#1 A U G U S T
Posted: 15/11/2005 00:51
[img]http://www.moljac.hr/biografije/slike/senoa.jpeg[/img] [size=117][color=red]August Šenoa[/color][/size] wrote:Prijan Lovro
Prvi dio
Prije više godina pozva me neki moj prijatelj, vlastelin, na selo u berbu. Rado ozvah se njegovu pozivu, da se naužijem malko slobode. Al čovjek snuje, a bog boguje. Jedva došav u njegov dvor, opazih, da se nebo silno oblači, u ubrzo udari kiša, a ja jadan ne dočekah se kroz punu nedjelju dana vedroga neba. Eto jada, eto me na selu u gorem škripcu negoli u gradu! Što da radiš? Gospoda sjede, puše, piju vino pa igraju taroka, a gosopoje sjede, pletu, piju kavu pa čavrljaju. Da zdvojiš!
Na sreću ne stajaše dvor moga pobratima na osami, bijaše susjeda dosta, i kako je moj prijatelj bio veseljak, kako mu je gospoja vrta kuharica bila, a gorica zlatnom kapljicom rodila, često bi zašli susjedi u prijanov dvor, da si razigraju srce. Jednoga mutnoga popodneva bilo se skupilo baš vrlo društvance. Župnik, velik politik; sudac, bijesan voćar; sudinja, dobra duša, premda nešto spore pameti i - neka lijepa, crnooka mlada gospođa u crno zavita, udova susjednoga vlastelina, kako mi poslije rekoše.
Velečasni gospodin župnik stao je naširoko razvijati Napoleonove misli, poglaviti gospodin sudac dokazivao ushićenim glasom, kako mu je rodila kruška, koju je prije dvije godine cijepio; dobra sudinja primijeti kroz božanstven posmijeh, kako je cijeli dan rublje gladila; pobratim moj bubnjao prstima po stolu, a domaćica nuđala nas bez kraja jelom i pilom. Nije li to divna zabava? No mene je od svega toga slabo boljela glava. Budući zaonda neženja, slabo sam mario i za Napoleona, i za kruške, i za sve drugo, kad bi mi se oči namjerile na kakvu lijepu žensku glavicu. A tako i onaj put. Sav moj pozor osvajaše crna udovica. Sjedeći u prikrajku do prozora, čitkala ona neke stare njemačke modne novine, kakovih ima obilje po našim kućama. Pristupih k udovici, a ona, zaklopiv novine, pridignu polagano glavu.
- Vi čitate, milostiva gospođo? - zapitah ponešto naivno.
- Čitam - odvrati prostodušno - jer baš ne marim puno ni za župnikova Napoleona ni za sučeve kruške.
- Na sreću, ne može ni mene ni jedno ni drugo ushititi.
- Na sreću?
- Svakako, jer iz naše zajedničke antipatije prema Napoleonu i kruškama mora svakako postati neka vrst simpatije prema nama.
- Vi umujete brzo, gospodine! no ne protivim se vašoj logici, jer me može zabavljati. Književnik ste i ne pišete, koliko je meni znano, gramatike; znat ćete dakle i sa ženskom govoriti.
- Kad me moga zanata sjetiste, gospođo, dozvolite, da vas upitam; što čitate?
- Humoresku iz lanjskih modnih novina.
- A kod kuće ?
- Čitam romana, putapisa, novela, gospodarskih knjiga i toga više.
- Sve njemački?
- Dakako, ponešto i franceski.
- A hrvatski?
- Skoro ništa.
- A ipak ste Hrvatica !
- Nevaljala Hryatica; htjedoste reći, je l' te? I opet brzo umujete. Ovaj put se varate, gospodine! Vazda sam se ponosila ženskim srcem, koje je, kako nam vi, učena gospodo, dokazujete, premašnije od našega uma. I pošto znamo, da i zvijer svoje duplje; divljak svoju šumu nadasve ljubi, to nisam ni ja zaboravila, da me je hrvatska majka rodila.
- Vaše su misli vrlo plemenite, milostiva gospođo, al zato ipak ne razumijem -
- Da malo hrvatskih knjiga čitam, je l' te? Kazat ću vam zašto. Ne upišite mi moje iskrenosti u grijeh, znam, da su gospoda vitezi svetoga duha vrlo osjetljivi, no nadam se, da će vas moja iskrenast ponekle umiriti. Ja vam malo hrvatski čitam, jer sam odviše hrvatski čitala. Vama se to čudno čini, al jest tako. Naš vrijedni župnik, kako je velik rodoljub, kupuje sve hrvatske knjige i novine te ih šalje redovito meni već od više godina. Ja najvolim čitati pripovijetke te sam hvala bogu silu toga u raznim jezicima pročitala, dakako i hrvatski. A čitajući sve te moguće naše pripovijetke, do zlovolje sam ih se nasitila. "Zašto?" pitate. Kazat ću vam. Ženska ćud je strasna, fantazija bujna, misao živa i brza kao ptica. A kakvu hranu davaju naši novediste toj nestašnoj ptici, koja leprša od mjesta do mjesta, koja, vječne promjene željna nikad ne miruje!
Vazda jedno te isto. Dvoje mladih se zavoli, ali im se nameću kojekakve vrlo obične prepone, koje vrlo običnim načinom uklone, pa budu, hvala bogu svoji! K tomu malo sunca, mjeseca, cvijeća, suza - i pripovijest je svršena. Samo katkad uđe komu piscu u glavu, te junak ili junakinja moraju se otrovati, probosti, pače umrijeti od suhe bolesti. Vječna idila, vječna monotonija ! Time se naša strastvena ćud ne može zadovoljiti; samo u borbi nalazi nam duša mira, a fantazija nam se popinje od plamtećih zvijezda. No ne shvaćajte me krivo; ne bijedim ja naših književnika: opisuju nam ono, što u svom zavičaju nalaze, odnošaje malene, neznatne, kako smo i mi maleni. Jesu li pisci krivi, da u nas nema velikih katastrofa koje, koje znaju uzdrmati dušu? Jesu li pisci kadrinaslikati u malenu okviru velike divske slike, može li u našim okolnostima postati kakov zanimiv junak romanu? To su vam sve pitanja, na koja mi duša, premda velikom mukom, mora odgovoriti "Ne", i stoga ne čitam skoro nikakvih hrvatskih knjiga.
- Plamna vaša rječitost, milostiva gospodo; zanosi čovjeka nehotice, i skoro bi ga prevarila. Maleni smo, žalibože, slava naša ne ori se svijetom, da, i ono, što smo pošteno zaslužili otimlju našemu imenu. Žalosno je to, muka hvata čovjeka, pravo velite. Al ipak ne sudim kao što vi. Upravo okvir naše malešnosti, koja sapinje često smjelu dušu i žarko srce, rodi toliko borbe, toliko sukoba, da će dušu silno potresti, i povijest ljudskoga srca u nas je toli razlika, toli živa; da našim piscima ne treba nego prepisati je, pa su napisali najljepši roman. Al da vam pravo kažem mnogi naši pisci pišu o naravi ne motreći naravi, pišu o ljudskom srcu ne požnavajući ga.
- To je sve teorija - nasmiješi se lijepa gospođa - a ja ću se vašim riječima tek onda pokoriti, kad mi pokažete živ primjer, kad mi pokažete pravog junaka za roman.
- Hoću, gospođo ! - odvratih joj. Naš razgovor bivao je sve glasnijim i življim, te je župnik zaboravio Napoleona i sudac svoje kruške. Sve se oko nas sakupilo bilo, svi su htjeli slušati o junaku romana.
- Čujmo! - zaviknu velečasni gospodin izbočiv se za mojim stolcem, a ja nastavih:
- Ne nadajte se, gospoda moja, da ću vam dokazati pričicu složenu po pravilima umjetnosti: ne mislite, da ću dozivati u pomoć oštru dosjetljivost ili bujnu maštu. Nipošto. Što vam evo kazujem, živa je i prosta istina. Učio sam prava i zakone na sveučilištu praškom. Toliko godina ne bjeh vidio hrvatskoga si doma, stoga podoh g. 186* božićevati u Zagreb. Sve se bilo prevrnulo, slobodnije se tuj disalo, sretnije živjelo. Praznici mi letjeli i odletjeli neopazice. Toliko je toga bilo gledati, slušati, govoriti. Nije dakle ni čudo, da sam, praznovao preko reda. Napokon valjade otkinuti se od doma, vratiti se na, nauke. Potkraj mjeseca siječnija, sred ciče zime; vrati me večernji povoz samrtva i ledena u Prag. Raspremiv se malko, pohitim među hrvatsku braću. Da, braća bijasmo, gospodo, kao da nas je jedna majka rodila. Bijaše nas lijepa šaka Hrvatića u češkoj prijestolnici, bijaše pravnika, liječnika, mjernika, jezikoslovaca, bijaše sinova sa svih strana roda hrvatskoga. Pa da ste nas vidjeli, slušali. Lijepe li zadruge ponositih, živih mladića! Bijasmo kao prst uz prst, svi za svakoga, svaki za sve. Dijelismo radost, dijelismo žalost, i radost bude vedrija, žalost lakša. Ne pomagati brata, bijaše grijeh; bijamo komuniste među sobom. A ta živa zadruga iskrenih, mladih duša pazila, motrila, slušala na svaki kucaj srca hrvatske majke domovine. Ma se i kako razigrala mašta, ne će si stvoriti ljepše poezije, nego što je živovanje slobodne đačke općine na sveučilištu. Doživio sam onih godina mnogo gorke nevolje, al ne doživjeh nikad poetičnijega doba. Hrvatska braća sastala bi se svaki dan u kavani, da čitaju domaće novine, jer nije bilo hrvatskoga lista ni hrvatske knjige, koja bi nam utekla bila. No redovite sastanke imasmo svake subote. Kao da vidim sada pred sobom tu vatrenu četicu. U posebnoj sobi praške neke gostione sjeđahu veseli, vedri mladići hrvatski. Nad stolom drhtaše plinska svjetiljka prostirući što jasnije, što slabije svijetlo nad glavama mladića. Oko dugačkog stola junaci. Veselo je tuj bilo i preveselo. Ne tiijaše to pijanka njemačkih đaka, ne ozivahu se tu blatne pjesme. Tu se deklamovale pjesme, čitali sastavci, pjevalo učetvero, nazdravljalo po običaju hrvatskom sve u slogi i ljubavi.
