#1 Iz Oslobodjenja: O pamfletu Ivana Lovrenovica
Posted: 01/11/2005 22:11
Ivan Lovrenovic u zadnje dvije godine sve vise pokazuje svoje pravo (paranoicno iliti ugrozeno) lice, sjetimo se "muslimanskog sarajeva" ciju tezu je po defaultu odmah preuzeo poprilicno neobrazovani, ali mora se priznati u svom poslu predani, Bakir Hadziomerovic. Trend medju "multi-kulti" zajednicom se nastavlja. Evo danasnjeg komentara iz Oslobodjenja (koje kasni po obicaju dvije godine, kao sto je bio slucaj i sa "demokratom" Miloradom Dodikom koalicionim partnerom Zlatka Lagumdzije):
Pise:Zija Dizdarevic
Kapilari u Bošnjaka
Deset godina od Dejtonskog sporazuma povod je tekstu Ivana Lovrenovića (“Dani” 21.10.2005) pod naslovom “čija je idealna Bosna i Hercegovina”. Autor navodi da je nužna “osnovna analitičko-politička prosudba o tomu kakav tip društva predstavlja današnja Bosna i Hercegovina”, uz ocjenu da je riječ o “podijeljenom društvu”. Lovrenović iznosi svoje viđenje stanja i mogućih rješenja putem ocjenjivanja srpske, hrvatske i bošnjačke politike u bh. državi i prema njoj. Najintrigantniji dio je onaj koji se tiče Bošnjaka.
Lovrenović ocjenjuje: “(...) Bošnjačka politika (pluralističnija od svih, ali opet svodiva na liniju SDA) svojim postupcima, kao i svojom programiranom šutnjom o bilo kakvom razrađenom viđenju buduće države, sama daje osnova optužbama da želi unitarnu državu, s bošnjačkim narodom kao “temeljnim” i državotvornim (...)”. Lovrenović ne definiše šta to smatra “bošnjačkom politikom”, kao što se ne osjeća ni obaveznim da ocjenu o političkom pluralizmu među Bošnjacima uskladi s tvrdnjom da je “bošnjačka politika” svodiva na liniju SDA. Tako nam ostaje zagonetno kako su to, primjerice, politika SDP, ili političko promišljanje brojnih Bošnjaka što ne glasaju ni za koga, svodivi “na liniju SDA” koja, uostalom, vezuje tek dio, a nikako većinu bošnjačkih građana.
Kolumnista “Dana” testira (i) “bošnjačku politiku” (svodivu na SDA) kroz odnos spram ustavnih promjena: “ (...) Naime, ona se nije odmakla dalje od zaziva “normalne” i “funkcionalne” države, pri tome stalno inzistirajući na državi, a umanjujući status i ingerencije entiteta. Ono prvo indicira da se u bošnjačkoj politici ne razmišlja ozbiljnije o konkretnom obliku budućeg uređenja (“normalna” i “funkcionalna” država znači sve i ništa, kao i svaka apstrakcija), a ovo drugo, opet, doista sugerira težnju ka unitarizaciji i centralizaciji (...)”. Lovrenović zaobilazi da je SDA ipak ponudila svoje viđenje Ustava BiH u razvijenoj formi, kao što su to uradile i druge stranke koje računaju s bošnjačkim glasovima. Lovrenoviću odjednom smeta zahtjev za snaženje bh. države na račun entiteta!?
