#1 Sidran
Posted: 15/08/2005 00:23
Izetbegoviceva izabrana djela vazna su zato sto su kao jedna sehara puna argumenata, puna dokaza o tome kako nikako ne mozemo biti isti, makar koliko Oslobodjenje sa svim svojim genijalnim novinarima ˝tandara-mandara˝ izjednacavalo i u isti sepet trpalo SDS, HDZ i SDA.
(Abdulah Sidran, bosnjacki akademik, na promociji ˝Izabranih djela Alije Izetbegovica˝ u Tuzli; Dnevni avaz)
ZA RAZMIŠLJANJE
Piše: Mirko ŠAGOLJ
13/08/05
Svaka čast, Sidrane!
Od Abdulaha Sidrana čovjek može očekivati i doživjeti svašta: i da napiše dobru pjesmu, i da dobro slaže, i da dobro popije, i da dobro lane, i da se dobro proda... Nedavnu promociju “Izabranih djela Alije Izetbegovića” iskoristio je, između ostalog, i za to da dobro slaže na račun “Oslobođenja” i njegovih novinara i da ih dobro uvrijedi. Kako prenosi jedan dnevni list, poznat po tome da nema rubrike za kulturu a obožava Sidrana, Sidran je na toj promociji optužio “Oslobođenje” da “izjednačava i u isti sepet trpa SDS, HDZ i SDA”, a novinare “Oslobođenja” nazvao “genijalnim tandara-mandara novinarima”.
Sidran vrlo dobro zna ko je ove tri nacionalističke stranke strpao u isti sepet. Kad su osnovane 1990. godine i počele se boriti za vlast, današnji Akademik je tada bio politički veoma angažirani Markovićev reformista i također učestvovao u borbi za vlast, zajedno s Nemanjom (Emirom) Kusturicom, Nenadom Kecmanovićem, Draganom Kalinićem... (Valjalo bi pronaći jedan Sidranov intervju NIN-u iz tog vremena, da bi neke stvari oko njega bile malo jasnije onima koji ga dovoljno ne poznaju). Kad su tri spomenute nacionalističke stranke dobile izbore, tada su se njihovi lideri Radovan Karadžić, Stjepan Kljuić i Alija Izetbegović pobjedonosno zagrlili i - stupili na vlast. Novinari “Oslobođenja” su se zgražavali nad tom činjenicom i kad su upravo ti lideri htjeli da ih stave pod svoju komandu i upregnu u svoja zaprežna kola, energičnim protestima ispred zgrada tadašnje Vlade i Skupštine BiH, i uz podršku demokratske javnosti, taj nasrtaj su odbili i obranili svoju vanstranačku poziciju za koju su se još ranije opredijelili.
Kad je počela opsada Sarajeva, novinari i drugi radnici “Oslobođenja” prvi su probili barikade i došli na svoja radna mjesta u Neđariće. Grad je bio pod opsadom, svi kiosci su bili opljačkani i polupani, zgrada se nalazila bukvalno 100 metara udaljena od položaja Karadžićevih četnika, ali sve to nije spriječilo ove hrabre ljude da svaki dan izdaju novinu i sami je po ulicama grada prodaju. Sidran se može sjetiti, ako hoće, da su najveći redovi u gradu bili za hljeb i za “Oslobođenje”. Mnogi naši sugrađani su mi govorili tada: “Kad vidim da je “Oslobođenje” izašlo, ja sam siguran da četnici nisu prodrli u grad”.
