#1 SAFF:Terorizam se mora sprijeciti
Posted: 21/11/2005 00:48
Pripremio: Ezher Beganović - Nedavno su u Sarajevu uhapšeni Mirsad Bektašević i Abdulkadir Cesur, koji su, navodno, pripremali izvođenje samoubilačkog napada na neko od diplomatskih predstavništava zemalja Evropske unije u Sarajevu. Ovo je prvi slučaj da je u našoj zemlji neko uhapšen zbog navodnog pripremanja samoubilačkog napada. Bez obzira da li je riječ o pravim ili izmišljenim teroristima, ovaj slučaj je nametnuo mnoge dileme koje su bitne za sigurnost Bošnjaka i budućnost Bosne i Hercegovine. Terorizam, u vidu aktuelnog značenja, ne ostavlja na miru nikoga, pa tako nije zaobiđena ni naša zemlja. Nažalost, kako to već odavno biva u Bosni i Hercegovini prvi na udaru tzv. terorističkog uznemiravanja našli su se Bošnjaci, dok su Srbi i Hrvati na svome, odnosno zadovoljno trljaju ruke i čekaju svoju priliku da spomenuti slučaj iskoriste u cilju svojih vjekovnih aspiracija prema Bosni i Hercegovini. Nema sumnje da će Bošnjaci u skoroj budućnosti morati dati odgovor i na ovo iskušenje. Odgovor na pitanje na koji način se treba nositi zajednica muslimana sa problemom terorizma, odnosno na koji način postupiti prema osobama koje spremaju ili izvode terorističke napade, te općenito kakav je stav islama o terorizmu, potražili smo od kompetentnih sagovornika koji dolaze iz reda šerijatskih autoriteta u našoj zemlji.
doc. dr. Šukrija Ramić
Muslimani moraju biti glasniji u osudi terorizma
Na naše pitanje kakav je stav islama po pitanju terorizma i na koji način se treba ponašati zajednica muslimana prema osobama koje spremaju ili izvode terorističke napade, doc. dr. Šukrija Ramić nas je, zbog nedostatka vremena, uputio na odgovor o ovoj temi koji je nedavno objavio u ''Novim horizontima''. „Muslimani se moraju više otvoriti prema drugima kako bi sredina u kojoj oni žive mogla upoznati njihove vrijednosti. Te vrijednosti moraju se pokazati u praksi tako da ih vidi i osjeti sredina i zajednica u kojoj ima muslimana. To je, po meni, pravi put. Nadalje, čini mi se da muslimani moraju biti malo glasniji u osudi terorizma. Mi možemo razumjeti zašto neki muslimani to čine, ili zašto se to, možda u većini slučajeva, muslimanima podmeće, ali postupke muslimana koji beskrupulozno ubijaju nevine ljude nikako ne možemo pravdati i prešutjeti. Naravno, uvijek treba naglasiti da je glavni uzrok, uvjetno rečeno, “muslimanskom terorizmu” nepravda i nasilje koje se čini muslimanima širom svijeta. Isto tako treba naglasiti da se terorističke aktivnosti vrlo često podmeću muslimanima i da je cilj tog podmetnutog terorizma nastojanje nekih centara moći da izazovu sukob između zapadne i islamske civilizacije. Muslimani moraju aktivno raditi da te njihove namjere osujete.“
dr. Zuhdija Adilović, profesor akaida na Islamskoj pedagoškoj akademiji u Zenici i Islamskoj pedagoškoj akademiji u Bihaću
Osuditi, izbjegavati i ne družiti se sa agitatorima terorizma
U pogledu stava koji muslimani trebaju zauzeti prema onima koji planiraju i izvršavaju tzv. terorističke napade dr. Zuhdija Adilović je nedavno izjavio za naš časopis: „Muslimanska omladina, i muslimani uopće, sve takve aktivnosti trebaju osuditi, izbjegavati i ne družiti se sa onima koji pozivaju tim idejama, jer je to veliki problem koji može nanijeti samo štetu muslimanima s obzirom na stanje u kojem se nalazimo. Duboko vjerujem u to da iza svih ovih napada stoje svjetske sile kojima je u interesu da dokažu da su muslimani teroristi. Stoga je jasno da su takvi napadi samo u interesu naših neprijatelja, a nikako muslimana.“
Safet Kuduzović, magistar hadisa
Islam je najbolje rješenje izlaska iz zamršene sadašnjice
Islam strogo zabranjuje sve vrste nasilja i zločina, a onoga koji remeti mir na zemlji tretira pokvarenjakom čiji se postupci moraju najstrožije osuditi i sankcionirati. Svjetski terorizam danas se manifestira na razne načine, počevši od makroterorizma velikih svjetskih država koje svoju silu demonstriraju nad nejakim, najčešće muslimanima, do pojedinačnih ispada onih koji ne poznaju pravu bit čovjekovog postojanja, niti su spremni da popravljaju stanje, niti da se strpe, niti znaju vagati između koristi i štete itd. Razlog ovakvim idejama i samovoljnim postupcima je jedan- nedovoljno poznavanje svoje vjere. Oni koji planiraju akcije ovakvog tipa na ovim podnebljima nisu nikada sjedili pred učenim ljudima, niti su učili svoju vjeru i konsultovali se sa Kur’nom i Sunnetom, već jednostavno po propaloj paroli: „Bitno je da gori“. Da bi se spriječili ovakvi ispadi treba pojasniti stav islama naspram nasilja svih vrsta i boja i neophodno je svim ljudima ponuditi islamsko rješenje zamršene sadašnjice, koje vodi u bolje sutra, a Allah najbolje zna.
