#1 Djeca komunizma: Zašto BiH još uvijek živi u socijalizmu?
Posted: 26/07/2025 00:31
Zanimljiv osvrt na društvenim mrežama Nijaza Skenderagića. Znate ko je Nijaz Skenderagić. Znate. On je dijete komunizma. Evo šta on piše.
Ovo mi je posebno zanimljivo što piše bivši omladinac Skenderagić:
Imali smo znanje, kontakte, hrabrost, ponekad i sreću – ali najviše od svega, volju da se ne predamo.
Kontakti, kontakti, kontakti...Najvažnija stvar u životu: Da znaš prave ljude i da tebe znaju pravi ljudi. To je ono što Pjer Burdije zove "Socijalni kapital." Šta je to? To je nešto vrlo jednostavno: To su ljudi koji su ti dolazili u kuću dok si bio dijete. U kuće komunističkih rukovodilaca dolazili su drugi komunistički rukovodioci i njihova djeca, dolazili su poznati umjetnici, direktori socijalističkih kombinata, sindikalci, diplomate, novinari, doktori, oficiri. I naravano djeca i supruge. Sve je to stvaralo snažan socijalni kapital. Moćni ljudi jednog sistema su se međusobno družili, pomagali, razmjenjivali informacije. Zanimljivo je da tadašnja elita nije živjela među radničkom klasom koju je navodno predstavljala. Funkcioneri partije nisu živjeli u radničkim naseljima kao što su Hrasnica, Vogošća, Alipašino polje, Naselje Pavla Goranina ili Švrakino. Živjeli su u centru, u velikim AU stanovima ili ugodnim zgrada građenim za funkcionere: Naselje Sunca, Jug Bogdanova danas Rizaha Štetića, Breka, Ciglane itd.
Dobro povezani međusobno, dobro stambeno situarani, dobro obrazovani ( jer su partijski fukcionieri i direktori djecu školovali na zapadu, guzonjini sinovi nisu išli u ŽIŠ ili mašinsku kao moj otac), crvena buržoazija iz socijalizma se veoma lagano i bezbolno transformirala u elitu u kapitalizmu.
Mesihovići, čampare, durakovići, bijedići, memije, raifovi dizdarevići, mikulići i drugi potomci moćnih ljudi iz vremena socijalizma, danas su nezobilazan faktor bilo čime da se bavite. Mediji, diplomatija marketing, umjetnost, film, festivali, zdravstvo, energetski sektor, katedre na fakultetima, pravosuđe, tenderi, tu oni dominiraju. Koliko god se trudili, oni su ispred vas. Ne možete ima ništa, imaju odlične veze su svom segmentima društva, bogati su imaju nekretnine u gradu i na moru, imaju titule, popularni su u medijima.
Ne smeta im ovo društvo koje nikada zapravo nije izašlo iz socijalizma, zato što to odgovara nekadašnjo crvenoj buržoaziji koja je nakon 1990 obukla zeleni kaput.
Ni u drugom i ni u trećem entitetu suticaija je manje više ista. I Dragan Čović i Milorad Dodik su djeca komunizma.
Krajem osamdesetih, pred sami raspad Jugoslavije,bili smo omladinski rukovodioci. Sjedili smo po salama, vodili sjednice, pisali referate i gradili ideje bratstva, socijalizma i samoupravljanja. Nismo znali da će država za koju smo radili uskoro nestati. Ali kad se sve srušilo – nismo nestali i mi. Preživjeli smo. I, što je zanimljivo, mnogi su upravo tada pokazali što znaju i koliko vrijede.
Pokojni veliki novinar Vlastimir Mijović napisao je sinopsis za dokumentarni film: „Djeca komunizma, lideri kapitalizma.“ To nije bio samo efektan naslov. Bila je to dijagnoza jedne generacije – naše generacije.
U Sloveniji, pod zaštitom Milana Kučana, mnogi omladinci dobili su šansu: Zoran Thaler je bio ministar vanjskih poslova; Branko Greganović, direktor NLB banke; Jože Školjč, ministar kulture; Sandi Češko i Bane Brkljač, tvorci brendova TopShop i Dormeo – dugo najbogatiji Slovenci. Borut Pahor je bio predsjednik Slovenije.
