pitt wrote:ma nek postira cijeli clanak. nece mu ruka otpasti
Ekskluzivno: Feljton dana – državna tajna
Pobiše nam Alijini zlikovci familiju
Knjiga Državna tajna, zbirka najtajnijih dokumenata Bosne i Hercegovine, svjedočanstvo o jednom vremenu koje su zorno bilježile ovdašnje tajne službe prisluškujući telefonske razgovore Alije Izetbegovića, Harisa Silajdžića, Mušana Topalovića Cace, Nasera Orića, Bakira Alispahića, Jusufa Juke Prazine, Ismeta Bajramovića Ćele, Rasima Delića, Ramiza Delalića, Ejupa Ganića… od ovog broja bit će u fragmentima objavljena u ekskluzivnom feljtonu našeg magazina. Autor, priređivač i svjedok događaja je sin generala Sefera Halilovića, prvog komandanta Armije RBiH, netom oslobođenog od optužbi Tribunala u Haagu za zapovjednu odgovornost u akciji Neretva '93, tokom koje su vojnici Armije BiH počinili ratni zločin nad hrvatskim stanovništvom u selima Grabovica i Uzdol. General Halilović je još prije smjene s komandne pozicije postao meta i objekat tajnih službi: njegov sin Semir Halilović za Dane govori kako je još kao dječak postao svjedokom i žrtvom državnih intriga te kako je nastala knjiga, a u prvom nastavku feljtona prenosimo svjedočanstvo iz knjige o misterioznoj pogibiji njegove majke, generalove supruge, i njezina brata
Ali, taman kada sam pomislio da nema gorih pitanja od Igmana, Patriotske lige, kriminala i ostalih gadosti koje su bezbjednjaci sa zadovoljstvom postavljali, desilo se ono za šta sam mislio da se nikada neće dogoditi.
Bio je to atentat na mog oca, odnosno stradanje moje majke i njenog brata 7. 7. 1993. godine!
"Čujemo po gradu da Vi pričate da iza toga stoje neke bezbjedonosne strukture, tj.neki policijski i vojni autoriteti?", bilo je pitanje isljednika, ali i kap koja je prelila čašu.
No, prije nego li ispričam šta se desilo s tim pitanjem, odnosno Seferovim odgovorom na isto, želim da vam ispričam svoju priču oko atentata 7. 7. 1993. godine, kao direktni svjedok događaja koji je to preživio stojeći četiri metra od razorne bombe, postavljene ispod terase našeg stana. Život mi je spašen zahvaljući sitnim pregradama, ormarima i drugim stvarima koje su spriječile gelere i detonaciju da me raznesu.
Moja priča o atentatu 7. 7. 1993. ne počinje tog dana, već koji dan ranije.
Šta se zapravo događalo...
Nihadovo upozorenje Sarajevsko naselje Ciglane bilo je naše deveto boravište u gradu na Miljacki. Trg nesvrstanih broj 9, drugi sprat, ujedno je postalo i zadnje mjesto na kojem su moja mati i njen brat boravili. Prostor zauvijek obilježen zločinom i nepravdom koja se dogodila toga sunčanog 7. jula 1993. godine.
Nekoliko dana prije samoga događaja, atentata na našu porodicu, čovjek po imenu Nihad Fazlić, koji je inače radio na poslovima bezbjednosti u Glavnom štabu, konkretno na zaštiti porodice načelnika GŠ, sišao je iz svoga stana sprat iznad našeg, u kojem je živio s porodicom, da nam prenese važna zapažanja koja je uočio posljednjih dva dana.
"Neko vam promatra stan zadnja dva dana. Sa one terase preko puta dvogledom vas posmatraju!", rekao je uspaničeno, tražeći da o svemu obavijestimo Sefera koji bi na naki način intervenisao.
Niko od ukućana zaista nije pomišljao da bi nekome palo na um da vrši bilo kakve konkretne poteze usmjerene protiv nas kao porodice, a pogotovo ne u gradu u kojem je Sefer sinonim otpora, prvi čovjek Armije....
"Popnite se da vidite...", reče Nihad.
Sa njegove terase na trećem spratu jasno se vidio čovjek sa kačketom i psom, u društvu jednog crnog čovjeka koji je s dvogledom direktno posmatrao prozore i terasu našeg stana. Usput su pričali, vidjelo se.
