pitt wrote:
Ma mene najvise ubi aritektonski dizajn tih dzamija. Ma ne znam ti kakva da je fahdova 9meni kich zesci) nikad mi nece biti ljepsa od begove, ferhadije, Aladze, Ali Pashine, itd.
evo onda nesto za tebe
Od vječnosti do kiča
Naše vrijeme u postindustrijskom svijetu, zahvaljujući u velikoj mjeri i tehničkim mogućnostima, karakterizira na svim poljima fenomen koji se označava svekolikom estetizacijom svakodnevice. Sve se postavlja na scenu. Svi sadržaji, značenja i poruke artikuliraju se, izražavaju i prenose vizualno. Na djelu je vladavina estetskog pristupa svim područjima životnog svijeta.
Ako ova štura natuknica valjano označava našu postmodernu duhovnu situaciju, onda još više na važnosti dobiva pitanje kritično oskudnog osjećanja za lijepo i ljepotu, za umjetničko, za estetsko u našim današnjim prezentacijama sadržaja, značenja i poruke islama.
Naša današnja preovlađujuća predstavljanja islama uopće ne smjeraju na ljepotu kao njegovu bitnu dimenziju, životni sadržaj, privlačnu snagu.
Na drugoj strani, univerzalnost, božansko izvorište, nadnaravnost, nedostižnost, čudo, istinitost islamske/kur’anske poruke u samom Kur’anu predstavlja estetički koncipiran izazov ljudima: «Ako, vi sumnjate u ono što smo objavili našem robu, vi načinite jedno poglavlje slično njegovu...» (Al-Baqara, 23) Jednostvano: istinitost i vjerodostojnost Kur’ana (islama) dokazuje se njegovom ljepotom. Riječ je o istoj onoj ljepoti koja je osvojila srce velikog Hazreti Omera koji je, prema svim historijskim predajama, iako se njima bio zaputio s neprijateljskim namjerama, prihvatio islam čuvši muža svoje sestre kako divno uči Kur’an.
Kakvo je naše predstavljanje islama? Kakva je naša slika islama? Kakvo je naše javno, kulturno, estetsko predstavljanje islama? Kako mi danas ideju, poruku i sadržaj islama činimo vidljivima, prisutnima u vremenu i prostoru? Imamo li uopće sluha za islam kao ljepotu?
Ima mnogo primjera ‘estetike ružnog’, kiča, primitivizma, elementarnog odsustva osjećanja za lijepo u našim predstvljanjima islama. Ovdje se ograničavam na nekoliko takvih primjera.
Pogledajte naše stripove. Naprimjer, «Hadži Ševko i hadži Mefko», koji je dugo vremena objavljivao Preporod. To je strip koji nudi, u najkraćem, opskurnu sliku – image islama. Teško je uopće shvatiti s čime i kakvu vezu imaju ovi neslano šaljivi tipovi iz ovog stripa, osim što sugeriraju neki naš paralelni podsvijet ili polusvijet. U navedenom primjeru događa se ono što imamo u većini naših slikovnica s islamskom tematikom u ovoj našoj inače oskudnoj književnoj i izdavačkoj produkciji. Većina takvih publikacija predstavlja islam u povijesno mrtvom i geografski stranom ambijentu. Naprimjer, umjesto s voćkom koja se zove šljiva i uspijeva u Bosni, te slikovnice najčešće idu s hurmom koja uspijeva u arapskom svijetu. (To da hurma ne uspijeva u Bosni valja se uzeti kao činjenica i u prenesenom, civilizacijskom, a ne samo agronomskom smislu.)
Izložba islamske umjetnosti koju kulturni centar IR Iran i Rijaset Islamske zajednice već dvije godine organiziraju u Sarajevu predstavlja veliku blamažu. Izložba se održava u arhitekstonski reprezentativnom prostoru povijesne jezgre glavnog grada Bosne i Hercegovine, Kuršumliji medresi i Hanikahu. I to umjetnost Islamske Republike Iran, dakle, zemlje sa slavnom umjetnošću i umjetničkim naslijeđem. I upravo zbog tog ta izložba boli. Pa, ko nije vidio, ne može mu se opisati. To je manifestacija užasnog kiča i vašarskog mentaliteta. Zamislite samo, Hanikah i Kuršumlija medresa: šatori, plastika, jeftino isprintani plakati, kičasta stiropona simulacija Kabe i druge slične improvizacije usred kamenih lukova Hanikaha i metafizičkog mira atrija Kuršumlije medrese – sve to skupa izgleda kao kad biste HECOPROM pijacu ili neku kinesku prodavnicu locirali u harem Ibn Tulunove džamije.
Arhitektura naših novosagrađenih džamija predstavlja priču za sebe, malo veselu i malo tužnu. Veliki broj novosagrađenih džamija potpuno strši u arhitektonskom, civilizacijskom i geografskom ambijentu naše zemlje. Disproporcionalna visina velikog broja munara izražava neki prkos koji je potpuno stran našoj islamskoj graditeljskoj tradiciji i vjerskom osjećanju. Mnogi džamijski enterijeri ‘ukrašeni’ su s estetskim ukusom jeftine pijačne robe drečavog blještavila. Ezani se često oglašavaju putem preglasnih, bučnih razglasa, bez elementarnog osjećaja za mjeru i ljepotu.
Uz ramazan svaku večer imate priliku gledati kako je, naprimjer, ‘ukrašena’ prelijepa Alipašina džamija u Sarajevu svjetlosnim efektom malih električnih sijalica čijom gustom mrežom se zastre i na taj način sakrije od pogleda oka upravo ono najljepše te džamije – ulazni trijem koji čini savršeni niz lukova i stubova.
Na drugoj strani, suprotno našem preovlađujućem provincijalizmu i odsustvu sluha za lijepo, po svom sadržaju, uvjerljivosti i vjerodostojnosti poruke, inscenacija „Srebreničkog inferna“ Džemaludina Latića predstavlja autentičniju islamsku poruku od svih naših mevludskih mehaničkih i rutinskih repeticija. Kao što Džemalove ilahije, i ne samo njegove, snažnije dotiču dušu velikog broja mladih ljudi nego sve naše hutbe i vazovi zajedno.
dz.hodzic