Kanarinac, vele, niti je vanjskim licem lijep niti grlovit u svojoj djedovini, na atlantskim otocima; no kad dođe u široki svijet, požuti mu perje poput zlata, otvori mu se grlo u mile pjesmice. Tako i naša mladež.
U svom je domu mladić plah, veže ga rodbina, vežu znanci i drugi obziri.
Al kad zađe u svijet, plane mladić i razvija se kao cvijet, tu ga možeš učiti i proučiti. A koliko raznolikih značaja, koliko protivnih slika - al sve samo jedno srce. U tuđinstvu treba učiti razlikost tipa našega naroda, kad mu se sinovi skupe sa svih strana u jedno kolo. Tu ti izlazi na svijet flegmatična dosjetljivost Zagorca, žive vragolije okretnoga Dalnatinca anakreontična nebriga Šijaka i epigramatična odvažnost Krajišnika. Zato me ti naši sastanci vrlo zanimali. Često zavukao bih se u zakutak te sam motrio to šareno kolo. Al bilo, prošlo. Raziđosmo se u svijet, kao što se rasplinu zlatni oblaci na nebu.
No eto, zađoh stramputice, zanese me duša u minule dane, a ja obećah pričati vam o junaku romana. Oprostite. Hoću.
Pohitam, kako rekoh, med hrvatsku braću u prvi kat prve praške kavane. Ne prevarih se. Nađoh braću kao da sam ih jučer ostavio. U zadnjoj sobi kavane bijaše hrvatsko taborište. Uvečer dolazile s juga novine, valjalo ih u prvi mah proučiti te najvažnija pitanja, raspravljati, a raspravljalo se vrlo glasno. Ljudi sjevernjaci čude se našemu glasnomu govoru, a penzionirci, čitkajući po dva sata augsburške novine, mrzili naša glasovita grla od srca. Ja u kolo, a svi na mene kao pčela na med:
- Ta mani novine - podviknu Šijak susjedu, koji je čitao - evo ti iz Zagreba najnovijih živih novina!
- Servus, dragi brate! - pozdravi me Zagorac.
- Kad si krenuo iz Zagreba? A što radi ovaj? A što veli onaj? Pa je l' to istina? Kazuj nam ti pravo! Jesi l' vidio Tinku? Je l' se zaručila Minka? - I tako dalje bez kraja i konca.
- Mir, djeco! - otresoh se ljudski - da sam zdrav i čitav, morao bih imati deset glava i jezika kao indijski bog, da smirim vašu radoznalost, a eto vidite, prevalih preko sto milja sred tvrde zime, i više sam ledena svijeća nego čovjek. Dajte, da mi se duša mrvu ogrije, pa sam vaš sluga!
Da se otmem bratinskoj nalogi, sjedoh u kut do znanca moga, bradata Bodula, koji je na sveučilištu prežvakao helensku besmrtnost.
- Eto vidiš, i opet se nađosmo! - prihvati moj krčki apostol, pogladiv svoju dugačku bradu - pa ni besjedice nisi pisao iz Zagreba.
- Nisam imao kada, brate.
- No - prihvati Bodul nanova - evo nam nova prijatelja - te mi pokaza prstom čovjeka za očarima, kojino za istim stolom naproti nama sjedaše.
Novi prijatelj pridignuse, pokloni se svečano i, predav mi svoju posjetncu graciozno, reče ukratko: "Lovro N., profesor jezikoslovlja".
Svečani taj naglas sprvine me nešto zabušio, a ja mu ga odvratih, isto tako, po svoj prilici nespretno. Od kraja govorasmo malo, tek nekoliko običnih riječi. I bilo mi je vrlo drago. Imao sam kad motriti novoga znanca. Po naglasku sudeći, bijaše pohrvaćen Slovenac. Da vam ga ukratko opišem .Bio čovjek srednjega stasa, košćat, širokih pleća. Glava neobično velika, naličila posve kruglji; čelo mu bilo široko, visoko, reći bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, ušne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdijeljena, a oči male, tamne, žmirkave, al i vrlo žacave. Gledajući ga, smetoh se nešto. Opazio sam na tom čovjeku nekakov nesklad. Posavski šešir bijaše mu nov, siva surka sa srebrenim dugmetima fina, ovratnjak svilen, košulja tanka; vidjelo se,, dae taj čovjek ukusno odijevati mari, al sva ta finoća bijaše nespretna. Kao da sam vidio školnika ili kapelana pred sobom. A i kretanje bilo mu neobično. Sjedio je i ponosito osovljene glave, stisnutih usnica, sve ispod oka motreći čovjeka, nasmjehnuv se kadštvo porugljivo, kimnuv kadšto glavom. Jednom rukom držaše rukavicu, a drugom popravljao si neprestance ovratnjak. U svem je htio biti fin, elegantan, dostojanstven, al po svem si vidio, da je taj čovjek doduše mnogo općio s finim svijetom, al da je kraj svega toga ostao ponešto neuglađen. Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko, poput epigrama, al i apodiktički preplećući govor franceskim dosjetkama. Bio je pod silu miran, al neobični sjaj njegova oka odavao je, da je čovjek strastven. Kad bi se zapodjela živahna prepirka o kakovoj neznatnoj stvarci - a toga je bila zaonda dosta - šutio Lovro mramorkom te bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. A kad se je govorilo o važnu poslu, planulo bi mu blijedo, pristaro lice, sijevnule male oči i, zabadajući kažiprst u zrak, govorio je kratko, oštroumno, rado pobijajući tuđe pravo mnijenje doskočicom, a braneći svoje krivo, kad je trebalo i sofizmom.
Po prvom razgovoru razabrah, da je Lovro vanredno darovit čovjek, da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvi pojav prijazan. Nešta me odbijalo od njega. Kad nam se jezik ponajbolje razigrao bio, izvadi Lovro sat pa reče vrlo važno: "Kasno je, gospodo!" Dignuv se, pogladi si kosu pred velikim zrcalom i, pruživ mi tri prsta, pokloni se svečano : "Meni je bila osobita čast! Klanjam se!" - Odvratih mu poklon na isti način, ponešto zabušen, pa stoga valjda opet nespretno. Raziđosmo se, a ja dugo razmišljah u postelji: Kakav je to čovjek taj Lovro!
Naskoro saznadoh, kakav je. Sastajasmo se često kod mog pobratima Bodula. Lovro bavio se knjigom, bavio i ja. Pobratismo se, i napokon izjavi mi Lovro : - Našao sam lijep stan za trojicu. Jednoga sam već druga zakapario; dođi i ti; rad sam s tobom zajedno stanovati."
Valjda - rekoh - bit ću ti pagat ultimo.
Zakratko uđosmo u novi stan, i to kod kapelnika opere, te se namjestismo, kako smo bolje znali, u svom novom šatoru. Treći među, nama bijaše Ž., tehnik, valjan i vrijedan sin hrvatske kajkavštine. No taj treći svat bijaše obično van kuće: vezala ga vatrena ljubav za neku prašku mladicu.
- Hvala bogu - prihvati Lovro razrediv pod svojom bijelom puhovom kapom pokućtvo po svojoj voljici - gotovi smo; sad imamo salon i alkov; sad stanujemo gospodski i možemo bar pohode primati.
Poznavajući svojeglavost brata Lovre, nisam dirnuo u razredbu njegovu, samo se nasmijah u duši njegovoj aristokratičnoj primjedbi. Tako bude Lovro muče priznan glavarom naše malene zadruge. Sad se tekar pobratismo od srca, sad smo bili prijatelji i ne rastasmo se, dok Lovro ne ostavi sveučilišta.
Za zimskih večeri sjeli bismo Lovro i ja za peć, da učimo. Vatra, praskala u peći, lule nam se dimile. Lovro razglabao "Ostromirovo evandelje", ja "Enciklopediju prava". Prolazila tako ura za urom, al napokon dignuo bi se Lovro natukao svoju puuhovu kapu, očiti biljeg glavarstva, a to je bio znak, da je učenje svršeno i da je hora "akademičkomu čaju" i razgovoru. Čaj kuhao je Lovro sam; u taj posao nije se smjela miješati živa duša; kuhao ga je točno, reći bi matematičkim redom. Kad bi sasuo čajevo lišće, izvadio bi Lovro svoj časomjer te brojio minute, koliko ih treba. Pijući lulu, srčući čaj, čavrljasmo od srca o svem i svačem. U takovim prilikama kazivao mi Lovro o svojoj kući, o svojoj mladosti.
Lovro rodio se od seljaka; malo imućnih, kod Postojne. U onim stranama gospodarstvo malo vrijedi, zemlja je suha, kamena. U kući bilo više djece i ženske i muške; nevolja, da ih podigneš na noge. Starci pobožni željeli, da im se bar jedno čedo podigne do sreće, do gospodstva. A može li za njih biti veće gospodstvo, veća sreća do svećeničke haljine? "Kad mi sin poraste, mišljaše starica majka; bit će mi župnikom; susjedi ljubit će mu ruku, sudac klanjat će mu se, jest će svagdan mesa na bijelu pladnju, imat će od čega živjeti do groba, pa što još više, molit će za moju dušu, a njegova je molitva bolja od druge molitve. Ima li veće sreće?" Starci uglavili, da im jedan od sinova bude popom. Kocka pala na Lovru. Sve selo je znalo, da je bistra glavica. Umio on napamet sve crkvene pjesmice. Tim bolje po njega; bit će mu poslije manje muke. - I neka je. Lovro nek bude popom - reče otac. Al eto bijede! Za papa treba školovanja, a u selu školnik jedva bio za orguljaša; školi u gradu hoće se borme troška, a otkud?
