Forum Klix.ba

[img]http://sarajevo.bih.tripod.com/sawithlove/mediadani.gif[/img][color=white]__[/color][size=150]Broj 431 - 16.09.2005.[/size] wrote:Svijet: New Orleans, dan nulti

Dnevnik iz potopljenog grada

Emir Hrnjić, Bosanac kojem je uragan zajedno sa New Orleansom potopio i budućnost, za Dane piše svoj dnevnik užasa

Dva dana ranije: Subota, 24. august, New Orleans
Katrina dobija na snazi. Do kraja dana se očekuje uragan kategorije 4 - potencijalno smrtonosan za New Orleans i njegove građane. Grad je okružen vodom i nalazi se ispod nivoa mora. Ta neprirodna ravnoteža se održava sistemom nasipa koji čine obruč oko grada sprečavajuci prodor vode. Tulane univerzitet otkazuje nastavu do četvrtka. Nije problem, izdržali smo mi slične uragane. A znamo i medije - preuveličavaju radi gledanosti. Kako ih samo nije sramota. Sjetim se uragana Ivan prošle godine, kad sam 24 sata vozio do Houstona pet milja na sat. Ili je bilo šest. Prespavao u autu, potrošio gomilu para na hotele i gluposti, a uragan zaobišao New Orleans. U zadnjoj minuti skrenuo na Floridu. Tako uvijek bude; zadnji minut je najbitniji. Odlučujem ostati, mada me sumnja lagano obuzima. Gabi me zove na večeru u Delmonico, poznati njuorleanski restoran. Tu je njegova djevojka Deb i još par ljekara. Je li uvijek ovako poluprazno, ili… Lagana tenzija se provlači između zvukova klavira. Je li umišljam da je jazz pijanista pomalo nervozan? Kroz glavu mi odzvanja - "should I stay or should I go".

Dan ranije: Nedjelja
Budi me telefon. Katrina je dosegla kategoriju 5. Mnogi su napustili grad, zovu i mene. Moja koleginica Cindy ima nepogrešiv instinkt u ovakvim situacijama. Kaže, ostaje u gradu. Smiruje me, nikad ne pravi pogrešne odluke. Zašto ja nemam taj talenat? Još nekoliko poziva. Svi odlaze, čude se mojoj hrabrosti. Ja se čudim njihovoj gluposti. Palim TV i vidim gradonačelnika Nagina sa suzama u očima. Moli, plače, preklinje stanovnike New Orleansa da napuste grad. Okrećem par brojeva. Svi moji prijatelji odlaze. O Bože, da li griješim? Minut nakon što gradonačelnik izda naredbu o obaveznoj evakuaciji, Cindy zove. Kaže, vrijeme je. Idemo na Floridu, tamo je sigurno. Nedavno sam bio u Destinu. Emerald Coast, najljepša plaža u Americi. A možda i nije najljepša ali je najbliža. Rezervišem sobu preko interneta i počinjem pakiranje. Majice, papuče, donji veš. Gdje su mi kupaće? Uvijek nešto zaboravim. Pokupim pasoš i kreditne kartice. Pakujem svoj novi fotoaparat i tek kupljeni tronožac. Bar da se malo provedem u ovih par dana na Floridi. A bit će i dobrih slika. Pakujem i laptop. Omnia mea mecum porto. Sve što imam nalazi se u laptopu.

Benzina polako nestaje na mnogim pumpama. Čekamo u redu, svi su isfrustrirani. Grad se neprimjetno pretvara u pustaru i doima se jezivo. Pick-up truck sa majkom i desetak djece ide preko reda. Nemam srca da se bunim. A, malo mi je i neugodno; jedini sam bijelac u blizini. Svi su već otišli, samo su ostali najsiromašniji i najtvrdoglaviji.