Tezom o “programiranoj šutnji o bilo kakvom razrađenom viđenju buduće države” Lovrenović sugeriše bošnjačku političku zavjeru na liniji unitarizacije i centralizacije: “ Da ta težnja, bila ona realna ili ne, doista postoji i da je njome kapitalno prožet politički mentalitet “većinske nacije”, ništa bolje ne svjedoči nego spontana odbojnost spram etnokulturalnih različitosti, te iščuđavanje pomiješano s prijezirom u konkretnom susretu s takvim različitostima (osobito izraženo u pitanju jezika)”. Lovrenovića optužba da su Bošnjaci kapilarno prožeti težnjm za hegemonijom i diskriminacijom je šokantna insinuacija. Lovrenović ne navodi ni jedan naučni rad koji to dokazuje, niti rezultate bilo kakvog istraživanja bošnjačkog mnijenja na tu temu, pa ni najbanalniju anketu među Bošnjacima koja bi potvrdila njihovu političku i kulturnu zloćud. Što se odbojnosti spram hrvatskog jezika tiče, dovoljno je navesti da su sve opštine u Sarajevu naprasno postale općine, a nebrojeni Bošnjaci su kroatizirali svoj jezički izraz što je i svojevrsna sugestija “bošnjačke politike”.
Ako i postoji zavjerenička namjera Bošnjaka da uspostave dominaciju nad drugim narodima i građanima u BiH, kako je izvesti? Dolaze u obzir - nametanje volje međunarodnih autoriteta u tom smjeru, redovna procedura izmjene ustava ili sila. Sve te tri hipotetične opcije u korist hegemonije Bošnjaka su jednostvano nemoguće. I mada je to tako, Lovrenović poentira: “(...) svako potiranje različitosti završava u unitarističkom nasilju (nad narodima, ali itekako nad ljudima pojedincima) i kao reakciju rađa apsolutizaciju (i apsurdizaciju) različitosti, koja često završava u političkom separatizmu (...).” U tom sklopu on vidi tri mogućnosti za BiH:” (...) raspad države, asimilaciju manjih segmenata (etničkih ili vjerskih grupa, političkih blokva) te neku od konsocijacijskih solucija uređenja (...)”.
Bitno je što Lovrenović uvodi u mogući rasplet bh. ustavne situacije opciju raspada države (zašto?!) vezujući to direktno za navodno “kapilarno” unitarističko i centralističko raspoloženje među Bošnjacima. U takvoj Lovrenovićevoj konstrukciji političkih relacija “većinski narod” je glavna prijetnja održivosti bh. države. U Lovrenovićevom pamfletu nema “analitičko-političke prosudbe”, kakvim on naziva svoje pisanije, tekstom dominira zađučujuća paranoičnost, do teškog političkog i mentalnog sumnjičenja cijelog naroda.
Pise:Zija Dizdarevic
Kapilari u Bošnjaka
Deset godina od Dejtonskog sporazuma povod je tekstu Ivana Lovrenovića (“Dani” 21.10.2005) pod naslovom “čija je idealna Bosna i Hercegovina”. Autor navodi da je nužna “osnovna analitičko-politička prosudba o tomu kakav tip društva predstavlja današnja Bosna i Hercegovina”, uz ocjenu da je riječ o “podijeljenom društvu”. Lovrenović iznosi svoje viđenje stanja i mogućih rješenja putem ocjenjivanja srpske, hrvatske i bošnjačke politike u bh. državi i prema njoj. Najintrigantniji dio je onaj koji se tiče Bošnjaka.
Lovrenović ocjenjuje: “(...) Bošnjačka politika (pluralističnija od svih, ali opet svodiva na liniju SDA) svojim postupcima, kao i svojom programiranom šutnjom o bilo kakvom razrađenom viđenju buduće države, sama daje osnova optužbama da želi unitarnu državu, s bošnjačkim narodom kao “temeljnim” i državotvornim (...)”. Lovrenović ne definiše šta to smatra “bošnjačkom politikom”, kao što se ne osjeća ni obaveznim da ocjenu o političkom pluralizmu među Bošnjacima uskladi s tvrdnjom da je “bošnjačka politika” svodiva na liniju SDA. Tako nam ostaje zagonetno kako su to, primjerice, politika SDP, ili političko promišljanje brojnih Bošnjaka što ne glasaju ni za koga, svodivi “na liniju SDA” koja, uostalom, vezuje tek dio, a nikako većinu bošnjačkih građana.
