kome se da citati, bujrum ...
preuzeto iz
[ @ ® k z ! n ]
txt by:Boris Buden
Politicki efekt placipicke
Svi se slazu da je Balasevic fenomen. Ali nitko ne zna cega! Je lion ostatak proslosti, nekim cudom ponovno ozivjeli fosil iz jugoslavenskihpradavnina, ili je tajna njegova neosporna uspjeha u superprilagodljivostinovom vremenu? Je li taj Balasevic dakle svjedok nase sadasnjosti, propjevaliduh vremena, mozda cak vjesnik neke nove buducnosti ili tek fetis jugonostalgijecija je sva atraktivnost suvenirske naravi, u sjecanjima na bolju proslostkoje ova postjugoslavenska megazvijezda umije svojim pjesmama iznova probuditiu ljudima?
CRY BABY + "Svidja nam se. Volimo njegovu muziku.Njegove pjesme nas poticu na plakanje", izjavljuju dvije tinejdzerkeiz Splita, upitane zasto su dosle na koncert u Ljubljanu. Jedan nesto starijimuski posjetitelj objasnjava: "Samo je pitanje vremena kada cu se rasplakati- na pocetku, sredini ili na kraju koncerta". Zasto placu ovi ljudi?Za cim rone te svoje suze? Za bivsom drzavom, Jugoslavijom? Je li moguceda je sjecanje na zivot u toj propaloj Jugoslaviji danas tako intenzivnoprisutno i u tinejdzera? Cmizdre li i oni za izgubljenimprivilegijama komunistickog sistema, za mocnim polozajima koji su im s demokracijomi nacionalnim oslobodjenjima oteti? Zar i ovi sasvim mladi ljudi ne moguzaboraviti Tita, nakon cije smrti su se rodili, ni sve one blagodati samoupravnogsocijalizma koje su vec kao djeca nadzivjeli? Zar su jugoslavenske osamdesetesa svojom inflacijom i stagnacijom, politickom, moralnom i intelektualnomdekadencijom, s Kosovom, s novim nacionalistickim masama i njihovim hohstaplerskimvodjama, tako savrsen okvir za reminescencije na sretno djetinjstvo? Apsurdnoje danasnje tinejdzere optuzivati za jugonostalgiju. Balasevic nije, sasvimsigurno, fenomen jugonostalgije kako bi htjeli njegovi politikantski kriticari.Ali nostalgija je tu. Ondje gdje se u prvi plan progurao ovaj raspekmezeni,u suzama razmoceni kic-sentiment, na djelu i ne moze biti nista osim nostalgije.
DE NOSTALGIA VULGO + Ali sto je zapravo nostalgija?Najprije, ona je nesto upravo trivijalno sveprisutno u zivotu ljudi od davninado nasih dana, a povrh toga, u kulturnom vidu i pokretacki afekt najvecihumjetnickih djela covjecanstva. Jos je Odisej Homerov stvoren kao junaknostalgije. Na njene tragove naici cemo posvuda u evropskoj kulturi i civilizaciji.Ona je na neki nacin i sama evropsko kulturno dobro. Od sedamnaestog sestoljeca medjutim nostalgija osamostaljuje kao neka vrsta psihicke bolesti,kao takozvana "svicarska bolest" (Heimweh). Bolnoj ceznji za dalekom,ponekad nepovratno izgubljenom domovinom podlijegali su tada veoma cestoupravo svicarski vojnici na sluzbi u inozemstvu. O tome kako razorno mozedjelovati nostalgija na drustvene veze, posebice na kompaktnost vojnih postrojbisvjedoci nam jos Russeau. On 1764. opisuje slucaj svicarskih placenika uFrancuskoj kojima je pod prijetnjom strijeljanja bilo zabranjeno pjevatiu sluzbi pastirske pjesme iz domovine, "... jer su one koji bi ih culi,ove pjesme navodile na plac, dezertiranje ili cak tjerale u smrt."Da je Balasevic fenomen ove vulgarne, kulturnopovijesno sveprisutne nostalgije,tako nesto pomislio bi, da je ziv, Miroslav Krleza. On bi fenomen Balasevicnajvjerojatnije opisao ovim rijecima: Od pamtivijeka place taj evropskicovjek za svojim izgubljenim rajem, na brodu za Itaku, usiju zacepljenihvoskom, gluh