#1 Boze pravde
Posted: 15/11/2005 23:49
DANAS I OVDJE
Piše: Gojko BERIĆ
10/11/05
Popovi na čelu kolone
Srpska pravoslavna crkva se ovih dana ponovo oglašava na sva zvona. Povod tome je još jedna, po svemu sudeći i posljednja bitka za Kosovo. Sa trodnevnog zasjedanja njenog Svetog arhijerejskog sabora, kome su prisustvovale sve vladike iz zemlje i inostranstva, upućena je „istorijska poruka” poslanicima Skupštine Srbije.
Poruka vladika i patrijarha Pavla je nedvosmislena i izričita: „Nametnuto rešenje proglasite okupacijom”. Ali iako adresirana na najvišu instituciju vlasti, ova crkvena poslanica praktično je upućena cijelom srpskom narodu. Imajući u vidu njen sadržaj i njenu intonaciju, lako je zaključiti da s tom epistolom u džepu Vojislav Koštunica ne treba ni otpočinjati pregovore sa albanskom stranom.
Time što Srbija gubi Kosovo, arhijereji, naravno, nisu izgubili pravo da brinu o Srbima koji su tamo ostali, kao i o srpskim crkvama i manastirima, temeljima srpske pravoslavne vjere. Logično je, isto tako, što se Crkva pritom poziva na Božje i ljudske zakone, na pravo, pravdu i savjest međunarodne zajednice, pa i na prastaru dogmu prema kojoj je prokleto sve što je oteto.
Međutim, postoji na njenoj poslanici velika i neizbrisiva mrlja: Srpska pravoslavna crkva sada, gle čuda, zvoni na uzbunu u ime istih onih načela koje je u ratovima protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine brutalno pogazila. To bi joj se još moglo i oprostiti da se javno pokajala i odrekla svoje katastrofalne aktivnosti iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Imala je hiljadu razloga da to učini, ali je ostala ravnodušna i slijepa za svoj veliki krimen, kao uostalom i za sve prethodne koje joj istorija stavlja na teret.
U procesu raspada Jugoslavije Srpska pravoslavna crkva nije brinula o svojoj hrišćanskoj misiji, o Božijim i ljdskim zakonima, o pravdi i pravu drugih naroda da budu svoji na svome, nego se svom snagom latila raspaljivanja vjerskog nacionalizma, žureći da pored krsta prigrabi i mač u svoje ruke. Nakon Miloševićevog ratnohuškačkog govora na Gazimestanu, njen kler se stavio u službu novog Vožda. I dok je Vojislav Šešelj grmio o zapadnim granicama Velike Srbije, pravoslavni popovi su te granice obilježavali nošenjem kostiju izvađenih iz jama starih pedeset godina, sve po putevima „srpskih zemalja”, i uz geslo „gdje je srpski grob, tu je srpska zemlja”. Bauljajući tako, umalo ne stigoše do Beča, gdje, vele, takođe ima pokopanih Srba.
Ravno, Vukovar i Dubrovnik, Foča i Višegrad, Sarajevo, Prijedor i Srebrenica – toponimi su, uz mnoge druge, na kojima je Srpska pravoslavna crkva, posredno ili neposredno, ostavila svoj trag u vidu savezništva ikone i noža. Mnogi sveštenici, poput znamenitog oca Filareta, proveli su više vremena na ratištima, okruženi ubicama, silovateljima i palikućama – nego u svojim crkvama i manastirima. Patrijarh Pavle je dolazio na noge Radovanu Karadžiću u njegovu šumsku prijestonicu na Palama, svakako ne zato da bi ga prokleo zbog zločina koje čini nad nedužnom muslimanskom sirotinjom, nad njenom nejači, ženama i starcima. Pakleno savezništvo Crkve i koljačkih bandi paradigmatično je opisao zloglasni Željko Ražnatović Arkan, kada je izjavio da kao vrhovnog komandanta priznaje isključivo patrijarha Pavla.