- Eto sreće! - dosjeti se brzo starica. - U Ljubljani nam je kum zvonar. Kako bi bilo, da Lovru smjestimo kod kuma; nek se što ranije priuči svetomu poslu? Vidiš dobre pmeti i bolje sreće. I kumstvo valja.
- Pravo, majko - reče otac - Lovro nek ide zvonaru. Valja ti pamet.
Sudski pisar napisao za Lovrina oca pismo kumu. I dobro pogodio pisar. Zvonar bio dobar kum te zajavi, da je Lovri prosto doći k njemu u Ljubljanu, jer on sam da je već oslabio, pa će mu kumče biti u pomoći. Pa tako i bilo. Jednoga jutra blagoslovi majka Lovru, tisnu mu u ruku dvogrošku, u torbu dva bijela sira, a za kumu povjesma. - Idi, sinko - reče maja - da si mi valjan i pošten. U svijetu je mnogo zla, al ti mi budi dobar. Pratio te bog i njegovi anđeli. Pa dadne li sreća i milost božja, čitat ćeš novu misu pred našim velikim oltarom. Idi pa moli za ajku svoju.
Lovro je dakako od svega toga malo razumio. Znao je, da ide u velik grad kumu si. I veselilo ga. Al kad je vidio, kako je iz majčinih očiju udarila kiša, svilo mu se oko srca, pa udri i on plakati. No otac otkinu sinka od majčine grudi te povede Lovru kumu zvonaru.
Tu je dakako drukče bilo. Kad je Lovro vidio velike kuće, silu ljudi, visoke tornjeve, kad su mu prvi put zagrmjele velike orgulje, razigra mu se mlado srce preko reda. Nije se Lovro plašio kao drugi seoski dječaći. Hitra mu pamet primila se brzo svega. Dadoše mu i knjige. Eto veselja. Po vas dan sjedio maličak u školi, samo večerom zvonio bi mjesto kuma zdravumariju. Ne bijaše mu to dužnost, to bijaše njegovo pravo, kojim se je ponosio.
Uz glasove zvonova razlijegajućih se u daleki svijet, kanda se okrilio Lovrin duh prezajući sve dalje i dalje. Za ono doba dočekala bi se slave školske samo gospodska djeca; ta kako da ne budu pametna, dobra, kad su gospodska, mišljahu učitelji. Seljačko bokče, ne znajući ni zapeti njemački, moralo se stisnuti u kut, ma i kako pametno bilo. I Lovro bijaše takovo bokče, al se on nije dao. Mali taj bokčić obori oštrim umom, zrelim i smjelim sudom utoliko predsude svoga doba, da mu se učitelji čuđahu, gospodska djeca klanjahu, da, neki učitelj reče o njem:"Nad glavom toga dječarca sjaje vatreni jezik svetoga duha " Svaki zavod ima đaka, koji se i poslije pominju kao neobičan pojav. Takov bijaše i Lovro. No dosta o tom đakovanju. Svršiv srednje škole, znao je Lovro više nego većina njegovih učitelja, pa ako je nekad majčica mu mislila, da će joj sin dočekati župničku slavu, tvrdili su sad i pismeni ljudi, da će jamačno postati mladim kanonikom. Dođe hora, da se Lovro zapopi. Srce ne kucaše mu veselo; žarkomu srcu mladića bijaše i svijet preuzan, prezalo ono preletjeti preko svijeta, više svijeta, a ovamo ustadoše kidati ga od svijeta, zatvoriti ga u sebe. Ima duša mirnih, krotkih, pobožnih, u kojih je snage, da metnu sav svoj život na oltar božji, a da ne požale nikada žrtve. Al ne bijaše Lovro tolik junak. U njem je sve kipjelo, vrelo, plamtjelo. Bijaše preslab, da si sam slomi krila. A ipak se dao zapopiti. Navukoše mu crnu halju, obrijaše tjeme. Neizmjerna žalost osvoji mu srce. Pamet bludila mu u sumraku. Crna haljina činjaše mu oklopom orijaša na prsima patuljka. Al junački sprezao on svoje jade, zakopao ih na dnu srca svoga. No ne bijaše to junaštvo oduševljena ratmka, koji plamnim srcem srće u boj; bijaše to nijema odvažnost vojnika, koji, prisiljen nositi pušku, mirno izlazi pred neprijatelja ne mareći, hoće li ga probosti sablja il sa zemljom sastaviti zrno. A tko ga je silio na to neželjeno zvanje, na taj sveti, za njega preteški jaram? - Tko me sili? - upitao bi se često i sam Lovro. - Ta nitko, baš nitko. A zašto da ne raskinem svetih veriga? - Silio ga, silio posmjeh majčin, majčine suze radosnice. Pred tim osmijehom nabranog starog lica, pred tim sjajnim biserom spalo mu sve junaštvo na ništa. Lovro ljubljaše majku van reda, a ta ljubav zaustavila bi mu svaki prigovor u grlu, svaku oporu misao u glavi.
Podvečer nekoga jesenskoga dana - u vrijeme praznika - povrati se Lovro rodnoj kući - prvi put, u svećeničkoj haljini. Na oštrim pećinama pustoga Krasa drhtala večernja rumen. Sred kamenite pustare sjajila zelena osama, a sred nje kamena kućica. Župno zvono zvonilo zdravu mariju. Pred ogradom stajaše mlada ženska, puna, jaka. U dvorištu moljaše stojeći starac, na čelu mu sjali zadnji traci sunca zaplećwći zlato u srebrene mu sjedine. Pred kućom na kamenoj klupi sjeđaše starica sklopljenih ruku. I ona moljaše.
- Isuse - pljesnu mlada rukama opaziv, gdje se mladić u crno odjeven uz brdo primiče kućištu. - Mamo, mamice! Evo gosta ! Lovro ide! Duše moje! Lovro, mamice! - i pobrza nizbrdo pred došljaka. Otac pođe za njom, a majka osovi glavu i spusti ruke u krito. Drhtala je. Začas doleti pred nju mlad bogoslovac, kleknu i spusti glavu u staričino krilo. A ona ? Raskrilila ruke tiho plačući i smijući se gledala ukočenim okom mladu glavu. Napokon spusti i ruke i glavu na sinka svoga. U taj par ne bijaše na svijetu u jedan mah veće i žalosti i radosti nego na tom mjestu.
Za večerom bio Lovro vedriji. Sloboda, svježi zrak, mila mu lica i prizor mjesta, gdje je ugledao svijet - sve to ga je bilo zanijelo, da je i zaboravio svoju crnu haljinu. Govorio s ocem i svakom o koječem, govorio razborito, oštroumno, al i priprosto, po duši priprostih si rođaka.
Otac raspravljao s njim kao sa svojim vršnjakom nudeći ga neprestance primorskim vinom. Svak, ljudina, upleo bi se kadšto u govor, a i sestra rekla bi časom kroz šalu svoju krpicu držeći dijete na prsima. A majka? Stvorila se mramorom. Nijema, blažena sjeđaše na kraju klupe, šapćući molitve i gledajući crnu haljinu sina si.
- E, Lovro ! - prihvati crnooka, jedra sestra - vi ste muške glave pile za svačije zdravlje, al je Lovro zaboravio, da nije samo sin i brat, već i ujak. Hodider bliže, brate, gled' ti moga dečka: i taj nešto valja; ne budi mu uroka! - doda mlada žena skinuv maramu s glave svoga jedinčeta.
- Gle ga, no! Lovro! - nasmuja se svak - pa reci po duši, nije li se taj mali đebeljaković vrgo na mater? Pun je kao jabuka, pa to nisu miši dovukli, je l', Kato? - I poljubi muž mladu ženu i crnomanjasto čedasce, koje se je toli pametno i milo smiješilo ujaku.
- Id', pogani jeziče! - lupnu žena pecavoga si muža lako po ruci - vidi ti se, da nisi natašte. Misliš ti, da nam je brat došo iz grada, da tvoje bajke sluša? Prodike ti treba i prodike.
I svi se od srca nasmijaše. Brzo minuo smijeh Lovru. Čelo mu se zamrači. Zamislio se. Sretnih li ljudi! Tu je života, prava, zdrava života. A on? Pogleda crnu haljinu, zadrhtalo mu srce. Pogledao majku i smirio se.
Napokon da se vrati u grad. - Pusti mene - reče majka sestri spremajući Lovrinu robu - pusti mene, sama ću. Što ti znaš! - I plačući natiho, skladala prtljagu. Na polasku uhvatila Lovru za ruku i, tarući si suze govorila: - Moli za me, sinko, moli. Lijepo umiješ govoriti, kao da je štampano, znat ćeš i lijepo moliti. Oj, sretna sam i presretna! Oprosti, ti si već sad gospodin, al ja sam ti majka, majka!
