Forum Klix.ba

[img]http://www.tportal.hr/imagesT/fset_images/logo50.gif[/img][color=white]. . [/color][size=134]Subota, 12.11.2005.[/size] wrote: ATP MASTERS CUP

Ljubičić u borbi za naslov prvaka svijeta

Osmorica od jedanaest najboljih na svijetu, bar kad je u pitanju aktualna sezona, već su u Šangaju i svi su redom puni pozitivnih dojmova o organizaciji i mjestu gdje će se boriti za naslov najboljeg na svijetu. Među njima je i Ivan Ljubičić



Na neki način, turnir u Šangaju predstavlja natjecanje za naslov najboljeg od najboljih, no da bi se ATP Masters Cup i službeno zvao teniskim prvenstvom svijeta, nešto nalik natjecanjima u momčadskim sportovima, ipak bi trebalo zadovoljiti i nekoliko uvjeta koje teniski sustav rangiranja ipak ne zadovoljava.

Kako bilo, u Šangaju se od nedjelje održava ATP Masters Cup na kojem će i Ivan Ljubičić imati važnu ulogu. Ne treba uopće sumnjati da je pun motiva, ne samo zbog financijskog dobitka (samo za sudjelovanje osigurano mu je 90.000 dolara), već i onih drugih, sportskih motiva. Naime, u Šangaju se ipak igra za slavu.

Kome koliko novca: Novčane nagrade u Šangaju

Ždrijebanje skupina već je održano i zna se da je naš najbolji tenisač smješten u Crvenu skupinu u kojoj su još Roger Federer, Guillermo Coria i David Nalbandian. U Zlatnoj skupini igrat će Rafael Nadal, Andre Agassi, Nikolay Davydenko i Gaston Gaudio i po mnogima je ta skupina kudikamo lakša. No za velik rezultat ionako se u nizu moraju pobjeđivati veliki igrači, pa je na kraju posve svejedno tko je u kojoj skupini. Uostalom, ATP Masters Cup u Šangaju je poslastica za ljubitelje bijelog sporta i tijekom sedam dana (od 13. do 20. studenoga) gledat ćemo sudare teniskih znalaca kakvi se rijetko viđaju i na Grand slam turnirima.

Kako se i očekivalo, organizatorima su stigli i otkazi, pa je tako Andy Roddick i Marat Safin su odustali od puta u Kinu zbog ozljeda, a Lleyton Hewitt zbog rođenja djeteta, ali i manje ozljede gležnja. Tako su 'u igru' ušli Gaston Gaudio i David Nalbandian, deveti i 11. igrač svijeta. Roger Federer je također bio pod velikim upitnikom (baš kao i Andre Agassi), ali, srećom, ipak se pojavio u Šangaju unatoč višetjednom odsustvu s teniskih terena, no veliko je pitanje u kakvoj je formi i je li zaliječio sve što je zaliječiti morao.

Pogledajte Crvena skupina: Federer, Coria, Ljubičić, Nalbandian
Pogledajte Zlatna skupina: Nadal, Agassi, Davidenko, Gaudio

Naš Ivan Ljubičić je trenutno svjetska teniska priča broj jedan. Činjenica je da je imao izuzetno uspješnu sezonu, ali i da je doslovce eksplodirao u posljednja dva mjeseca. Čovjek za kojeg mnogi još uvijek ne bi stavili ruku u vatru da je jedan od desetak najboljih na svijetu trenutno je osmi igrač svijeta, s osam finala u sezoni i dvije turnirske pobjede. Uz to, početkom prosinca s Hrvatskom će igrati finale Davisovog kupa u Bratislavi (protiv domaćina Slovačke) pa bi tamošnjom pobjedom zaokružio sezonu na briljantan, zaista fenomenalan način. U Šangaju je jedan od pritajenih favorita, jer ne mogu se zaobići njegova forma i dvoranski rezultati.

