john smith wrote: ↑25/11/2025 01:30
Možda se razlika koju spominješ može posmatrati i kroz motivaciju. Neki umjetnici stvaraju iz unutrašnjeg poriva, iz ličnog iskustva ili potrebe da izraze nešto što ne može ostati neizrečeno. Mislim na one koji bi stvarali bez obzira na sve — bez publike, bez novca, bez priznanja. Njih gura unutrašnji poriv, lično iskustvo (često bol, trauma, fascinacija, opsesija, sjećanje) i potreba da nešto izraze ili “izbace” iz sebe.
Drugi pristupaju umjetnosti kalkulantski: prate trendove, istražuju šta se dobro prodaje i oblikuju rad prema očekivanju publike. Danas je umjetnost često i biznis, pa se prave djela s ciljem da privuku široku publiku, novac i popularnost.
Ni jedno ni drugo ne mora biti “pogrešno”, ali postoji razlika između stvaranja iz potrebe i stvaranja radi tržišta - možda je to ono što si mislila pod umjetnici i “umjetnici”?
A fanovi? Šta bi umjetnost bez fanova? Kome bi se obraćala? Zbog koga bi postojala?
Da li se umjetnost stvara da bi je drugi konzumirali, ili se stvara zbog potrebe za izražavanjem, zbog nagona da nešta iz čovjeka izađe?
Da li se nešta desilo ako niko ne zna da se desilo? Da li je neko ko je stvorio djelo koje niko drugi ne vidi umjetnik ili je umjetnik samo onaj kojem je djelo viđeno i priznato kao umjetnost? Postoji li umjetnost sama ili postoji samo ako je konzumirana?
Ako se stvara zbog konzumacije, da li se kalkuliše da bi ovaj način izražavanja privukao više publike iako nije način kojim bi umjetnik stvarno želio da se izrazi, a suprotno tome je uvod u autocenzuru, ovaj način izražavanja bi od publike stvorio moje neprijatelje ili probleme s vlastima ili probleme sa autoritetima u umjetnosti itd, pa neću tako iako je to način na koji intimno želim da se izrazim?
I šta je, zapravo, umjetnost, kako se "izračuna" da je Čiča Gliša kada ga neko nacrta samo dječija brljotina, a kada ga istog takvog nacrta neko drugi onda je pogled na čovjeka kojem je skinuta ne samo odjeća, nego i meso i time je čovjek ogoljen do svoje stvarne suštine, dakle umjetnički prikaz ogoljene istine. Da li ako nacrtam Čiča Glišu samo sam djetinjast, možda i imbecilan starac, a ako platim ozbiljan novac da mi neki priznat umjetnik, možda i autoritet, napiše pozitivnu recenziju, u fazonu spomenute ogoljenosti istine, za tog istog Čiča Glišu, onda sam priznat umjetnik?
Da li umjetnost mora dobiti potvrdu od autoriteta da bi bila umjetnost, ili je umjetnost i ako autoriteti iz raznih razloga odbiju da to djelo priznaju kao umjetnost. Na pamet mi padaju impresionisti i Salon, ili Van Gogh kojeg niko za života nije smatrao umjetnikom, ili barem ne takvim da bi se isplatilo kupiti njegovu sliku, a danas se počesto smatra možda i najvećim slikarom ikada.
Za one koji ne znaju ko ili šta je Čiča Gliša:
Ako fanovi određuju šta je umjetnost, to je kao da ljudi "sa ulice" budu sudije. Ocijeniti da je nešta umjetnost samo zbog toga "jer mi se sviđa", bez drugih kriterija, nije nikakva ocjena. Mogu pojedinci biti manje ili više školovani i imati racionalne kriterije za ocjenu, ali ukupno gledajući, "ulica" ne može donijeti utemeljenu ocjenu. A kada spomenuh racionalne kriterije, može li se neko djelo proglasiti umjetničkim iracionalnim ispadom, ili ocjena mora biti isključivo rezultat racionalnog razmišljanja? Sa druge strane, ako samo autoriteti određuju šta je umjetnost, nivo egoizma i elitizma se diže "u nebesa" i rađa opasnost da se "izgubi kompas", da se iz čiste dosade, pa iz nje proizašle perverzije (perverzije misli) počne umjetnosti proglašavati nešta šta umjetnost nije, ne bi nikada bilo proglašeno za umjetnost da se u tu perverziju nije otišlo. A i otuđiti od "širokih narodnih masa". Da li je umjetnost elitistička, a "masa" zna prepoznati samo zabavu, da joj se nešta sviđa, ali ne i "pravu umjetnost".
Svašta ja napisah i ništa ne rekoh.
Umjetnost?
Mislim da se različito doživljava umjetnik i put do takve vrste uspjeha ovdje i na Zapadu. Ovdje se uglavnom upisuju škole, u Americi su takve škole skupe pa ih dosta nađe "dnevni" posao dok pokušavaju objaviti knjigu ili album ili snimiti film. U teoriji je meni sve to isto i koga briga po kojim parametrima je (ili nije) neko umjetnik ali mi se onda desilo da nakon sticanja diplome završim radeći praktički fizičke poslove (jer bolje nego sjediti kući) jer "sve je to relativno i svi smo mi umjetnici" a kolege iz drugih profesija nemaju tih problema nego opušteno i dostojanstveno svoje poslove pa nekad i umjetničke. Pa sam onda rekla ne može više tako, znam ja koliko moja diploma vrijedi ako drugi ne znaju. 
Poslušaću kad stignem. Gdje ima bola živjelo se, možda je i život katalizator.