Sulejman Topoljak, doktor nauka iz oblasti islamsko-pravnih znanosti
Terorizam je bespravno zastrašivanje i maltretiranje nevinih
Kakav je stav islama po pitanju terorizma?
Prije nego što pristupim odgovoru na to pitanju nužno je napomenuti sljedeće:
1. Danas se najjasnije potvrđuje činjenica koju je Ibn Haldun još davno izrekao da pobijeđeni uvijek nastoji oponašati i dodvoriti se onome koji vlada. To je danas opći trend u svijetu, pa i u islamskom. Svi pokušavaju oponašati Zapad od najbanalnijih, pa do sudbonosnih pitanja. Nažalost, to se može u većini konstatovati i za islamski svijet i zbog toga mnogi s pravom konstatuju da muslimani danas preživljavaju najveću krizu u svojoj historiju, jer su dozvolili da se duhovno poraze, tj. da počnu sumnjati u vrijednosti svoje vjere, civilizacije i kulture što se prije nije dešavalo.
2. Vladajuća civilizacija, na čelu sa jedinom velesilom, nastoji kroz globalizaciju (amerikanizaciju) zatrti sve vrijednosti drugih kultura i civilizacija i nametnuti samo i jedino svoje vrijednosti koje su nedodirljive i ko ih ne prihvati neprijatelj je i mora se uništiti ili polomiti, a ko ih prihvati, on je prijatelj.
Prema tome, nemoguće je govoriti i dati precizan stav o nečemu ako se prije toga ne usaglase i ne prihvate stavovi o njemu i njegovim značenjima. Da bi se dao stav o terorizmu prije toga je nužno odrediti i definisati značenje terorizma. Očito je da je to problem i na svjetskom nivou i zbog toga još nikada nije jednoglasno prihvaćena njegova definicija ni u Ujedinjenim nacijama. Neke zemlje na čelu sa Amerikom i Izraelom smatraju da terorizam može imati samo individualne ili organizovane grupne dimenzije, a nikako i državne. Znači, oni priznaju da terorizam mogu počiniti samo pojedinci ili organizovane grupe i pokreti dok ne priznaju državni terorizam. Zbog toga se oni bore protiv pojedinaca terorista i terorističkih organizacija, dok u isto vrijeme podržavaju državni terorizam Izraela koji se bori protiv golorukog naroda i pokreta koji se bore za oslobođenje svoje okupirane zemlje i pored toga što im je to pravo zagarantovano međunarodnim zakonom.
Prema tome, može se konstatovati da su danas mjerila vrijednosti poremećena i da se događaji u svijetu mjere dvostrukim aršinima. Ali ono što je najžalosnije je to što smo i mi na čelu sa mnogom našom ulemom prihvatili ta mjerila i pravila igre. Svim snagama nastojimo da usvojimo ta mjerila, da se poistovjetimo sa njima, da svoj bonton, govor, obrazovanje, politiku, pa čak i islamsku zajednicu i život uredimo po njima. Čak i Kur'an i Sunnet tumačimo onako kako to Zapadu odgovara pod izgovorom da je to napredno, savremeno, a naše nazadno i zaostalo. Svijet oko sebe gledamo kroz tuđe, a ne svoje naočale. To ne znači da ja ovdje pozivam na totalnu izolaciju i isključivost. Ne! Cilj mi je da skrenem pažnju na to da se mi moramo ponositi svojom vjerom, civilizacijom i kulturom bez obzira sviđalo se to nekome ili ne sviđalo, jer mi moramo raditi da se svidimo Allahu i nikome drugom. Osnovne vrijednosti naše vjere su nepromjenjive i oko toga nema kompromisa. Kompromis treba napraviti oko stvari koje se tiču boljih materijalno-tehničkih sredstava, administracije itd.
