Forum Klix.ba

[img]http://www.nezavisne.com/slike/nezavisne-nedjeljne.gif[/img][color=white]__[/color][size=134]16. 10. 2005.[/size] wrote:Aleksandar Hemon, bosanskohercegovački književnik

"Sarajevo je grad sa slomljenom kičmom"

Aleksandar Hemon, bosanskohercegovački književnik koji živi i radi u Americi, kaže da je njegovo odrastanje u Sarajevu bilo uspješno, te da je nekako "eto i odrastao", postao zreo čovjek.

"Moje djetinjstvo i dječaštvo nije bilo ništa drugačije nego kod nekog drugog Sarajlije moje generacije. Fudbal, sakupljanje sličica, prve ljubavi, skijanje, more, rani jadi", kaže Hemon.

Priča kako je odrastao pored stare željezničke stanice u Sarajevu.

"Kad su napravili novu stanicu, zatvorili su staru i prije nego što su je srušili, tu je sniman kultni film 'Valter brani Sarajevo'. Ja sam se tada motao po setovima snimanja u nevjerici", dodaje Hemon.

Prisjeća se kako su se u njegovoj porodici uvijek pričale priče.

"Moj otac je veliki pričalac priča. Naročito je volio pričati o njegovom djetinjstvu u okolini Prnjavora, o našim ukrajinskim precima. Moja mati je uvijek puno čitala, a voljela je i da izmišlja riječi za koje sam mislio da ih svi znaju, da bih na koncu otkrio da su te riječi (šandoprc, recimo) njena tvorevina. Vjerovatno je iz toga proistekla i moja ljubav prema književnosti", kaže Hemon.

Pisac od puberteta

On smatra da se pisac postane kada se počne redovno objavljivati, te da je on počeo pisati s početkom puberteta.

"Pored radija, prva stvar koju sam objavio u štampi bio je članak o Niku Kejvu u studentskim novinama 'Valter', koje tada nisu bile ni nalik na današnje fašističko smeće. Poslije sam tu i tamo objavio neke priče, a na radiju sam jedno vrijeme imao trominutnu rubriku s priglupim nazivom 'Saša Hemon vam priča istinite i neistinite priče', u okviru koje sam čitao svoje pisanije", priča Hemon.

Objašnjava kako je sve u pisanju fikcija, te da je u književnosti diskursivni sistem drugačiji od takozvane stvarnosti.

"Hoću reći da ono što iz stvarnosti i iskustva uđe u književnost podliježe drugačijim književnim zakonima. Ono što se meni desilo, nije u mojoj knjizi stvarnije od onoga što mi se nije desilo", ističe Hemon.

Priznaje da mu je bilo teško prilagoditi se novom okruženju i ostaviti rodni grad.

"Teško je bilo prilagoditi se novom gradu. Ali to je život. Tražio sam i našao ono što mi je trebalo da bih mogao živjeti u Čikagu", ističe Hemon.

U Čikago je došao u martu 1992. godine, nakon putovanja po Americi i Kanadi. Trebalo je da leti nazad kući 1. maja 1992, na dan kada je počela opsada Sarajeva.

Hemon kaže da je njegov prvi i povremeni posao bio ukucavanje brojeva u kompjuter.

"Radio sam za nekog spekulanta nekretninama, koji me plaćao ispod zakonski minimalne nadnice, što sam sav sretan prihvatio budući da nisam imao radnu dozvolu. Potom sam radio u prodavnici sendviča, zatim sam za 'Greenpeace' išao od vrata do vrata po predgrađima Čikaga i tražio dobrovoljne priloge za tu organizaciju. To sam radio dvije i po godine i mislim da sam, po mom proračunu, razgovarao s nekih 5.000 ljudi. Tako sam naučio da brbljam na engleskom", objašnjava Hemon.

Poslije je, kaže, uzeo kredit i otišao na magistrat iz engleske književnosti, radeći u knjižari.