Poslije tih vedrih dana nastade u Lovrinoj duši noć, tamna, noć, burna noć. Dugi hodnici sjemeništa zijevahu na nj kao otvorena ždrijela. Lovro se odbi od drugova. Bivao sve bljeđi. Stao moliti, moliti pritiskujući čelo na molitvenik. Al dim njegove žrtve ne vinuo se uz nebo, dim se gubio po tlima. Zakopao se u Augustina, Hrisostoma i druge svete oce, zadubio u psalme. Badava, badava! Duh mu se svraćao na Berangera, Goethea, Byrona i Mickiewicza. Tu je nalazio sebe. Duša mu bijaše kao Byronov Mazepa privezan krutom sudbom na bijesna ata na - vrijeme. Vrijeme, mladost,leti, duša ranjena, krvava. Lovro stao čitati, učiti u noć. Al nije učio svetih otaca. Učio povijest, jezike, matematiku. Ne bijaše Lovro pjesmik, to jest, nemaše tvorne pjesničke sile. Al mu duh bijaše ognjevit zmaj. Primiv toliko slika pjesničkih velikana, toliku silu razlikih misli i osjećaja .u sebe, buktilo mu srce kao vatrena gora. Bivao sve bljeđi, sve suši, a oči sve plamnije. Nađoše u njega Kanta , nađoše Rousseauove "Confessions". Mrko gledaše ga predstojnik od onoga dana. - Vas je opsjeo nečisti duh, vi šte pust svjetovnjak pod svetom haljinom! - Od onoga dana nije bilo mira. Predstojnik bude mu krvnim neprijateljem. - Vi ste husita, heretik! - ukori ga; - čita li se vječna mudrost tim krivovjernim stihovima?
- Ne - odvrati mu Lovra - ja sam sveti Lavrencij, vi me pržite ma roštilju.
- Propast tvoja od tebe samoga! - zagrmi predstojnik ne spadajući nipošto u red krotkih pobožnah pastira stada Kristova.
Lovro stisnuo zube, pohitio u vrt, čitao Toru od Kempisa, al odmah zatim Prešernove sonete. I skoro bude posve robom Petrarkinih zvonkih lanaca.
Za vrijeme drugih praznika povede neki drug bogoslovac Lovru sobom u rodno si mjesto. Bijaše to seoce u krasnoj gorskoj krajini. Nedaleko od sela stajaše vlasteoski dvorac. Domaćina, čovjek vrlo naobražen i prijazan, pozvao bi često mlade bogoslove k sebi. U kitnjastom perivoju, na lijepim brežuljicma bilo do volje zabave. U vlastelina bila ljepušna jedinica, crnooka i zlatokosa, bujna i vesela, a pametna, van reda. Umjela ona više jezika, umjela crtati; udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro bijaše tomu jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo, da su mladi svetac i crnooka plavka mnogo međ sobom čevrljali o cvijću, o suncu, o glazbi, o Berangeru i o koječem. Mladica bijaše živa, vrlo živa. Dosjetljivost i oštroumlje mililo se Malvini - tako bijaše joj ime - nad sve ino. Stoga je i rado govorila sa Lovrom. Oko joj pri tom sipalo iskre; al kad je govor udario u življe, prenula bi se Malvina, oko joj budne ozbiljnim. Jedno ljetno popodne uputi se Lovro sam u dvorac, kojino je samo razi zemlje građen bio. Izdaleka ozivali se zvuci glasovira. Lovro zaviri na prozor u kuću. Malvina sjeđaše za glasovirom. Zavjese bijahu napolak spuštene, samo nekoliko sunčamh zraka dopiralo u polutamnu sobu, al te zrake titrale nad zlatnom glamcom Malvine. Prava Rembrandtova slika. Igrala Schubertovu pjesmu. Lovri kao da su se noge uštapile u zemlju, al napokon uđe u kuću, u salon, gdje je Malvina sjedila. Kroz smijeh kimnu djevica dva, tri puta pa je dalje prebirala tipke. Lovro sjede u prikrajak nijem, zanesen. Bog zna, o čem razmišljao. Čelo mu bilo sad glatko, sad mrko, oči sad sanljive, sad vatrene. Malvmine ruke kao da prebirale njegovo srce. Najednoč problijedi, skoči. Malvina se lecnu, glasovir umuknu.
- Zaboga, šta vam je? - upita djevojka.
- Ništa, ništa - istisnu teškom mukom Lovro.
- Govorite,' molim. vas!
- Da govorim? Uistinu? Da govorim? - zapita muklim glasom bogoslov.
- E, da!
- Ja ... vas ljubim - odvrati u pol glasa mladić.
Za jedan čas zašutješe oboje. Lovro ostao kao kamen, djevojka osvijesti se, lagano pađe k mladiću, ustaviv se pred njim, uhvati ga za obje ruke i progovori od srca:
- Lovro! Vi ste pametan, ljubezan čovjek. Vjerujte, da umijem cijeniti vrelo vaše srce, genijalni vaš duh al na vaše riječi ne znam odgovoriti, ne smijem. Crna vam halja nije mi dala ni misliti o tom. Al zbogom, inače bih stala razmišljati, zbogom, prijattelju moj!
- I nesta djevojke.
- Zbogom! - dahnu Lovro - gospode, budi volja tvoja!
Laganim korakom odmicao se mladić od dvorca. Kraj šumice sjede na panj. Sunce zašlo, stada se vratila, zanoćila nojca, i sinule zvijezde, a Lovro sjeđaše poniknute glave na panju. Hladan vjetar duhnu s gore: "Lovro zadrhta, ustade. "Zbogom!" šapnu još jednom, i nesta ga za šumicom.
Drugoga dana vrati se Lovro u Ljubljanu, a Malvina pođe u Trst.
Odsada, gotovo nestalo misli iz Lovrine glave. Samo jedno mjesto u njegovu tijelu bijaše živo, mahnito - samo srce bijaše mu živo, a sve ostalo tijelo mrtvo. Al srce ga je boljelo; bijaše mu da ga iščupa iz grudi. Po cijele dane znao Lovro po svojoj sobici koracati amo tamo nijem, blijed, bez svijesti. Glas orgulja činjaše mu se olujom, gđje bjesni na uzbibanom moru, sveta pjesma bijaše njegovu uhu izdisanje umirućih, a riječi njegove molitve ne bijahu nego zrna, koja su padala na pust, neplodan kamen. Ah, koliko je puta zavidio mramornim svecima u crkvi, njihovo mjesto! - Zašto nijesam ja na vašem mjestu? U vas je mozak i srce, u vas je sve od hladna mramor-kamena. - Malo kada je Lovro spavao. A kad je usnuo na časak, mučili ga snovi. On da je bio ptica podrezanih krila, zatvorena u gajbi. A vani u zelenu lugu sjedio na grančici slavuljak slažući mile pjesme. I htio poletjeti iz gajbe, poletjeti svomu slavuljku u zelenom lugu. Tri puta razmahnuo krila, tri puta lupi glavom o gajbu, i s glave mu poteče krv. Strašna li sna!
Lovro ginuo od dana do dana. - Malvina bi mojom bila, da me ne sapinje crna haljina. - Ta misao osvajaše mu cijelu dušu. Predstojnik nije mario ispitivati ranu mladoga pitomca, ne bijaše on dobar pastir. Vanjski obredi vrijedili u njega više nego skrušenost srca, nego čista duša. Stoga je Lovri bilo svagdan od njega ukora. Za svaku malicu znao uštinuti jadnika. Lovro da zdvoji.
- Ne zabadajte oštrih si nokata u moje srce - vrisnu jednoga dana Lovro - tako mi spasa moga, poludjet, ću!
Mladić obolje. Lovro bijaše medu svećenstvom poznat kao veleuman mladić, osobito mu je volio neki starac kanonik, vrijedna, pobožna, glava. Dočuv o Lovrinaj bolesti pođe u sjemenište. Bolest išla na bolje al mladić bijaše slab. Kanonik sjednu do njegove postelje.
Sinko! - reče dobri starac - dojaviše mi, da boluješ. Zato me evo ovdje. Kako ti je? Kazuj mi, što te boli. Govorili mi ljudi, da si od više vremena blijed, žalostan. Kazuj bez obzira, kao da govoriš svomu ocu, svomu ispovjedniku.
- Hvala vam, prečasni oče - odvrati bolesnik slabim glasom - hvala za vašu očinsku brigu. Da vam sve kažem? Bože! mogu li? Kazuj, sinko!
- Dobro. Hoću. Al molim, vas ne ljutite se na me. Nesretan sam, srce mi boluje.
- Kako srce ?
- Velika je stvar, sveta je stvar služiti vas smrtni vijek bogu.. i samo bogu. Ali tomu se hoće, oče, jakosti, junaštva: Ne može to svatko. Mnogi su pozvani, rijetki izabrani. I mene je kob krenula na taj sveti put. No žalibože pođoh krivim putem. Nijesam ja izabranik. Srce mi kipi, duša preza u svijet; a nijesam junak, da se svladam. Sveta haljina gori na meni, spalit će me. A što ću ja? Budući slugom božjim, htio bih mu služiti svim srcem. Neću da budem pol čovjeka. A ne mogu. To mi je bolest. Sudite mi, i neka mi bog sudi, ja nijesam kriv.
- Nesretan si, sinko moj, razumijem; ti izabranik nisi, vidim. Žao mi te je. Nadah se, da ćeš puku vjeran pastir biti. Ne ću te koriti, kao što bi drugi možda činio. Bolje da budeš valjan svjetovnjak negoli nevrijedan svećenik. Znam, da se svetomu zvanju hoće junaštva. Reče mi, da ti srce boluje. Ljubiš li možebit ženu?
- Ljubim, oče!
- Ako je samo to, proći će taj san mladosti.
- Nije samo to. Proći će taj san, jer mora proći, al ne iziiječi to moje rane. Duša gine za širokim svijetom, u mome srcu ne bude nikad svetoga mira.
- Kad je tako, ne ću te više nutkati. Idi u miru, ja te blagoslivljem. Čudni su putovi providnosti, razni su putovi čovjeka. Idi; kuda te želja vuče, i tijem putem možeš doći do spasa. Govorit ću, da te otpuste,
pa ustreba l' ti poslije moje pomoći, zađi pod moj krov naći ćeš oca.