Kolumnista “Dana” testira (i) “bošnjačku politiku” (svodivu na SDA) kroz odnos spram ustavnih promjena: “ (...) Naime, ona se nije odmakla dalje od zaziva “normalne” i “funkcionalne” države, pri tome stalno inzistirajući na državi, a umanjujući status i ingerencije entiteta. Ono prvo indicira da se u bošnjačkoj politici ne razmišlja ozbiljnije o konkretnom obliku budućeg uređenja (“normalna” i “funkcionalna” država znači sve i ništa, kao i svaka apstrakcija), a ovo drugo, opet, doista sugerira težnju ka unitarizaciji i centralizaciji (...)”. Lovrenović zaobilazi da je SDA ipak ponudila svoje viđenje Ustava BiH u razvijenoj formi, kao što su to uradile i druge stranke koje računaju s bošnjačkim glasovima. Lovrenoviću odjednom smeta zahtjev za snaženje bh. države na račun entiteta!?
Tezom o “programiranoj šutnji o bilo kakvom razrađenom viđenju buduće države” Lovrenović sugeriše bošnjačku političku zavjeru na liniji unitarizacije i centralizacije: “ Da ta težnja, bila ona realna ili ne, doista postoji i da je njome kapitalno prožet politički mentalitet “većinske nacije”, ništa bolje ne svjedoči nego spontana odbojnost spram etnokulturalnih različitosti, te iščuđavanje pomiješano s prijezirom u konkretnom susretu s takvim različitostima (osobito izraženo u pitanju jezika)”. Lovrenovića optužba da su Bošnjaci kapilarno prožeti težnjm za hegemonijom i diskriminacijom je šokantna insinuacija. Lovrenović ne navodi ni jedan naučni rad koji to dokazuje, niti rezultate bilo kakvog istraživanja bošnjačkog mnijenja na tu temu, pa ni najbanalniju anketu među Bošnjacima koja bi potvrdila njihovu političku i kulturnu zloćud. Što se odbojnosti spram hrvatskog jezika tiče, dovoljno je navesti da su sve opštine u Sarajevu naprasno postale općine, a nebrojeni Bošnjaci su kroatizirali svoj jezički izraz što je i svojevrsna sugestija “bošnjačke politike”.
Ako i postoji zavjerenička namjera Bošnjaka da uspostave dominaciju nad drugim narodima i građanima u BiH, kako je izvesti? Dolaze u obzir - nametanje volje međunarodnih autoriteta u tom smjeru, redovna procedura izmjene ustava ili sila. Sve te tri hipotetične opcije u korist hegemonije Bošnjaka su jednostvano nemoguće. I mada je to tako, Lovrenović poentira: “(...) svako potiranje različitosti završava u unitarističkom nasilju (nad narodima, ali itekako nad ljudima pojedincima) i kao reakciju rađa apsolutizaciju (i apsurdizaciju) različitosti, koja često završava u političkom separatizmu (...).” U tom sklopu on vidi tri mogućnosti za BiH:” (...) raspad države, asimilaciju manjih segmenata (etničkih ili vjerskih grupa, političkih blokva) te neku od konsocijacijskih solucija uređenja (...)”.
Bitno je što Lovrenović uvodi u mogući rasplet bh. ustavne situacije opciju raspada države (zašto?!) vezujući to direktno za navodno “kapilarno” unitarističko i centralističko raspoloženje među Bošnjacima. U takvoj Lovrenovićevoj konstrukciji političkih relacija “većinski narod” je glavna prijetnja održivosti bh. države. U Lovrenovićevom pamfletu nema “analitičko-političke prosudbe”, kakvim on naziva svoje pisanije, tekstom dominira zađučujuća paranoičnost, do teškog političkog i mentalnog sumnjičenja cijelog naroda.