"Zatim sam predavao engleski imigrantima, uglavnom ruskim Jevrejima. Radio sam i kao kurir na biciklu. Kasnije sam živio od stipendije pohađajući doktorski program na Loyola University u Chicagu", priča Hemon.

Nostalgija - retroaktivna utopija

Trenutno živi od pisanja i stipendije McArtur. Ova stipendija ga obavezuje jedino da piše, a to njemu, kako sam kaže, nikad nije bilo teško. Tvrdi kako se ne želi vratiti u Sarajevo, ali da u njemu želi provoditi dosta vremena, te da je nostalgija retroaktivna utopija.

"Nostalgija je izmaštana bolja prošlost, koja je vezana za gubitke kroz koje smo prošli. Ne treba dozvoliti da nostalgija određuje gdje se i kako živi, jer ono što je izgubljeno, nepovratno je izgubljeno", tvrdi Hemon.

Govoreći o svom posljednjem romanu "Čovjek bez prošlosti", kaže da je prvi dio knjige topliji, prisniji od drugog dijela koji se odnosi na junakov život u Americi. Hemon kaže da se situacija u životu glavnog junaka njegove knjige "Čovjek bez prošlosti" Jozefa Proneka mijenja, te je zbog toga prvi dio knjige topliji od drugoga.

"Pronek je odsječen od vlastite prošlosti, a pristup sadašnjosti je ograničen. Crno-bijele fotografije su uvijek toplije od digitalnih", kaže Hemon.

Priča kako piše novu knjigu, te kako glavni lik u njegovoj knjizi nije više Pronek.

"Pronek je penzionisan. Usred sam pisanja knjige, tako da ne znam tačno o čemu se radi. U ovom trenutku sve izgleda tako haotično i naopako da ne bih o tome govorio", kaže Hemon.

Navijač "Želje" i Liverpula

Za fudbal Hemon kaže da je njegova duhovna aktivnost.

"Neki idu u crkvu ili džamiju, ja igram fudbal", dodaje Hemon.

Kaže kako se bavio savlađivanjem borilačkih vještina, ali da je prestao zbog fudbalskih povreda. Navija za fudbalske klubove Željezničar i Liverpul.

"Odrastao sam blizu Grbavice i pamtim velike 'Željine' igrače i generacije. Liverpul je bio najjači evropski tim kad sam ja bio klinac i na fudbal sam se dijelom navukao zbog 'crvenih'", kaže Hemon i dodaje da od njega u Americi niko ništa ne zahtijeva.

"Ne znam ko bi šta od mene zahtijevao. Nemam šefa, niti ću ga imati. Meni je dužnost, kao javnoj ličnosti, da učestvujem u javnom prostoru koji uključuje, ali se ne može svesti na politiku", ističe Hemon.

U Americi ga, tvrdi, nervira američka vlada, Džordž Buš i njegova "bulumenta zločinaca i idiota". Hemon voli velike gradove: Čikago, Njujork i San Francisko.

"Ovi veliki gradovi otvoreniji su, intenzivniji i zanimljiviji od većine evropskih gradova", ističe Hemon.

U Sarajevu i Bosni i Hercegovini nervira ga, kaže, banda imbecila koja pljačka i vara vlastiti narod u ime nekih nacionalnih fantazija.

"Nacionalizam je inherentno kriminalna ideologija, zbog čega će Bosna i Hercegovina biti kriminogena država sve dok su oni na vlasti. Nervira me Dejtonski sporazum koji je dao legitimitet pseudodržavici Republici Srpskoj", kaže Hemon.

Priča kako ga u Sarajevu i BiH oduševljavaju pojedinci koji, uprkos činjenici da država neprestano radi da ih uništi, uspijevaju da žive i rade stvari na koje je kao Bosanac ponosan.

"Sarajevo je grad sa slomljenom kičmom. Gradovi, međutim, ne umiru. Još tu ima puno zanimljivih, talentovanih, dobrih i vrijednih ljudi", zaključuje Hemon.