Sretan spusti mladić bolnu glavu na starčevu ruku i nakvasi je vrelim suzama.
Za nedjelju dana, otvoriše se jednog jutra vrata sjemeništa. Iz kuće izađe blijed mladić u svjetskim haljinama - Lovro. Uzdahnu. - Slobodan sam - mišljaše, i zaboravi na sve. Sunce je sjalo, sve bijaše živo, zeleno. Lovro pođe iz grada. Šetao i šetao po zelenim gajevima. Na obronku brežuljka, vrh grada sjeo mladić. Oči mu letjele po gorama, po dolinama. Uživao je ne misleći ništa. Napokon shrva ga san, sladak san. U snu gledao je Malvinu gdje sjedi za glasovirom. Oko glave drhtalo joj sunce. - Malvino ! - kliknu mladic - gledaj, nestalo je crne haljine. Dodi, dođi ! - I raširi ruke i probudi se. Večernja zvona sjetila ga zbilje. Sad je tek počeo razmišljati. Kamo sad? Pogleda preima strani gdje mu stoji dom. Čelo zamrači mu se: - Šta će moji reći? Mogu li k njima? Mogu li? Moram. - Odvažno dignu se Lovro i pođe znancu si u grad. U rano jutro drugoga dana već je koracao Lovro cestom put Postojne. Idući dobru uru, dođe do vrška. Naproti njemu iđahu kola vitlajući za sobom silnu prašinu. Lovro zađe na brdašce do ceste, da se ukloni prahu. Projurila laka kola. Srce zazeblo mladića. U kolima sjeđaše fin, mlad gospodin, do njega mlada gospoja. Bijaše Malvina. Dugo gledaše Lovro za plavetnom joj koprenom, koja se je vijala na jutarnjem suncu. Zatim sjede na bržuljak. -Zbogom! - šapnu - Dakako, luđače, dakako! Vlasteoska kći u ubog seljanin! Naravski! Pa čemu i dalje misliti. Srce ne umuje. Ludo srce, tko te pita? Šuti, trpi! Zbogom! - Hitrim korakom nastavi Lovro putovanje. Napokon opazi rodno si mjesto, opazi očevu kuću. Bilo mu je teško kao da se je valjalo popeti na ledovito brdo. Dođe bliže. Ah, da je ta kuća još sto milja udaljena Badava, nužda mijenja zakon. Putem sreo se sa seljacima iz svojega sela. Ljudi bi postojali, u čudu gledali. Otkuđ mladomu svećeniku svjetovne haljine? Je l' šta skrivio, te ga otjeraše ? Bog zna. Dođe pred kuću. U dvorištu nikoga. Valjda bijahu ljudi na polju za poslom. Uziđe na pristrešak. Vrata bila pootvorena. U sobi sjedila starica predući i nogom zibajući dijete. Lvvro stade, zatim koraknu. Starica pridignu glavu.
- Za rane božje! vrisnu srušiv kolovrat - sine ! sine ! Što je od tebe ? - Pritisnuv ruke na srce, pade na stolicu. Spopade je drhtavica.
Dijete u zipci stade vikati. Lavro stajao smeten. Napokon dosjeti se, skoči potražiti oca te stade starici trti slijepe oči. Majka pootvori oči i po,gleda sina si pogledom tužnim, korećim, da mu je srce pucalo.
- Majko - prihvati u pol glasa Lovro stojeći kao kip od mramora - oprostite, ne sudite mi krivo. Ne mogu inače. Bog mi je svjedok.
- Šta si uradio, sine ? - nastavi starica kroz plač - pomozi nam,bogorodice! Ubio si nas sve. Našoj kući nema blagoslova. Kako sam si, sve to lijepo smislila bila, a sada - od svega ništa.
- Al zaklinjem vas, slušajte me ! Kazat ću -
Uto se pojavi na pragu otac i svak. Otac zapanji se.
- Ti, Lovro?
- Jesam, oče!
- Pošto? U tim haljinama? Gdje ti je crno ruho?
- Ostavio sam ga u sjemeništu.
- Zar te otjeraše?
- Otiđoh svoje volje.
- Lude volje! A zašto?
- Bijah nesretan. Nijesam rođen za sveto zvanje svećenika.
- Nesretan? A koja te sreća sada čeka? Zašto si?
- Svijet će mi sreću dati. Učio sam štogod.
- Valjda ćeš preko mora - u Ameriku?
- Ne ću.
- Da kamo?
- Ostat ću među svojima.
- Kod nas? Ne ćeš. Bez djela nema jela. A kod nas djela nema van plugom i motikom.
- Ne ću da se hranim vašim znojem. Vratit ću se u grad. Naći ću pomoći. Al bar za prvi čas dajte mi zakloništa.
- Ne dam. Idi, kud ti drago.
- Taste ! - uplete se Lovrin svak - ne naglite. Slušajte ga barem, bog zna, šta je.
- Šuti, zete moj! Lovro! Svijeta si željan. Idi u svijet. Sretan put. Prenoćiti možeš slobodno, al sutra zorom čisti mi kuću.
- Oče !
- Ništa. Rekoh. A tako će biti.
- Dobro, oče! Ići ću. Starac iziđe iz kuće u selo, mrk, zamišljen. Sin zavuče se u komoru, baci, se na postelju. Tu ležaše nijem. Prsa mu se nadimahu, usne drhtahu. Najednoć zaškrinu vrata. Uniđe starica majka.
- Lovro! Ču li me? Lovro? zapenta stara.
- Što je, majko? - pridignu se Lovro.
- Kazuj mi sve, kako je bilo. Starica sjednu na postelju kraj Lovre, a ovaj razgali rođiteljici svoju ranjenu dušu.
- Lijepo govoriš, krasno govoriš - zakima starica kroz suze - ah, kako bi ti lijepo propovijedao bio! Pa kad je tako, neka bude božja volja, al . . . al ta rana mi zacijeljeti ne će. - Pri tom si starica otrla pregačom suze.
Drugog dana u zoru krenuo Lovro natrag u grad, oprostio se sa sestrom i svakom. Majke ne nađe nigdje. Došav do mjesta, gdje se staza stječe sa drumom, opazi staricu gdje sjedi podno drvenoga raspela.
- Dočekah te, da te ispratim, Lovro, komadić puta. Evo ti pogače. Sama ju spekoh. I to uzmi - reče majka stisnuv sinu pet škuda krstaških u ruku - znam, trebat ćeš.
Mučeći iđahu časak oboje drumom. Tu se oprostiše. Treba l' vam kazati, kako?
Došav u grad, pođe Lovro ravnim putem starcu kanoniku.
- Prečasni dobrotvore! - reče - otac me otjera iz kuće, dođoh k ocu.
- U dobar ćas, sinko. Vladin predsjednik izabra te na moju preporuku odgojiteljem svoga sina. Sutra valja ti se seliti k njemu.
Na ovaj glas iz usta starca dobrotvora uskliknulo srce Lovrino od radosti. - Bit ću slobodan, bit ću sretan - ozivalo se u njegovoj duši, i jedva se dosjetio, da se valja kanoniku zahvaliti. Tako je negdje kukavnoj ribici, koju voda izbaci na suho, a plima opet ponese u rodni joj stakleni stan, u vodu, gdje se može naplivati od srca. Lovro pokloni se lično vladinu predsjediku. Bijaše to grof, dakle aristokrat i birokrat ujedno, no ni jedno ni drugo, kako se obično piše i razumijeva. U njega bijaše finoće i dovoljno nauke, pače i smisla za znanosti i umjetnosti. Svojim uredskim poslovima vješt, pokazivao on mnogo zdrava razuma te je zazirao od činovničkog cjepidlačenja, koje se rado ističe kao nepogrešiva premudrost. Bijaše prijatelj puku, a puk njemu. Od srca je mrzio na činovnike, koji su se višim sve đo crne zemlje klanjali, a na općinstvo pozirali prezirno kao polubogovi. Štoviše, vladin predsjednik ljubio je svoju obitelj od srca, a takav čovjek ne može biti tvrd ni u svojim uredskim poslovima. Htio je da mu sin bude u svem čitav čovjek, koji ne smatra predsude zakonom naravi. Zato se vele uzradova, da je steko Lovru za učitelja. Mnogi mu to dakako zazirali u potaji, jer molim vas, raspop pa učitelj djeci! To malda nije grijeh. Međutim nije se predsjednik obazirao na šaputanje svijeta te pozdravi Lovru ovako:
- Da ste mi zdravo, gospodine! Veseli me, da sam našao, što sam dugo vremena tražio. Da vam kažem iskreno svoje mnijenje. Vi ne ćete biti mojemu sinu školnikom. Vi ne ćete biti samo gouverneur, već upravo mentor, kako ga biskup Fenelon shvaća. Znam, da ste čovjek iskren, da je u vas značaja. Vidite, to ja želimi svomu sinu. Meko je to momče, sakujte mi od njega čelik-čovjeka. Bez naravi nema u životu računa, a mjerilom u naravi mora da je značaj; ne poznavajte naravi; zlo ste prošli. Vi ćete meni, momu sinu, mojoj obitelji biti prijatelj i kao prijatelj živjet ćete u mojoj kući.
