#1 Ogledalce, ogledalce reci mi... da li sam ja nacionalista ?
Posted: 02/12/2005 06:11
[size=200]Prepoznajete li sebe ?[/size] wrote:Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinacna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je poslijedica zavisti i straha, a iznad svega posljedica gubljenja individualne svijesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije nista drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru drustvenog projekta, nije u stanju da se "izrazi", ili zato što mu taj drustveni projekt ne ide na ruku, ne stimulise ga kao individuu, ili ga sprijecava kao individuu, sto ce reci ne daje mu da dodje do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet trazi izvan identiteta i izvan tzv. drustvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne vaznosti: opstanak i prestiz nacije, ili nacija, ocuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etickih, knjizevnih, itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje covjek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga vec sveli na tu mjeru, na njegovu pravu mjeru, posto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smjestio – ili gdje su ga drugi smjestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rodjaka Zila (Jules).
To je onaj Sartrov Zil, koji je porodicna nula, cija je jedina osobina da umije da preblijedi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To blijedilo, to drhtanje, ta njegova "tajna", da umije da preblijedi na pomen Engleza, to je jedino njegovo drustveno bice i to ga cini znacajnim, postojecim: nemojte pred njim pominjati engleski caj, jer ce vam svi za stolom poceti namigivati, davace vam znake rukama i nogama, jer Zil je osjetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Zil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom recju, Zil je licnost, on postaje licnost zahvaljujuci engleskom caju.
Ovaj i ovakav portret, primjenjiv na sve nacionaliste, moze se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao drustveno bice, i kao pojedinac, podjednako nistavan. Izvan ovog opredijeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom cinovnicki), literaturu (ako je pisac), drustvene funkcije, jer su one isuvise sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reci da je on, po opredijeljenju asketa, potencijalni borac koji ceka svoj cas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, "potpun i slobodan izbor, globalan stav koji covek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema covjeku uopste, prema istoriji i drustvu, to je istovremeno strast i koncepcija svijeta".
Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrijednosti, svoje, sto ce reci nacionalne, sto ce reci vrijednosti nacije kojoj pripada, eticke i politicke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni provjeravati. Nacionalista u drugima vidi iskljucivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredijeljenje, angazovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo "pakao to su drugi", u okviru nacionalnog kljuca, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko...) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.
Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimoloskom znacenju, jos poslednja ideologija i demagogija koja se obraca narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da pise "iz naroda i za narod", koji svoj individualni glas toboze potcinjava visim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kic (a, da se podsjetimo, Kic bi se mogao mjeriti stepenom banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.
Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne ticu ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, sto ce reci da kao intelektualac ima uvid u kulturno naslijedje neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje sluzi samo tome da uspostavlja analogije, na stetu onih drugih, naravno. Kic i folklor, folklorni kic, ako vam se tako vise svidja, nisu nista drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalisticke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svijetu, nije antropoloske prirode, nego nacionalisticke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takode je, ako je izvan umjetnickog konteksta, što ce reci da nije u službi umjetnicke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.
Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam zivi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono sto su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Nase vrijednosti, nacionalne, nacionalisticke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to jos i vise, mi koljemo, kad se mora, ali oni jos i vise; mi smo pijanci, oni alkoholicari; nasa istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, nas je jezik cist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam zivi od relativizma. Ne postoje opste vrijednosti, esteticke, eticke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjastvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tice. Skociti malo vise od njega, ostali me se ne ticu. To je ono sto smo nazvali strah. Ostali cak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tice. Ciljevi nacionalizma uvek su dostizni ciljevi, dostizni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skace se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slicni a tako razlicni, zbog kojih je igra i zapoceta.
Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patoloskim: pobjeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bica. Pošto je strasljivac i nikogovic, nacionalista ne istice sebi vise ciljeve. Pobjeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobjeda. Stoga je nacionalizam ideja beznadja, ideologija moguce pobjede, zagarantovana pobjeda, poraz nikad konacan. Nacionalista se ne boji nikoga, "nikoga do Boga", a njegov bog jeste bog po njegovoj mjeri, blijedi rodjak Zil, negdje za nekim drugim stolom, njegov brat rodjeni, isto toliko nemocan kao i on sam, "ponos porodice", porodicni entitet, svjesni i organizovani dio porodice i nacije – blijedi, blesavi rodjak.
Dakle, biti nacionalista znaci biti individuum bez obaveze. "To je kukavica koja ne zeli da prizna svoj kukavicluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemocan da je sasvim prigusi a koji se, ipak, ne usudjuje da ubije, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji u mirnodopsko vrijeme ne usudjuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune" - slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavicluk, to opredijeljenje, taj zamah nacionalizma u nase doba? Pritisnut ideologijama, na marginama drustvenog kretanja, zbijen i izgubljen medju konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskracena, individuum se nasao u procijepu, u praznini, ne ucestvuje u drustvenom zivotu a drustveno bice, individualista a individualnost mu uskracena u ime ideologije, i sta mu preostaje drugo nego da svoje drustveno bice trazi drugdje? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija...