Filozofija islama o stvaranju čovjeka i kosmosa nam govori da je Bog postavio čovjeka za Svog zastupnika na Zemlji i učinio ga najodabranijim bićem. Njegov život bez obzira na vjeru, rasu i naciju je učinio svetim i neprikosnovenim. Svaku agresiju na njega je osudio i okarakterisao najvećim grijehom (nevjerstvom) i propisao za to najrigoroznije sankcije. Sve propise koje je Allah propisao učinio ih je samo sredstvima za očuvanje i zaštitu osnovnih ljudskih vrijednosti na čijem čelu je ljudski život. Tako je za zaštitu ljudskog života propisao odmazdu i kaznu za terorizam (hirabe), a za njegovo očuvanje naredio mu da se hrani lijepom i zdravom hranom, materijalnom i duhovnom. Svi ljudi su jednaki, jer su rođeni od jednog čovjeka i jedne žene, prema tome i njihovi životi imaju jednaku vrijednost. Nikome nije dato pravo da presuđuje ljudima na ovom svijetu zbog njihovog vjerskog ili ideološkog izbora i opredjeljenja i da ih zbog toga maltretira i ubija.
Po islamu terorizam je bespravno zastrašivanje i maltretiranje nevinih građana svejedno da li to bilo prijetnjom ubistvom, uništenjem imovine ili bilo bez toga. Bespravno podizanje oružja na druge islam smatra terorizmom. Tako je Poslanik, a.s., rekao: ''Kada se dva muslimana sukobe sa sabljama obojica će u Džehennem.'' Upitali su: ''Dobro što će ubica, a zašto će ubijeni?'' ''Zbog toga što je htio da ubije svoga brata'', odgovorio je.''
Islam je propisao najrigorozniju kazna za terorizam (hirabe), zastrašivanje. O tome je Uzvišeni rekao: «Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika.» (El-Maide, 33.) Ovu kaznu Uzvišeni obrazlaže u sljedećem ajetu: «Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, kao da je svim ljudima život sačuvao.» (El-Maide, 32.)
Iz izloženog se vidi da islam nema ništa sa terorizmom ako se pod terorizmom misli na ubijanje, maltretiranje i zastrašivanje nevinih ljudi. Međutim, po islamu nije terorizam ako se neko bori, ubija i zastrašuje da bi vratio svoja osnovna ljudska prava i protjerao okupatore i uljeze iz svoje zemlje, zaštitio svoju vjeru, čast, život, imetak i porodicu. To islam smatra najvećim ibadetom i najvećim stepenom imana i naziva najčasnijim imenom- džihadom, sviđalo se to nekome ili ne sviđalo. Uzvišeni veli: «I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovu putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.» (El-Enfal, 80.)
Na koji način se treba ponašati zajednica muslimana prema onima koji čini ili pripremaju terorizam?
Terorizam i teroristi se nisu pojavili slučajno niti sami od sebe, nego su oni samo jedna logična ili nelogična posljedica uzroka koji su ih uvjetovali.
U sredinama gdje je islam suveren i gdje su njegove norme i propisi istinski, a ne samo relativni ili formalno imaju primat, ne bi smjelo doći do pojave terorizma i terorista, jer se pretpostavlja da se u takvoj sredini mora uspostaviti socijalna pravda gdje svako mora dobiti svoja prava i gdje je obrazovanje utemeljeno na jednoj ispravnoj ideji i srednjem putu. Međutim, ako se i nakon svega toga pojavi, to će se smatrati raritetom, tj. izuzetkom koji samo potvrđuje pravilo i oni koji to budu radili sankcionirat će se sankcijama koje su propisane u islamu za taj delikt. U sredinama u kojima islamske norme i propisi nisu dominantni, i u ostalom dijelu svijeta, terorizam je, kako smo rekli po našem mišljenju, samo jedan pogrešan odgovor i bunt nemoći protiv nasilja, nepravde, poniženja i diskriminacije koja se čini muslimanima u svijetu, s jedne strane, i nemoći, nespretnosti i materijalizacije islamske uleme, s druge strane.