Potpuno sam opušten, bez ikakvog pritiska. Svoje sam ispunio dolaskom u Šangaj i ako ništa ne napravim, neću biti očajan. Nije da ću igrati tek toliko da igram, naravno da želim sve pobijediti, ali jednostavno ne osjećam pritisak, kazao je Ivan Ljubičić novinarima Sportskih novosti neposredno nakon slijetanja u Šangaj.

I to je, zapravo, to. Svi osobni pritisci i pritisci navijača, novinara i prijatelja završili su za Ivana onog trenutka kad je Gaston Gaudio izgubio polufinale Pariza (prošlog tjedna) od iznenađujućeg budućeg pobjednika Tomasa Berdycha. Nakon toga Ivanu Ljubičiću otvorio se svijet. Šangaj je njemu samo nagrada za trud koji je bio sve samo ne malen. A što god u Kini napravio, bit će mu samo plus...

Neven Miladin
petak, 11.11.2005.

Fair Life wrote:Kad je napustio BiH... mislim koje godine? Koliko je tad mogao imati godina?

Ne bih bio siguran da bi ovaj rezultat postigao da je ostao u BiH? Negdje drugdje je on postao "tenis player" od formata.

Ni Barbarez u BiH nije dostigao nogometne visine... Da bi se uspjelo... treba iz BiH razguliti ili... mrka kapa. Jebaji ga...

dario-x wrote:http://www.ivan-ljubicic.com

Ivan Ljubičić rođen je 19. ožujka 1979. godine u Banja Luci kao drugo dijete u obitelji oca Marka, majke Hazire i tri godine starijeg brata Vladana. Upravo u krugu obitelji donesena je odluka o bavljenju tenisom. U ljeto 1988. godine, za školskih praznika, otac Marko je smatrao da je vrijeme da se sinovi počnu baviti sportom. Stariji brat Vladan se odmah odlučio za nogomet, a Ivan za - tenis. Nimalo slučajno, na televiziji se prenosio Wimbledon. Ivan je tako počeo trenirati s devet godina, a jedan od velikih uzora i razloga za početak bio je Stefan Edberg. Prve teniske korake Ivan je načinio u klubu "Mladen Stojanović" u Banja Luci, pod paskom svojih prvih trenera Vojina Sukala i Fahret Bahtijarevića. Kao i svi početnici, Ivan je krenuo s radom u grupi. Brzo je
učio i napredovao, pa je time pokrio relativno kasniji početak druženja s tenisom. Ubrzo su krenule prve privatne "štunde", a prvi naslov stiže upravo u rodnom gradu, gdje je Ivan osvojio turnir tenisača do 12 godina uz jednu zanimljivost. Zbog zanoktice morao je držati reket sa četiri prsta. Prvi pehar osvojen je 1990. godine u Prijedoru, na prvenstvu BiH, gdje je igrao završnicu, u kojoj je izgubio od Mirka Pehara, ljutog protivnika u ranim danima karijere. Prvi rezultat međunarodnog karaktera ostvaren je u Beogradu, Ivan je postao pobjednik "Rucanor Cupa", zaradivši 1.500 DEM. Bila je to prva Ivanova zarada na turnirima. Utrošena je na zlatni lančić, koji je za uspomenu zasjao oko njegovoga vrata.
Bijeg iz Banja Luke

