#1 Za kralja i otadžbinu
Posted: 21/09/2005 01:13
Odlican clanak.....preneseno iz Monitora
---------------------
Za kralja i otadžbinu
Zamislimo Crnogorca koji krajem 1941. i početkom 1942. godine, kad se i u Crnoj Gori rasplamsava četništvo, kreće u rat, uz pjesmu i talambase, pod geslom "Za kralja i otadžbinu". Kojega kralja i koju otadžbinu? Samo dvadeset i neku godinu ranije taj kralj, za koga se navodno bori, istjerao je njegovog kralja iz zemlje koja je i crnogorskom pripadniku četničkog pokreta vjekovima bila otadžbina. Ne samo to, nego mu je kralj, u čije ime ratuje, ili njegov otac, što je u krajnjem slučaju sporedno, ponizio otadžbinu svodeći je na jednu, kako bi Dado Đurić rekao, posranu provinciju, bez imena, dinastije, subjektiviteta i dostojanstva. Da stvar bude još mizernija takav Crnogorac nije pozvan u borbu protiv okupatora, što bi bilo logično i u najboljoj crnogorskoj tradiciji, nego protiv patrizana, pa recimo i komunista, koji se, očigledno, svojim nejakim snagama herojski biju protiv okupatora, ističući oslobođenje zemlje kao svoj krajnji cilj.
Uvažimo pretpostavku da je dio četničkih ratnika krajem 1941. godine zaista vjerovao da će odbjegli mladi kralj, i vajna kraljevska vlada, makar iz Londona i kukavičkog izbjeglištva, pokušati da u zemlji organizuju otpor okupatoru. Ostaje onda nejasno zbog čega treba ubijati partizane koji se, i bez kralja i njegove simbolike, zaista bore protiv okupacije i ponižene zemlje. Slava im se može preoteti samo još žešćim udarima na okupatorske snage što se, naravno, ne dešava. Uvažimo, takođe, pretpostavku da dio četničkih ratnika ne miriše komunizam, ali je riječ o nedovoljnom razlogu da se pridruže okupatoru, odnosno stupe u očiglednu kolaboraciju protivu i crnogorske oslobodilačke mladeži? Uostalom, svi partizani nijesu bili komunisti, već mnogi prosto rodoljubi, koji za borbu protiv okupatora, što su smatrali svojom izvornom dužnošću, osim partizana nijesu imali drugog izbora.
No, ostavimo partizane i četnike njihovoj, naravno, različitoj istorijskoj sudbini. Ovdje nas zanima crnogorski stereotip po kojem se na svaku zvučnu ratničku parolu koja potiče iz Srbije odmah razvijaju barjaci i "patriotski" juriša na označenog neprijatelja. Istoričar Radoje Pajović, kome je četnički pokret predmet istraživanja bar četiri decenije, tvrdi da su četnička ideologija i praksa u Crnu Goru uvezeni iz Srbije. Bez obzira na činjenicu da se takav zaključak mnogo ne dopada njegovim kolegama iz bivše stanovništvom najbrojnije jugoslovenske republike, pa i na oprezni zahtjev, više molbu, njegovog beogradskog mentora da Pajović iz svoje doktorske radnje izostavi tako tvrdu konstataciju, niko još nije uspio da argumentovano opovrgne ovaj i za Srbiju i Crnu Goru neveseli zaključak. Uostalom, Pavle Đurišić je pristupio formiranju četničkih odreda tek kad se vratio sa Ravne Gore sa Dražinim instrukcijama. Tada je Crnom Gorom počeo odjekivati halak "Za kralja i otadžbinu" koji se završio neizbježnom četničkom tragedijom i moralnim porazom mnogih zavedenih i izvorno ni malo nepoštenih ljudi.
Nije, zaista, nikakvo čudo što se dio Crnogoraca, početkom Drugog svjetskog rata, nije mogao snaći da ispod uvezene zvučne parole "Za kralja i otadžbinu" sagleda veliku prevaru i ogoljeni zločin. Kad je to nešto kasnije bilo i sa te strane jasno valja uzeti u obzir tradicionalni crnogorski inat i tvrdoglavo istrajavanje i na putu u očiglednu propast. O tome na više mjesta u Lalićevoj literarnoj građevini nailazimo na lucidne analize i ilustrativne ljudske sudbine.
Ono što ni danas nije jasno sadržano je u činjenici da dio Crnogoraca nikada nije izvukao neophodne pouke iz minulih događaja čiji je, u najmanju ruku, bio svjedok. Bar toliko da shvati da svaki ratničkopropagandni poklič iz Srbije nije za Crnogorce prihvatljiv, odnosno nije rukovođen oslobodilačkim, ili, da budemo precizniji, progresivnim ili humanim ci-ljevima.
