Dusa balkanska
(nemam pojma ko je napisao, ili se bar ne mogu sjetiti u ovom trenutku, ali savrseno dobro znam kome je namijenjena. Prepoznace se, bar se nadam.)
Postoje neke neslucene dubine u oceanu nasih snova i nasih sjecanja
i postoje neke vjecite slike u besmrtnosti nase proslosti.
Postoje, neki neponovljivi i slatki mirisi naseg djetinjstva i nasih tajni.
I postojimo mi u svemu tome.
Nepobjedivi i uvijek prokleto nespremni za sva nam nametnuta zla,
za sve obmane i sve prevare.
Nicim zasluzene i bez odjeka.
I gledam ove snjegove tudje, strane daljine i nebo sto ledi.
I gledam sebe u svemu tome, malog i nemocnog, u neshvatljivim mi
zajebancijama nekih kosmickih, nazovi zakona, gdje mi drugi neko,
sudbinu kroji.
Nesto smrdi i nesto nije u redu!
Ne moze biti, a da nismo krivi!?
Samo gdje?
Gdje pogrijesismo tako silno, pa nam se i divljaci sada smiju?
Mozda jer ne znamo stati kada volimo i pretjerujemo cak i kada mrzimo.
Mozda uvijek pomalo volimo cak i one koje mrzimo, a mrzimo.
Boze !
Boze me sacuvaj, sve one za koje nam se cini, da volimo?
Mada ja ne bih sada, i nikada vise, po pravdi i nepravdi nedostiznoj
nam kopo, jer i crnci vec znaju, ko je prvi zarivo.
I ne bih se ponovo i uzalud mirio - jer ne daj ti Boze ponovnog rata!
Ne bih vise ni o slicnim razlikama, ali ni o razlicitim slicnostima, mada
nam sve to u podsvijesti i u nasem bicu lezi.
I kao zmija u njedrima, prijeteci spava.
A mozda nam surovi Balkan, poneke odgovore daje?
Jer sada vec, i poslije svega, uopste nisam siguran da i oni drugi, samo
da su mogli, ne bi cinili kao i oni prvi i treci, ili da onaj treci nije cinio
isto kao onaj prvi ili drugi, samo sto mi to ne znamo, ili ne zelimo da
znamo?
Hmm... mozda ima neceg u tom racunu?
Mada ni tu ne treba pretjerati, jer od silnog racuna, ponekad zaboli glava.
I sto je jos gore, zaboli dusa.
Ova nasa...
Balkanska.
Sva nasa stremljenja, svi nasi usponi i padovi, nikada ne pokrivene kuce
i vjecito nedorecene misli, ostale su negdje daleko iza nas, oskrnavljene,
otete od smisla, poharane i ponizene.
E, onda dodje neko cudno vrijeme i svi se mahom okrenuse Bogu,
nadajuci se i iscekujuci odgovore s neba.
A sve ono u fazonu, nismo mi. Oni su prvi poceli!
Medjutim i to bijase kratkog daha.
Onda... zaboravismo i na Boga, pomalo ljuti i kivni, cak i na njega.
A potom tisina...
Tisina koja razvaljuje mozak i koja se hinjski pretvori u ravnodusnost.
Refleksija neizvjesnosti i straha, uokvirena u krvavu sliku neba dok
place i cekajujuci, jos uvijek cekajuci.
Mozda nas?
Ko zna?
Toliko je toga u nasim malim i kratkim zivotima nedorecenog i nikada do
kraja, objasnjenog. Toliko toga je nedovrsenog i zato mi nekako prirodno
zvuci ta njezna misao, da nas zaista negdje, neko ili nesto, jos uvijek ceka?
Neka klupa, neki grob, neka ulica ili krosnja starog kestena, taj nijemi
svjedok nasih malih tajni i velikih lazi.
Mozda smo se pravo zaletili, pa ih tek tako ostavili?
Mozda ih olako prepustismo zaboravu?
Onako hinjski i umotano, kako samo mi to znamo i umijemo.
Egoisticki i okrutno, isuvise zauzeti samima sobom, brigom, ljubavlju i
mrznjom prema drugima.
Mada je i ovo puko onanisanje rijecima, samo jos jedan bijeg od dragih
nam slika proslosti, slika koje se kao pijavica uvalise u svaku mozdanu
poru, u svaku jutarnju kafu, prvi san i svaki sutrasnji dan.
Znam da bi bez njih bili niko i nista, a kontam nesto - sta smo onda s
njima?
Snovi ne lazu, samo sto ih mi ponekad pogresno kuzimo.
I ne samo snove - i sjecanja mi znamo ponekad malo okrenuti, zavrnuti i
iskriviti, pa hocemo da sve ne bude onako kako je zaista bilo ili ih
skontamo i montiramo onako kako bi smo mi to zeljeli, ili jos gore, kako
danas zelimo da bude!
Eeee care - ne moze to tako!
Sve se zna.
Bosanac si!
I Balkanac.
I nije to bas za neku veliku falu, ali nije ni da se stidis.
Zato, ne pretjeruj ni u jednom, ni u drugom - pogotovo ne u ovom drugom.
Samo onaj koji nikada nista nije imao - taj je zasigurno, uvijek na svome.
Slobodno ponekad pusti mastu na volju i maslaj levatima, tek tako, iz
fazona, ali termije ti, postedi one kojima pripadas.
Mojne stari, gatibo!
Jer i od toga zaboli glava.
I dusa.
Ova nasa.
Balkanska.
Jer sveto je sjecanje na moju i nasu proslost i nemoj je dirati.
Sveto je sjecanje na moju carsiju i ljepotu njene raje.
Kakva je da je, ona je moja.
Mozda je bilo vecih i ljepsih, vrag ce ga znati?
Mada ne vjerujem.
Cisto sumnjam.
Na vratima Bosne i na raskrscu nebrojenih ratova, satkana od medjusobno
i samo naizgled, nespojivih spojeva kultura, ljudi i obicaja i harmonicno
uokvirena u idilicnu sliku sretnog djetinjstva, bila je, jeste i zauvijek ce ostati
riznica nase ranjene duse.
I zato, nikada ne reci da nema nigdje nikoga da te ceka.
Nikad ne reci da ne znas ko si i da bi ponekad volila zaboraviti odakle
dolazis.
Cak i oni, koje danas mrzimo i proklinjemo za ucinjeno nam zlo (ja ih ne
mrzim, meni se samo pomalo gade), uskrsnu u nekoj, zalutaloj nam misli.
Istina, stidljivo, ali eto, i to je nesto.
Jer cudna je ova nasa, glava bosanska u kojoj se izmijesase sve ljepote,
sve njeznosti i strahote minulih dana.
U kojoj se, kao u zacaranom krugu, vrti bezbroj pitanja bez odgovora, o
nama samima, onima sa nama i onima kojih vise nema.
Ali kakva je da je - znam ja, ima u njoj prkosa i volje i snage za pobijediti
sve daljine i sve nesrece, sve svedske snjegove i australijske vreline.
Jer cudna je, lijepa i tanana,
i jos gore, prokleta...
ova dusa nasa,
Balkanska