Prema tome, ako se istinski želi riješiti problem terorizma i terorista neophodno je da cijeli svijet učestvuje u tome. Na prvom mjestu oni koji su doprinijeli da se sve ovo dešava muslimanima morali bi se zamisliti nad svojim politikama, ekonomijama, strategijama, savezništvima itd., i na taj način ukloniti uzroke koji se doveli to reakcije zvane terorizam ako žele da svijetom vlada istinski mir, pravda i blagostanje. S druge strane, islamska ulema bi se morala istinski promijeniti. Morala bi na prvom mjestu poraditi na izoštravanju i čišćenju svog nijjeta, i duboko se zapitati da li uistinu radi u ime Boga ili u ime nadređenih i položaja. Zatim, morali bi poraditi na vraćanju svog autoriteta među narodom. A to se može postići samo ako se bude radilo ono što se govori, jer u protivnom sve ostalo će se smatrati samo demagogijom. I na kraju, mislim da je krajnje vrijeme da se u islamskoj zajednici trebaju ljudi vrednovati po znanju i stručnosti, a ne po podobnosti, savitljivosti, poltronstvu i licemjerstvu. Treba kormilo tumačenja islama, obrazovnih i savjetodavnih institucija prepustiti ljudima koji shvataju, razumiju, žive i umiru za islam, a ne od islama. Trebaju nam ljudi koji islam ne trpaju u kalupe zapadne kulture i civilizacije, nego zapadnu civilizaciju i svaku drugu ideju mjere, prihvataju ili odbacuju na osnovu naših islamskih vrijednosti. Trebaju nam, znači, oni koji su učeni i pobožni, a ne neuki i ekstremni.
Semir imamović, dipl. islamski pravnik
Učeni ljudi moraju dići glas protiv svega onoga što kvari sliku islama
Kakav je stav islama po pitanju terorizma?
Terorizam je nedefinisan, svako ga tumači na svoj način, a u skladu sa svojim ideološkim, društveno-političkim, vjerskim ili drugim nazorima. U klasičnim fikhskim djelima nećemo naći ovaj termin, ali nalazimo termine koji su mu, po svom značenju i konačnim konsekvencama, dosta bliski, ako kažemo da je terorizam ubijanje nedužnih, zastrašivanje i uništavanje imetka. To su sljedeći termini: el-hiraba (razbojništvo) – kazna za razbojništvo je ubistvo, razapinjanje, ili unakrsno odsijecanje ruku i nogu, zavisno od težine zločina; es-savl (nasrtništvo) – nasrtnik se odbija blažim sredstvima (riječima i sl.) koliko za to postoji mogućnost, na kraju ga je dozvoljeno ubiti, ako nema drugog načina da se zaustavi u ostvarivanju prljavih i podlih namjera; el-bagj (nasilje, prijestupništvo ili nepokornost islamskoj državi) – protiv prijestupničke skupine propisan je rat, ali tek toliko da se vrati poslušnosti, nije dozvoljeno ubijati njene ranjenike, niti ih pratiti nakon što budu pobijeđeni u borbi.
Rigorozne sankcije koje je islam propisao za spomenute vidove nereda, narušavanja opće i individualne sigurnosti, nepravedno oduzimanje i uništavanje života i imetaka, dokaz su da se, po njemu, radi o velikim prijestupima, protiv kojih se treba boriti svim silama. Allah, dž.š., kaže: ''Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova ratuju, i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju...'' (El-Maide, 33.) Prenosi Ebu Hurejre da je došao jedan čovjek kod Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: ''Allahov Poslaniče, šta ću uraditi u slučaju da neko nepravedno nasrne na moj imetak?'' ''Zastraši ga Allahovom kaznom'' – odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s. ''Šta ako ga to ne odvrati?'' – ponovo će čovjek. ''Uradi istu stvar – zastraši ga Allahovom kaznom'', Poslanik će. ''Ako ga ni to ne odvrati i ostane čvrst u svojoj namjeri?'' – ustrajno će čovjek. ''Bori se protiv njega; ako te ubije, ti ćeš u Džennet, a ako ti njega ubiješ, on će u Džehennem'' – pouči Poslanik, s.a.v.s.'' (Bejheki, 8/335.; Ebu Avane, 1/49.)