i slijep za svijet oko sebe slijedi on zov neke svoje Penelope,slama se od ceznje za dalekom domovinom u blatnim rovovima oko Meinza, zaopsade godine hiljaduosamstoitrinaeste, kada je, kako kazu, nostalgija pokosilavise vojske no tifus pjegavac i neprijateljska karteca zajedno, grci seu suzama taj nostalgicni nesretnik evo vec drugo stoljece po evropskim psihijatrijama,pod hipnozom i ledenim tusevima, pod elektrosokovima i sedativima, pa svedo nasih dana kada u rusevinama sarajevskim, zgruvana medju bosanskim brdima,zaboravljena od Evrope, svijeta i vlastite buducnosti oplakuju djeca jedneizgubljene generacije sudbinu stanovitog Vase Ladackoga, pojave nestvarne,fantasticne, stvorene jeftinim opsjenarskim trikom iz kicaste ravnicarskemelankolije koja se pusi iz zbunjene glave nekog tamo vojvodjanskog slagermahera.Tako bi govorio Krleza, o nostalgiji kao stimungu koji kao kob prati covjekaod pamtivijeka do nasih dana i o Balasevicu kao efemernoj nuspojavi ovogmetapovijesnog osjecaja.
LOVE STORY + Ali svijet se u svojoj povijesnostiipak mijenja, a s njim bogme i nostalgija. Krajem sezdesetih godina ovajafekt otkrila je kulturna industrija i odmah nanjusila silan profit. U Americinaravno. Po romanu Ericha Segala snimljen je 1969. Love Story (Ali MacGraw& Ryan O'Neal). Ova mozda najbljutavija melodrama filmske povijestinajprije je prodala pet milijuna primjeraka knjige, dvadeset puta vise ljudidovukla u kino dvorane, okrenula nezamislivu lovu na soundtracku i kompletnooblikovala modu s pocetka sedamdesetih. Da je netko tada anketirao ljudeo razlozima zbog kojih idu gledati taj film vjerojatno bi dobio isti odgovorkao i u slucaju Balasevica: "Samo je pitanje vremena kada cu se rasplakati- na pocetku, sredini ili na kraju". Rijeke suza otekle su iz kinodvorana tih godina kada se, kako je pisao jedan evropski magazin, "sutljivavecina pretvorila u rasplakanu". Time je u fenomenu Love Story vidio"izraz opceg povratka romantici", cistu nostalgiju dakle. Trezvenikomentatori jos tada su medjutim upozorili na drustvene okolnosti pod kojimaje doslo do ove nostalgicne euforije: na traumu vijetnamskog rata koja jeduboko uzdrmala american way of life, na rastuci kriminal, pauperizacijusirokih masa, besperspektivnost mlade generacije i tako dalje. Sentimentalnapricica o nesretnoj ljubavi mladog studentskog para izisla je u susret latentnojpotrebi za uporistem u nekoj cvrstoj emocionalnoj vezi izrazivsi na tajnacin pritajenu ceznju sirokih masa. Nema li slicnu drustvenu funkciju iona tipicna Balaseviceva prica o momku koji se vraca iz vojske bas na dankad mu se cura udaje za drugoga? Nesretna ljubav na pozadini ratne traume,kriminala, posvemasnjeg osiromasenja i sveopce besperspektivnosti. Ne lezili dakle kljuc za razumijevanje fenomena Balasevic u americkoj Love Story,a ne u navodno strasno opasnoj nostalgiji za bivsom drzavom Jugoslavijom.Od 1972. nadalje nostalgija nije vise samo tradicionalno kulturno dobro,a ni samo neka vrsta psihicke bolesti, nego postaje opci kulturni stimung.Posvuda je prisutna u dobrima masovne kulture: od filma do fotografije,od mode do dizajna, u glazbi, arhitekturi, reklami. Ona ne oblikuje samostanovanje modernog covjeka nego i njegove vrijednosne sisteme; ne utjecesamo na turizam nego i na formiranje opcih stavova o drustvu, politici,moralu... Nostalgija je roba koja donosi profit. Karl Lagerfeld je uz pomocnostalgije povecao sedamdesetih