Forum Klix.ba

Šta znači danas brinuti o vlastitom identitetu i njegovati ga u njegovoj ukorijenjenosti u vlastitom religijskom, kulturnom, civilizacijskom i nacionalpolitičkom tkivu i tlu? S koliko smisla to pregnuće je danas vrijedno i isplativo dok je na djelu sve jače i sve brže globalizirajući val kao stanoviti i neizbježni planetarni, a u skoroj budućnosti, možda, i međuplanetarni i međucivilizacijski proces, snagom kojega tzv. svjetska kultura, univerzalna ili perenijalna religioznost i transnacionalni civilizacijski kod sve više se razlijevaju i prelijevaju preko regionalnih i uskolokalnih ograda, dvorišta, torova i avlija tzv. lokalne kulture, partikularne religioznosti i provincijalne civilizacijske odežde? Da li je obrana svog vlastitog i višedimenzionalno nijansiranog identiteta danas moguća na način podizanja fizičkih, mentalnih, ideoloških i nacionalnih bedema i građenja vlastitih kula-stražara i domaćih preziđa svake vrste pred najezdom religioznog, kulturnog i civilizacijskog genija drugog i drugačijeg, pa makar se ta najezda, u domaćoj političkoj upotrebi tumačila kao ideološki isprojektirana svijest i strah od asimiliranja i utapanja u drugo i drugačije, danas oslovljavala u smislu nepretrgnutog akulturirajućeg i inkulturirajućeg globalnog fenomena? Muslimanski teozof, hijeratik i mistični filozof Šihabuddin Yahya Suhrawardi al-Maqtul je priznao i u to duboko vjerovao, i takovrsnu svoju vjeru životom posvjedočio, kako je jedino smisleno i mogućno, snagom metafizičke i ontološke urođenosti, podizati utvrdu u pustopoljini svoje vlastite intime, aludirajući na razuđeni genij svake pojedinačne, po mogućnosti njegovane ljudske duše iz koje izvire primordijalno osjećanje religioznog i ćutanje perenijaliteta zasađenog u svakom segmentu ljudskoga bitka. I jedino ta utvrda, zato jer je po sebi sukus onog univerzalnog i vrlo bezuvjetne slobode i slobodne otvorenosti spram univerzalnog, odolijeva pred navalom univerzalnog ili planetarnog vala svjetske i svjetovne, nepretrgnuto globalizirajuće kulture i civilizacije koje svojim tokom nose svjetski priznate metafizičke, ontološke, etičke, estetičke, i društvene vrednote i tečevine. Stoga, samo ono od iskonskih vrijednosti što u sebi smiruje egzistencijalna i sapijencijalna utvrda ljudskoga srca i duše ne može biti i ne biva raspršeno pred udarima tog svjetskog globalnog kulturno-civilizacijskog talasanja jer ono dolazi iz prostora ljudske slobode i božanskog neizmjernog darivanja, dočim sve druge vrijednosti, osobito one društveno-političke i ideološke naravi ne samo da mogu biti rastaljivane i raspršivane nego je vrlo često i poželjno da se to desi, budući da jednoumnost i okoštala "tradicionalnost" takovrsnih vrijednosti nije dobra za cjelodnevno ljudsko življenje.

Danas u Bosni gornja zapitanost gotovo doseže tačku usijanja i skoro zorno treperi koliko u nutrini protagonista za uspostavu povoljnije ljestvice društveno-političkih i kulturno-civilizacijskih vrijednosti i svjetogleđa, toliko i u najsurovijoj zbilji ovdašnjeg svakodnevlja. Ovdje u Bosni kroz takozvanu "bosansku paradigmu" sa milenijskom sadržinskom podlogom satkanom od najautentičnijih glosolalskih rodoslovlja u smislu različitih religijskih predanja, kulturnih strujanja, civilizacijskih odora i duhovnosti sa čitavim duginim spektrom najboljih duhovnih gena izvijenih iz različitih svetojezičkih izvorišta, svetopovijesnih stranica i periodizacija, svetogeografskih toposa, od onih očitovanih u jasnim tragovima milenijskog svetog podzemlja Bosne do onih najbjelodanijih na raskošnom licu Bosne, koji se krunski dovršuju u znacima i simbolima sestrinskog, primordijalno-abrahamovskog religijskog trolista. Sva bremenitost egzistencijalnog pregnuća oko podizanja, njegovanja i čuvanja vlastitog, individualnog i komunitarnog identiteta u kontekstu globalizirajućih strujanja današnjice bitno se, ovdje u Bosni, prelama i razbremenjuje kroz suodnosnost religijski neizmjerljivog i politički sasvim vidljivog i izmjerljivog, unutar koje suodnosnosti, usljed totalno izmjenjenih uloga i priricanja onog mjerljivog i viljivog religijskom geniju, a onog neizmjerljivog i transcendentnog političkom geniju u nas, nastala je potpuna pometnja i konfuzija koja najizravnije utječe na kvalitetu duhovnog i fizičkog življenja naroda i građana u Bosni.