To je potrajalo nekih desetak minuta, nakon čega su ležerno i mirno odšetali s mjesta odakle se odlično vidio naš stan.
Bio sam dječak i znatiželja mi nije dala mira.
Vratio sam se u naš stan i strepio da samo još jednom ugledam čovjeka s kačketom koji zuri u naše prozore.
Bio je 3. juli, popodnevni sati, kada sam, stojeći u dnevnome boravku iz kojeg je bio čist i jasan pregled onog mjesta s kojeg je osmatran naš stan, ugledao čovjeka koji je to već radio par dana unazad.
"Odoh po hljeb!", rekao sam mami i izjurio iz stana trčećim korakom prema njemu.
Išao sam okolnim putem, između zgrada, preko malog mostića u naselju Ciglane, da bi došao sa skroz druge strane, kako ne bih bio sumnjiv njemu koji je, kako sam se primicao, i dalje stajao na istom mjestu s dvogledom u rukama.
Prilazim, i srce mi lupa sve brže i brže, sve jače i jače. U jednom trenutku sam pomislio da će me i izdati, da će se vidjeti taj strah koji polako raste kako se približavam.
Mama, on nas gleda! Dvadesetak koraka sam od njega, gledam ga i hodam, usput pokušavajući da se ponašam kao bezbrižni dječak koji hoda naseljem bez posebnog razloga.
On je naslonjen na zidić, u bijeloj majici kratkih rukava i bermudama.
Prosijed je, nekako više sijed nego crn, ima brkove i dvogled u rukama.
To je bila prva slika koja je ostala do danas, kada sam ga prvi puta ugledao.
Prilazim na svega dva metra i vrtim se u nekoliko metara, tražeći sebi bilo kakvu zanimaciju kako bih ga još bolje vidio, uočio bilo šta interesantno.
To je trajalo još nekih petnaestak sekundi, koliko mi je srce moglo izdržati. Pogledao sam još jednom, da ga upamtim, i onda odjurio niz prve stepenice, preko malenog parkića i kroz prolaz nazad kući.
"Mama, onaj nas čovjek stvarno gleda!", rekao sam onako s vrata, ispričao svoje impresije i, naravno, dobio neke sitne batine radi svega što sam bez pitanja uradio i izložio se opasnosti.
Tog, dakle, 3. jula navečer, sjedila je u dnevnom boravku naša porodica, bez oca koji je bio u svom štabu, uz kandilo koje je dimilo naša prepadnuta lica.
"Možda bi trebali poslušati Sefera i otići odavde!", reče mati.
Roletne su već bile navučene na našim prozorima i ostale su samo rupice kroz koje je prosijavala mjesečina te julske večeri.
Duga je bila noć i kako smo razgovarali, pošto smo spavali jedno do drugog u istoj sobi, samo smo pospali na podu, na kojem je bilo prostrto nekoliko jorgana.
Neko je ugasio kandilo i ta noć bi za nas bila završena da nije sve krenulo po zlu...
Negdje oko četiri sata ujutro, prolomila se buka na balkonu našega stana.
Lupanje je probudilo mamu koja je polako gurnula mene i moju sestru i stavila nam oboma ruku preko usta.
Noćna posjeta Prstom je pokazala na balkon na kojem se vidjela silueta čovjeka i njegovo lagano kretanje po našoj terasi prepunoj cvijeća, plastičnih posuda, kanistera za vodu, za koje je zapeo nepozvani posjetilac.
Puzeći smo se najprije sestra i ja, pa onda i mati, išunjali iz dnevne sobe, polako do kupatila našeg stana do kojeg je mama vukla telefon.
"Dobro veče, ovdje supruga Sefera Halilovića, trebala bih ga hitno, molim vas!", rekla je sekretarici GŠ Armije.
Nakon koju minutu čekanja na telefonu, Sefer se javio.
Kada je čuo priču, odmah je poslao obezbjeđenje.
Kroz nekoliko minuta čekanja u kupatilu, u kojem smo strepili od straha da nas neko ne likvidira, stiglo je nekoliko momaka jedinice "Delta", predvođene Midom Aljićem, šefom Seferovog obezbeđenja.
Svjetla su se napokon popalila, začulo se repetiranje pušaka i pištolja, a u stanu i oko njega se rasporedilo nekoliko vojnika koji su uzalud tražili nekoga kojeg tu više nije bilo.