obrtni kapital modne kuce Cloé stri na cetrdeset milijuna franaka. Nostalgija koju izazivaju Balasevicevepjesme, sav taj sentimentalni kic zaliven potocima suza, jest ova suvremenanostalgija kakva nam je poznata od pocetka sedamdesetih. Cilj te nostalgijenije da se docepa objekta za kojim zudi, nego da ostvari odnos prema njemu.Ukoliko dakle u Balasevicevih obozavatelja ima jugonostalgije, onda to nijeona koja hoce ozivjeti propalu Jugoslaviju, nego ona koja tim mladim ljudimaomogucuje da kroz odnos prema bivsoj Jugoslaviji ostvare svoj osobni, emocionalnikontinuitet sa svojom prosloscu. Oni doduse hrane svoje osjecaje - trivijalnouniverzalne - tom prosloscu, ali u njoj niti mogu niti zele zadovoljitisvoje potrebe. Sva se njihova nostalgija realizira na simbolickoj razini,bez posezanja za konkretnim povijesnim kontekstom. Stoga je drustveno znacenjeove postjugoslavenske nostalgije tek sekundarne naravi i to samo u mjeriu kojoj ona iznosi na vidjelo bijedu stvarnosti u kojoj nastaje. Njen primarnikarakter medjutim iskljucivo je kulturni. Balasevic je utoliko cisti kulturnifenomen, nesto po sebi potpuno apoliticno.
POLITICKI EFEKT APOLITICNOSTI + Uzaludan je pokusajda se iz Balasevicevih pjesmica o nesretnoj ljubavi osim suza iscijedi josi neka politicka poruka. Njegovi obozavatelji znaju to jako dobro. Na Balasevicevekoncerte oni odlaze da bi plakali, a ne da bi politicki agitirali. Pa ipak,politicke konzekvence njegovih koncerata nesagledive su! Ne nuzno ondjegdje se odrzavaju. Koncerti u Sarajevu, koji su za prisutne posjetioce prijesvega predstavljali kulturni dogadjaj, svoj su latentni politicki nabojispraznili drugdje, a najvise, cini se, u Zagrebu. Glavni argument protivkoncerata Djordja Balasevica u Hrvatskoj temelji se na sljedecoj tezi: Hrvatskinarod kao zrtva srpske agresije isuvise je propatio da bi danas mogao mirnopromatrati kako jedan srpski pop pjevac u srcu hrvatske domovine pjeva svojejugonostalgicne pjesmice kao da se nista nije dogodilo, kao da nikada nijebilo Vukovara. Rane domovinskog rata jos krvare, ni suze se jos nisu osusilena obrazima majki palih bojovnika, a neki bi da nam nasa hrvatska mladezpred jednim Srbinom usred Zagreba place za propalom Jugoslavijom. Ali nijesamo rijec o pijetetu prema hrvatskim zrtvama, nego i o brizi za sigurnostupravo tog srpskog pjevaca. Bol je preduboka da bi se mogao unaprijed iskljucitikakav kobni incident. Dapace, realno je racunati s njim. Nakon Balasevicevihkoncerata u Sarajevu ovaj argument je nistavan. Ako Sarajevo moze svladatisvoju bol i kao najveca zrtva srpske agresije prihvatiti i pozdraviti srpskogapjevaca, onda to moze svaki grad na svijetu. Ako se Sarajevo moze uzdignutiiznad logike kolektivne krivnje, onda to mora moci svaki drugi grad na svijetu.Pa valjda i Zagreb. Nije Srbin koji u Zagrebu pjeva o nesretnoj ljubavitaj koji ponizuje hrvatske zrtve srpskih zlocina. Najdublje ponizenje nanosiim onaj koji im je kao jedinu satisfakciju za dozivljenu nesrecu ponudiomaniju kolektivna okrivljavanja drugih! Zrtva nevinih ne moze se kompenziratitako da ju se gurne u zlocin nad drugim nevinima. Sarajevo to zna. Ali Zagrebne. Zasto? Odgovor je u tajni politickog efekta kulturnog fenomena Balasevic.Ta srpska i postjugoslavenska pop zvijezda napokon je definitivno provalilahrvatski ideoloski quid pro quo: nije distanciranje od srpske kulture posljedicastvarnih ratnih zrtava, nego su te stvarne ratne