Saobraćaj mili. Interesantno kako su svi smireni. Nakon više sati izađem iz Louisiane i dočeka me prvo iznenađenje - autoput kroz Mississippi je zatvoren. Očekuje se "storm surge". Vozimo na sjever; mrak je pao i strah me je. Krajevi oluje nas dotiču. Prolazimo kroz kratke pljuskove i oluje. Ništa se ne vidi. Na zadnjem mostu prije Destina upadam u veliku baru nasred autoputa. Nakon suludog filmskog manevra u stilu Nicolasa Cagea, auto se zaustavi i ugasi. O, ne, samo to ne. Sve da, samo to ne. Šta da radim ako auto crkne? Da li da guram ili da nastavim pješke? Da li da zovem pomoć? Je li hitna služba radi u ovakvim situacijama? Nakon nekoliko pokušaja upalim auto i krećem. Hotel je odmah preko mosta. Čudi me što nema parkiranih auta. Poruka na vratima kaže: "hotel je evakuiran zbog blizine okeana". Je li mene ovo neko zajebava? Osjećam se kao u filmu sa lošim scenarijem. Tješi me što glavni lik obično preživi. U Destinu nema nijedna slobodna soba. Drama se nastavlja, pravac Panama City. Scenarij mi se sve manje sviđa. Nisam siguran ni u hepiend. Oko pet iza ponoći stižemo u Panama City i nalazimo jeftinu sobu sa vlažnim podom, smrdljivim zavjesama i pogledom na okean. Ne znam ima li bubašvaba. Okean bjesni, oblaci prijete, valovi upozoravaju. Katrina je na vratima New Orleansa. Zašto uraganima daju tako fina imena? Prvi sunčevi zraci se provlače kroz memljive zavjese. Nulti dan se rađa.

Dan nulti: Ponedjeljak
Budim se nakon par sati i gledam TV. Prve vijesti javljaju da je Katrina skrenula ulijevo u zadnji minut i da je spala na kategoriju 4. "New Orleans pošteđen najgoreg", blješti sa TV-a. Sretan sam, idem spavati. Zadnji minut je najbitniji, kažem vam. Dva sata kasnije ponovo se budim. Nasipi su popustili. Zašto ne ponesoh svoje CD-ove? I kožnu jaknu? TV javlja da je grad još uvijek u dobrom stanju uprkos popuštanju nasipa. Idemo na večeru u restoran morske hrane. Ostat ćemo par dana dok se situacija ne smiri.

Predsjednik Bush je danas posjetio senatora McCaina i čestitao mu 69. rođendan.

Dan prvi: Utorak
Nasipi su totalno popustili i grad se puni vodom. Voda prodire u sve dijelove grada. Je li moguće? Da li je ovo "perfect storm"? Da li je ovo ta oluja koje smo se bojali godinama. Da li je ovo kraj New Orleansa? Posmatram nesretnike koji su ostali. Žao mi ih je, žao mi je grada. Žao mi je onog predivnog duha koji me je tako često podsjećao na Sarajevo. Žao mi je onih ljudi i one arhitekture i originalne muzike. Žao mi je karnevala, obnaženih grudi i šarenih perli. Voda prodire u sve dijelove grada. Nema spasa. New Orleans je ispod nivoa mora. Na sjeveru je jezero Pontchartrain, na jugu rijeka Mississippi. Sve nestaje, čitav grad, čitav svijet, čitav jedan mikrokosmos. Je li sramota plakati u ovakvim situacijama? Nemam pojma - niko me ne gleda.

Gradonačelnik traži pomoć. Situacija u gradu je alarmantna. Zovem kao lud. Gabi i Deb su u bolnici, Denise je ostala u kući sa prijateljima. Telefoni ne rade. Zovem prijatelje za koje ne znam gdje su. Nikog ne mogu da dobijem. Panika. Šta da se radi? Šaljem SMS poruke, niko ne odgovara. Tulane e-mail ne radi. Proglašavam sam sebe odsječenim od svijeta i prijatelja.

Konačno dobijam SMS poruku - Denise je izašla, totalno je istraumatizirana. Odlazi nazad u Njemačku, dosta joj je svega. Potpuno je shvatam. Gabi i Deb šalju poruku - u bolnici su, čuva ih nacionalna garda. Javljaju se i ostali iz Houstona, Atlante, Baton Rougea… Smirujem se, svi su živi.

Zovem sestru. Avaz je objavio da mi je kuća uništena. Ljudi je zovu, pitaju šta se dešava. Nisam ljut, bar piše da sam ja dobro. Preselili smo se u sobu sa kuhinjom. Pod je suh i zavjese su čiste. Bojim se da ostajemo bar dvije sedmice.

Predsjednik Bush je danas svirao gitaru sa pjevačem country muzike Markom Willsom. Još uvijek je na odmoru u Teksasu.

Dan drugi: Srijeda
Krađe. Pucnjevi. Silovanja. Ubistva. Otmice. Grad se pretvara u zonu bezakonja. Anarhija. Divlji zapad. Predsjednik Bush govori o Katrini. Uopće nije svjestan situacije. Svakako niko iz New Orleansa ne glasa za njega. Pogotovo ne oni koji su ostali u gradu. Federalna pomoć nije ni na pomolu. Jedan je političar predložio da se New Orleans izgradi na drugom mjestu. Retardiranost nije osobina samo balkanskih političara.