Nikome ni nakraj pameti nije bilo da je neko ostavio nešto na balkonu ili ispod njega, pa nije to ni tražio.
Svi su tražili čovjeka, pokazat će se kasnije, Dragana Šošića, rođenog 1967. godine, pripadnika terorističke jedinice "Ševe", obučavanog u kampu specijalaca u Nišu, koji se te večeri popeo na terasu stana Halilovića i postavio paklenu napravu!
Narednih tri dana s nama u stanu spavala su i dvojica momaka iz obezbjeđenja Glavnog štaba, koji su tu bili u slučaju da "neznanac" ponovno navrati.
Za to vrijeme, na terasi je ležala i bomba koja je odbrojavala posljednje dane života naše porodice.
U tome je prošlo nekoliko dana.
7. 7. 1993... Ujutru oko 10 sati, na naš tadašnji kućni telefon 663-158 pozvao me je otac iz Štaba:
"Sine, neka mama nešto spremi, doći ću danas u dva sata tačno na ručak!"
Uvijek sam se radovao kada bih trebao ići ocu ili kada bi on trebao doći nama.
Rat nam je pomeo porodični život, haromoniju i, eto, sada su one obične, sitne, normalne stvari postale tako velike i nedostižne.
Sjećam se da je mama taj dan pravila sendviče sa "Ikar" konzervom i još nešto kombinovano sa "Feta" sirom koji je u ratu bio raritet i sjajna tačka ishrane.
Sati su prolazili...11,12...pola jedan...15 do jedan....
"Nazovi tatu, vidi dolazi li tačno u dva, da se ovo ne ohladi", reče mi mati.
Ponovo sam pozvao njegov kabinet. Najprije se javio Haris Buturović, koji je tada u Štabu radio kao sekretar.
Čekajući Sefera Sefer je potvrdio svoj dolazak u dva sata i na tome se razgovor završio.
Polako se približavalo dogovoreno vrijeme. U pola dva je ispred zgrade stigao čovjek s malom cisternom za vodu.
Silazimo brzo i točimo kanistere u društvu naših komšija i nakon toga se vratismo u stan.Vani je bio jako sunčan i vedar dan.
Baš dok smo sipali vodu, pričali smo između sebe, mi komšije, kako se danas nije ni metak čuo i kako je nevjerovatno lijep dan, a eto i miran, što se gotovo nikada nije događalo u opkoljenom Sarajevu.
13 i 50.... Vraćajući se s balkona, mama nam reče kako joj se čini da sa jednog od balkona prekoputa nas opet neko gleda u našu terasu.
Niko ne reaguje, kao da nikoga i ne zanima, ili smo ionako već previše napeti i u šoku od svega..
Tu je i moj daidža Edin-Dino u vojnoj uniformi, koji je jako visok.
14 je sati...
Svi kružimo po stanu i čekamo da Sefer dođe. Mama je u kuhinji, moja sestra Mirela u svojoj sobi sjedi i čita nešto. Dino je tu negdje, a ja iz svoje sobe s prozora gledam na trg, na kojem bi se svaki čas trebao pojaviti audi Armije BiH sa oznakom "GŠ 007" i Sefer u njemu.
Uvijek sam volio kroz prozor gledati oca kako dolazi i odlazi te posmatrati reakcije ljudi koji bi ga vidjeli, prepoznali.
Izgubio sam živce čekajući.
Dva sata su i deset minuta. Iz svoje sobe krećem prema dnevnoj, gdje čujem glasove mame i daidže. Dok idem hodnikom, zove me moja sestra s kojom se dovikujem oko nekih sitnica. Ona priča iz svoje sobe, a ja iz hodnika gledam mamu i daidžu kako izlaze na balkon našeg stana.
Okrećem se da krenem prema sestrinoj sobi, a onda slijedi haos...
Prigušena eksplozija, prašina od koje se ne vidi više ništa, pa ni ja sam sebe. Lomljava u stanu kroz koji lete stvari, vrata, staklo i ko zna šta sve ne.
Ja sam zabarikadiran nekim ormarom i vratima koja su se rasprsla. U gomili dima se gušim, kašljem i čujem moju sestru kako me doziva:
"Semireeeeeee....Semireeeeee..Jesi živ? Odgovori mi, molim te!"
Javljam se i zovem je da izađe u hodnik da skupa izađemo van stana...