Tako po prilici govorio je grof. Lovre dojmiše se te riječi milo, novo mu zvanje bude stoga sto puta milije. Mladi raspop preseli se smjesta u predsjednikovu kuću. Tu mu dakako pred očima puče nov svijet, gospodski svijet. U kući ga pazili kao svoga; udobe i povoljice nudalo mu se na sve strane, brigi ni traga. Učenik ne bijaše mu razmaženi gospodičić, već zdrav, uman, povodljiv dječak, koji se je znanjem svoga mentora ponosio. Učiteljevanje nije dakle Lovru stajalo mnogo muke, te je uz najveće revnovanje mogao odbiti dosta vremena za vlastite nauke. Učio je mnogo, čitao i suviše i svašta. Duh brz, pronicav, vatren ne ide vazda jednom jedinom odmjerenom putanjom, ne kopa samo sistematički po jednoj znanosti; nalazeći savez među svim granama nauke i radeći uspjeh iste spojiti sa živim, praktičnim životom, seže takov duh u sve ljudsko znanje i kuša ga obuhvatiti, koliko mu sile dadu. Takov duh ne poznaje međaša. To je biljeg ženijalnosti. Takov bijaše i Lovro. Vrlo rado učio matematiku, prirodne znanosti i filozofiju; dobro je poznavao povijest, a osobito mu bijaše milo jezikoslovlje i učenje stare i nove svjetske književnosti. Poznavanje jezika - a on je sve glavne evropske jezike temeljito poznavao - smatrao je Lovro samo sredstvom, kako i valja, a učeći ih, nije si razbijao glave premudrim sitnicama bez svrhe, već je on učio postanak, filozofiju, narav jezika. Zavirio bi kadšto i u političke znanosti. Šteta, da nije duboko zavirio u njih; oštri mu um bio bi našao mnogo hrane u toj struci. Lovrina nauka ne bijaše pusto pamćenje, svagda je stvar promatrao kritički; sudio je oštro, izvorno, razlagao jasno, kratko. Tako prolazilo vrijeme Lovri voljko, udobno, prosto nenaravskih stega i dužnosti, protivnih njegovoj volji i želji. Mladi grof priljubio se uz njega kao uz starijega brata, revnovao učeći te lijepo uspijevao. A i Lovro ne smatrao učenika van bratom. S njime zimi zimovao u gradu, proljetovao na putu, a ljetovao u seoskom dvorcu.
Lovro disaše slobodno, sretno. Štoviše, Lovro posve se prevrnuo. A nije ni čudo. Kako je gledao taj svijet ubogi zvonarski dječak, krotko đače niklo iz seoske kolibe, snuždeni mladi bogoslov? Zvonarski dječak vidio s tornja svoga, da imade visokih, gospodskih krovova, al bog zna, što se pod tim krovovima taji; ubogo đače gledalo čudom svijetle visoke prozore gospodskih palača i brze i bogate kočije, a snuždenomu bogoslovu odzivala se vjekovita jeka sred pustih zidina: "Ti se moraš odreći svijeta." A sad? Sad je Lovro koracao po glatkom parketu palače, sjedio na mekoj sjediljci gospodskoj, blagovao na srebrnom pladnju kao i gospoda, gledao i dijelio sav gospodski život, sve njegove spletke, velike malice, ozbiljno i smiješno takmenje; učio prazne velikane i umne patuljke, kratko, sad je virio u đušu svijetu, koji vlada svijetom. Sprvine bio se nekako smeo, budući neuk svjetskomu običaju, jedan časa drijemala mu kritična sila, al mu se duh ubrzo oporavi, te je zvao novi taj svijet pred sud svojega uma. Gospoda klanjala mu se dva puta: kao prijatelju predsjednika i kao čovjeku vrlo umnu. Kad glavari štuju vrline duha, padaju pred njima mali velikani na koljena, jer im se gospodsko to štovanje čini tek pravim pečatom božjega dara.
Jedne večeri bio u predsjedikovim dvorima "the dansant". Skupilo se lijepo društvo, no s veće strane birokratičko; dakle ponešto ukočeno. I Lovro, dijeleći tu zabavu gledao je to međusobno klanjanje. Kad se pojavi predsjednik te baci nekoliko pošalica, nasmiješi se društvp po dužnosti i budne začas živahnije. A kad predsjednik Lovri stisnu prijateljski ruku, nastade šaputanje, i gospoda stadoše oblijetati Lovru. Ujedamput se pojavi pred njim mlad, vrlo nacifran gospodičić. Pokloniv se lagano, predstavi se govoreći kroz nos : "Ferdinand N., kotarski predstojnik".
- Osobita mi je čast - odvrati Lovro ravnodušno.
- Oprostite mi smjelost moju, veleštovani gospodine! - nastavi predstojnik igrajući svojim očalima - no htjedoh svakako doviti se sreće s vama se upoznati prije nego vas pozdravim u svojoj kući.
- U vašoj kući?
- Ah! ne znate? Tim, bolje. Superbe! Njegova preuzvišenost gospodin vladin predsjednik izvolio je primiti moj smjerni poziv, da mu mladi gospodin grof dođe budućih praznika na moje imanje u L. Divna krajina.
- Poznata mi je. Krasna je - odvrati Lovro, i sjenka proleti njegovim čelom.
- Je l' te? Krasna ! Veseli me, da mi to i vi, veleštovani gospodine, kao čuveni poznavalac krasote, potvrdiste. Nadam se tvrdo, da ćemo ondje veselih dana proživjeti.
- Lijepa vam hvala unaprijed !
- Al kad se naše poznanstvo toli sretno zametnulo, dozvolite da ga dopunim, da vas predstavim svojoj gospoji. I ona ljubi osobito umjetnost.
- Bit će mi velika čast. Molim vas za to, gospodine predstojniče!
Činovnik uhvati Lovru pod ruku i povede ga u drugi salon. Na pragu ustavi se Lovro. Predstojnik ćutio, da mladi učenjak dršće.
- Šta vam je ? - upita predstojnik.
- Ništa - odvrati Lovro - izvolite me predstaviti.
- U kutu salona na mekanu naslonjaču, odjevena plavetnom svilenom haljinom, sjedaše bujna plavokosa crnooka gospoja. Koketno spustila bila lijepu glavu na naslon sjediljke te hladila bijele prsi lepezom. Oko nje tttralo nekoliko mladih činovnika u crnom fraku i mlađih poručnika u bljeloj uniformi.
- Gospodin Lovro N., učenjak i gouverrieur mladoga gospodina grofa! Moja gospoja Malvina, rođena plemenita L. - predstavi predstojnik Lovru svojoj gossoji - No, gospodine filozofe - nastavi- kroz nos - prepuštam svoju gospu vašoj dosjetljivosti. Jurišajte živo, pravite joj "cour" po volji. To joj budi kazna za nesretnu migrenu. Moram da igram četvorku sa savjetnicom M., pa eto, već je i glazba započela. Adieu, m' amie ! Adieu, monsieur le gouverneur! - I otkliznu mladi predstojnik glatkim podom.
Na prvi pojav Lovrin bila se Malvina stresla kao list o večernjern vjetru. Zatim obori oči i nakloni se dostojanstveno! Lovro problijedi na smrt i stajaše časak nijem: - Milostiva gaspojo! - uplete se mladi poručnik - spasite nesretnika, učinite me najsretnijim čovjekom, igrajte sa mnom četvorku!
- Hvala! Glava, me boli - odgovori ukratko predstojnica. - Dakle sans pardon? - priskoči golobrad vježbenik karnoga suda. - Sans pardon! - završi Malvina. Lakokrilo činovništvo i časništvo rasprši se ubrzo ispred očiju lijepe okrutnice tražeći drugdje plesačice.
- Oprostite, milostiva gospojo! - osvijesti se Lovro pokloniv se ponešto nespretno. - Zla sreća vrgla me je pred vas, te mjesto zanimiva kola mlade gospode evo mene ovdje, da vam svojom nevještinom dosađujem. No ja nijesam tu krivac. Samo sam nesretan quid pro quo, što ga je vaš gospodin suprug izvolio postaviti ovamo, da straži vašu migrenu. Ispričajte moju nevještinu, nema tome dugo, te iziđoh iz sjemeništa, a takov mlad svetac ne zna za gospodski običaj.
- Sjednite do mene, gospodine Lovro! - progovori žacavo Malvina lupkajući lepezom po svilenoj haljini - sjednite do mene; ne pomaže nikakva isprika, gospodine stražaru moje migrene. Moj muž povjerio me je vama. Vršite svoju dužnost. Ples, kako vidim, slabo vas zanima. A propos! Rekoste mi, da ste se ostavili svećeništva, al vi ste vjerujte veliki jezuita.
- Ja?
- Da, vi gospodine! Svoj vatreni duh, svoju živu dosjetljivost zaklanjate tobožnjom nevještinom; samo da me se riješite.
- Varate se milostiva gospo! Vi me smatrate slabim čovjekom. Jak sam. Evo sjedoh do vas. Zapovijedajte!
- Dobro! Kažite mi, što radite sada?
- Uzgojitelj sam grofova sina - odvrati Lovro hladno.
- Znam. Ne pitam vas za vaš putni list, gdje je osoba potanko opisana. Pitam vas kao čovjeka umna, naobražena, kom duh nikad ne miruje : Šta radite sada?
- Učim botaniku.
- Poznavati bilje i cvijeće?
- Da.
- Kako to ?
- Velik sam prijatelj prirode. Već odavna bavim se biljarstvom; kupim trave i cvijeće i prešam ih u knjigu. Zbirka mi je doduše malena, ali poučna.
- Zbilja?
- Nedavno nađoh ljubicu stisnutu u takovu staru knjigu. Bože, kakve promjene! Kad je prvi put vidjeh, cvjetaše divna, svježa pod zelenom travom; sad je stisnuta, suha, bez života.
- Čemu ta vrlo obična biljarska opaska?
- Da ljubica duše nema.
Malvina problijedje te sakri svoje smeteno lice za lepezu. Za malen časak osovi glavu, kao da je pribrala nove snage.