Žig tog savezništva, i njegov ubitačni dokaz, izašao je na vidjelo prije nekoliko mjeseci, kada je videosnimak surove egzekucije šestorice mladića iz Srebrenice izazvao planetarni šok. Na tom snimku se jasno vidi i čuje kako „časni otac” Gavrilo, starješina manastira u sremskim Šimanovcima, bršljanovom metlicom blagosilja „škorpione” koji odlaze da po Bosni kolju, uz jasan nalog „časnog oca” Gavrila da junački krenu na „smlaćivanje neprijateljskog naroda”. I šta se, tim povodom, moglo čuti od gospode arhijereja? Ništa, osim ako se pod njihovim reagovanjem ne podrazumijeva njihov muk.
Frustrirana ratnim porazima Slobodana Miloševića, Srpska pravoslavna crkva nije bila u stanju da se pomiri sa političkim posljedicama izgubljenih ratova. Ona ne može da shvati da Kosovo više nikada neće biti pod vlašću Beograda. Nije u tome sama. Odmah iza nje jaše eskadron akademika i književnika predvođen Matijom Bećkovićem, potom vojske i policije. Doda li se tome da je predsjednik Srbije Boris Tadić priznao Srpskoj pravoslavnoj crkvi pravo na „presudnu ulogu u svim važnim državnim pitanjima”, jasno je da se bahati popovi, otupjeli u svom primitivizmu i dubojkoj zaostalosti, petljaju u sve živo i mrtvo.
Najnovija poslanica Srpske pravoslavne crkve znak je da je na djelu poluzvanična klerikalizacija države Srbije i njenog društva. „Obraćamo se i vama, vernicima naše svete Pravoslavne crkve, deci Svetoga Save i našoj duhovnoj deci: budite verni, hrabri i jedinstveni!” Vjerni kome, hrabri u odnosu na koga, jedinstveni u ime čega? Nešto tu zaudara na devedesete godine minulog vijeka. Nije li to šifrovani poziv na još jedan rat? Ako ne danas ili sutra, a ono nekog zamišljenog dalekog dana, kad Amerika – kako predviđaju srpski nacionalistički futurolozi – ode sa Balkana, Evropska unija se raspadne, a majčica Rusija ojača.
Oslobodjenje
Piše: Gojko BERIĆ
10/11/05
Popovi na čelu kolone
Srpska pravoslavna crkva se ovih dana ponovo oglašava na sva zvona. Povod tome je još jedna, po svemu sudeći i posljednja bitka za Kosovo. Sa trodnevnog zasjedanja njenog Svetog arhijerejskog sabora, kome su prisustvovale sve vladike iz zemlje i inostranstva, upućena je „istorijska poruka” poslanicima Skupštine Srbije.
Poruka vladika i patrijarha Pavla je nedvosmislena i izričita: „Nametnuto rešenje proglasite okupacijom”. Ali iako adresirana na najvišu instituciju vlasti, ova crkvena poslanica praktično je upućena cijelom srpskom narodu. Imajući u vidu njen sadržaj i njenu intonaciju, lako je zaključiti da s tom epistolom u džepu Vojislav Koštunica ne treba ni otpočinjati pregovore sa albanskom stranom.
Time što Srbija gubi Kosovo, arhijereji, naravno, nisu izgubili pravo da brinu o Srbima koji su tamo ostali, kao i o srpskim crkvama i manastirima, temeljima srpske pravoslavne vjere. Logično je, isto tako, što se Crkva pritom poziva na Božje i ljudske zakone, na pravo, pravdu i savjest međunarodne zajednice, pa i na prastaru dogmu prema kojoj je prokleto sve što je oteto.
Međutim, postoji na njenoj poslanici velika i neizbrisiva mrlja: Srpska pravoslavna crkva sada, gle čuda, zvoni na uzbunu u ime istih onih načela koje je u ratovima protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine brutalno pogazila. To bi joj se još moglo i oprostiti da se javno pokajala i odrekla svoje katastrofalne aktivnosti iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Imala je hiljadu razloga da to učini, ali je ostala ravnodušna i slijepa za svoj veliki krimen, kao uostalom i za sve prethodne koje joj istorija stavlja na teret.