Tu je. Jedno iza drugoga, dozivamo mamu i Dinu.
"Gdje su oni, gdje su njih dvoje?!?", pita me sestra uspaničeno.
Govorim da su kod rođaka na spratu iznad nas, te zajedno s njom korak po korak, preko daski, stakla, vrata, dijelova ormara i raznog namještaja, dolazim do izlaznih vrata koja su se, kako sam ih napipao u dimu, samo sručila na mene.
Ipak, u haustoru smo, zajedno sa našim komšijama.
Ne sjećam im se više imena, ali znam da su nas svi gledali izbezumljeno. Njima je bilo jasno da je eksplozija bila u našem stanu, dok sam ja sebe i svoju sestru uvjeravao da je to eksplodiralo nešto iznad ili ispod nas.
Ostao sam bez majke Uplakana, potresena i psihički rastrojena moja sestra ostaje kod rođaka na spratu, a ja se vraćam u naš stan u kojem se dim već polako razilazio.
Sa mnom su Aziz Rondić, Nihad Fazlić, te još nekoliko komšija.
Tek sada, kako dim polako nestaje, vidim šta je ostalo od našega stana.
Ništa!
S balkona je sve odletjelo u vazduh. Dnevni boravak, trpezarija, kuhinja i dio hodnika više i ne postoje, kao i sve stvari koje su bile u njima.
Svi koji su tu traže moju majku i daidžu, pa i ja koji sam ih vidio nekoliko sekundi prije eksplozije.
I dalje sebe ubjeđujem da su tu negdje, živi.Ostali dižu razorene stvari, komade betona tražeći ih.
A onda se jecajem oglasio Aziz Rondić:"Braćo,evo Dine!!!"
Ja sam u tom trenutku, s mjesta gdje su nekada bila balkonska vrata i zid dnevnoga boravka, krenuo prema balkonu.
Nihad Fazlić me pokušava zadržati. "Ostavi ih u lijepom sjećanju", reče.
To mi tada ništa nije značilo.
Na balkonu sam, zastajem trenutak i onda kod svojih nogu ugledam mog daidžu Dinu kako leži nepomičan, prekriven prašinom ispod koje se nazirala vojna uniforma Armije BiH.
Bio je mrtav!
Dišem sve brže i brže, okrećem se i lijevo i desno tražeći moju mamu.
To što je nekada bio balkon više nije postojalo. Odletjelo je u vazduh.
"Eno Medihe", povika Aziz, gledajući na travnjak ispred zgrade.
Za trenutak kroz mene prođe nada da je živa. Ispred zgrade je, pomislih.
A onda sam se nageo i ugledao je.
Ležala je na malenom travnjaku ispred naše zgrade. Bila je nekako sklupčana, kao da je zaspala na tom mjestu na koje ju je, ustvari, bacila detonacija postavljene bombe.
Vidjelo joj se bijelo lice i dijelovi odjeće koji su na njoj ostali.
Tada sam otrčao iz stana u ulici Trg nesvrstanih broj 9 i više se nikada nisam vratio!
Do komande me prebacio nepoznat čovjek, vjerovatno neki komšija. Onako bos, prašnjav i uplakan utrčao sam u Glavni štab Armije.
Pošao sam prema kancelariji mog oca i vidjevši da ga tamo nema, krenuo prema prijemnoj sobi u kojoj sam ga zatekao u društvu Harisa Buturovića, Hajrudina Halilovića i Safeta Baltića.
Njih se sjećam.
Ušetao sam, stao pored stola za kojim je sjedio Sefer i rekao: "Mama i Dino su mrtvi!! Poginuli su!!!"
Nastao je haos.
Telefoni zvone Neko je dovezao moju sestru, telefoni počinju da zvone u narednih nekoliko minuta, Hajrudin Halilović se dere kroz Glavni štab: "Pobiše nam Alijini zlikovci familiju!"
Nikome ništa u tom metežu nije jasno.
Titraju mi slike stana i mrtvih tijela ispred očiju dok pokušavam ostati barem malo pribran.
Zvoni telefon. Zove Rusmir Mahmutćehajić.
Javlja mu se Hajrudin Halilović, Seferov brat:
Rusmir: Mahmutćehajić, trebam Halilovića!