I Sidran je imao svoju ulogu u ratnom “Oslobođenju”. Kad je odlučio da, ko nekad Nazor, izađe na slobodnu teritoriju kroz tunel u Hrasnici, tadašnja urednica “Oslobođenja” Gordana Knežević i ja smo ubijedili Ratni kolegij da nam Sidran sa “slobodne teritorije” svakodnevno šalje tekst, a mi ćemo njemu plaćati po 100 maraka po tekstu. Teškom mukom smo ubijedili kolege da to prihvate, jer su svi tada radili mjesečno za šteku cigareta koja je koštala oko 100 maraka. Da ne dužim, Sidran je, u nastojanju da što više maraka uzme, tek nakon 12. nastavaka stigao do tunela na Dobrinji. Sjećam se, u dva nastavka je opisivao tadašnjeg komandanta Dobrinje Ismeta Hadžića Muteveliju. Cijeli jedan nastavak od 100 maraka posvetio je ćulahu koji je na glavi nosio Hadžić - te kako mu stoji s ove, te kako s one trane, te kako kad ga Sidran, onako nizak, pogleda odozdo... Kad su članovi Kolegija shvatili šta Sidran, zapravo, tim razvlačenjem postiže, ultimativno su zahtijevali da mu se, nakon, čini mi se, 33 nastavka, suradnja otkaže.
I povodom ovog Sidranovog “komplimenta” “Oslobođenju” i njegovim novinarima, sjetio sam se jednog svog razgovora s Rodoljubom Čolakovićem. On je bio došao u sukob s tadašnjim ideologom SKBiH Hrvojem Ištukom oko nakane da se snimi neka ratna TV serija. Pun gorčine, rekao mi je u svom kabinetu u Palati Federacije na Novom Beogradu: “Ali, ja neću kamenom na svoju partiju, ja na svoju partiju ne mogu kamenom.” Tu izjavu sam dobro upamtio.
A, eto, Sidran na svoju hoće i može. “Oslobođenje” je njemu cijelog života bilo neka vrsta partije.
Volio bih kad bi Sidran svoju tvrdnju o tome da “tandara-mandara” novinari “Oslobođenja” u isti sepet trpaju SDS, HDZ i SDA, potkrijepio makar jednim jedinim dokazom. Nemaju novinari “Oslobođenja” uopće potrebe da to rade. Pa, te stranke su se same strpale “u isti sepet” i 1990. i 2004. godina i sad se u njemu nalaze. Kako se koja od njih u tom “sepetu” osjeća i snalazi, to je njihov problem. Najgore je, Sidrane, to što od tog sepeta teško strada - narod.
Bez obzira na sve, ja ću i dalje s merakom recitovati tvoje sjajne stihove iz naših zajedničkih studentskih dana: “Travnjaci mirno, prolazi vojnička majka Šuhra”. Nisi ti jedini umjetnik čiji karakter nije na visini njegovog umjetničkog djela.
(Abdulah Sidran, bosnjacki akademik, na promociji ˝Izabranih djela Alije Izetbegovica˝ u Tuzli; Dnevni avaz)
ZA RAZMIŠLJANJE
Piše: Mirko ŠAGOLJ
13/08/05
Svaka čast, Sidrane!
Od Abdulaha Sidrana čovjek može očekivati i doživjeti svašta: i da napiše dobru pjesmu, i da dobro slaže, i da dobro popije, i da dobro lane, i da se dobro proda... Nedavnu promociju “Izabranih djela Alije Izetbegovića” iskoristio je, između ostalog, i za to da dobro slaže na račun “Oslobođenja” i njegovih novinara i da ih dobro uvrijedi. Kako prenosi jedan dnevni list, poznat po tome da nema rubrike za kulturu a obožava Sidrana, Sidran je na toj promociji optužio “Oslobođenje” da “izjednačava i u isti sepet trpa SDS, HDZ i SDA”, a novinare “Oslobođenja” nazvao “genijalnim tandara-mandara novinarima”.
Sidran vrlo dobro zna ko je ove tri nacionalističke stranke strpao u isti sepet. Kad su osnovane 1990. godine i počele se boriti za vlast, današnji Akademik je tada bio politički veoma angažirani Markovićev reformista i također učestvovao u borbi za vlast, zajedno s Nemanjom (Emirom) Kusturicom, Nenadom Kecmanovićem, Draganom Kalinićem... (Valjalo bi pronaći jedan Sidranov intervju NIN-u iz tog vremena, da bi neke stvari oko njega bile malo jasnije onima koji ga dovoljno ne poznaju). Kad su tri spomenute nacionalističke stranke dobile izbore, tada su se njihovi lideri Radovan Karadžić, Stjepan Kljuić i Alija Izetbegović pobjedonosno zagrlili i - stupili na vlast. Novinari “Oslobođenja” su se zgražavali nad tom činjenicom i kad su upravo ti lideri htjeli da ih stave pod svoju komandu i upregnu u svoja zaprežna kola, energičnim protestima ispred zgrada tadašnje Vlade i Skupštine BiH, i uz podršku demokratske javnosti, taj nasrtaj su odbili i obranili svoju vanstranačku poziciju za koju su se još ranije opredijelili.
