Forum Klix.ba

[img]http://www.bhdani.com/stari_site/slike/stare/logo_s.gif[/img][color=white]__[/color][size=134]Broj 428 - 26.08.2005[/size] wrote:Posao i pravda: Muhamed Ušanović, vlasnik Boema, prvi sarajevski ugostitelj koji je policiji prijavio ucjenu domaćih kriminalaca

Ja, Vojvoda, ratujem protiv reketaša!

Prošle sedmice, kao u najboljim filmskim pričama, sarajevska policija je usred lokala Boemi uhapsila dvojicu reketaša. Muhamed Ušanović je nastavio svoj ugostiteljski posao: a onda su počele prijetnje i ponude…

Dženana Karup-Druško

Muhamed Ušanović, vlasnik kluba Boemi, prošle sedmice našao se na meti "reketaša": braće Alije i Faruka Begića. Prijavio je to policiji, ucjenjivače namamio u klopku i dao im novac koji su od njega tražili da bi ga "štitili", a onda prepustio posao policajcima: "opasni reketaši" savladani su za nekoliko minuta i odvedeni u Centralni zatvor.

"Reket" je problem sa kojim se zadnjih godina susreću mnogi, ne samo ugostitelji već i biznismeni, političari, pa čak i obični vlasnici zelenara, a najčešće to ne smiju prijaviti. U policiji ističu da im je najteže otkrivati i dokazivati upravo te slučajeve jer dokaza nemaju, a ljudi neće da svjedoče. Ne treba stoga čuditi što je vijest o ovom događaju odjeknula Sarajevom.

Reakcije su bile različite. Ušanović priznaje: "Jedni su mi govorili: 'Svaka čast! Tako i treba!', a drugi 'Joj, znaš, oni su opasni, nisi trebao…' Jesam trebao i sad to i javno kažem. Čujem ja razne priče, jaki su, moćni, bogati su, imaju veze, imaju ljude… To je sve njihov problem."

50.000 za šutnju

Dalje priča: "Pokušali su sa deset strana da utiču na mene. Političkim linijama, privatnim, rodbinskim. Nudila mi se cifra od 50.000 eura, samo da odustanem od svega." Svima je, kaže, odgovorio: "Ne možemo se dogovoriti iz jednog razloga: ovo nije pijaca da se pogađamo. Ovo je poruka svima onima koji misle da mi mogu uzimati novce za reket. Pare ne dam! Onaj ko želi da mi ih uzme, mora me ubiti. Nadam se da sam ovim potezom rasteretio i neke druge ljude koji su imali slične probleme, ali ih nisu mogli, ili smjeli prijaviti. Nagodbi nema: ima policija, tužilaštvo, sud i nek oni rade svoj posao."

Muhamed Ušanović ugostitelj je 14 godina, ali priznaje da nikad nije bilo teže raditi taj posao kao zadnje dvije-tri godine. "Divim se kolegama koji nemaju petlje da prijave, a radi im se po radnjama svašta: od upada, maltretiranja gostiju, do uzimanja reketa. Jedni dođu da naprave problem, drugi dođu da ih 'tješe' i oni nasjedaju na to - plate po 2.000 eura da ih neko 'štiti'. Ja ne mogu na te grane da se spustim. Ali, ima i drugi problem. Kad se odupreš, ne daš na sebe, prijavljuješ probleme policiji, o tebi se piše i radnja ti dođe na zao glas. Ljudi govore: 'Pa, opet Boemi?' E, nisu opet Boemi, nego sam se ja opet odupro kriminalcima u ovom gradu. Te osobe meni ne mogu uzimati novac, ne mogu mi maltretirati ljude, dirati goste i uništavati ono što ja pravim!"

Priznaje da mnogi ugostitelji plaćaju "reket". Zaštićeni su samo oni koji su "familijarno i politički jaki, koji imaju jaku pozadinu."

Ironija je da su "reketaši" koji su od Ušanovića tražili novac iz dobrostojećih porodica. Ušanović to ovako komentira: "Možda imaju previše i fali im ime."