Hajrudin: Aaaa, Halilović je zauzet. Imao je... Poginula mu je žena! Tako. Zauzet je!
Rusmir: Žena njegova poginula?
Hajrudin: Žena i šura!
Rusmir: Kada?
Hajrudin: Prije sat!
Rusmir: A gdje su poginuli?
Hajrudin: U stanu!
Rusmir: Kako?
Hajrudin: Granata uletjela, rasturila ih...
Rusmir: A sin?
Hajrudin: Živ je!
Rusmir: A on je imao sina i kćerku, jel' tako?
Hajrudin: Djeca su živa. Eto tako!
Rusmir: Ma nemojte! A gdje je on sada??
Hajrudin: Aaaa...Sa djecom je…
Rusmir: Nisu ranjena djeca?
Hajrudin: Nisu!
Rusmir: A odakle je granata???
Hajrudin: A izgleda da je naša, bogami!!!!! Najprije će biti naša!!!
Rusmir: Prenesite mu da sam ga ja zvao kada budete u vezi s njim i prenesite mu moje saučešće i stojim mu na raspolaganju!
Hajrudin: Dobro.
Rusmir: Živjeli, prijatno!
Hajrudin: Prijatno.
Desetak minuta nakon Rusmira, zove i Mustafa Hajrulahović Talijan.
S druge strane opet je Hajrudin Halilović:
Nn: Da li je gospodin Sefer, treba ga Talijan?
Hajrudin: Aa, daj mi Talijana!
Nn: Samo malo!
Talijan: Halo!
Hajrudin: E, đe si!
Talijan: Šta je, jel' to istina???
Hajrudin: Jeste!
Talijan: Jebem ti život! Pa gdje je Sefer?!
Hajrudin: Evo ga 'vamo s djecom...
Talijan: S djecom... ne treba dolaziti, je li?
Hajrudin: Pa dođi, Talijan, dođi, ima svijeta. Dođi, brate moj lijepi, vidiš šta je.
Talijan: A šta je bilo reci mi?
Hajrudin: A?
Talijan: Šta je bilo, granata? Šta je?
Hajrudin: Aaaa, granata, jebiga. Da vidiš? Ma eto znaš đe je gore bio stan. Otiđi pa vidi,vidi kako izgleda. Pa prosudi, jebiga.Vojnik si!!! Halo?
Talijan: Čujem u pičku materinu, ne mogu da vjerujem!
Hajrudin: Nažalost, moj Talijan!
Talijan: A ko je poginuo?
Hajrudin: Žena i šura!
Talijan: A jesu li djeca bila u kući?
Hajrudin: Srećom, bili su u drugom stanu... aaaa, drugoj, ova soba, znaš... Imalo između sobe hodnik, pa one pregrade, ono sve izvaljeno. Djeca su ostala, djeca su živa!
Talijan: U kakvom je on stanju?
Hajrudin: Dobrom. Šta će! Jak je dosta, znaš. Popusti ovako s vremena na vrijeme, jebiga, staviš, pođeš od sebe....
Talijan: Ma znam sve, jebiga..
Hajrudin: Šta da ti kažem..
Talijan: Dobro, hajde....
Hajrudin: Hajde, vidimo se...
Šta kažu svjedoci Nakon ovog, bilo je na stotine drugih poziva. Bog sami zna ko sve nije zvao te julske večeri. Kako sam i spomenuo nešto ranije, zvao je i dolazio Alija Izetbegović.
Ovdje se moja priča o sedmom julu 1993. godine završava.
Ali priča o atentatu će se nastaviti samo jednu sedmicu od samog događaja.
Telefonom se javio Alija Izetbegović.
"Vidi, Halile, po gradu se svašta priča. Ima i nekih priča da su to čak uradili neki naši ljudi, ali ja bih volio da to čujem od tebe, šta ti misliš?"
"Predsjedniče, mislio sam da dijelim sudbinu našeg naroda, i da je smrt moje supruge i njenog brata dio toga. Kako vrijeme odmiče, čini mi se da nisam u pravu!"
Alija je rekao da će vidjeti da se to ispita i da to ovi iz MUP-a urade, ali priča o njihovom izvještaju i poslu koji su uradili je već poznata!
I sam Fikret Muslimović se javljao tih dana Seferu, negodujući povodom priča koje kruže, a po kojima, navodno, on stoji iza toga.