- Gospodine! - prihvati Malvina - vi mi govorite tu o bilju, cvijeću, no ja ćutim otrov toga bilja, samo trnje toga cvijeća. Razumijem vas predobro. Čim vas opazih, domislih se odmah, da će među nama biti razgovora o minulim danima. Vi ste nekako nestrpljiv. Ne ćete li me slušati?
- Hoću, milostiva gospojo !
- Nekad se vidjesmo, ja, nevino djevojče, poznavajući samo narav, vi, mlad bogoslovac, idealista. Vi ste me ljubili - a ja? I ja sam vas ljubila, a to čuvstvo prema svećeniku činilo mi se toliko grijeh , da sam ga po svojoj djetinjskoj domisli morala okajati, svojim životom, odlučih poći, za neljubljena, odlučih slijediti trpeći, šuteći put naših društvenih predsuda, koje bacaju čuvstvo pod noge, te tako budem suprugom gospodina predstojnika. Ljudi me cijene sretnom, al' uistinu nije moja sreća nego komedija pod svilenom haljinam, za finim čipkama.
- Nemam prava, nemam razloga, milostiva gospojo, pitati za sve, što, mi evo dokazaste. Žalim, ako sam povodom bio, đa ste svoju sreću promašili, ali ne mogu, da vam se ne zahvalim.
- Na čem?
- Na čuvstvu što ga u meni probudiste, na čuvstvu, što me rasplamti dokraja, da skinem verige sa sebe, koje mi nametnuše. Ljubeći vas strasno, skinuh crnu halju te iziđoh slobodan na svijet. No pustimo tu raspravu. Čemu tražiti lijeka rani, koja je već zacijelila?
Malvina griznu si usnice. Dobro bješe opazila, da joj je romantična doskočica promašila cilj.
- Da, da! -nastavi nazlobno. - Morala je zacijeljeti. Sudbina je tako htjela. Il sam možebit ja kriva, da se rodih kao kćerka bogata vlastelina a vi -
- A ja kao ubogo seljače? - nasmjehnu se Lovro, i krv uvrijeđena ponosa skoči mu na lice. - Niste krivi, lijepa gospojo. To čista,prosta istina, i vaša žrtva nije nego obična posljeđica društvenih okolnosti međutim ne žalim toga. Romantična ova epizoda - ne mogu je po uspjehu inače krstiti - sjetila me je živo, da po svom porodu nijesam ništa na tom svijetu, bar ljudi danas tako misle. Romantična ota epizoda sjeti me, da sakupim svoje vlastite sile i stanem na svoje noge. Čim je više čovjek po sebi zaslužio, tim više valja. Vaš moral, lijepa gospojo, i opet me nuka, da vam se zahvalim. Gledat ću, da budem čovjek - čitav čovjek.
~ Vi ste zlobni, preko mjere zlobni, gospodine Lovro.
- Ja prevodim idilu u prozu.
- Vi se samo rugate pojavu svoje prve ljubavi.
- Prvi čin te ljubovne pričice postaje smiješnim, osvrne li se čovjek na prozaičko rješenje. Ta smiješnost nastaje uprav iz kontrasta.
- Gle, gle! - dokliznu predstojnik - gospodin gouverneur liječi valjano migrenu moje gospoje. Čini se, da mi se dobro zabavljaš, Malvino!
- Gospodin pripovijeda mi vrlo zanimivih crtica iz botanike nasmiehnu se Malvina pod silu.
- O ljubicama bez duše, gospodine predstojniče! - doda Lovro.
- Zar ima u cvijeću duše? - zapita u čudu predstojnik.
- Ima kadšto - odvrati Lovro.
- To vi kao učenjak morate bolje razumjeti - zapenta predstojnik.
- Al u bodljike nema duše - doda Malvina - jer zna čovjeka raniti do krvi.
- Bodljika je prosta biljka, prezirana od svakoga; možda se osvećuje svojom oštrinom svijetu, koji ju je posve zavrgao. - odvrati Lovro brzo.
- Ja od svega toga, duše mi, ni mrve ne razumijem. Ma foi, ništa! - nasmija se kroz nos. - Vaša biljarska rasprava mi je pustom zagonetkom. Raspravite stvar, kako vam je drago, ja perem rwke, pa idem srknuti čašicu čaja. - Gospodina predstojnika nesta.
- Bodljivi moj gospodine! - započe Malvina - da vidite, da vas se nimalo ne bojim, evo moje ruke, povedite me glasoviru u drugi salon. Bojite li se?
- Bog sačuvaj! Ja poznajem samo lijepu gospoju predstojnicu, ništa više. Pa kako je ta dama vrlo zabavna, slast mi je prikratiti vrijeme kraj nje. Ona boluje na sreću s aristokratičke bolesti migrene, a ja sam seljački porod, pa ne umijem plesati. Les extremes se touchent. Izvolite, evo ruke.
Lovro povede mladu gospoju do glasovira. Malvina sjedne.
- Šta da igram, šta da pjevam?
- Sve po vašoj volji, milostiva gospo !
Zar Schubertovu pjesmu? Ne, ne ! Znam, da vam Nijemci nijesu dragi: Hoćete li Prešernovu: "Luna sije"?
- U taj par ne bih mogao slušati tih pjesničkih uzdisaja. .
- Dakle ? - lupne predstojnica ponešto ljutito po glasoviru.
- Ritornel iz "Rigoleta".
- Ha, ha, ha! - nasmija se Malvina - oprostio vam bog tap grijeh! Budi po vašem ! - Brzo prebirala tipke i zapjeva lijepim zanesenim glasom:
La donna e mobile
Qual piuma al vento.
Muta d'accento
E di pensier!
Lovro se nasmjehnu i nastavi deklamovati u pol glasa:
Sempre amabile,
Leggiadro il viso
In pianto ed in riso
- E… menzogner! Živjeli! To vam ide od srca!
- Ferdinande! - viknu Malvina skočiv ljutito.
- Šta zapovijedaš dušo? - dotrči predstojnik.
- Ajdemo kući. Laku noć, gospodine Lovro! - i pokloniv se tako, ode sa mužem si.
- Klanjam se, gospo predstojnice! - zahvali se Lovro.
U onoj noći dozri u njem nova misao. - Ja da nemam snage, da duhom ne natkrilim te velikane? Kukavica bih bio, da se otimljem za predstojnikovom srećom. Više, više leti mi, dušo ! - Lovro stade ozbiljno razmišljati o svojoj budućnosti te odluči posvetiti se višim državnim znanostima, kad dovrši svoju zadaću u predsjednikovoj kući:
U ono vrijeme izmiri se Lovro sa svoiom rodbinom. Predsjedniku bilo po uredskim poslovima putovati po okolici postojnskoj. Doznav od starca kanonika, kako i zašto se Lovro, povadio bio sa ocem si, odluči starca udobriti. Došav dakle u onaj kraj, pozva preda se Lovrina oca te mu reče: - Moj dragi kume! Valjda znate, da je vaš Lovro u mojoj kući, da uči moga sina. Bog vas je doista blagoslovio davši vam takova sina, jer je pošten, uman i učen čovjiek. Dika vam je i čast cijeloj vašoj, kući. Znam, da vam se, nažao daje, što se je Lovro raspopio. No ne srdite se zato. Bog je dao čovjeku volju, a svaki čovjek ima svoju. Vjerujte mi, da će danas sutra Lovro i bez crne halje biti velikim gospodinom. Ufam se, da ćete se od njega te sreće dočekati. Dakle pomisite se, poslat ću vam ga na Uskrs. Zbogom!
Starac razveseli se vrlo. Kako ne će? Kad glavar zemlje kaže, da je Lovro valjan i učen i da će biti gospodinom, kad je Lovro dapače toli učen, da može podučavali sina milostivoga gospodina predsjednika, onda mora da je istina. - Vidiš, vidiš - reče starac - Lovro je dakle junak, nije šeprtlja. - Kad je on svojim susjedima dokazao, radšta ga je predsjednik preda se pozvao bio, i kako je sina mu hvalio govorili si seljani: - Ej, lako Lovri, kad ima svetoga Petra za kuma. - A tek u kući! Majka da se rastopi od radosti, sestra i svak veselili se Lovrinu dolasku.
- Vidi, mamo - reče otac - da mi je to koji kum i susjed govorio za dječaka, bio bih mu odgovorio, da ludo baje; al kad mi je stao sam milostivi gospodin udarati u hvalu Lovrinu, omekšalo mi se srce, te si mislih, pa ako ne bude pop, opet može biti po vremenu dična glava.
- Da bog da, pa hvala bogu! - odvrati starica.
- Amen, mamo - nasmija se starac - ako ti ne bude zlatna kapa sjala na Lovrinoj mladoj misi, a ono će na gospodskom piru.
O Uskrsu zagrlio Lovro od srca svoje mile. Svi mu se nemalo čudili. Bio je odjeven u crno, odjeven lepše nego kotarski sudac. Divili se zlatnomu lancu, sjajnoinu prstenju, svijetlim cijepelama i visokomu klobuku. Svakomu donio Lovro kakav dar. Ocu srebrn sat s lancem, majčici svilen zobun, sestri finu haljinu, pače i crnooki maličak dobio dvije tvrde škude i silu paprenjaka. Kod kuće bilo Lovri malo mira. Zalazilo amo ljudi vas božji dan da se napita mladoga mudraca o ratu, o miru, o porezu, o zetvi, o vojsci; jer kako ne bi za sve to znao čovjek, koji jede s predsjednikom za jednim stolom. Lovrinim starcima ta radoznala naloga po volji bila. Ponositi oni navijali jadnoga Lovru kao uru sviralicu, nek svoju mudrost pokaže. Mladić međutim nije se nimalo srdio. Bijaše vedar, veseo. Za Malvinom ga nije više srce boljelo Neprirodna joj koketerija bijaše mu dapače odurna. Uvjeren tvrdo, da će se doviti dičnomu cilju, podao se posvema prostodušnosti svojih ljudi puštajući, da ga se nauživaju do mile volje. Samo katkad popeo bi se na samotnu glavicu vrh sela. Tuj je znao ležati po više ura sam te sam, tu je u swojoj duši radio i gradio budućnost. Povrativ se u grad, doču da je dobričina kanonik preminuo. Živo kosnuo se taj glas njegove duše. Po više dana bijaše žalostan, vrlo žalostan. No i ta tuga utiša se po vremenu. Ta zgoda bude medutim Lovri novom ponukom, da se sjeti Malvininih riječi; da misli o svojoj budućnosti.