Mirsada LINGO

Djela prevedena na više od 20 jezika

Aleksandar Hemon rođen je 1964. godine u Sarajevu, gdje je, kako sam kaže, udobno živio i malo radio do januara 1992, kada odlazi u Ameriku na putovanje koje se poprilično odužilo.

Od 1995. godine piše na engleskom, što je rezultiralo i dvjema knjigama "The Question of Bruno" ("Pitanje Bruna") i "Nowhere Man" (Čovjek bez prošlosti), koje su prevedene na više od dvadeset jezika. Od 1997. godine za bh. magazin "Dani" piše kolumnu "Hemonwood". Živi u Čikagu.

Aleksandar Hemon, bosanskohercegovački književnik koji živi i radi u Americi

A wrote:

car-x wrote:i fair od jednog cijelog zanimljivog clanka podvuko samo jednu izjavu glede nacionalizma, koja moze posluziti u svrhe njegove borbe za SDP.. stvarno si don kihot..

Lijepo je da u kritici nacionalizma prepoznajes vrijednosti SDP-a

Bosanac sa dna kace wrote:a jesu Nezvisne novine obajvile ista sto je rekao o Banjaluci????

car-x wrote:

Bosanac sa dna kace wrote:a jesu Nezvisne novine obajvile ista sto je rekao o Banjaluci????

aman tebe.. zasto bi neko napravio marketinski harakiri..

meatoverhere wrote: A sta bi to on imao reci o Banja Luci? On je Sarajlija i prica o svom rodnom gradu.

Kurt_Kombajn wrote:

meatoverhere wrote: A sta bi to on imao reci o Banja Luci? On je Sarajlija i prica o svom rodnom gradu.

" Moj otac je krajiški Ukrajinac, rođen u okolini Prnjavora, gdje je prije rata živjelo petnaestak različitih nacija. Ukrajinci su se tu doselili krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, nakon što je Austro-Ugarska prvo okupirala, a onda anektirala Bosnu i Hercegovinu. U ta doba zapadna Ukrajina - Galicija i Bukovina - također je bila dio Austro-Ugarske, pa su se moji galicijski pradjedovi i bukovinske prababe kretali unutar granica, a u Bosnu su, prema porodičnom predanju, došli zbog šuma - sa obiljem drva bilo je lakše preživjeti zimu.

Duga je to priča, ali jedna od posljedica tog egzodusa je da sam uvijek imao i još imam dosta rodbine po Bosanskoj krajini, uključujući i Banju Luku. Moja sestra od strica Ana, koja u Banjoj Luci radi kao doktor, jedna mi je od najdražih rođaka. Manje-više smo istih godina, a i često smo provodili ljeta na selu oko Prnjavora, pa kad god dođem u Bosnu, ja odem u Banju Luku da je posjetim. Ovaj put, međutim, nagovorio sam je da sa kćerkom Natašom dođe kod mene u Sarajevo. Ana je u Sarajevu bila mnogo puta, ali Nataša je tek malo starija od dejtonske Bosne (11 godina) i u Sarajevo nikad nije zalazila.