Unatoč svim specifikumima koji prate Bosnu i bremenitost življenja u njoj, uzroka takovrsnoj pometnji valja najprije tražiti u onom drevnom i razornom virisu poznatom u literaturi pod naslovom nicejski sindrom koji se rodio 325 godine i nastavio kroz nadolazeća stoljeća ljudske povijesti živjeti i uspostavljati svadbeni vez između države i Crkve, religije i nacije, nacije i nacionalizma, ideje i ideologije, čineći da svaki put takovrsni svadbeni vez donosi na svijet vještičije jaje, sklerotičnu nedonoščad i nakazno duhovno potomstvo tipa inkvizicije, fašizma, nacizma, progona vještica i provincijalizme svake vrste kao patuljaste forme izmoždena, izvlaštena i iznevjerena religijskog, kulturnog i civilizacijskog duha ljudskoga roda ili pojedinačnih ljudskih zajednica. Gornji nicejski sindrom i opasni duhovni virus kojeg je on oslobodio da divlja i bjesni ljudskom poviješću i ljudskim zajednicama kod nas u Bosni je zadobio i posebnu inačicu u smislu inverzije uloge političara i uloge religijskog predstavnika ili službenog poslanika religijske poruke u nas: kod nas, naime, kao rijetko gdje u svijetu, političari govore kao religijski dostojanstvenici, a religijske glavešine govore kao političari. Tako božanska istina ili religijska istina uopće u ustima vjerskog dostojanstvenika postaje neka vrsta političkog interesa, vrlo uzanog i krajnje egzistencijalno reduciranog do samoživosti; političari, zauzvrat, cjelodnevni politički interes, ukoliko znaju šta on jest u ime građana, a ne u ime jednog naciona ili u ime jedne vladajuće oligarhije, prenose na plan religijske istine, tako da religijska istina biva tek ono što političar misli da ona jest i, gore od toga, temeljna volja i htijenje božanskoga Nauma biva čitano parametrima političkog hira i saobrazno pragmatičnoj i često nedemokratičnoj volji političara. Nije više bitno što Bog "misli" o svijetu i čovjeku, presudno je to što ja kao političar mislim da Bog misli. Kao potkrjepa tome je vrlo učestala praksa u ratnim i poratnim godinama u Bosni da se unutar sve tri religijske zajednice oživljavaju negdašnji svetogeografski toposi kao lokalna mjesta hodočašćenja i kultnog okupljanja kojom prilikom političari vode glavnu riječ i oni, uz vidnu nazočnost vjerkih dostojanstvenika, govore vjerujućim šta je istina i pravda, šta ljepota i krijepost, šta li blaženstvo i sreća, dočim vjerskim dostojanstvenicima preostaje uloga onih koji na sve to izgovore onaj suplikativni zazivalački poklič: - Neka tako bude!