zrtve posljedica ideoloskogdistanciranja takozvanih autenticno razlicitih nacionalnih kultura. Nijedakle rat proizveo kulturni animozitet, nego je kulturni animozitet proizveorat! S Balasevicem se u sasvim modernom smislu kultura u nas osobodila neposrednepolitike. U svojoj vlastitoj dinamici postala je ona samostalni faktor kojine samo da izmice politickoj kontroli, nego je u stanju kriticki zahvatitiu ideoloske temelje same politike. Mijenjajuci odnos zamislivog i nezamislivog,Balasevic je kao cisto kulturni fenomen otvorio nove prostore politickihsloboda. Svojim donedavno nezamislivim koncertom u Sarajevu, on je na cijelompostjugoslavenskom prostoru ucinio zamislivim nesto mnogo vise od svog koncertau Sarajevu. Djordje Balasevic je danas ime za najveci postjugoslavenskikulturpoliticki paradoks: s njim na sceni osamostaljena je moderna kulturapostala politicnija od politike same! To je ono cega je Djole fenomen.
******
txt by: Nebojsa Jovanovic
Lazni fenomeni poticu lazna objasnjenja. Ipak, Budenova analiza "fenomenaBalasevic" (Politicki efekt placipicke,Arkzin #6) sadrzi paradoks: premda Balasevic nije fenomen, Budenovo je objasnjenjetoga "fenomena" tacno. Nazalost, ne i dovedeno do konacnog rezultata,koji bi Balasevica raskrinkao kao pojav ovom trenutku i prostoru posve prirodjen,nimalo iznenadjujuci i unikatan. Pokusat cu pojasniti ovaj paradoks, usprkosopasnosti da ovo pobijanje "fenomena Balasevic" budeprepoznato tek kao dokaz vise tog nazovifenomena.
Nema sumnje da su u pravu Balasevicevi obozavatelji koji tvrde kakoon zaista govori/pise/pjeva ono sto misli/osjeca/misli da osjeca. Ali, nijeli sve to odvec vjetropirasto ("Jos sam onaj isti vetropir",kako li vec)? Primjerce, u razgovoru objavljenom u Arkzinu (stara serija#81), povodom mariborskog koncerta decembra 1996., Balasevic tvrdi kakoje "kad je krenula sva ova prica" on "u multinacionalnomNovom Sadu imao kodeks" stovanja svake nacije. Nazalost, u multinacionalnojNeoplanti tada, izgleda, nedostajase Albanaca i Slovenaca koje bi kodeksobuhvatio, ter se Balasevic u romanu Tri posleratna druga ne usteze napisati:"Povod za sve bilo je Kosovo. Zlo je tamo. Nakotili sedosljaci iz susednog mraka, iz zemlje bez istorije, bez ptica, bez slikara,balerina, violoncelista... I to je nesretan narod, ne kazem, ali nismo mikrivi sto su uvek bili nesretni, i ne znam kojoj budali je palo na pametda ih usreci bas sad, i to ovde, kod nas.". I: "A izLjubljane je ispaljena signalna raketa covecanstvu, u vidu moralne podrskeugrozenima... Jebo te zajc, a ja mislio da nema vecih cinika od druzinezvane Treci rajh... Slovenci su cetrdeset i koju godinu tretirali 'juznjake'kao gubavce, ljubili ih za Novu godinu kroz najlon kese i rukovali se snjima srdacno u gumenim rukavicama, ali cim su nanjusili kraj Jugoslavijedobili su iznenadan napad bratstva i jedinstva..." . Niti punodesetljece nakon sto je otkrio kako je, eto, najveci nacisticki grijeh cinizam,ter kako su Slovenci to nacisticko postignuce prevazisli kao od sale, vjetropir-s-kodeksommi iz cinicnog Maribora porucuje kako, ipak, ne treba uopcavati. Uopcavatista, koga? Pa, eto, te Srbe koji su - za razliku od silesije klon-identicnihcinika i neovioloncelanih mracnjaka - "strahovito raznovrsni.Nikad ne mozes neke vojvodjanske Srbe, pravoslavce, usporediti s nekim izKnina, Leskovca ili Sumadije. To su civilizacijske razlike." Pravisvesrpski the clash of civilisations!