Nataša je normalno, pametno, prelijepo dijete. Odličan je učenik, ali prati likove i djela kako stranih, tako i domaćih estradnih zvijezda. Voli da čita knjige, ali ne voli Harryja Pottera. Nedavno je bila na ekskurziji u Tesliću, i jako voli svoju baku, moju strinu. Moja skrivena ambicija je bila da Nataša nikad ne zaboravi svoju prvu posjetu Sarajevu. Otud mi nije bilo lijeno da im Sarajevo pokažem uzduž i poprijeko. Jeli smo impresivne ćevape kod Želje. Sjedili smo u Inat kući i gledali Bembašu, poznatu im iz pjesme. Išli smo na kolače i bozu kod Ramisa, hodali po Čaršiji, sjedili na Ferhadiji. Sa Jekovca smo gledali na Sarajevo i ja sam im objašnjavao kako se odvijala opsada (koliko sam mogao, jer ja za opsade nisam bio ovdje), kakva je bitka bila na Žuči. Prošli smo pored Markala, pokazao sam gdje je pala granata na red za hljeb u Ferhadiji, kojom se ulicom penjao nosač Samuel. Išli smo na Vrelo Bosne, iznad kojeg je sve minirano, truckali se Alejom kestenova u kočiji. Pričao sam im o braći Morić i braći Halilbašić, o Ćeli, Caci i Ćeli i Aliji Delimustafiću i inim patriotskim ubicama i gangsterima, pokazao Morića han i Gazi Husrev-begovu džamiju i medresu i biblioteku. Hodali smo Vilsonovim, prošli pored mnogih ruševina, stali na Vrbanji gdje su pale Suada Dilberović i Olga Sučić.

U stanu moje bake Jozefine vidjele su rupe od snajperskih metaka i gelera, a ona im je pričala kako je snajper u stomak strefio ženu koja ju je u tom trenutku držala pod ruku. Gonio sam ih da jedu svjež rahatlokum, naučio ih šta je ćurokot i gdje je Vratnička kapija, ispričao im o značaju i vrijednosti aščinice Hadžibajrić F. Namika, kojom sad rukovode njegove divne kćerke. Stajali smo i na mjestu s kojeg je Gavrilo strovalio jednu Imperiju, pokazao gdje su Sinagoga i Eiffelov most i razne pravoslavne crkve. I onda sam na kraju te sulude turneje, koja ih je obje iscrpila, pitao Natašu da mi opiše svoje utiske, kako joj Sarajevo izgleda.

Nataši se Sarajevo jako dopalo. Veći je grad od Banje Luke, ima više prodavnica i kafića i turista, ali joj se činilo, rekla je, kao da je u "stranoj zemlji": građevine su drugačije, ima puno džamija i muslimana (kojih, je li, nema u Banjoj Luci), imena ulica su drugačija (Ferhadija, recimo, kao ona džamija što je više nema u Banjoj Luci) itd.

Sa stanovišta običnog banjalučkog djeteta Sarajevo je ljuto inostranstvo. Zahvaljujući naporima izvjesnog Radovana Karadžića i njegovih nasljednika koji, evo, sjede u vrhu dejtonske države koju su onomad zatirali, Nataša je odsječena od historije i iskustva, ne samo zemlje u kojoj živi nego i vlastite porodice - ja sam onaj ujko iz dalekog inostranstva.

Neko veče sam gledao gospodina Paddyja Ashdowna kako vješto odolijeva naletima Senada Hadžifejzovića - kad bi Senad servirao pitanje čiji je subjekat bila muka "običnog čovjeka", gospodin Ashdown bi uzvratio bekhendom raznovrsnih procenata (porast industrijske proizvodnje u prošloj godini je 25 posto, naučili smo). Kad bi Senad spomenuo "mržnju" koja je gora nego ikad, gospodin Ashdown bi govorio o pozitivnim promjenama i budućnosti - u Bosni je dobro, smatrao je Ashdown, samo to niko iz nekog razloga ne zna. Ne ulazeći u analizu nevjerovatne kombinacije arogancije i namjernog neznanja, sve što ja treba da znam da vidim da je posljedica gospodina Ashdowna i stranog protektorata potpuna katastrofa jeste ono što mi je Nataša rekla - da joj je Sarajevo "strana država".