Sefer mu nije ništa rekao."Ti si dio sistema, a da li si i dio ove priče, vidjet ćemo!"
Muslimović se sam javio. Niko ga nije ni prozivao ni pominjao.
Osjetio je za shodno da zovne i kaže kako on nema ništa s tim!
Policajci koji su radili uviđaj dali su više mišljenja o tome odakle bi "granata" mogla doći.
Uzimali su i izjave svjedoka, pa je tako, naprimjer, svjedok događaja dr. Šukrija Đozić, koji je živio u stanu odmah do našeg, rekao:
"U vrijeme događaja sam se nalazio na balkonu na istoj strani zgrade, na istom spratu. Najednom sam čuo eksploziju bez ikakvog prethodnog šištanja...."
Nihad Fazlić, pripadnik Armije BiH, iz pratećeg voda komandanta, izjavio je:
"Na sedam dana prije eksplozije vidio sam dva čovjeka, jednog u maskirnoj uniformi, a drugog u civilu, koji su vodili psa, crnog pit bul terijera, koji su s dvogledom osmatrali stan Sefera Halilovića..."
Svjedok Filipović Bakir, koji stanuje u istoj zgradi u kojoj je stanovala i porodica Sefera Halilovića, izjavio je: "U kritično vrijeme sam se nalazio u dvorištu zgrade i nisam čuo nikakav šum već samo eksploziju...."
Svjedokinja Ilić Milosava je, također, izjavila da se u kritično vrijeme nalazila u kuhinji i da nije čula nikakvo šištanje granate, već samo iznenadnu eksploziju.
O tome odakle je došla granata ovako su govorile raznorazne ekipe "stručnjaka":
10. 7. 1993. godine inspektori MUP-a RBiH Borislav Stankov i Željko Todorović napisali su, između ostalog, da je projektil kojim je pogođen naš stan došao iz pravca Vogošće.
31. 7. 1993. godine ekipa MUP-a RBiH u sastavu: Isović Smajo, Milutinović Zdravko, Merić Hilmo, Tanacković Goran i Durmo Salko je napisala da je po njihovom mišljenju granata kojom je pogođen stan porodice Halilović došla iz sela Ahatovići, s razdaljine od 10.800 metara.
5. 8. 2002. opet MUP RBiH i opet drugačiji izvještaj.
Ovaj put je neki Dino Osmankadić napisao da je granata došla iz rejona Paljeva!
Dakle, MUP je uradio svoje, svakako!
Prepoznao sam Herendu Tog dana, 7. 7. 1993. godine, na prisluškivanju telefona radila je žena po imenu Mira Poštić!
Ona je tog 7. jula 1993. godine bila zadužena za elektronsko praćenje Sefera Halilovića.
Poštić Mira je javila svojim nadređenim da Sefer Halilović ima u dva sata zakazan ručak kod kuće.
Eksplozivna naprava, koja je bila postavljena par dana ranije, čekala je Seferov dolazak u dogovoreno vrijeme.
Kako su se u dva sata i deset minuta na terasi pojavili moja mati i moj daidža u vojnoj uniformi koji je stasom podsjećao na mog oca, oni koji su promatrali dvogledom naš stan tog dana, kao i nekoliko prethodnih, pomislili su da je to cilj koji su čekali.
Aktivirali su bombu i poubijali nedužne ljude!
Međutim, priča o ubistvu dijela naše porodice, odnosno pokušaju ubistva onih koji su preživjeli, nastavila se 1997. godine.
Tada je, sjećam se, bila u jeku afera oko operativaca AID-a Garaplije, Murana i Peze, koji su uhapsili, kako su tvrdili, po naređenju Keme Ademovića, pripadnika terorističkog odreda "Ševe" Nedžada Herendu, isljeđivali ga i na kraju teško ranili.
Bilo kako bilo, kao čovjek koji prati našu i vanjsku štampu, jedne sam prilike u magazinu Dani, koliko se sjećam, naišao na tekst "Herendi su pucali u glavu" , ispod kojeg je bila slika prosijedog čovjeka s brkovima.
Ostao sam zaleđen i konsterniran kada sam ga ugledao!
Čovjek sa slike, dakle Nedžad Herenda, bio je isti onaj čovjek koji je par dana prije atentata na našu porodicu osmatrao naš stan, i kojeg sam lično vidio, stojeći od njega na svega dva-tri metra onog 3. jula 1993. godine.
