Forum Klix.ba

BASTA wrote:Jel ga iko vidio, kako izgleda, ima li gdje slika?

[img]http://www.tportal.hr/imagesT/fset_images/logo50.gif[/img][color=white]...[/color][size=134]Ned. 27.11.2005.[/size] wrote:Otkriven spomenik Bruceu Leeju

Prvi spomenik na svijetu nekadašnoj planetarnoj filmskoj zvijezdi borilačkih vještina Bruceu Leeju otkriven je u subotu u mostarskom parku Zrinjevac na poticaj udruge građana Urbani pokret Mostara.


Bruce Lee kakvog će u gradskom parku gledati Mostarci

MOSTAR - Brončani je spomenik izrađen u prirodnoj veličini Bruce Leeja (168 cm), a izliven je u zagrebačkoj ljevaonici Ujević.

Ispod spomenika Brucea Leeja, u njegovom prepoznatljivom borilačkom stavu, stoji natpis: 'Tvoj Mostar'.

Jedan od glavnih inicijatora podizanja ovog spomenika, mostarski književnik Veselin Gatalo kazao je kako je 'ovo spomenik univerzalnoj pravdi za koju se borio Bruce Lee'.

"Bruce Lee je dovoljno daleko od nas da bi ga netko pitao što su njegovi roditelji radili u Prvom ili Drugom svjetskom ratu ili u turskim ratovima. Istodobno Bruce Lee je dovoljno blizu svima nama: Hrvatima, Srbima i Bošnjacima", rekao je Gatalo.

Drugi inicijator, profesor književnosti Nino Raspudić izjavio je da će spomenik Bruce Leeja u Mostaru postati turistička atrakcija.

"U gradu gdje je sve podijeljeno želimo pokazati da postoje stvari koje se ne mogu podijeliti. Bruce Lee je drag svima", rekao je Raspudić.

Pročitajte i ovo:

"Bruce Lee - to smo svi mi!"

Hina
subota, 26.11.2005.

Brončani je spomenik izrađen u prirodnoj veličini Bruce Leeja (168 cm)

mraVOjed wrote:ono što ne piše je da je danas rođendan brusu liju

a i jimiju hendrixu

pa da se eto prisjetimo i njega

istakao bih samo ovaj dio koji me se posebno dojmio

Brončani je spomenik izrađen u prirodnoj veličini Bruce Leeja (168 cm)

[img]http://members.chello.at/josip.lastric/oslobodjenje.gif[/img][color=white]. . .[/color][size=134]1. Decembar, 2005.[/size] wrote:Ti zločesti pijanci!


Pise: Gojko Beric

Neka mi čitaoci vjeruju na riječ: znao sam da će se u Mostaru naći tipovi koji će bronzanom Brusu Liju zagorčati život. Davao sam mu male šanse na spokoj u parku koji se zove Zrinjevac, ali nisam očekivao da će već u svojoj prvoj mostarskoj noći biti napadnut. Neki loši momci kidisali su na njega čekićem i savladali kralja kung fua. Nisu stigli da ga umlate, jer je to zahtijevalo mnogo više raznih alatki i mnogo više vremena, ali su zato psihološki umlatili sve koji su vjerovali da Mostar ipak postaje normalan grad. Nada je trajala kratko. Najveće razočarenje doživjeli su oni koji su prethodnog dana prisustvovali svečanom podizanju spomenika filmskom simbolu pravednika i otpora zlu, koji je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio kultna figura među mladim generacijama širom svijeta.

Umlaćeno se osjećao i mladi naučni radnik Nino Raspudić od koga je potekla ideja o podizanju spomenika Brusu Liju. Raspudić je u jednoj rečenici sažeo i svoje raspoloženje i svoju sumornu prognozu: “Nakon ovakvog nedjela osobno osjećam veliku tugu i bojim se za svoju budućnost i budućnost idućih generacija.”

Lokalna policija nema takvih problema. Policija nije tužna i nije je briga ni za današnje ni za iduće generacije Mostaraca. Reagovala je lakonski, kao i bezbroj puta ranije: “Istraga je u toku, poduzimamo sve potrebne mjere kako bi počinitelji bili otkriveni.”