Mnogo toga se od događaja od 1941. do 1945. godine, naravno bez partizana, surovo ponovilo proteklih Miloševićevih ratova. Oni su i vođeni zbog toga da biše se poništili rezultati jugoslovenske oslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu. I to ne samo precrtavanjem granica, nego, prije svega, rušenjem principa nacionalne ravnopravnosti koji su jedino mogli biti alfa i omega mogućeg jugoslovenskog zajedništva.
U Srbiji je opet planula četnička mržnja na manjinske narode, i halapljivost na tuđe teritorije kao i u Drugom svjetskom ratu. Sve je pratila stara težnja za etnički čistim prostorima koji biše ulazili u sastav velike Srbije, podmuklo nazivane Jugoslavijom. Čak su ponovljeni zločini u istočnoj Bosni, maltene istim tragom i istim stazama, kojima su, po Dražinom zahtjevu, u Drugom svjetskom ratu pobjedonosno protutnjali koljači Nikole Bojovića!
Zanimljivo je da dobar dio Crnogoraca, držeći se stereotipa o obaveznom srpskocrnogorskom zajedništvu, odnosno obaveznoj ispravnosti svega što dolazi iz Srbije, nije mogao uočiti da je riječ o bukvalnoj reprizi. Umjesto "Za kralja i otadžbinu" sad je preovladavao bojni poklič "Za Jugoslaviju" i opet neku nazovi državu bez Crne Gore. Ni jedna lekcija iz istorije Crnoj Gori nije dovo-ljno pomogla.
Ako već govorimo o uvezenim mudrostima koje odmah postaju domaći stereotip, postavimo, primjera radi, pitanje: Što Crnogorcima, recimo, smetaju Muslimani sa kojima odavno žive, ako ne u idealnoj slozi, a ono svakako u provjereno snošljivom saživotu? Naravno, da ne smetaju sve dotle dok im se navodna druga istina ne poruči iz Srbije. Onda sumnja i nepovjerenje prema Muslimanima postaje obaveza i gotovo patriotska dužnost. Slijede stereotipi u vezi sa Kosovom, ili Hrvatima kao tobožnjim i crnogorskim neprijateljima.
Odatle do ponovne parole "Za kralja i otadžbinu" nije daleko. Naravno, za tuđeg kralja i veliku Srbiju u kojoj nema Crne Gore! Što danas znače pozivi na rat do istrebljenja za zajedničku državu ako i vrapci znaju da u tome zajedništvu Crna Gora ne može ostati ravnopravna? Ili će biti formalno ravnopravna samo do sljedeće krivine? Glavno je da se borba protiv crnogorske nacionalne i državne emancipacije može pokriti "moćnom" parolom borbe za zajedničku državu. Zvuči dovo-ljno patetično da se, navodno, za sličan cilj valja žrtvovati. Što se vatrene pristalice zajedničke države ne biše zadovoljili savezom suverenih država, ako im je toliko stalo do bratske sloge dva naroda, koje značajan dio crnogorske opozicije silom hoće da pretvori u jedan?
Potpisnik ovih redova se nerado, ali neizbježno sjeća mudrih riječi Komnena Cerovića: Kad Crnogorac izdaje čini to ne radi izdaje, Bože sačuvaj, nego u ime "velikih" ideala i zvečećih riječi. Izdaja u ime patriotizma! Stereotip po kome su se crnogorski četnici borili "Za kralja i otadžbinu" do bola je smiješan. Čijeg kralja i čiju i kakvu otadžbinu? Što da kažemo na ratne pokliče "Za Kosovo" čiju polovinu teritorije su Crnogorci 1912. sami oslobodili, ili osvojili, pa su ih braća otuda istjerala? Što da kažemo za Bregalnicu u kojoj su Crnogorci hrabro i gotovo goloruki jurišali i ako im je često, i namjerno, izostajala obećana artiljerijska podrška? Što su, uostalom, tamo i tražili? Što, konačno, da kažemo o ovoj vrsti crnogorskih stereotipa kojima, izgleda, nema lijeka?
Danas se borba protivu Crne Gore, protivu svakog njenog subjektiviteta i samosvijesti, zaogrće u ruho patriotizma! Patriotizam samouništenja, ili podsvjesna težnja za vlastitim marginalizovanim, da ne kažemo ropskim položajem?! Nekad se, kad je jezik bio mnogo precizniji u označavanju određenih pojmova, takav politički program nazivao veleizdajom! Crnogorska tragedija odavno postaje očigledno sredstvo u nastavi u mnogim zemljama, ne samo iz južnoslovenskog okruženja.
