[quote]
Izvor: http://oslobodjenje.com/index.php?optio ... &Itemid=46
Piše: Gojko BERIĆ
20/10/05
Patriote blago dijele
Prema jednoj poštanskoj verziji, koja je ovih dana dospjela u javnost, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Mirko Šarović je umro. Mrtvim su ga u dva navrata, u nepunih mjesec dana, proglasili poštari Istočnog Sarajeva, pošto nisu uspjeli da mu uruče poziv državnog Tužilaštva za saslušanje u svojstvu osumnjičenog. Šarović je lično demantovao ovu obavijest o njegovoj smrti, ali nije mogao da objasni kako ga poštari nisu mogli naći. Jer, Šarović je najpoznatiji stanovnik svog malo većeg sela zvanog Lukavica.
Koliko god bizaran, ovaj slučaj je više od medijske poslastice za jednodnevnu upotrebu. Nakon bjekstva Ante Jelavića u Hrvatsku, zašto i Mirko Šarović u nekoj sličnoj prilici ne bi utekao preko Drine? Kad je o Jelaviću riječ, ne bi bilo nikakvo čudo da su mu hrvatski policajci s obje strane granice salutirali, poštujući ga kao starog hadezeovca i glavnog kreatora tzv. Hrvatske samouprave, projekta koji je značio obnovu Herceg-Bosne. Njegov partijski drug Dragan Čović, kome se u Sarajevu sudi za nekoliko teških krivičnih djela, izjavio je „Oslobođenju” da on ne namjerava pobjeći jer „suviše volim ovu zemlju da bih išao bilo gdje”. Dirljivo i iskreno, nema šta! Dođe ti da se rasplačeš nad ovakvim izlivom Čovićevog patriotizma. Jelavićevo i Čovićevo bogatstvo procjenjuje se na desetine miliona konvertibilnih maraka. Previše za jednog poručnika bivše JNA, odnosno predratnog direktora mostarskog „Sokola”.
Ostao je još jedan, ali on ne može pobjeći sve i da hoće. To je Momčilo Krajišnik, koji se više od pet godina nalazi u Hagu gdje mu Tribunal sudi za ratne zločine.
U političkim biografijama ove četvorice ljudi postoji jedno zajedničko mjesto - svi su bili članovi najvišeg državnog vrha i svi su dospjeli na optuženičku klupu! Krajišnik je smatran najmoćnijim čovjekom i jednim od najvećih ratnih profitera u Republici Srpskoj. Bio je opsjednut Sarajevom, pa je godinu prije završetka rata izjavio: „Perspektiva Sarajeva je takva da će ono u budućnosti biti jedinstven srpski grad, ali u potpunosti srpski. Muslimani će morati tražiti svoju prijestonicu negdje drugdje. To je prirodan tok.” Poznato je kako se taj „prirodan tok” završio.
Njegovog nasljednika Mirka Šarovića, jednog od aktera „afere Orao”, smijenio je visoki predstavnik Pedi Ešdaun. Šarović je djelovao kao marljivi činovnik Srpske demokratske stranke, a najčuvenija rečenica koju je izrekao glasila je: „Bosna i Hercegovina je nužno zlo za srpski narod.” Sada je jedan od osumnjičenih za počinjeni kriminal u Privrednoj banci Istočno Sarajevo, čiji je vlasnik bio predratni policajac Momčilo Mandić.
Pomenuti četverolist najviših državnih i stranačkih funkcionera svjedoči o prirodi nacionalističke politike i na njoj utemeljene države. To je politika koja je među svoje najistaknutije predstavnike promovirala pljačkaše državne imovine, raznih donacija i poreskih obveznika, korupcionaše i pokrovitelje organizovanog kriminala, sve do ratnih zločinaca. U širem društvenom smislu, ona je podsticala gangsteraj na jednoj i paralizu pravosuđa i policije na drugoj strani, držeći građane u neprekidnom strahu i nesigurnosti od nekažnjenog banditizma. Uostalom, kad se sve sabere i oduzme, vladajuće nacionalne stranke i danas melju jednu jedinu temu: neravnopravnost i ugroženost vlastitog naroda! Nije li to ona ista tema koja je prethodila agresiji i unutrašnjem ratu protiv Bosne i Hercegovine!?
Gospodo, gdje su pare? To je jedino pitanje koje razbješnjava hohštaplere čija su usta puna etničkog patriotizma, zapravo i jedino pitanje kojeg se oni istinski plaše. Jer, na to se pitanje ne odgovara na stranačkim skupovima ili u medijima, već u sudnicama. Zašto je Ante Jelavić pobjegao u Hrvatsku? Sigurno ne zato da bi umjesto na Kuli robijao u Lepoglavi, već zato što vjeruje da mu u Hrvatskoj neće ni biti suđeno. Neki hrvatski pravnici tvrde da je Jelavićev slučaj, gledano formalno-pravno, sličan slučaju Fikreta Abdića kojeg je Županijski sud u Karlovcu, po relativno kratkom postupku, osudio na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Istina je da i Jelavić i Abdić imaju hrvatsko državljanstvo. Ali postoji tu jedna mala razlika: Ante je „zaslužni Hrvat”, a Fikret bošnjački odmetnik i
Miloševićev kolaboracionista.
Gdje su završile ogromne pare koje su iz Zagreba u vrećama upućivane u Grude i Mostar? Izgleda da to nije stvar koja danas u Hrvatskoj bilo koga interesuje. Izuzetak je Stjepan Mesić, koji se pomalo naivno, ako ne i neiskreno zalaže ne samo za suđenje Jelaviću već, prije svega, onima „koji su bili na početku tog lanca”. A oni, kao što je poznato, odavno leže na Mirogoju ili su u političkoj penziji, sa statusom uglednih biznismena.
Gospodo, gdje su pare? Tužilaštva moraju to pitanje postaviti i onima koji su pljačkajući ratovali protiv Bosne i Hercegovine i onima koji su se bogatili braneći je.
