#1 41 Konvertibilna Marka
Posted: 25/09/2005 08:15
Slijepa Banjalučanka Hanka Čaldarević sebe naziva umjetnikom u preživljavanju, jer njoj i njenoj kćerki mjesečna invalidnina od 41 KM predstavlja jedini izvor primanja.
Ni genijalci ne bi mogli s tim sredstvima preživjeti mjesec dana. Prošle godine moja kćerka, koja trenutno pohađa četvrti razred srednje škole, od Gradske uprave je dobijala đačku stipendiju u iznosu od 70 KM, a ove godine čekamo da joj to ponovo odobre kako bi se mogla školovati", priča Hanka.
Ova pedesetdvogodišnja žena govori o svojoj kćerki sa puno topline, ističući da joj je ona najveći oslonac u životu.
"Sama ne mogu otići ni u prodavnicu, niti obavljati bilo kakve poslove u gradu, tako da bez pomoći svoje kćerke nikako ne bih mogla opstati", kaže Hanka.
Ona priča da se s činjenicom da je potpuno slijepa nikada neće pomiriti, a bez vida je ostala u 13. godini kada je nakon prebolovanog gripa došlo do naglog pogoršanja vida.
Vid mi je bio sve slabiji zbog čega mi je izvršeno nekoliko operacija, ali su one bile bezuspješne. Nakon nekog vremena potpuno sam oslijepila", sjeća se ona.
Hendikep je nije spriječio da završi srednju Birotehničku školu i zaposli se u firmi "Jelšingrad", gdje je radila do juna 1992. godine.
"Tada su bila druga vremena. Radila sam u firmi kao telefonistkinja, tako da sam mogla izdvojiti sredstva da platim osobu koja će mi pomagati i pratiti me", priča Hanka.
Ona dodaje da joj je i sada prijeko potrebna pomoć druge osobe, ali da nema novca da plati te usluge.
"U preduzeću se vodim kao lice na čekanju, ne primam platu, niti imam socijalno osiguranje", ističe Hanka.
Za tešku situaciju u kojoj se danas nalazi Hanka nikoga ne okrivljuje, a kako kaže - odgovornost niko i ne želi preuzeti.
Ni genijalci ne bi mogli s tim sredstvima preživjeti mjesec dana. Prošle godine moja kćerka, koja trenutno pohađa četvrti razred srednje škole, od Gradske uprave je dobijala đačku stipendiju u iznosu od 70 KM, a ove godine čekamo da joj to ponovo odobre kako bi se mogla školovati", priča Hanka.
Ova pedesetdvogodišnja žena govori o svojoj kćerki sa puno topline, ističući da joj je ona najveći oslonac u životu.
"Sama ne mogu otići ni u prodavnicu, niti obavljati bilo kakve poslove u gradu, tako da bez pomoći svoje kćerke nikako ne bih mogla opstati", kaže Hanka.
Ona priča da se s činjenicom da je potpuno slijepa nikada neće pomiriti, a bez vida je ostala u 13. godini kada je nakon prebolovanog gripa došlo do naglog pogoršanja vida.
Vid mi je bio sve slabiji zbog čega mi je izvršeno nekoliko operacija, ali su one bile bezuspješne. Nakon nekog vremena potpuno sam oslijepila", sjeća se ona.
Hendikep je nije spriječio da završi srednju Birotehničku školu i zaposli se u firmi "Jelšingrad", gdje je radila do juna 1992. godine.
"Tada su bila druga vremena. Radila sam u firmi kao telefonistkinja, tako da sam mogla izdvojiti sredstva da platim osobu koja će mi pomagati i pratiti me", priča Hanka.
Ona dodaje da joj je i sada prijeko potrebna pomoć druge osobe, ali da nema novca da plati te usluge.
"U preduzeću se vodim kao lice na čekanju, ne primam platu, niti imam socijalno osiguranje", ističe Hanka.
Za tešku situaciju u kojoj se danas nalazi Hanka nikoga ne okrivljuje, a kako kaže - odgovornost niko i ne želi preuzeti.