Rajko CEROVIĆ
---------------------
Za kralja i otadžbinu
Zamislimo Crnogorca koji krajem 1941. i početkom 1942. godine, kad se i u Crnoj Gori rasplamsava četništvo, kreće u rat, uz pjesmu i talambase, pod geslom "Za kralja i otadžbinu". Kojega kralja i koju otadžbinu? Samo dvadeset i neku godinu ranije taj kralj, za koga se navodno bori, istjerao je njegovog kralja iz zemlje koja je i crnogorskom pripadniku četničkog pokreta vjekovima bila otadžbina. Ne samo to, nego mu je kralj, u čije ime ratuje, ili njegov otac, što je u krajnjem slučaju sporedno, ponizio otadžbinu svodeći je na jednu, kako bi Dado Đurić rekao, posranu provinciju, bez imena, dinastije, subjektiviteta i dostojanstva. Da stvar bude još mizernija takav Crnogorac nije pozvan u borbu protiv okupatora, što bi bilo logično i u najboljoj crnogorskoj tradiciji, nego protiv patrizana, pa recimo i komunista, koji se, očigledno, svojim nejakim snagama herojski biju protiv okupatora, ističući oslobođenje zemlje kao svoj krajnji cilj.
Uvažimo pretpostavku da je dio četničkih ratnika krajem 1941. godine zaista vjerovao da će odbjegli mladi kralj, i vajna kraljevska vlada, makar iz Londona i kukavičkog izbjeglištva, pokušati da u zemlji organizuju otpor okupatoru. Ostaje onda nejasno zbog čega treba ubijati partizane koji se, i bez kralja i njegove simbolike, zaista bore protiv okupacije i ponižene zemlje. Slava im se može preoteti samo još žešćim udarima na okupatorske snage što se, naravno, ne dešava. Uvažimo, takođe, pretpostavku da dio četničkih ratnika ne miriše komunizam, ali je riječ o nedovoljnom razlogu da se pridruže okupatoru, odnosno stupe u očiglednu kolaboraciju protivu i crnogorske oslobodilačke mladeži? Uostalom, svi partizani nijesu bili komunisti, već mnogi prosto rodoljubi, koji za borbu protiv okupatora, što su smatrali svojom izvornom dužnošću, osim partizana nijesu imali drugog izbora.
No, ostavimo partizane i četnike njihovoj, naravno, različitoj istorijskoj sudbini. Ovdje nas zanima crnogorski stereotip po kojem se na svaku zvučnu ratničku parolu koja potiče iz Srbije odmah razvijaju barjaci i "patriotski" juriša na označenog neprijatelja. Istoričar Radoje Pajović, kome je četnički pokret predmet istraživanja bar četiri decenije, tvrdi da su četnička ideologija i praksa u Crnu Goru uvezeni iz Srbije. Bez obzira na činjenicu da se takav zaključak mnogo ne dopada njegovim kolegama iz bivše stanovništvom najbrojnije jugoslovenske republike, pa i na oprezni zahtjev, više molbu, njegovog beogradskog mentora da Pajović iz svoje doktorske radnje izostavi tako tvrdu konstataciju, niko još nije uspio da argumentovano opovrgne ovaj i za Srbiju i Crnu Goru neveseli zaključak. Uostalom, Pavle Đurišić je pristupio formiranju četničkih odreda tek kad se vratio sa Ravne Gore sa Dražinim instrukcijama. Tada je Crnom Gorom počeo odjekivati halak "Za kralja i otadžbinu" koji se završio neizbježnom četničkom tragedijom i moralnim porazom mnogih zavedenih i izvorno ni malo nepoštenih ljudi.
Nije, zaista, nikakvo čudo što se dio Crnogoraca, početkom Drugog svjetskog rata, nije mogao snaći da ispod uvezene zvučne parole "Za kralja i otadžbinu" sagleda veliku prevaru i ogoljeni zločin. Kad je to nešto kasnije bilo i sa te strane jasno valja uzeti u obzir tradicionalni crnogorski inat i tvrdoglavo istrajavanje i na putu u očiglednu propast. O tome na više mjesta u Lalićevoj literarnoj građevini nailazimo na lucidne analize i ilustrativne ljudske sudbine.
Ono što ni danas nije jasno sadržano je u činjenici da dio Crnogoraca nikada nije izvukao neophodne pouke iz minulih događaja čiji je, u najmanju ruku, bio svjedok. Bar toliko da shvati da svaki ratničkopropagandni poklič iz Srbije nije za Crnogorce prihvatljiv, odnosno nije rukovođen oslobodilačkim, ili, da budemo precizniji, progresivnim ili humanim ci-ljevima.