Neki novi klinci

Sjeća se kako je to bilo prije rata: "Krajem osamdesetih popularni su bili kafići, Lion, Teatar, i tu sam upoznao pravila života po kafanama. Naučiš ko su mangupi, a ko kokošari. Mangup ponese hiljadu maraka, plati račun i još počasti svu raju u kafani. A kokošar potroši 17 maraka i kaže: da potpišem račun. Prije rata u Sarajevu su živjeli neki koji su slovili za mangupe u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Mali Zulić, legenda i veliki mangup, bio je spreman da se pobije sa trojicom i to šakama. Danas više nema šaka. Danas su se pojavili momci koji nose dva pištolja za pasom. Prije rata za to dobiješ tri godine zatvora, sada ga puste za sat vremena i kažu - 'nagodba!' U deset hiljada možda je jedan imao pištolj, a sada od deset hiljada tri hiljade ima pištolj. Izrasli su novopečeni mangupi, koji su '92. godine, kad je počeo rat i kad su mladići ginuli za ovaj grad, bili klinci. Sad imaju po 25 godina, oni su postali 'mangupi', hodaju u grupama i maltretiraju grad. Sva ova moja priča veže se za zadnja dešavanja koja sam ja doživio. Pojavila su se neka djeca koja nemaju cilj u životu, na nekim su tableticama. Droga je uzela maha među omladinom."

Priča i da nijedna metropola sa prostora bivše Jugoslavije nije mogla bez svojih mangupa. Na pitanje da li Sarajevo sad ima mangupe koji imaju autoritet i na koje niko ne smije krenuti, nakon kraće stanke, odgovara: "Ismet Ćelo je za mene veliki mangup. On, kad uđe u ugostiteljski objekat ponaša se kao gospodin. Prije rata, ko je s Ćelom popio kafu to je bila velika stvar, treba biti realan. On je bio Ćelo i sad je Ćelo. Možemo mi njega voliti il' ne voliti, ali on je lik iz filmova. On je frajer."

Dalje priča: "Sad se pojavljuju neki novi momci, hoće nasilno da uđu u radnju, da ne plate, da uđu u trenerci, pijani, nadrogirani… Idu maksuz tamo gdje je tvrdo. Neće niko na nekog tamo momčića. Ne prave se imena na novoformiranim ugostiteljima koji bi sve dali samo da nemaju problema."

Sam protiv svih

Još kao srednjoškolac Ušanović je počeo raditi. Otac je, kako sam kaže, njega i brata rano naučio poslu. "Naučili smo se boriti kroz život, raditi i zarađivati. Krenuo sam s konobarisanjem, tako se u Sarajevu uvijek počinje". I time se bavio naredne tri godine. A onda je otišao na odsluženje vojnog roka.

Kad se vratio, otvorio je sa sarajevskim Bosnaprometom firmu koja se bavila trgovinskim poslovima. To je dobro funkcioniralo dvije godine. Onda su on i brat odlučili da otvore restoran. "Nazvali smo ga po velikom osvajaču Džingis Kanu, ali smo uzeli samo ono Kan." To je bilo '88. godine. Restoran je imao stotinjak mjesta i dobro je radio sve dok nije počela agresija na BiH. Tada nije bio mogućnosti da se radi i, "kao i mnogi drugi momci, uključio sam se u pokret otpora ovoga grada i ove države".

Danas Ušanović u Sarajevu ima četiri radnje i zapošljava 15-tak ljudi. I ne da na sebe. Poznato je da su u Sarajevu već odavno svi "opredijeljeni", jer to skoro da je postao jedini način opstanka, da pripadaš nekoj grupi u kojoj ima bar jedno zvučno ime. Međutim, Ušanović je svih ovih godina uspio ostati po strani, a to ovako objašnjava: "Nisam ni sa kim. Ugostitelj sam i moja je dužnost da svakog dobronamjernog gosta dočekam. Ko god misli da može doći sa nekim lošim namjerama, sa nekakvim problemima, ja to neću dozvoliti."

Ratni biznis

Dolazili su mi Alija Izetbegović, Silajdžić, Bildt…
Ušanovićev restoran Kan dvije godine nije radio, a onda je ponovo otvoren - 1994. O tom vremenu Ušanović priča: - Sarajevo je bilo blokirano, a dolazili su mnogi stranci i osjetila se potreba da nešto radi. Neki ljudi su mi rekli da mogu legalno da radim i uspio sam da to ponovo pokrenem. Napravio sam agregat na kome je radilo pet-šest sijalica. Ugostiteljska usluga je bila kvalitetna i ljudi su počeli dolaziti - od vrha vlasti do običnih građana. Ako si mogao nabaviti kilu mesa nekim putem, isprži. Ako nisi, puru skuhaj. Mogao si popiti dvije pive, različite, a nekad i tri. Meso sam kasnije kupovao legalno: uvozilo se kroz tunel i znalo se koliko se uplaćuje državi, koliko Armiji.