Iako na našim prostorima nema islamske države koja ima ingerencije za sprovođenje spomenutih sankcija, to ne mijenja propis zabrane činjenja nereda na zemlji, ubijanja nedužnih ljudi i uništavanja imetka. Islam štiti živote i imetke kako muslimana, tako i nemuslimana. Neke neznalice misle da je dovoljno da čovjek pripada nekoj nemuslimanskoj grupaciji, pa da mu učine nepravdu, oduzmu život ili otuđe imetak. Možda im je nepoznata činjenica da se nemuslimani, u šerijatskom pravu, dijele u tri kategorije: ehlu-z-zimme – štićenici islamske države, oni koji islamskoj državi plaćaju džizju (glavarinu), a islamska država im nasuprot tome garantuje sigurnost u imecima i životima, i daje pravo na slobodno ispovijedanje vjere u određenim granicama; ehlul-ahd – nemuslimani koji imaju s muslimanima ugovor o nenapadanju, prekidu ratnih dejstava, razmjeni dobara, diplomatskim odnosima, trgovinskim odnosima, i pravo da poslušaju islamske argumente i prihvatanje islama nakon toga; ehlu-harb – oni koji ratuju protiv muslimana. Rekao je Uzvišeni: ''Ali, s onima s kojima ste ugovor kod Časnog hrama zaključili, sve dok se oni budu ugovora pridržavali, pridržavajte se i vi, jer Allah zaista voli bogobojazne'' (Et-Tevbe, 7.); ''Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere, i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone.'' (El-Mumtehina, 8.) Bilježi Buharija od Abdullaha ibn Amra da je rekao Poslanik, s.a.v.s.: ''Ko ubije muâhida (onoga s kim su muslimani potpisali ugovor), neće osjetiti miris Dženneta, a on se prostire na udaljenosti od 40 godina.''
Čak i kada se muslimani nalaze u ratnom odnosu sa nekom nevjerničkom skupinom nije im dozvoljeno ubijanje njihovih: žena, staraca, djece, svećenika, zemljoradnika, isposnika, ako oni nisu direktno uključeni u ratna dejstva. Omer, r.a., je oporučio vojsci koju je slao u borbu na čelu sa Selemom ibn Kajsom el-Ešdžeijem: ''Pođite s bismillom, u borbu na Allahovom putu, borite se protiv onih koji u Allaha ne vjeruju, ne uzimajte ništa iz ratnog plijena, ne iznevjeravajte dogovoreno, ne masakrirajte, ne ubijajte žene, djecu, iznemogle starce ...'' (''Sunnen'', br. 2476) To kada je u pitanju odnos prema nemuslimanima koji žive u muslimanskim državama, ili među većinskim muslimanskim stanovništvom, a slična situacija je i na prostorima na kojima su nemuslimani većina, ili u državama koje se smatraju nemuslimanskim. Kaže El-Hireki u ''Muhtesaru'': ''Muslimanu koji uđe u neprijateljsku državu s dozvolom vlasti i garancijom da mu se neće ništa dogoditi, nije dozvoljeno da stanovnike te države vara, i da s njima sklapa kamatne poslove.'' Komentarišući Hirekijev govor Ibn Kudame kaže: ''Što se tiče zabrane kamate u ''darul-harbu'' (zemlji koja je u ratnom odnosu s muslimanima), o tome smo govorili u ''Poglavlju o kamati''. Ajeti i hadisi koji zabranjuju kamatu općeg su karaktera, i odnose se na svako vrijeme i svako mjesto. Varanje njenih stanovnika također je zabranjeno, jer su mu oni dali garanciju i zaštitu pod uvjetom da će biti potpuno sigurni od njegove prevare, i sigurni za vlastite živote. Iako to oni nisu naveli u ugovoru, to se podrazumijeva. Muslimanima ne priliči da varaju! Naš Poslanik je rekao: ''Muslimani se drže uvjeta koje su privatili.'' U slučaju da ih prevari, ukrade njihov imetak, uzme kredit, obavezan je sve to vratiti pravim vlasnicima, a ako on to lično ne može uraditi, poslat će po nekome. On je to uzeo na nepravedan način, i obavezan ga je vratiti, kao što je obavezan vratiti muslimanu ono što od njega nepravedno uzme.'' (''El-Mugni'', 13/152)
Na koji način se treba ponašati zajednica muslimana prema osobama koje spremaju ili izvode terorističke napade?