Vjetropirasto je tog decembra Balasevic tvrdio i kako u Sarajevuvise svirat nece. Zasto? "Toliko ruznih scena smo videli tamo."I jos: "Nema boja, nema ptica, muzike." Koliko je ovajkoloristicko-ornitoloski izgovor smislen, svjestan je i Balasevic ter gase, objasnjavajuci potom kako mu "ne pada na pamet doci u Zagreb",ne usudjuje ponoviti. U Zagreb, po farbama i ticama opceznan, on naime necedoci sa posve drugih razloga: ne zeli on tamo nikoga "iritirati",niti zeli da neko na njemu "pravi svoje politicke poene".Konacno, njegovo je "poimanje casti posve drukcije" (odcijeg?) i "ta cast ni u jednom momentu nije bila izneverena."Sto ne znaci kako, vjetropirska ta cast, jednom iznevjerena biti nece: "kadbudem stariji, kao Frank Sinatra", "ako budem dobrodosao",itd. Premda ovakvo prenemaganje danas ne upraznjavaju niti seke sa cardas-nogama,ono ima suptilan ucinak - i Balasevic sit, i hrvatski mu obozavatelji nabroju. I pritom ne slute: kad se u sretan cas Balaseviceva satra razapnena hrvatskom tlu, bit ce to ponajmanje zbog njih. Desit ce se to kada hrvatskavlast, poput bosnjacke, dokuci kako se ono sto nudi Balasevic ne razlikujemnogo od onoga sto nudi ona sama. I kad uvidi kako ju Balasevic, glede najvecegbroja pocinjenih grijeha, jedino moze iskupiti!
Nakon Sarajeva i Zagreba Balasevic vjetropiriti pocinje i o Vukovaru.Da pjevat tamo nece, Balasevic i ne pominje. Ideja je, biva, tako ocitoneumjesna da niti ne vrijedi trositi vrijeme i "sapiens" (Balasevicuinace mio izraz) na izmisljanje razloga raznih. No, jedno je sigurno: "Vukovarmora ostati kao spomenik. Ja razumem sve pokusaje i nakane da se restaurirai da se u njega vrati zivot, ali treba ostati kao jedinstveni spomenik nateritoriju Evrope, da se vidi sta su tamo ucinili. Mozda zvucim malo konzervirano,ali ne treba dirati to mesto, (...) tragicno i kobno. Zivota tamo nema."