Konačno dobijem Gabija. Sve je u redu, nadaju se evakuaciji. Nema vode, ni struje, bolnica je u očajnim uslovima. Osamdeset hiljada ljudi je zatočeno u New Orleansu, 30.000 u Superdomeu. Neko je pucao na helikopter za evakuaciju. Osjećam tjeskobu i glava mi je teška. Povraća mi se.

Na putu prema hotelu izgubim kontrolu nad autom, udarim u ostrvo na cesti i uništim tank za ulje. Samo mi je to još trebalo. Auto se ne može voziti; ostavljamo ga na cesti. Zamolimo jednu gospođu da nas odveze kući. U velikoj je gužvi, ali zove nam taksi i nudi novac - 50 dolara je više nego dovoljno. Odbijamo novac. Možda nismo trebali. Vozimo se nazad u taksiju. Jako me je stid moje nesmotrenosti. Šutim, bijesan sam na sebe. Nesreća nikad ne dolazi sama.

Državni sekretar Condoleezza Rice je na trodnevnom odmoru u New Yorku. Danas je posjetila predstavu na Broadwayu.

Dan treći: Četvrtak
Kuhamo ručak. Našli smo i pozivnicu za besplatnu večeru u metodističkoj crkvi. Cindy je budist, ja sam musliman. Ići ćemo čim popravimo auto. Čim je čuo da smo iz New Orleansa, mehaničar mijenja ton. Pita gdje je auto. Dolazi u hotel po ključ, šlepa auto do svoje radionice, naručuje dijelove. Sve će biti gotovo do sutra. Ništa se ne brinite. Bit će New Orleans ponovo na svojim nogama.

Državni sekretar Condoleezza Rice je i dalje na odmoru u New Yorku. Danas je posjetila US Open i družila se sa Monikom Seleš.

Dan četvrti: Petak
Auto dolazi pred vrata hotela. Mehaničar Henry je "old school guy". Žao mu je New Orleansa. Bio je na Bourbon ulici. Žao mu je Francuske četvrti. Duboko saosjeća sa nama. Daje nam ključ od auta. Sve je besplatno - uključujući šlepanje i dijelove. "God bless" i odlazi. Čini mi se da sam vidio suzu u njegovom oku. Nisam siguran, bilo je jako sunce.

Vozimo u metodističku crkvu. Niko nas ne pita za religiju. Svi su jako sretni da nas vide. Ima više volontera nego izbjeglica. Jako sam dirnut. Mnogi Amerikanci su dobri ljudi. Spremni da pomognu u teškoj situaciji. Svi su ljudi u principu dobri. Vlade su te koje ne valjaju. Dobijamo listu besplatnih stvari za izbjeglice.

Predsjednik Bush je izjavio da je zadovoljan reakcijom federalne vlade na tragediju New Orleansa.

Dan peti: Subota
Gabi i Deb su evakuirani u Teksas. Bar se nešto pozitivno događa. Cindy ide na Carnegie Mellon univerzitet. U zadnjoj je godini disertacije; vrlo senzitivan i bitan period. Ja sam svoju odbranio i predao prije dvije sedmice. "Three Essays in Investment Banking." Moj rad "IPO Underpricing to Buy Holding" nailazi na pozitivne reakcije u akademskim krugovima. Tulane mi je nedavno ponudio mjesto profesora. I prvu platu sam dobio, mada predajem tek na proljeće. Uragan je zajedno sa gradom potopio i moju budućnost. Nowhere Man in No Man's Land.

Par univerziteta sa Juga mi je ponudilo da dođem. Mene interesuje Washington DC. Tamo su Riđanovići, zovu me da dođem od prvog dana. Gile i Adi su zvali, nude smještaj. Softa je u New Yorku. Zove da dođem. Odlučujem se na put u DC - 1.500 kilometara.

Na TV-u javljaju da je Kongres odobrio novi paket pomoći. New Orleans je klinički mrtav, ali borba za njegov život ne prestaje. Spremam se na put na sjever. Nemam puno stvari sa sobom. Sjetim se pjesme benda Papa Roach: "Take my money, take my possessions, take my obsessions, I don't need that shit."

Dan šesti: Nedjelja
Emory univerzitet u Atlanti i Maryland univerzitet u Washington DC-u mi nude da pređem kod njih; makar privremeno. Tulane će ponovo biti "Harvard Juga", sanjam to veče. Neke stvari se dešavaju izvan naših moći.