvari u svojim zemljama bili zatvoreni na neograničen broj godina. I kad bolje razmislim, sve češće dolazim do zaključka da oni nisu tu došli da zaustave rat, nego da su pomogli da on krene.
DANI: Fali li Sarajevo Danisu Tanoviću?
TANOVIĆ: Neki dan sam šetao Sao Paolom, nekom avenijom na kojoj ništa ne prepoznajem, ali svidjela mi se atmosfera, dok sa ipoda svira "Sve će to, o mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš". Kad jednom ne živiš u svom gradu, onda ti je svugdje jednako dobro, postaneš građanin svijeta i ostaneš vezan za ljude, pošto živimo u svijetu u kojem sve, pa i gradovi, počinje ličiti, jedno na drugo. S druge strane, imam čudan osjećaj: kad dođem u Sarajevo, osjećam da sam stranac i tamo, a stranac sam i ovdje, a opet kući sam i tamo i ovdje, čudno je to. Ali, mislim da je to za umjetnika jedina moguća pozicija, ta dvojnost. Umjetnik mora imati neki pogled koji ljudi oko njega nemaju. Moja umjetnost nastaje iz konflikta, iz problema, mene ne zanima nešto u čemu toga nema i ne zovem to umjetnošću.
DANI: Film Pakao, između ostalog, govori o svijetu bez boga, svijetu kojem je važna samo jednokratna pojava, svijetu koji prezire sve osim materijalnih vrijednosti.
TANOVIĆ: Nije tačno da živimo u svijetu bez boga, u našem je svijetu, umjesto da bude etika, bog, zapravo, novac. Kad me pitaju zašto nisam otišao u Sjedinjene Države, više nemam snage ni da odgovaram. Sjećam se scene iz filma Matthieua Kassowitza Mržnja u kojem se kaže da nije pad ono što boli, nego završetak pada, ateriranje, udarac u zemlju. Imam osjećaj da mi u Bosni padamo i da to traje beskonačno, a s druge strane to nikome više ne smeta. Iz sedmice u sedmicu se objavljuje da je neko ukrao ogromne količine novca, a ljudi sliježu ramenima. Mi se porađamo 10 godina, i ništa nismo napravili, imam osjećaj da bih dao sve čovjeku koji bi napravio carski rez, koji je spreman na to da izgradi autoput da više konačno ne zavisimo od prirodnih pojava u onoj mjeri u kojoj je to ostatku svijeta duboko smiješno. Ti ljudi koji sjede tamo, u Parlamentu i Predsjedništvu, i navodno treba da se dogovore, ne mogu se dogovoriti, jer im interesi nisu isti. Želio bih vidjeti čovjeka koji ima viziju za sve građane BiH, i tada bih razmislio o tome da mu pomognem, da neki dio svog vremena posvetim njemu. Ovako, na vlastitu sreću ću se nastaviti baviti filmom.
Nemiri u Parizu
Berlinski zid je pao s pogrešne strane
DANI: Prije par sedmica se činilo da bi u Francuskoj mogao početi ozbiljniji sukob, predgrađa su se bila "upalila" i malo je falilo da sve "plane".
TANOVIĆ: S jedne strane, tu je grupa ljudi koja je potpuno u pravu, ako si u ovoj zemlji crn ili Arapin, nemaš baš puno šansi da uspiješ. S druge strane, ti ljudi primaju neku socijalnu pomoć koja nije velika, ali niko od njih nije gladan. Moj problem s tim protestima je što je u njihovom korijenu bijes koji nema nikakvu artikulaciju, nije inspirisan nikakvom idejom. Kad je 1968. gorio Pariz, ljudi su imali ideju o promjeni, svijest o tome da rade nešto veliko. Sad nema nikakve ideje koja bi to povela. Živimo u svijetu u kojem se liberalni kapitalizam predstavlja kao jedino rješenje, u svijetu u kojem je moguće da firma koja napravi milijarde profita ostavi par hiljada ljudi na ulici. Izgleda da je Berlinski zid pao s pogrešne strane, kako sam napisao u jednom scenariju koji spremam. Globalizacija je samo dobra izlika za pojeftinjenje proizvodnje koju sprovodi Zapad i teško me je ubijediti da živim u idealnom društvu, pogotovo ako se sjećam da sam prije 15-ak godina imao pasoš s kojim se moglo svugdje. Zar to nije bila globalizacija?
Ne znam otkud ljudima u Bosni strpljenje da toliko vremena žive pod idiotskom vlašću
Danis Tanović, najnagrađivaniji reditelj debitantskog filma u povijesti svjetske kinematografije, svoj prvi intervju nakon drugog igranog filma, čija je francuska premijera održana u utorak naveče, dao je Danima. Uvijek inspirativan i zanimljiv, Tanović je, između ostalog, govorio o (be)smislu egzistencije u današnjem svijetu, paradoksima tržišta i filmskog biznisa, te kako bi, u slučaju da se bavi vlašću u zemlji u kojoj je rođen, bio autokrat jer ne vidi drugi izlaz
Milomir Kovačević Strašni
Danis Tanović: "Kad više ne živiš u svom gradu, onda ti je svugdje jednako dobro"
Kad idete bilo kojom ulicom centra Pariza, sa svih strana gledaju vas lica Emmanuelle Beart, Carin Viard i Mairie Gillain, koje u filmu Pakao (L'Enferre) igraju tri sestre čiji su životi potpuno razrušeni. Pakao je potpuno drugačiji od Ničije zemlje, to je klasicistička drama koju kritika ili voli bez ostatka ili zamjera Tanoviću što nije nastavio putem žanra akcijske drame za koju je dobio, valjda, sve nagrade koje se na svijetu mogu dobiti.