Ti uspjesi bili su dobar znak za oca Marka, koji je osjetio da bi Ivan u tenisu mogao nešto značajnije napraviti. Nije sina mora tjerati, Ivan je već onda bio "mini profesionalac". U to vrijeme već se počinju nazirati problemi u Bosni i Hercegovini, koji su nepunu godinu kasnije eskalirali u rat. U svibnju 1992. godine obitelj odlučuje da je najbolje rješenje napustiti Banja Luku. No, nisu mogli iz grada izaći svi, otac Marko Ljubičić morao je ostati. Ivan se s majkom i bratom našao u autobusu, koji je samo žene i djecu vozio u zračnu luku, gdje je čekao zrakoplov za let prema Beogradu. Majka Hazira je plakala, znajući da je to definitivan odlazak. Putovanje do zračne luke bilo je depresivno, s puno plača, s nekoliko zaustavljanja na barikadama. Zrakoplov je u Beogradu sletio oko deset sati ujutro, a nakon cijelog dana provedenog na autobusnom kolodvoru, gdje su Ivan i Vladan poslušali očev savjet da majku ne puštaju samu, u ponoć se preko Mađarske krenulo prema Sloveniji. Autobus je zastao na granici, zbog registarskih oznaka nije mogao ući u Sloveniju. Obitelj Ljubičić je granicu prešla pješice, ukrcala se u drugi autobus te krenula prema Ljubljani, gdje su ostali tjedan dana, dok se nije u Rijeci priredio smještaj za njih. Poslije mjesec dana u Rijeci, Ljubičići su završili u Opatiji, u hotelu"Astoria", zajedno s ostalim prognanicima. Ivan se nije žalio, nedostajao mu je jedino otac. Mogao je igrati tenis, parove s veteranima u opatijskome klubu, iskoristiti ljeto za kupanje. Tenis tada ipak nije bio prioritet, Ivan je trenirao samo povremeno, uz trenera Branka Picula.

Ponovno zajedno

Nakon šest teških mjeseci razdvojenosti, za kojih su samo nekoliko puta uspjeli čuti vijesti o ocu, obitelj se u studenom 1992. konačno našla na okupu. Najteža vremena bila su prošlost... Obitelj se iz Opatije preselila opet u Rijeku, gdje se rodila i ljubav što i danas traje. Ali, obitelj nije dugo ostala zajedno. Naime, u travnju 1993. godine Ivan, zajedno s još nekolicinom izbjeglih bosanskih igrača, prihvaća poziv Carla Brucciera, predsjednika talijanskog kluba "Le Pleiadi" u Montcalieriju pored Torina. Tamo će provesti skoro tri godine za koje danas kaže da su bile ključne za njegovo odrastanje kao čovjeka i igrača. Kada je stigao u Torino Ivan nije znao ni riječi talijanskog, nije dobio igračku karticu koja bi mu omogućila predstavljanje kluba na turnirima i jedino čemu se mogao okrenuti bio je trening. Šest igrača i dvije igračice bili su smješteni unutar kluba, iz kojeg Ivan prvih mjeseci gotovo i nije izlazio, većinu sati provodio je na terenu. Dva igrača ubrzo su otišli u SAD, jer klub, koji ih je dobro primio, brinuo se da svi imaju smještaj i hranu, imao je i finacijskih problema. Ivanu je trener bio Mirza Hrnjadović s kojim je zajedno i došao u Italiju, a s njim je radio i Andrea Taragni. U tim danima samoće Ivan je donio jednu važnu odluku. Igrat će za Hrvatsku. Ubrzo postaje prvak Hrvatske u konkurenciji do 16 godina (jedino koje je osvojio od 7-8 odigranih finala) i to upravo u Rijeci 1995. godine. Iste godine u "susjedstvu" osvaja prve ATP bodove na - Istarskoj Rivijeri. Kao prvi igrač juniorske reprezentacije Hrvatske osvaja Winter Cup (Europsko dvoransko prvenstvo do 16 godina), a zatim u paru sa Željkom Krajanom osvaja neslužbeno svjetsko prvenstvo do 16. godine - "Orange Bowl". U hrvatskom finalu porazili su par Kutanjac-Ančić.
- Nije bilo lako u svim tim godinama djetinjstva - kaže Ivan. - Cijelog života imat ću posljedice drugačijeg toka života u odnosu na druge. Nisam baš imao puno opcija kada se moralo odlučivati što ću raditi u životu. Ispalo je pozitivno, ne mogu se žaliti, ali toliko je tenisača koji nisu uspjeli.