Kad ne bih slutio njegovu stvarnu pozadinu i zadovoljio se dežurnim objašnjenjem da je i Brus Li žrtva vandalizma, vjerovatno se ne bih ni bavio ovim događajem. Ali, u toj igri mi niko ne može podvaliti. Jer, da je u tom mostarskom parku otkriven spomenik nekom od vitezova nacionalističke vlasti u Hercegovini, recimo Mati Bobanu ili Gojku Šušku, teško da bi se iko usudio da mu, makar i pod okriljem mrkle noći, naškodi. Ali, Brus Li nije bio vitez mračnog balkanskog nacionalizma. Njegov spomenik ima još jednu manu: podignut je uz strastveno zalaganje nevladine organizacije Urbani pokret Mostar. A nacionalistima u poseljačenom Mostaru smeta sve što ima poruku urbanog i građanskog. Oni u tome vide nekakvu zlu slutnju, bauk nekadašnjeg mostarskog ambijenta i ponovnog ujedinjenja podijeljenog grada.

Kraj oštećenog spomenika navodno su nađene prazne boca ili dvije vina. Ah, ti zločesti mladi pijanci! Rade svašta. Ne znam kako im samo nije palo na pamet da po Mostaru poskidaju ulične table sa imenima zaslužnih ustaša Mile Budaka i Jure Francetića? Nisu valjda pijanci i narkomani srušili i Stari most i beznadežno unakazili Partizansko groblje. Čime se to Aleksa Šantić, pjesnik “Emine” i “Ostajte ovdje”, ikome živom ili mrtvom zamjerio? Pa ipak je njegov spomenik na lijevoj obali Neretve već na početku rata izrešetan rafalima, oboren i popljuvan. Nakon što je prije dvije godine ponovo postavljen, morala ga je čuvati policija. Od koga? Zar od zločestih pijanaca!?

Ko po Bosni i Hercegovini noću macolama razbija spomenike po grobljima i mezarjima? Ko noću ispisuje fašističke grafite i eksplozivom kidiše na bogomolje? Ni danas se ne zna ko je nekoliko puta zaredom oskrnavio Jevrejsko groblje u Sarajevu, gradu koji se diči svojim antifašizmom, ali koji se sramotno ponio prema totalnom propadanju spomenika na Vracama. Naravno, najteži su slučajevi ugrožavanja ljudskih života. Ko je proteklih godina podmuklo pucao u povratnike i njihove domove? Gotovo ništa od toga nije rasvijetljeno, jer to lokalnim vlastima ne odgovara.

U lancu koji počinje policijskim izvještajima, nastavlja izjavama političara, a završava površnim komentarima u štampi, cijeli spektar poslijeratne destrukcije opisuje se pojmovima kao što su “vandalizam”, “primitivizam”, “alkoholizam”, “narkomanija” i slično. Time se javnost obmanjuje. Posve je naime jasno da je ta destrukcija mahom nacionalističke provenijencije u kojoj tuđi vjerski i etnički identitet postaje predmet agresivnosti. Nedavno su se u jednom kafiću u Bosanskom Petrovcu pošaketale dvije grupe mladića. Kafić je demoliran. Događaj je javnosti predočen kao tuča pijanih mladih snagatora, vršnjaka koji se međusobno poznaju i komuniciraju. Da, ali u nemilosrdnoj tuči jednu grupu su sačinjavali Srbi, a drugu Bošnjaci. Kako to da ni pijani nisu zaboravili da se svrstaju prema etničkoj pripadnosti?

Mi smo i dalje izgubljeni u močvari nacionalističke mržnje. Političari i mediji koji pričaju nekakvu drugu priču objektivno postaju advokati obmane, a time i advokati puzajućeg nacionalizma. Jedini način da jedno društvo bude zdravo jeste da se stvari nazovu pravim imenom. Pogotovo to važi za nacionalizam, opasnu bolest planetarnih razmjera, koje se ozbiljni ljudi s razlogom plaše više nego kuge ili ptičije gripe. One koji to ne shvataju treba podsjetiti kako je počeo protekli rat i pod kakvim su zastavama u njemu počinjeni najveći zločini.

Od nacionalista bi trebalo da nas štiti država svojim zakonskim i drugim instrumentarijem. Nažalost, mi živimo u zemlji bez stvarne države. Nacionalisti su jači od nje i zato sve čine kako bi tako i ostalo. O tome na svoj način svjedoči i ponoćno lupanje čekićem po spomeniku Brusu Liju.