Kad je počela opsada Sarajeva, novinari i drugi radnici “Oslobođenja” prvi su probili barikade i došli na svoja radna mjesta u Neđariće. Grad je bio pod opsadom, svi kiosci su bili opljačkani i polupani, zgrada se nalazila bukvalno 100 metara udaljena od položaja Karadžićevih četnika, ali sve to nije spriječilo ove hrabre ljude da svaki dan izdaju novinu i sami je po ulicama grada prodaju. Sidran se može sjetiti, ako hoće, da su najveći redovi u gradu bili za hljeb i za “Oslobođenje”. Mnogi naši sugrađani su mi govorili tada: “Kad vidim da je “Oslobođenje” izašlo, ja sam siguran da četnici nisu prodrli u grad”.
I Sidran je imao svoju ulogu u ratnom “Oslobođenju”. Kad je odlučio da, ko nekad Nazor, izađe na slobodnu teritoriju kroz tunel u Hrasnici, tadašnja urednica “Oslobođenja” Gordana Knežević i ja smo ubijedili Ratni kolegij da nam Sidran sa “slobodne teritorije” svakodnevno šalje tekst, a mi ćemo njemu plaćati po 100 maraka po tekstu. Teškom mukom smo ubijedili kolege da to prihvate, jer su svi tada radili mjesečno za šteku cigareta koja je koštala oko 100 maraka. Da ne dužim, Sidran je, u nastojanju da što više maraka uzme, tek nakon 12. nastavaka stigao do tunela na Dobrinji. Sjećam se, u dva nastavka je opisivao tadašnjeg komandanta Dobrinje Ismeta Hadžića Muteveliju. Cijeli jedan nastavak od 100 maraka posvetio je ćulahu koji je na glavi nosio Hadžić - te kako mu stoji s ove, te kako s one trane, te kako kad ga Sidran, onako nizak, pogleda odozdo... Kad su članovi Kolegija shvatili šta Sidran, zapravo, tim razvlačenjem postiže, ultimativno su zahtijevali da mu se, nakon, čini mi se, 33 nastavka, suradnja otkaže.
I povodom ovog Sidranovog “komplimenta” “Oslobođenju” i njegovim novinarima, sjetio sam se jednog svog razgovora s Rodoljubom Čolakovićem. On je bio došao u sukob s tadašnjim ideologom SKBiH Hrvojem Ištukom oko nakane da se snimi neka ratna TV serija. Pun gorčine, rekao mi je u svom kabinetu u Palati Federacije na Novom Beogradu: “Ali, ja neću kamenom na svoju partiju, ja na svoju partiju ne mogu kamenom.” Tu izjavu sam dobro upamtio.
A, eto, Sidran na svoju hoće i može. “Oslobođenje” je njemu cijelog života bilo neka vrsta partije.
Volio bih kad bi Sidran svoju tvrdnju o tome da “tandara-mandara” novinari “Oslobođenja” u isti sepet trpaju SDS, HDZ i SDA, potkrijepio makar jednim jedinim dokazom. Nemaju novinari “Oslobođenja” uopće potrebe da to rade. Pa, te stranke su se same strpale “u isti sepet” i 1990. i 2004. godina i sad se u njemu nalaze. Kako se koja od njih u tom “sepetu” osjeća i snalazi, to je njihov problem. Najgore je, Sidrane, to što od tog sepeta teško strada - narod.
Bez obzira na sve, ja ću i dalje s merakom recitovati tvoje sjajne stihove iz naših zajedničkih studentskih dana: “Travnjaci mirno, prolazi vojnička majka Šuhra”. Nisi ti jedini umjetnik čiji karakter nije na visini njegovog umjetničkog djela.