DANI: Ničija zemlja je film u kojoj je režija bila "opravdanje" za tekst, moglo bi se reći da je u Paklu obrnuto. Tekst Piasewitza i Kieslowskog je poslužio režiji Danisa Tanovića.
TANOVIĆ: Priča je uvijek ono što diktira režiju. Bilo bi pogrešno pristupati svakom tekstu na isti način, i to je nešto o čemu više i ne razmišljam, postoji neki instinkt koji me u tom smislu vodi. U ovom filmu je režija prisutnija nego u Ničijoj zemlji, i ona je bila teža za režirati jer moraš napraviti nešto interesantno unutar tog zadatog prostora i situacije, pa sam se stalno udarao po prstima da ne izlazim iz okvira neke "renesanse", da ne idem za detaljima. U Paklu je bilo potpuno drugačije, trudio sam se da sve stavim u pokret. Radi se o različitim principima. Kad sam prije pet godina pročitao Pakao, nije me povukao, nisam vidio svoj film u tom tekstu, ali sam mu se vratio i nakon čitanja ostao budan cijelu noć. Razmišljao sam o tome kako je najteža stvar u ljudskoj prirodi taj teret koji nosimo ne znajući da je on u nama, sve do trenutka dok se ne sretnemo s tim momentom iz prošlosti. Pakao pravimo sami sebi, sve dok se zaista ne susretnemo s tim trenutkom.
DANI: To je scenario koji je pisan prije dvadesetak godina, koliko je na njemu trebalo raditi kako bi se prilagodio današnjem vremenu?
TANOVIĆ: Kost i srž te priče, da tako kažem, ostala je ista, mada sam napravio neke intervencije. Jedna od stvari koju sam izmijenio je, recimo, rečenica u kojoj lik kaže: "Grozni su ovi teroristički napadi." U filmu, on kaže: "Čudno je to, kad oni ubijaju naše civile, mi to zovemo terorizmom, kad mi ubijamo njihove, onda je to kolateralna šteta."
DANI: U ovom prevashodno francuskom filmu je dosta citata iz naše kulture - spominju se dijelovi romana Tvrđava Meše Selimovića, citira se i Istočni divan Dževada Karahasana. Film je, može se reći, istovremeno klasičan i posveta klasicizmu?
TANOVIĆ: Da, i čini se da je to mana kad sam ja u pitanju. Ali, ne osvrćem se na to. Mene modernizam na neki način ubija, ne mogu se identificirati sa većinom umjetnosti današnjice, sa stalnim podvlačenjem da ništa nema smisla. Kako scenario počinje scenom u kojoj lik čita poeziju, najlogičnije mi je bilo da izaberem onu Mešinu iz Tvrđave, jer govori o životu na način na koji lik iz filma razmišlja. Logično je da posežem za svojim, a i Kieslowskim, koji je s Istoka, to mi je vjerovatno bliže nego Elliot ili Whitman, recimo. Često spominjem koliko sam naučio od Karahasana, bio mi je profesor, i sasvim je prirodno da uradim hommage i njegovom radu. Njegova pouka da čovjek nema nikakve odgovornosti dok ne napiše prvu riječ svog teksta je sasvim precizan opis umjetničkog rada kad sam ja u pitanju. Evo, čitav je Pariz u plakatima i ja bih volio da film vidi milion ljudi. Ali, ako ih dođe i 50. 000, to je manje važna stvar. Današnja filmska industrija se može objasniti jednim pojmom, Amerikanci to zovu running numbers, i prema tom parametru su najuspješniji oni filmovi koji ne koštaju puno, a na blagajnama donesu silnu lovu. Mene kao reditelja to ne bi trebalo da zanima. Mi se bavimo suštinom stvari, a ne pravljenjem novca. Što se tiče citata, nema ništa loše u popularizaciji naše literature i dobro je da sam u poziciji da to mogu. Najteže je sebe staviti u nekakve realne okvire i biti zadovoljan šansom da možeš raditi ono što voliš. Ja sam sad potrošio više od pet miliona eura - ne 55 miliona kako kod nas pojedini mediji vole pisati - da snimim nešto što su u krajnjoj liniji sličice na traci.
DANI: Jasno, mi Bosanci smo često neskroman i nerealan svijet. Kako danas, 11 godina otkad je odselio, Danis Tanović vidi zemlju u kojoj je rođen?