Mnogo toga se od događaja od 1941. do 1945. godine, naravno bez partizana, surovo ponovilo proteklih Miloševićevih ratova. Oni su i vođeni zbog toga da biše se poništili rezultati jugoslovenske oslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu. I to ne samo precrtavanjem granica, nego, prije svega, rušenjem principa nacionalne ravnopravnosti koji su jedino mogli biti alfa i omega mogućeg jugoslovenskog zajedništva.
U Srbiji je opet planula četnička mržnja na manjinske narode, i halapljivost na tuđe teritorije kao i u Drugom svjetskom ratu. Sve je pratila stara težnja za etnički čistim prostorima koji biše ulazili u sastav velike Srbije, podmuklo nazivane Jugoslavijom. Čak su ponovljeni zločini u istočnoj Bosni, maltene istim tragom i istim stazama, kojima su, po Dražinom zahtjevu, u Drugom svjetskom ratu pobjedonosno protutnjali koljači Nikole Bojovića!
Zanimljivo je da dobar dio Crnogoraca, držeći se stereotipa o obaveznom srpskocrnogorskom zajedništvu, odnosno obaveznoj ispravnosti svega što dolazi iz Srbije, nije mogao uočiti da je riječ o bukvalnoj reprizi. Umjesto "Za kralja i otadžbinu" sad je preovladavao bojni poklič "Za Jugoslaviju" i opet neku nazovi državu bez Crne Gore. Ni jedna lekcija iz istorije Crnoj Gori nije dovo-ljno pomogla.
Ako već govorimo o uvezenim mudrostima koje odmah postaju domaći stereotip, postavimo, primjera radi, pitanje: Što Crnogorcima, recimo, smetaju Muslimani sa kojima odavno žive, ako ne u idealnoj slozi, a ono svakako u provjereno snošljivom saživotu? Naravno, da ne smetaju sve dotle dok im se navodna druga istina ne poruči iz Srbije. Onda sumnja i nepovjerenje prema Muslimanima postaje obaveza i gotovo patriotska dužnost. Slijede stereotipi u vezi sa Kosovom, ili Hrvatima kao tobožnjim i crnogorskim neprijateljima.
Odatle do ponovne parole "Za kralja i otadžbinu" nije daleko. Naravno, za tuđeg kralja i veliku Srbiju u kojoj nema Crne Gore! Što danas znače pozivi na rat do istrebljenja za zajedničku državu ako i vrapci znaju da u tome zajedništvu Crna Gora ne može ostati ravnopravna? Ili će biti formalno ravnopravna samo do sljedeće krivine? Glavno je da se borba protiv crnogorske nacionalne i državne emancipacije može pokriti "moćnom" parolom borbe za zajedničku državu. Zvuči dovo-ljno patetično da se, navodno, za sličan cilj valja žrtvovati. Što se vatrene pristalice zajedničke države ne biše zadovoljili savezom suverenih država, ako im je toliko stalo do bratske sloge dva naroda, koje značajan dio crnogorske opozicije silom hoće da pretvori u jedan?
Potpisnik ovih redova se nerado, ali neizbježno sjeća mudrih riječi Komnena Cerovića: Kad Crnogorac izdaje čini to ne radi izdaje, Bože sačuvaj, nego u ime "velikih" ideala i zvečećih riječi. Izdaja u ime patriotizma! Stereotip po kome su se crnogorski četnici borili "Za kralja i otadžbinu" do bola je smiješan. Čijeg kralja i čiju i kakvu otadžbinu? Što da kažemo na ratne pokliče "Za Kosovo" čiju polovinu teritorije su Crnogorci 1912. sami oslobodili, ili osvojili, pa su ih braća otuda istjerala? Što da kažemo za Bregalnicu u kojoj su Crnogorci hrabro i gotovo goloruki jurišali i ako im je često, i namjerno, izostajala obećana artiljerijska podrška? Što su, uostalom, tamo i tražili? Što, konačno, da kažemo o ovoj vrsti crnogorskih stereotipa kojima, izgleda, nema lijeka?
Danas se borba protivu Crne Gore, protivu svakog njenog subjektiviteta i samosvijesti, zaogrće u ruho patriotizma! Patriotizam samouništenja, ili podsvjesna težnja za vlastitim marginalizovanim, da ne kažemo ropskim položajem?! Nekad se, kad je jezik bio mnogo precizniji u označavanju određenih pojmova, takav politički program nazivao veleizdajom! Crnogorska tragedija odavno postaje očigledno sredstvo u nastavi u mnogim zemljama, ne samo iz južnoslovenskog okruženja.
Rajko CEROVIĆ
Боже сачувај
ako sada raspisu referendum cisto sumnjam da ce Milovi da pobede 