Danas, 2005. godine, Herenda je još uvijek u bjekstvu i piše svoje memoare.
Vlasti BiH za njim nisu nikada raspisale potjernicu!
Portret: Semir Halilović, autor Državne tajne, za Dane govori o knjizi
Volio bih da do dokumentacije nikad nisam došao
Emir Suljagić
Državna tajna, knjiga Semira Halilovića, trajno će promijeniti odnos koji je većina građana BiH imala prema posljednjem ratu. Ovo je knjiga koja će uzdrmati mitove, razoriti uvjerenja i ostaviti nas bez iluzija. Autor knjige, u svom prvom intervjuu, za Dane govori o tome kako je došao do dokumenata koji razotkrivaju tajnu povijest Republike BiH, razlozima za pisanje knjige, motivaciji, pritiscima kojima je bio izložen tokom pisanja i zaključcima o najvažnijim ljudima bošnjačke politike
Semir Halilović
Semir Halilović ne izgleda kao čovjek koji zna sve državne tajne. Na koncu, veoma je neuobičajeno da dvadesetčetvorogodišnji student prava - bilo gdje na svijetu i bilo kada - ima pristup informacijama od kojih bi se većini žitelja ove zemlje zaledila krv u žilama. Oni drugi, upućeniji, već se smrzavaju od straha, samo nekoliko sedmica pred izlazak Državne tajne, knjige koju je Halilović pisao posljednje dvije godine; knjige, koja će, po njegovim riječima razbiti u paramparčad mitove nastale u posljednjem ratu. "Do dokumentacije sam došao 2003. godine i pošto je riječ o nekoliko miliona stranica, jako puno vremena mi je trebalo da razvrstam arhivu. Pritom mislim na najvažnije događaje, one koji su još uvijek ostali nerazjašnjeni i prekriveni velom tajne i deset godina nakon rata."
Dokumentacija u ovom slučaju podrazumijeva kompletnu arhivu bosanskih tajnih, vojnih i civilnih službi, HRHB i, djelomično, vojnog i civilnog establišmenta Republike Srpske. "Mogao sam sve to sačuvati, ali jednostavno to nisam mogao uraditi. Dok sam je čitao, shvatio sam koliku količinu zla i prevare smo preživjeli svi mi 'zaluđeni građani'." Na koncu, knjiga koju je počeo pisati kao zbirku osobnih sjećanja na rat, završila je kao do sada najkompletnija kolekcija dokumenata bilo koje od "zaraćenih strana" u bosanskom ratu.
Državna tajna je, pored toga, i virtualni Ko je ko u ratnom režimu Alije Izetbegovića. "Knjiga barata sa oko osam stotina do hiljadu imena raznog ranga, od kojih nekih stotinu može biti svrstano među ključne, one koji danas imaju status heroja", kaže Halilović. "Dokumentacija otkriva još neke stvari o tim ljudima i pokazuje da smo mi do sada bili žrtve fabrikovane, njihove istine, da tako kažem. U knjizi se ne radi niti o mojoj niti o njihovoj istini. Mi smo o svim tim ljudima - Ćeli jednom ili drugom, Juki Prazini, ako hoćeš i Naseru Oriću - znali ono što su tajne službe koristile da bi ti ljudi radili poslove za njih, držale ih na uzdi. Kada je riječ o političarima, i o njima smo znali samo ono što su do sada govorili jedni o drugima. Ova knjiga to mijenja, iz nje će se vidjeti kakvi su bili njihovi međusobni odnosi, odnos prema narodu, prema ratu, prema žrtvama..."
Zaključak koji Halilović - sa desetogodišnje distance i uz pristup hiljadama stranica izvještaja i dosjea, kojima je bilo namijenjeno da istruhnu u dubokim i mračnim podrumima - izvlači o ljudima koji su vodili Bosnu i Hercegovinu u njenim najtežim trenucima nije nimalo laskav. "Najkraće rečeno: radi se o diletantima. U tako ozbiljnoj situaciji, sa stotinama hiljada mrtvih, desetinama hiljada silovanih žena, unesrećenih familija - mali je broj onih koji u ovom ratu nisu izgubili nikoga - susretneš se sa ljudima koji tri dana poslije pada Srebrenice raspravljaju o tome ko kontrolira više novaca, Silajdžić ili Izetbegović; ili ko je trebao letjeti kakvim helikopterom, transportnim ili diplomatskim; ili ko kontrolira općinske načelnike, ko je uzeo više novaca, ko je više potrošio... i onda vidiš da u trenutku kada se dešava planetarna tragedija državu vodi skup totalnih političkih diletanata. Državu su vodili vrlo neodgovorni ljudi koji nisu bili dorasli trenutku."