TANOVIĆ: Meni nije teško, teško je onom čovjeku u Kaknju ili Zenici što ide u rudnik i kopa. Bosna danas ima probleme za koje ne vidim kako ih riješiti. Svake subote ujutro me zaboli stomak jer pročitam naše novine. Od ljudi koji vode tu zemlju doživljavamo samo razočarenja , a to kako ljudi imaju strpljenja, sabura da dolje žive pod tim uslovima, meni već liči na fenomen. Možda sam lud, ali imam osjećaj da ja živim tamo da bih uzeo pušku i zaredao od officea do officea da malo ubrzam te procese i provjerim šta oni to, zapravo, rade. Imam osjećaj da čine sve da ljudi nestanu. S tim ološem se valja obračunati, mislim da nema drugog načina. Što se tiče međunarodne zajednice, oni nisu razlog haosa, ali jesu katalizatori. Većina tih idiota koji nama predlažu rješenja bi za te stvari u svojim zemljama bili zatvoreni na neograničen broj godina. I kad bolje razmislim, sve češće dolazim do zaključka da oni nisu tu došli da zaustave rat, nego da su pomogli da on krene.
DANI: Fali li Sarajevo Danisu Tanoviću?
TANOVIĆ: Neki dan sam šetao Sao Paolom, nekom avenijom na kojoj ništa ne prepoznajem, ali svidjela mi se atmosfera, dok sa ipoda svira "Sve će to, o mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš". Kad jednom ne živiš u svom gradu, onda ti je svugdje jednako dobro, postaneš građanin svijeta i ostaneš vezan za ljude, pošto živimo u svijetu u kojem sve, pa i gradovi, počinje ličiti, jedno na drugo. S druge strane, imam čudan osjećaj: kad dođem u Sarajevo, osjećam da sam stranac i tamo, a stranac sam i ovdje, a opet kući sam i tamo i ovdje, čudno je to. Ali, mislim da je to za umjetnika jedina moguća pozicija, ta dvojnost. Umjetnik mora imati neki pogled koji ljudi oko njega nemaju. Moja umjetnost nastaje iz konflikta, iz problema, mene ne zanima nešto u čemu toga nema i ne zovem to umjetnošću.
DANI: Film Pakao, između ostalog, govori o svijetu bez boga, svijetu kojem je važna samo jednokratna pojava, svijetu koji prezire sve osim materijalnih vrijednosti.
TANOVIĆ: Nije tačno da živimo u svijetu bez boga, u našem je svijetu, umjesto da bude etika, bog, zapravo, novac. Kad me pitaju zašto nisam otišao u Sjedinjene Države, više nemam snage ni da odgovaram. Sjećam se scene iz filma Matthieua Kassowitza Mržnja u kojem se kaže da nije pad ono što boli, nego završetak pada, ateriranje, udarac u zemlju. Imam osjećaj da mi u Bosni padamo i da to traje beskonačno, a s druge strane to nikome više ne smeta. Iz sedmice u sedmicu se objavljuje da je neko ukrao ogromne količine novca, a ljudi sliježu ramenima. Mi se porađamo 10 godina, i ništa nismo napravili, imam osjećaj da bih dao sve čovjeku koji bi napravio carski rez, koji je spreman na to da izgradi autoput da više konačno ne zavisimo od prirodnih pojava u onoj mjeri u kojoj je to ostatku svijeta duboko smiješno. Ti ljudi koji sjede tamo, u Parlamentu i Predsjedništvu, i navodno treba da se dogovore, ne mogu se dogovoriti, jer im interesi nisu isti. Želio bih vidjeti čovjeka koji ima viziju za sve građane BiH, i tada bih razmislio o tome da mu pomognem, da neki dio svog vremena posvetim njemu. Ovako, na vlastitu sreću ću se nastaviti baviti filmom.
Nemiri u Parizu
Berlinski zid je pao s pogrešne strane
DANI: Prije par sedmica se činilo da bi u Francuskoj mogao početi ozbiljniji sukob, predgrađa su se bila "upalila" i malo je falilo da sve "plane".
TANOVIĆ: S jedne strane, tu je grupa ljudi koja je potpuno u pravu, ako si u ovoj zemlji crn ili Arapin, nemaš baš puno šansi da uspiješ. S druge strane, ti ljudi primaju neku socijalnu pomoć koja nije velika, ali niko od njih nije gladan. Moj problem s tim protestima je što je u njihovom korijenu bijes koji nema nikakvu artikulaciju, nije inspirisan nikakvom idejom. Kad je 1968. gorio Pariz, ljudi su imali ideju o promjeni, svijest o tome da rade nešto veliko. Sad nema nikakve ideje koja bi to povela. Živimo u svijetu u kojem se liberalni kapitalizam predstavlja kao jedino rješenje, u svijetu u kojem je moguće da firma koja napravi milijarde profita ostavi par hiljada ljudi na ulici. Izgleda da je Berlinski zid pao s pogrešne strane, kako sam napisao u jednom scenariju koji spremam. Globalizacija je samo dobra izlika za pojeftinjenje proizvodnje koju sprovodi Zapad i teško me je ubijediti da živim u idealnom društvu, pogotovo ako se sjećam da sam prije 15-ak godina imao pasoš s kojim se moglo svugdje. Zar to nije bila globalizacija?