Srpski, a i drugi, kriminalni nacionalisti znaju da je sve što Ashdownu treba iluzija integracije, da oni dođu na posao da se igraju demokratije i države, i da za to dobiju nezasluženu platu. U međuvremenu, Natašina generacija (a i druge, bezbeli) odrasta obučena da je sve izvan Republike šumske inostranstvo - za desetak-dvadeset godina, dok se Paddy Ashdown bude odmarao u udobnoj penziji na nekom Mediteranu, Natašina i druge generacije neće imati apsolutno nikakve veze sa prijestonicom države čiji su nominalni građani. Nacionalistička vrhuška tzv. međunarodnu zajednicu zamajava i zavlači iluzijom mučne integracije, koreografijom minimalne tolerancije, koja svojevoljno slijepom Ashdownu možda izgleda kao napredak, dok se na terenu, u Banjoj Luci, djeca uče da Bosne tamo nema, da je nije nikad bilo, niti će je ikad biti, da je Bosna preko sedam mora i sedam mora, u inostranstvu.

Nataša će možda sa bosanskim pasošem putovati u pravo inostranstvo, kod tog ujaka ili kod ostalih, kanadskih, Hemona, ali će građanin Republike Bosne i Hercegovine biti koliko i gorespomenuti Harry Potter. Nije to, naravno, njena krivnja, a ona će, možda, uz zalaganje rodbine i ujaka koji će joj pričati priče o Sarajevu i drugim gradovima u svijetu koji se ne sastoji isključivo od Srba, naučiti nešto o zamišljenoj, začaranoj zemlji u kojoj je, nekad davno, prije nego što se ona rodila, bilo gradova gdje je znalo živjeti petnaestak različitih nacija i, što je važnije, raznovrsni dobri ljudi."

Kurt_Kombajn wrote:...treba li se time reci da jedan pisac ima pravo da pise samo o mjestu u kojem je rodjen, i ni o cemu drugome??? slucajno mu rodjaka tamo zivi, pa je spomenuo...kao sto spomene i cikago ili sangaj...bez veze...(ili mozda smeta to sto liku ne smeta, niti je opterecen time da mu preci ne poticu iz sarajeva, kao ni vecini sarajlija, uostalom, i da ne gleda na to ko je cistokrvni rasni vekovni sarajlija, a ko nije)...

meatoverhere wrote:... Problem je sto komentari tipa: "Sto ne prica o B. Luci? u pozadini imaju nacionalisticki karakter i jasno je na sta se misli time. Iz tvog citata je jasno sta on misli o Banja Luci, ali to izgleda nije dovoljno.

Kurt_Kombajn wrote:

meatoverhere wrote:... Problem je sto komentari tipa: "Sto ne prica o B. Luci? u pozadini imaju nacionalisticki karakter i jasno je na sta se misli time. Iz tvog citata je jasno sta on misli o Banja Luci, ali to izgleda nije dovoljno.

..slazem se, u pitanju je mali nesporazum, koji prijeti da skliznemo sa teme...htio sam samo reci da svaki pisac moze da pise o cemu god zeli...a, ako je vec upitan za sarajevo, onda je i logicno da prica o tome, a ne o jokohami...a svojim tekstom o rodjaki iz banjaluke je (pametnome) dovoljno rekao...

A wrote:

car-x wrote:i fair od jednog cijelog zanimljivog clanka podvuko samo jednu izjavu glede nacionalizma, koja moze posluziti u svrhe njegove borbe za SDP.. stvarno si don kihot..

Lijepo je da u kritici nacionalizma prepoznajes vrijednosti SDP-a

car-x wrote:

A wrote:

car-x wrote:i fair od jednog cijelog zanimljivog clanka podvuko samo jednu izjavu glede nacionalizma, koja moze posluziti u svrhe njegove borbe za SDP.. stvarno si don kihot..

Lijepo je da u kritici nacionalizma prepoznajes vrijednosti SDP-a

poznavajuci fair-ov politicki angazman, znam cemu vodi svaki njegov post - sve se svede na razglabanje o temi sda-sds-hdz-nacionallizam u bih..

eto vidis.. hemon nam svasta isprica, i puno toga da se cojk zamisli, a fair nam podvuce samo dio koji se tice nacionalizma i to..