Semir Halilović ne krije da je motivaciju za pisanje ove knjige nalazio u sudbini koju je doživjela njegova familija. "Moj otac Sefer Halilović je žrtva tog sistema već 12 godina i kada se u Sarajevu šaputalo o tome, on je glasno rekao da se radi o podjeli BiH, da ne želi učestvovati u tome i sve napustio. Smatram da je moja porodica žrtva sistema. Šta ću ja kao trinaestogodišnjak u izvještaju koji Služba državne bezbjednosti šalje ministru unutrašnjih poslova Bakiru Alispahiću ili predsjedniku Izetbegoviću. Ja sam, među snimljenim razgovorima do kojih sam došao, našao i stotine svojih razgovora sa prijateljima iz škole. Kada smo jednom prilikom Sefer i ja razgovarali o tome, rekao mi je: 'Nije mi uopće jasno zašto su potrošili ovoliki novac da me prisluškuju kada sam ja sve to govorio javno'." Usto, veli on, knjiga ne govori ništa o ljudima iz političkog i vojnog vrha R BiH: oni govore sami o sebi.
Halilovićeva knjiga otkriva, međutim, da njegov otac nije jedini bosanski oficir koji je imao staus "unutrašnjeg neprijatelja" režima. "Isti tretman imao je ogroman broj drugih oficira ili ljudi iz politike. Svi oni za koje su službe sigurnosti procijenile da se protive Izetbegovićevoj politici bili su predmet brutalnog obračuna. Tako sam naišao na brojne izvještaje i o Kerimu Lučareviću, Rusmiru Mahmutćehajiću, mnogim oficirima Armije RBiH, Hasanu Hakaloviću, Enesu Kovačeviću, Midhatu Hujduru... Sve te ljude oni su 'obrađivali' i etiketirali kao Seferove ljude. Našao sam sve te lažne izvještaje, skice njihovih kancelarija sa označenim mjestima za prisluškivače..."
Pritisak, s kojim Halilović kaže da živi od svoje trinaeste godine, trajao je i tokom pisanja knjige. Tačnije, od onog trenutka kada je knjiga najavljena. "Brojni su me ljudi zvali tokom pisanja i pripreme za štampanje ove knjige, uglavnom se raspitujući 'ima li tu njih'. Svakakvih je poziva bilo, od ljudi iz politike, iz obavještajnih službi, ljudi koji kontroliraju dobar dio medija u BiH, pripadnika službi sigurnosti. Svako od njih zna jedan dio slike, ali ovo što knjiga pokazuje je kompletna slika i oni se naravno zanimaju. Međutim, kako ne štedim sebe, ne vidim razlog da štedim ni njih."
Znajući, možda bolje nego iko u zemlji, protiv čega se bori, Halilović pokazuje iznimno malo uzbuđenosti ili straha. "Oni meni nemaju više ništa oduzeti. Život u okruženju, u kojem oni određuju pravila i odnose među ljudima, nije ni vrijedan života. Zašto bi se stotinjak njih šepurilo kako su bili heroji, vrhunski političari i diplomate, kada zapravo nisu, kada su nitkovi i prevaranti, kada su zapravo u svemu ovome samo gledali kako da zarade. Bio bih kukavica kada bih to prešutio. Nimalo me nije strah, ne razmišljam o tome, mislim da je to puno bitnija stvar, nego to hoće li mene neko sačekati iza ćoška." Dvije godine nakon što je započeo raditi na Državnoj tajni, Semir Halilović je također drugačiji čovjek. Ono što je vidio, i što će ovdašnja javnosti tek vidjeti, promijenilo je njegova osjećanja, mišljenja i stavove o ratu u koji je ušao kao dječak u osnovnoj školi, a izašao kao sin "državnog neprijatelja". "Volio bih da do ove dokumentacije nikad nisam došao. Ili, da naprosto nisam ni bio ovdje." Osjećaj koji dijele mnogi u ovoj zemlji.