S druge strane, gotovo istovjetne stvari se dešavaju našim vjerskim predstavnicima unutar sve tri velike religijske zajednice. Oni su tu da svakom prigodom vjernicima kažu šta je njihov politički interes, šta kulturna samobitnost, šta nacionalni identitet, šta temeljne društvene vrijednosti namijenjene samo za njih, a uskraćene za druge. Svo dostojanstvo, istina, pravda, sve religijske, kulturne, civilizacijske vrijednosti i sve političke i društvene tekovine pripadaju samo čovjeku svoje društvene grupe i svog religijskog identiteta. Oni teško pristaju na pomisao i eksplicitan izrijek o tome da ista prava, iste tekovine i isti darovi Duha Božijeg pripadaju svakom krunskom božanskom stvorenju, svejedno ka kojoj religijskoj formi i ka kojem kulturno-civilizacijskom krugu to krunsko stvorenje, taj čovjek Božiji pripadao. Sudeći o čovjeku, oni najprije gledaju u njegovu izvanjsku, tradicijsku, povijesnu odoru koja obavija njegov cjelodnevni životni bitak, ne hajući za njegovu nutrinu, za ono što se zove iskonskim ademovskim, rajskim duhom u svakoj pojedinačnoj ljudskoj osobnosti. Oni ne mare ili, možda, uopće i ne znaju šta je to Kristos angelos, Metatron, preegzistentni Ahmed ili Nebeski čovjek u nama , ta neistrošiva božanska baština zasađena u intimu svakog pojedinačnog ljudskog lika, baština koju valja respektirati ponad svega drugoga i prije svega drugoga, i baština koja povezuje sve ljude svijeta i snagom koje svaki iskreno vjerujući zna da mu je svaki baštinik takovrsnog pologa tajni njegov bližnji, svejedno pod hladovinom kojeg religijskog simbola njegova duša soptala za Bogom. Šta su njima univerzalni sveti gradovi kakva je Mekka, Jerusalim, Lurd, planina Atos i drugi svetogeografski toposi u kojima se ušatorila svjetlost Duha Božijeg, šta su, dakle, oni njima u poređenju sa Ajvatovicom, Međugorjem, Marijom Bistricom, sa ilindanskim i vidovdanskim okupljalištima, čiji se povijesni kontinuitet i religijski identitet vrlo često prepliće sa mitom i legendom? Sve što nosi nacionalni predznak i pripada vlastitom zemljovidnom ataru, za zvanične crkve u Bosni je važno i ima neupitnu prednost i validnost u odnosu na ono što je sama božanska Volja doznačila i obznanila kao univerzalnu perspektivu u koju trebaju uvirati pokoljenja, kulture, tradicije i sveta predanja ma gdje i ma kada postojali pod zvijezdama.

Dok su nekoć na djelu bili duhovni i kulturni susreti najviše vrste, kod kojih je evropski genij imao priliku osjetiti najprofinjenije duhovne uplive muslimanske učenosti razljevene kroz sva polja čovjekova mislećeg duha, a asvijet islama, s druge strane, duhovna i kulturna zapljuskivanja evropskog bremenitog mentaliteta, dotle danas u Bosnu kao prijelomnicu Istoka i Zapada, kao značajnu i krajnje raskošnu ružu najugodnijih duhovnih strujanja i kao paradigmu za kulturnu, religijsku i povijesno-civilizacijsku poliformnost ulaze vrlo sumnjivi emisari sa Istoka i Zapada, sa različitim religijskim i kulturnim predznakom, i u drevno, milenijsko stablo Bosne ucjepljuju čudne hibridne mladarke kvazikulture i kvazireligioznosti, tako da danas Bosna ne samo da zemljovidno ne posjeduje svoje prepoznatljivo fizičko lice nego i njena duhovna i kulturna fizionomija sve manje odjekuje sazvučjima tradicionalne bosanske duhovnosti, religiozne kulturalnosti i kulture izvornog bosanskog tla.

Selam,
Još u vrijeme feudalne aristokracije njemački je car, Ferdinand I poručio svojim doglavnicima da on odlučuije o pravdi pa makar i svijet propao. To je govorio i Göring i Hitler: " Fiat iustitia pereat mundus " (Neka vlada pravda pa makar propao svijet). Tko odredjuje današnju pravdu? Moglo bi biti da taj odredjuje i nacionalni identitet. Ne sebi, u svojoj državi, nego i drugima. Današnju "pravdu" svijeta provodi Američka administracija na čelu sa njihovim Bushom. Um svijeta, Evrope, Sredozemlja, Balkana pa i novonastalih nacionalnih država na tlu bivše Jugoslavije, treći milenij zatječe sve manje sposobnim da proturječi antagonizmu prvog i drugog milenija.Svijet interesa i svijet država posljedica je permanentnog ustrojavanja svijeta silom. Brojna su carstva nastojala osvojiti svijet i ustrojiti ga po svojoj mjeri u protekla dva milenija. Na pragu trećeg smo tisućljeća, a novo carstvo se obznanilo da je ono jedino pozvano da uredjuje svijet, iz jednog monopola moći i sile. Najočigledniji primjer ove realnost se vidi u današnjoj Bosni.
Demonstracija antropocentrizma prema svijetu, namećući svijetu svoj model, svoj način života, svoju vjeru i kulturu, politiku, ekonomiju i svoje pravo kao jedini ispravan put kretanja ljudske vrste. Globalizacija, liberalizacija i privatizacija su osujećene u svijetu kao nasilna okupacija svijeta od najmoćnijih bez otpora jer svijet pripada onome tko ga osvoji.