U Hrvatskoj, iako politički neprilagođeni novom režimu, mnogi su napravili karijere: Nikica Gabrić je osnovao Kliniku Svjetlost; Vlado Matijašić vodio europske operacije Lamborghini traktora; Goran Radman bio direktor HRT-a i dekan; Neven Vranković potpredsjednik Atlantic Grupe.
Crna Gora – s političkom podrškom Mila Đukanovića – gurnula je svoje bivše omladince u prve redove: Mićo Vlahović bio je ministar i ambasador, Ivan Brajović vodio ključna ministarstva i bio predsjednik Skupštine Crne Gore, Žarko Rakčević i Boro Banović uspješni privatnici, Miško Vuković poslanik i politički faktor.
U Makedoniji, podršku im je dao jedan od najvećih makedonskoj političara Kiro Gligorov.
Branko Azeski bio je direktor aerodroma, hotela, a zatim predsjednik Privredne komore Makedonije; Ace Kocevski više puta gradonačelnik Velesa; Slobodan Najdovski i Risto Ivanov državni funkcioneri.
Na Kosovu – Hašim Redžepi, guverner Narodne banke Kosova.
U Vojvodini: pokojni Slavko Parać, predsjednik Skupštine Subotice; Milka Puzigača – marketing ekspert; Bane Brkljač, kasnije partner u TopShopu. Milan Janjić, nažalost prerano preminuo.
U Srbiji: Tahir Hasanović, bivši omladinski lider Beograda i Srbije,uspješan privatnik i hotelijer; Zoran Daljević – direktor u Atlantic grupi; Milan Lazović – uvaženi kulturni radnik; Vuk Žugić – ključna figura u kulturi Sava centra, danas aktivan u volonterskom radu.
Bosna i Hercegovina – moja domovina – ima svoju posebnu priču. Nismo bili miljenici novog sistema,ali se nismo ni predavali.
• Bogič Bogičević je bio naš najpoznatiji predstavnik– predsjednik Saveza omladine Jugoslavije, kasnije član Predsjedništva SFRJ.Čovjek koji je čuvajući obraz sačuvao i povijest.
• Filip Vuković, Željko Šajn,Suad Alečković,Slobodan Kotlica,nažalost više nisu među nama.
• Enes Gotovuša, Miloš Jelić, Zlatko Šoše, Zoran Kalinić, Adnan Kreso – plovili su biznis vodama.
• Zoran Perković i Ivan Orlić – karijeru gradili u diplomatiji.
• Beriz Belkić – divan čovjek, bio rukovodilac u omladini, a kasnije i političar-član Predsjedništva BiH.
.Ragib Kobiljar,Ahmo Turbo,Rada Reljić,Dragan Pažin,kao i mnogi drugi završili po bijelom svijetu u dijaspori.
• Moja malenkost – nakon svega, okrenuo sam se privatnom biznisu. I smatram da nisam pogriješio.
Mi smo bili posljednja generacija koja je odgajana da služi sistemu – a prva koja je morala naučiti kako preživjeti bez sistema. Imali smo znanje, kontakte, hrabrost, ponekad i sreću – ali najviše od svega, volju da se ne predamo.
Nismo svi uspjeli. Neki su nestali, neki se slomili, neki poklekli. Ali mnogi su izronili kao lideri, stvaraoci, osnivači.
Nismo savršeni. Ali smo dokaz da su ljudi važniji od ideologija. I da se karakter gradi u teškim vremenima.
Možda će se jednom snimiti taj dokumentarac koji je Vlasta Mijović zamislio.
Do tada – neka ovaj tekst ostane trag o jednoj generaciji koja je prešla iz omladinskih foruma u odbore direktora, iz socijalizma u kapitalizam, iz ideala u praksu.
I neka mi oproste mnogi,čijih se imena nisam sjetio na prvu,a pripadaju tom vremenu. I ne stide se tog vremena.
Na slici sa Stipom Oreškovićem,koji danas predsjedava BOSKAR grupacijom, kompanijom koja zapošljava oko 18.000 radnika. Time je Orešković, po utjecaju i razmjerima poslovnog uspjeha, sigurno najveći među nama bivšim omladincima.