U procesu raspada Jugoslavije Srpska pravoslavna crkva nije brinula o svojoj hrišćanskoj misiji, o Božijim i ljdskim zakonima, o pravdi i pravu drugih naroda da budu svoji na svome, nego se svom snagom latila raspaljivanja vjerskog nacionalizma, žureći da pored krsta prigrabi i mač u svoje ruke. Nakon Miloševićevog ratnohuškačkog govora na Gazimestanu, njen kler se stavio u službu novog Vožda. I dok je Vojislav Šešelj grmio o zapadnim granicama Velike Srbije, pravoslavni popovi su te granice obilježavali nošenjem kostiju izvađenih iz jama starih pedeset godina, sve po putevima „srpskih zemalja”, i uz geslo „gdje je srpski grob, tu je srpska zemlja”. Bauljajući tako, umalo ne stigoše do Beča, gdje, vele, takođe ima pokopanih Srba.
Ravno, Vukovar i Dubrovnik, Foča i Višegrad, Sarajevo, Prijedor i Srebrenica – toponimi su, uz mnoge druge, na kojima je Srpska pravoslavna crkva, posredno ili neposredno, ostavila svoj trag u vidu savezništva ikone i noža. Mnogi sveštenici, poput znamenitog oca Filareta, proveli su više vremena na ratištima, okruženi ubicama, silovateljima i palikućama – nego u svojim crkvama i manastirima. Patrijarh Pavle je dolazio na noge Radovanu Karadžiću u njegovu šumsku prijestonicu na Palama, svakako ne zato da bi ga prokleo zbog zločina koje čini nad nedužnom muslimanskom sirotinjom, nad njenom nejači, ženama i starcima. Pakleno savezništvo Crkve i koljačkih bandi paradigmatično je opisao zloglasni Željko Ražnatović Arkan, kada je izjavio da kao vrhovnog komandanta priznaje isključivo patrijarha Pavla.
Žig tog savezništva, i njegov ubitačni dokaz, izašao je na vidjelo prije nekoliko mjeseci, kada je videosnimak surove egzekucije šestorice mladića iz Srebrenice izazvao planetarni šok. Na tom snimku se jasno vidi i čuje kako „časni otac” Gavrilo, starješina manastira u sremskim Šimanovcima, bršljanovom metlicom blagosilja „škorpione” koji odlaze da po Bosni kolju, uz jasan nalog „časnog oca” Gavrila da junački krenu na „smlaćivanje neprijateljskog naroda”. I šta se, tim povodom, moglo čuti od gospode arhijereja? Ništa, osim ako se pod njihovim reagovanjem ne podrazumijeva njihov muk.
Frustrirana ratnim porazima Slobodana Miloševića, Srpska pravoslavna crkva nije bila u stanju da se pomiri sa političkim posljedicama izgubljenih ratova. Ona ne može da shvati da Kosovo više nikada neće biti pod vlašću Beograda. Nije u tome sama. Odmah iza nje jaše eskadron akademika i književnika predvođen Matijom Bećkovićem, potom vojske i policije. Doda li se tome da je predsjednik Srbije Boris Tadić priznao Srpskoj pravoslavnoj crkvi pravo na „presudnu ulogu u svim važnim državnim pitanjima”, jasno je da se bahati popovi, otupjeli u svom primitivizmu i dubojkoj zaostalosti, petljaju u sve živo i mrtvo.
Najnovija poslanica Srpske pravoslavne crkve znak je da je na djelu poluzvanična klerikalizacija države Srbije i njenog društva. „Obraćamo se i vama, vernicima naše svete Pravoslavne crkve, deci Svetoga Save i našoj duhovnoj deci: budite verni, hrabri i jedinstveni!” Vjerni kome, hrabri u odnosu na koga, jedinstveni u ime čega? Nešto tu zaudara na devedesete godine minulog vijeka. Nije li to šifrovani poziv na još jedan rat? Ako ne danas ili sutra, a ono nekog zamišljenog dalekog dana, kad Amerika – kako predviđaju srpski nacionalistički futurolozi – ode sa Balkana, Evropska unija se raspadne, a majčica Rusija ojača.
Oslobodjenje
)
da je neko i dozvolio Hrvatsku ? 