Da govori o tom grofu? Bilo mu je mučno o tom zapodjevati riječ; al se napokon osokoli. Jednoga dana prijavi se kod predsjednika. Ovaj ga dočeka prijazno u svojoj pisaćoj sobi.
- Čim vam mogu služiti dragi prijatelju? - pozdravi ga grof. - Imate li možda tužbu proti mojemu sinu?
- Ni najmanje, gospodine grofe - odvrati Lovro - vaš je sin valjan mladić. Molba tiče se mene.
- Izvolite mi kazati, što je.
- Gospodine grofe - nastavi Lovro - ne znam, imam li vječnoj providnosti ili vašoj plemenitoj duši više zahvaliti, da me je sreća smjestila u vašu kuću. Po mene je to svakako sreća. Zapuštena mladića primiste me u svoje krilo. Ne mislim samo na svagdanji hljeb, na materijalnu udobnost, koja mi po vašoj dobroti u dio pade: mislim na onu slobodu, što mi ju dadoste, da sam se, premda službujući, mogao ćutjeti slobodnim čovjekom, da mi se je mogla razvijati duša. Ne pišite mi u grijeh, što ću vam sada kazati, al čovjvek slobodnjak govori vazda pa misli, po duši svojoj. Za malo vremena svrših zadaću svoju kod vašega sina. Griješio bih proti vašemu pouzdanju, da podučavanje preko vremena, preko mojega znanja produljim. Kucnut će sat, a meni se biti dijeliti se od vaše kuće. Da sam učiteljevao kao obični pogođeni učitelj, paklonio bih se naprosto, pošao bih slušati prava, da budem činovnikom, ili medicinu, da budem liječnikom, sve hraneći se podučavanjem drugih daka. Al vaša kuća bijaše mi - oprostite mi tu smjelu riječcu - očinskam kućom. To me ohrabruje. Duša gori za radom, hoću da tvorim, da svoju budućnost udesim prema svojoj želji i volji, da ne gazim obični put života, na kojem čovjek nije van karika u povorci ljudstva, gdje tvorna sila zadrijema. Reći ćete, da je to ponešto drzovito, al ja vam kažem, gospodine grofe, da ćutim sile u sebi, i ta samosvijest ispričava moju smjelost. Zato utječem se k vama. Vi ste čovjek uman, zdušan, kavalir u lijepom smislu; uputite me, pomozite me, recite, šta da radim.
Vaša iskrenost veseli me, dragi prijatelju, ona je posve prema vašemu duhu, i što vi nazivljete drzovitošću, nije neg' vaše pravo. Rad moga sina hvala vam od srca. Znam, da je takovomu duhu, ko što ste vi, neprilika baviti se školništvom. Vi ste medutim svoju zadaću lijepo riješili. I opet vam hvala. Vaš sam dužnik za svu budućnost. Vi ne ćete biti činovnikom, bar običnim ne. Razumijem. Tvorna sila klone pod prašinom uredskom. Duša vaša rađa je sterati krila u široki svijet. Domislih se nečemu. Osobit ste vještak jezicima. Da vidimo. Slaven ste. Zaista će vas zanimati istočni svijet. Je l' tako?
-Zacijelo, gospodine grofe.
- Dobro. Posvetite se diplomatičkim naucima. Imam prijatelja kod ministra Buol-Schauensteina. Kušat ćemo, da dođete u Orijentalnu akademiju. Je li vam to po volji ?
- Jest, gospodine grofe. Tisuć puta hvala vam zato.
- Dakle gledat ćemo, da dođete u domovinu Harun al Rašida i lijepe Šeserade. Ondje bit će dosta hrane vašemu duhu.
Lovro bijaše s obećanja grofova presretan. Istok! Divni, bajni istok. U snu i na javi lebdijaše pred njegovom dušom bijeli Carigrad sred plavetna mora, Ninive Memfis, Jerusolim, Ganges; pred njegovom dušom sjalo novo sunce Teškom mukom čekaše jadnik da dovrši učiteljsko zvanje u predsjednikovoj kući. Vršnjaci mu bijahu već činovnici, kapelani, časnici. Valjalo ih je dostići. Svijet obično ne sudi mladića po duševnim vrlinama, već po školskim svjedodžbama ili kašnje po većem ili manjem zvanju. Često klanjaju se ljudi plitkoj glavi jer je uvrštena u red javnoga zvanja, često rugaju se umniku jer je "ništa", jer ne spada u koju od društvenih kasta. Osobito u malim okolnostima vidi se ovo pusto idolopokonstvo. A takovo očito vrijeđanje umnih vriina boli i čovjeka duhovita, ma se i ne povađao za ludilom svojega vijeka. Na istok! - klicaše Lovrina duša, van iz ovoga kola neprirode, previjanja i himbe; na istak! prema izvoru vječnoga svijetla. Mladi grof dovrši prve nauke. Poslaše ga u Beč učiti prava, da za koju godinu stupi u red visokih činovnika, premda su mu visokorođene tetke tvrdile, da bi mu bolje dolikovalo bijelo odijelo dragunskoga poručnika. "Spašen sam!" uzdahnu Lovro oprostiv se po ispitu sa mladim učenikom. Grof uistinu ne poreče riječi. Pisao on na sve strane pisma radi Lovre, ne bi li se dovio mjesta u Orijentalnoj akademiji. Poslao samoga Lovru na svoj trošak u Beč, da se predstavi gospodi. Plahom dušom stupi mladić u kuću, gdje se kuje sreća države u Ministarstvo vanjskih poslova. Svuda prostrti. sagovi, svuda zelenim suknom obavita vrata, da ne mute škripljući dubokih misli diplomatičkih glava, svuda na vratima okanca, da mogu vidjeti tebe prije nego ti njih. Prijatelji grofovi pozdravili Lovru slatko i glatko, izjavili mu, da im je predsjednik pisao o njegovom znanju i umu i da se nadaju, da će mu za rukom poći zadobiti traženo mjesto. Lovru je to ponešto veselilo, al mu sve bijaše preslatko, preglatko. Lovro položi napokon. ispit, da bude primljen u akademiju, položi ga sjajno. Rekoše mu, nek pođe kući, da će dobiti odluku, sudeći po ispitu, povoljnu. Osvojen lijepom nadom povrati se u predsjednikovu kuću, gdje imao čekati odluku. Nije ni najmanje sumnjao, da će ga primiti u zavod, gdje se othranjuju mladići za diplomatičku službu na istoku.
Jednoga dana dade ga predslednuk pozvati k sebi. Bijaše neveseo. Na pišaćem stolu ležaše smotak papira.
- Zapovijedate, gos,podine grofe? - progovori Lovro prvi.
- Sjednite, dragi gospodine. Pišu mi prijatelji iz Beča, da ste si ispitom osvjetlali lice, da ste bili predloženi na prvom mjestu, da budete primljeni u akademiju
Neki nemir osvoji Lovru.
- Međutim - nastavi grof - čovjek snuje, a bog boguje. Grof Buol mi je prijatelj, a ima u njega drugih prijatelja, moćnijih prijatelja. Na preporuku carskoga poslanika u Carigradu, baruna H., primljen je drugi pitomac u akademiju, a i sami znate; da je samo jedno mjesto prazno bilo.
- Dakle ništa ? - istisnu jedva Lovro blijed na smrt.
- Žalibože ništa, jadni prijatelju moj! Ali ne gubite nade. Učite prava, budite činovnik! Skrbit ću se za vas.
- Hvala, gospodine grofe, ne mogu.
- A zašto?
- Oprostite, da vam i opet iskreno govorim.
- Govorite slobodno.
- Utekoh iz sjemeništa, da se dokopam slobode. Nijesam bio jak u nijemoj zabiti probaviti nekoliko godina. A da budem svezan sav svoj vijek? Gledao sam to živovanje po više godina. Vi ste k tomu blag, i pravedan, al ima i drugojačijih glavara. Ne mogu, gospodine grofe, ne mogu! I najbolja služba bila bi mojemu duhu, što je Herkulu bila Nesova haljina. A sada još više; gdje me je lijepa nada prevarila.
- Što kanite dakle, prijatelju?
- Što? Znam li ja? Vijest, koju evo razumjeh, ošinula me kao grom iz vedra neba. Nemam sile ni misliti, al samo to znam, da neču biti činovnikom.
- Ohrabrite se, prijatelju. Vi znate puno jezika, poznajete razne književnosti. Budite učitelj. Šta velite na to?
- Pravo rekoste, gospodine grofe! Sila vraća mi se. Da, bit ću učiteljem za sve, što sam bio za vašega sina. Svratit ću svoju tvornu silu u tu struju, i kad mi nije dano, da budem sam čitavim čovjekom, othranjivat ću bar čitave ljude.
- Dobro! Napišite odmah molbu na ministarstvo ! Sam ću ju popratiti, da vam se podijeli štipendij državni.
![[img]http://www.moljac.hr/biografije/slike/senoa.jpeg[/img] [size=117][color=red]August Šenoa[/color][/size]](http://www.moljac.hr/biografije/slike/senoa.jpeg){kind=link}