Nakon ove izjave o Vukovaru postaje zorno kako su izjave o tri gradazapravo simptomaticne. Jer upucuju na glavnu odliku Balasevicevog/balasevicevskog"sapiensa": teznju za zaustavljanjem, smrzavanjem, dehidracijom,plastificiranjem, usoljavanjem, balzamiranjem, kako zelite: princip - konzerviranje- je isti, sve su ostalo nijanse. Cak je i vetropirost posljedica konzerviranja:kako niti vrijeme, niti zbivanja ne haju za Balaseviceva htijenja, to ovajdanas nastoji konzervirati danasnje, bas kao sto je jucer pokusavao s jucerasnjim,itd. Stoga se Balaseviceva pretproslogodisnja izvala o Sarajevu i Balasevicevovogodisnji koncert u Sarajevu uopce ne ponistavaju! "Mozda zvucimmalo konzervirano", vajka se Balasevic. Oh, ta mani, Djordje! Upravosuprotno: ti zvucis posve konzervirano, hermeticki zatvoreno, vakuumirano.Kako u interviewu, tako i u pjesmama. Koje konacno daju i glavni objektbalasevicevskog konzerviranja. Iz perspektive Budenovog teksta, taj je objektcutnja znana kao nostalgija.
Miljenko Jergovic je jednom zgodom napisao kako nostalgija nije zalza prosloscu. Vec: zal za sadasnjoscu koja bi imala biti najpozeljnijimmogucim ishodom proslosti. Balaseviceve pjesme kao da slijede ovu definiciju:ne vape one toliko za prosloscu, koliko prizeljkuju nesto udobniju sadasnjost.Nevolja je (istina, ne i za Balaseviceve obozavatelje) sto bi lagodna tasadasnjost trebala biti ishod nepostojeceg, nemoguceg, fantazmatskog. "Ganutljivost"Panonskog mornara ne potjece iz cinjenice da se Panonskim morem nije plovilo,nego da se nikada nije niti bilo u prilici ploviti. Sta se to zbiva u Lepojprotinoj kceri ter se ova pjesma navodno ne moze saslusati bez da ti suzakrene? Ne zbiva se apsolutno nista: odnos izmedju mladjahnog voajera i lokalneljepotice moguc je koliko i jedrenje pliocenskim vodama.
Dakle, Balasevicu sklona masa ne place jer se u njegovim pjesmamanije zbilo nesto sto se imalo zbiti, ma je krenulo krivo: okrutnost sredine,koban nesporazum, zlo oko, bolest, izdaja, mahnitost i ine stvari zbog kojihtugovati mogu, da prostite, ljubitelji Shakespearea. Cmizdri ta masa zatosto se nista nije niti moglo zbiti, eda bi se to nista ipak zavrsilo krcmom,gubitnickim partijama karata, damama sumnjivog morala, dakle u mizanscenisvakog novokomponiranog hita koji drzi do sebe.
Cutnja koju Balasevic trpi i koju zeli podijeliti sa vjernom mu masomprevazilazi, dakle, i jergovicevsku nostalgiju. Dade li se taj titraj duseuopce imenovati? Nostalgija - nije. Tuga - ne! Ali, ne nudi li sam Balasevicnaziv za zacudnu tu bol: D-moll! Specificna vrst zala koja nastoji konzervirati:sobu nepospremljenu po djevojcinu odlasku ili Vukovar. Kako Balasevic osobnodoprinosi konzerviranju? Dakako: nepjevanjem! Zato danas niti u Sarajevo,niti u Zagreb, ali ako se stvari jedared izmijene - nova cast!
No, sam Balasevic nikad nece biti taj koji ce pokusati izmijenitistvari, nikad nece preuzeti inicijativu, ne, nikad ponuditi nesto skandaloznoi provokativno poput koncerta u gradu bez peradi! Zasto? Zato sto bi toznacilo "iritirati", a Balasevic ne zeli nikoga iritirati. Potom,jerbo je on, oh, tako nemocan, neutjecajan, crno ispod nokta: "ja samjedan tamburas obicni, nemam nikakve kompetencije, nemam kljuc od nekogdetonatora, ne drzim centrale, benzin." Balasevica i osobe koje volenjegove pjesme dozivljavati kao svoje, njih lome vali, nose ih struje, oseke,plime. Oni se ne daju, oni se opiru, ali nikakvim potezom, pokretom, odluke,nego konzerviranjem, istrajavanjem na nepomicnosti, mrtvilu, stasisu. Onivjeruju kako je za otpor dovoljno to sto jos ih ima! I zasto bi se, slabasnii jadni, oni tu nesto kurcili, opirali tudjim naredbama i upinjali oko svojihprava kada neko to odgore vidi sve, povlaci konce, igra se, postavlja napravo mjesto svako dobro, o zlu da se i ne govori?