Nužno je da se, prije svih, oglase učeni ljudi, i dignu svoj glas protiv svega onoga što kvari sliku islama u očima nemuslimana, koji ga površno poznaju, i koji, namjerno ili nenamjerno islamu daju primjesu nasilja i anarhije, tražeći time Allahovo zadovoljstvo, a ne dodvoravanje ovoj ili onoj skupini, i ne narušavajući pri tome temeljne istine islama. Odagajatelji, roditelji i učitelji, trebaju usmjeravati omladinu, kao glavnu osovinu društva, ka pozitivnim vrijednostima, učešću u pozitivnim procesima, građenju a ne rušenju, upošljavanju korisnim stvarima, jer je nezaposlenost i slobodno vrijeme jedan od najvećih uzroka sijanja nereda na zemlji. Ako dušu ne uposliš dobrom, ona će tebe uposliti zlom! Allah najbolje zna!
Hfz. mr. Senaid Zajimović
Terorizam šteti islamu i muslimanima
Kakav je stav islama po pitanju terorizma?
Nikada u historiji ni protiv koga, niti pod bilo kakvim okolnostima, muslimani nisu izvodili terorističke napade. Islam je ponosita, originalna i nadasve hrabra vjera, koja od svojih sljedbenika traži hrabrost, a ne kukavičluk kojim su motivisani posljednji napadi, u kojima su u većini slučajeva stradali nedužni ljudi. Takvi kukavički napadi nisu svojstveni iskrenim i dosljednim sljedbenicima islama. Islamski stav o terorizmu, svejedno koje vrste bio, je opće poznat, a oslanja se na kur'anski ajet: «Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, kao da je svim ljudima život sačuvao.» (El-Maide, 32.) Znači, islam zabranjuje bespravno ubijanje ljudi. Uzvišeni Allah ne pravi razliku između muslimana i nemuslimana. Dakle, kako god nije dozvoljeno bespravno ubijanje muslimana, tako isto nije dozvoljeno ubijanje ni nemuslimana. Oni koji to ipak rade, čine to na svoju ruku, a ni jedan islamski autoritet im takva djela ne bi dozvolio. Pitanje upotrebe oružja u svrhu odbrane i zaštite muslimana reguliše posebno tijelo koje predvodi vođa muslimana. Svako samoinicijativno, i na svoju ruku, posezanje za oružjem u ime islama i muslimana treba biti osuđeno.
Isti je slučaj i sa samoubilačkim napadima u kojima čovjek svjesno i namjerno žrtvuje svoj život kako bi neprijateljima nanio neznantnu ljudsku i materijalnu štetu. Ovi napadi, uglavnom, izazivaju kontraefekat i veliku štetu po muslimane u čitavom svjetu. A savjestan musliman vaga svoja djela. Ukoliko se pokaže da određeno djelo za posljedicu ima veću štetu nego korist po zajednicu muslimana, ono automatski postaje zabranjeno. Islam ni u kom slučaju ne odobrava terorizam u značenju koje mu se pridaje danas, bez obzira o kojem terorizmu je riječ.
Na koji način se treba ponašati zajednica muslimana prema osobama koje spremaju ili izvode terorističke napade?
Kao prvo, ako se to dogodi bez znanja muslimana, odnosno zajednice muslimana, onda muslimani moraju to djelo osuditi i ograditi se od takvog čina. Također, muslimani ne smiju dozvoliti da se takva djela dovedu u bilo kakvu vezu sa islamom. Drugo, ako muslimani budu znali da se sprema izvođenje terorističkog napada onda moraju postupiti u skladu sa hadisom Muhammeda, a.s.: „Ko vidi ružno djelo, neka ga otkloni rukom....“ Znači, muslimani su dužni učiniti neophodno da se takva djela ne dogode i da se nekome ne nanese šteta. Ovdje je posebno bitno istaknuti da se pitanju ugnjetavanja muslimana u svijetu i donošenja fetvi o terorizmu na osnovu teškog stanja muslimana ne smije pristupiti emotivno, već se treba suditi na osnovu dokaza iz Kur'ana i Sunneta. Veoma je važno da muslimani insistiraju na miru, a prvi korak na tom polju je nužna potreba da muslimani sjednu i nađu zajednički jezik između sebe. A potom da nađu modul ili način borbe protiv ugnjetavanja ili kršenja njihovih prava svejedno ko bio akter kršenja prava. Terorizam se mora osuditi, jer nanosi ogromnu štetu interesu islama i muslimana.
Izvor: http://www.saff.ba
se potrudi da napise koju rijec vise pa bude doreceniji...
.... to zna samo ...a ostalima ...treba objava ... bar koliko ja kontam