U to vrijeme sam dočekivao i zvanične delegacije. Dolazio je Carl Bildt, koji je tada bio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, kao i masa stranih oficira... Sjećam se kad mi je došao general Ante Roso, vrlo pedantan oficir, pravi gospodin. Došao je zvanično sa pratnjom da ruča. Poslije toga je bio još nekoliko puta. Dolazilo je i naših delegacija. Nazovu me, pitaju: 'Da li bi se moglo spremiti nešto za ručak'. Može. Moram reći da je bilo iks puta i da nema da se plati, a u to vrijeme nije bilo računa. Nikad u to vrijeme nisam imao problema u Kanu. Bez obzira što je bilo ratno stanje, puno je bilo lakše raditi nego danas. Nije bilo apsolutno nikakvih problema, a svi su bili naoružani. Paradoks, sjedi ti sto gostiju, 60 ima pištolj i u redu. Ko ih je mogao razoružati u to vrijeme? Ljudima nije ni naum padalo od svih jada - nema struje, nema vode, opkoljen grad - da pucaju jedni u druge.

Bilo je slučajeva da gosti čekaju po sat vremena da uđu. Dobro se sjećam da su ljudi u to vrijeme rezervisali stolove i po dva dana unaprijed. Pa morali su se ljudi opustiti, a živilo se od danas do sutra. Novi dan, nova nafaka.

Predsjednik Izetbegović je par puta dolazio. Čovjek ima goste, treba ih negdje izvesti, a ja sam u to vrijeme imao mogućnost da primim 10-15 ljudi. Sjećam se dobro da je jednom s njim dolazio francuski publicist koji je puno radio za našu zemlju Bernard Henri Levy. Ja sam ga dočekao, kao i bivšeg premijera, čovjeka za kojeg smatram da je puno uradio za ovu državu i koga ja puno cijenim, to je dr. Haris Silajdžić.

[size=117]Ratna sjećanja[/size] wrote:Vojvoda od Edinburgha

Muhameda Ušanovića u Sarajevu danas svi znaju pod nadimkom Vojvoda. O tome kako je postao Vojvoda, Ušanović priča: "Kad je počeo rat postao sam komandir jedne čete vojne policije, koja je poslije pripala 12 brdskoj brigadi. Mlađa raja iz vojske pitala je: 'Kako ćemo te zvati?', a onda se neko od njih sjetio i rekao: 'Ma, mogli bi i mi imati našeg Vojvodu!' Tako je to krenulo.

Ima 50 generala, ali samo je jedan Vojvoda. To je narodno ime, a ima i Vojvoda od Edinburgha."

manijak1 wrote:Bilo ih je još ali o njima se ne piše .

Fair Life wrote:

manijak1 wrote:Bilo ih je još ali o njima se ne piše .

U naslovu stoji "Prvi sarajevski ugostitelj koji je...", a ne "jedini..."

da pamtis wrote:Svaka cast, ovakvih ljudi nama treba..........

Stari wrote:A koje su to novine napisale....navedi izvor....NY Times?, Gazetta dello sport?...Kozarski Vijesnik.


Budite cijenjeni forumasi malo uvidjavni prema nama dijasporcima...koji nemamo pristup friskoj stampi.

Stari wrote:hoces reci da je to informacija pokupljena sa interneta ...ili ...

manijak1 wrote:Bilo ih je još ali o njima se ne piše .

Stari wrote:Dobro ...hvala

Izvini sto pocesto postavljam veoma nenadarena pitanja i time te zadrzavam u vaznijim poslovima - ovo me je dotuklo čestitam na tako lijepo složenom ŠUKU .

Ismet nije isto što i Ramiz koji je ..........isto Ćelo

OK kontam ...dakle postoje dvojca momaka sa istim nadimkom ... i kao u svim filmovima i pricama ....jedan je pozitivac(tip Gary Cooper) a drugi ne (tip Joe Pesci) .... zajednicki nazivnik im je da su nezgodni u bliskim susretima sa svojim nesistomisljenicima..... i dotle je sve u redu

a Ramiz se malo zakačio s nekim novim klincima

trebam li to tumaciti kao da je Ramiz pozitivac u svemu tomne