Zasto su Balasevic i pristase mu prvaci pasivnosti? Kako im je posloza rukom od toga naciniti "rutinsku stvar"? Zato jer im se "sapiens"tako divno oslanja na fatalizam stada. Kopitarskog. Zao im konja! Znatevec, sibani i psovani ti konji zasluzuju bolju sudbu, ali, avaj, sirotii sirovi, vjecite zrtve, nista ne mogu uciniti da im bude bolje. Za razlikuod drugih, konja na tudjoj strani, koje - premda su pobijeni, silovani,klani-nedoklani, raseljeni, nestali, sludjeni, izgladnjeni - ne treba zalitijerbo su mogli donijeti svoje odluke, presuditi o svojoj sudbi, izabratigospodara koji ne poteze kandziju svako malo. Pravo da budemo konji imamosamo mi! Mi, zrtve! Nase su se cure poudavale, nasa su mora otekla krozklisure, sta je dakle ostalo nasoj prostoj kopitarskoj dusi slavenskoj?Ostala je titula zrtve neodgovorne za svoj udes i ostao je D-moll. Zatopusimo u trube, lupajmo u tambure i talambase, potegni, Cigo, cemane! D-mollirajmo,umjesto da demoliramo!
Zasto pobrojane odlike "fenomena Balasevic" tako opominjuceslice odlikama sadasnjih nacionalnih demagogija? Juznoslavenski nacionalizmipolucuju uspjeh jer se obracaju - kako primjecuje Rada Ivekovic, pisucio Konstantinovicu - "bezlicnoj generaciji ne-subjekata",djeci palanke. Ne obraca li se Balasevic istoj skupini? Uostalom, nije lii on, gradsko dijete zadivljeno i dobrim dijelom poistovjeceno sa paorstinom,upravo olicenje sina palanke, utjelovljenje "tog gotovo-gradjanskog-drustvakoje ima jos duboke korijene na selu s plemenskim referencama (spremnimda ih rekonstruira), ali je vec deklarirano zivotom i radom u gradu"(Ivekovic)?
I sam Balasevic nehoticno potvrdjuje kako s nacionalnim oligarhijamazapravo dijeli zajednicku ciljnu grupu. Opisujuci kako mu "raznedelegacije" hoce preoteti obozavatelje, on tvrdi: "UBeogradu na moje koncerte dodje trideset hiljada ljudi. Ja imam najboljupubliku i znaju (razne delegacije - op. N.J.) da bi na taj nacin mogla dase izmanipulise. Zato su i zahtevali da se regrutujem, jer pazi - Djole,ako je taj dobri decko u uniformi, pa onda mogu svi." Toliko Balasevico stamenosti svoje, uostalom najbolje publike. Demagogiji podlozna masaje demagogiji podlozna masa, ma koliko ona cmizdrava bila.
Oslonjen na takvu masu, Balasevic se samo najrigidnijim nacionalistimamoze priciniti kao "ponovno ozivjeli fosil iz jugoslavenskih pradavnina"ili "fetis jugonostalgije" (Buden). On je prezivio zahvaljucibezmalo istim sredstvima i metodama sto ih i oni rabe: sentimentalizmu,viktimizaciji, konzerviranju, fatalizmu, pozivanju na cast i askurdjela,istrajavanjem na rutini manjeg otpora. Nezainteresiran za subjekt, za cinjenice,za iskustvo, za tragediju. Demolnim cutnjama i konzervansima sklon.
I kao takav - nimalo fenomenalan.
======================================
jos par txtova se moze naci na arkzinovoj stranici
(link)
+ 
= 