Ovo mi je posebno zanimljivo što piše bivši omladinac Skenderagić:
Imali smo znanje, kontakte, hrabrost, ponekad i sreću – ali najviše od svega, volju da se ne predamo.
Kontakti, kontakti, kontakti...Najvažnija stvar u životu: Da znaš prave ljude i da tebe znaju pravi ljudi. To je ono što Pjer Burdije zove "Socijalni kapital." Šta je to? To je nešto vrlo jednostavno: To su ljudi koji su ti dolazili u kuću dok si bio dijete. U kuće komunističkih rukovodilaca dolazili su drugi komunistički rukovodioci i njihova djeca, dolazili su poznati umjetnici, direktori socijalističkih kombinata, sindikalci, diplomate, novinari, doktori, oficiri. I naravano djeca i supruge. Sve je to stvaralo snažan socijalni kapital. Moćni ljudi jednog sistema su se međusobno družili, pomagali, razmjenjivali informacije. Zanimljivo je da tadašnja elita nije živjela među radničkom klasom koju je navodno predstavljala. Funkcioneri partije nisu živjeli u radničkim naseljima kao što su Hrasnica, Vogošća, Alipašino polje, Naselje Pavla Goranina ili Švrakino. Živjeli su u centru, u velikim AU stanovima ili ugodnim zgrada građenim za funkcionere: Naselje Sunca, Jug Bogdanova danas Rizaha Štetića, Breka, Ciglane itd.
Dobro povezani međusobno, dobro stambeno situarani, dobro obrazovani ( jer su partijski fukcionieri i direktori djecu školovali na zapadu, guzonjini sinovi nisu išli u ŽIŠ ili mašinsku kao moj otac), crvena buržoazija iz socijalizma se veoma lagano i bezbolno transformirala u elitu u kapitalizmu.
Mesihovići, čampare, durakovići, bijedići, memije, raifovi dizdarevići, mikulići i drugi potomci moćnih ljudi iz vremena socijalizma, danas su nezobilazan faktor bilo čime da se bavite. Mediji, diplomatija marketing, umjetnost, film, festivali, zdravstvo, energetski sektor, katedre na fakultetima, pravosuđe, tenderi, tu oni dominiraju. Koliko god se trudili, oni su ispred vas. Ne možete ima ništa, imaju odlične veze su svom segmentima društva, bogati su imaju nekretnine u gradu i na moru, imaju titule, popularni su u medijima.
Ne smeta im ovo društvo koje nikada zapravo nije izašlo iz socijalizma, zato što to odgovara nekadašnjo crvenoj buržoaziji koja je nakon 1990 obukla zeleni kaput.
Ni u drugom i ni u trećem entitetu suticaija je manje više ista. I Dragan Čović i Milorad Dodik su djeca komunizma.
Dakle, šta mislite o fenomenu djece komunizma?Njegov otac Bogoljub Dodik bio je poljoprivrednik, dok je
majka Mira bila domaćica. U to vrijeme takve socijalne pri
like bile su znak skromnog, ali stabilnog načina života.
Milorad Dodik je u braku sa suprugom Snježanom Dodik,
koja se rijetko pojavljuje u javnosti. Milorad i Snježana ima
ju dvoje djece: Goricu, koja je aktivna je na društvenim
mrežama i često javno brani stavove svoga oca. Osim nje,
imaju sina Igora, koji je poznat po angažmanu u poslov
nom sektoru, a povremeno se veže za poslove bliske vlasti,
što izaziva optužbe za nepotizam. Dodikova obitelj živi po
vučeno, no u medijima se često povezuje s privilegiranim
položajem, osobito u kontekstu imovine i utjecaja u RS-u.
1983. godine Dodik je diplomirao na Fakultetu političkih
nauka na Univerzitetu u Beogradu. Tijekom studija na
vodno nije bio ideološki jasno profiliran, ali je stekao kon
takte i znanje koje će mu koristiti u političkom usponu.
) budu ugrozili našeg perspektivnog prijatelja, a moguće i saradnika. 
