#1 Vječna kazna - etički poraz ideje Boga milosrđa
Posted: 20/05/2025 22:20
Ovo ne pišem zbog provokacije, već iz unutarnje moralne nelagode zbog poruke koja me duboko uznemiruje.
Opisi džehenemskih muka, dakle u Islamu, kakvi se nalaze u nekim religijskim tekstovima i njihovim tumačenjima, ne djeluju kao metafore za duhovno pročišćenje. Naprotiv – djeluju kao groteskne fantazije o beskrajnoj patnji, često izrečene s gotovo zlokobnim zadovoljstvom. Postoji izvjesna opsesija patnjom nevjernika, i to ne bilo kakvom – već mučenjem koje nadilazi i najgore ljudske zamisli.
Pitanje koje se prirodno nameće glasi: može li se vječna i užasno fizički bolna kazna za ljudska djela i pogreške učinjene u relativno kratkom vremenskom periodu od nekoliko decenija smatrati pravednom? Može li beskonačna bol biti razmjerno sredstvo pravde prema biću koje nije imalo ni moć da bira rođenje, niti savršene uvjete za prihvaćanje ''istine'', niti nepogrešiv razum za njezino prepoznavanje?
Čovjeku je dan ograničen um, proturječne informacije i životni vijek koji često ne prelazi nekoliko desetljeća. Ako netko kroz to vrijeme, suočen s kontradikcijama, ostane zbunjen ili dođe u stanje nevjerovanja – zar to može biti razlog za najstrašniju kaznu u vječnosti?
U nekim opisima, stanovnici pakla bit će povećani do ogromnih razmjera (kilometarski) samo kako bi mogli trpjeti srazmjerno veću bol, a izgorjele kože imale bi ponovo zarasti kako bi ponovno izgarale. Neke slike poput toga de će na traženje vode stanovnici džehenema biti zasuti vrelom tekućinom od čega će im se raspasti lice ... Ili slike da će im utroba biti vezana oko kolca oko oko kojeg će mučenici hodati okolo, ili da će lancem od 70 lakata biti probodeni kroz anus i ... nadilaze mogućnost ljudske mašte za kreiranje najgrotesnijih slika. Je li to kazna? Ne,to je sadizam. To nije odraz pravde, nego njezina karikatura. Kakav je to bog koji šalje poruku: "Ne vjeruješ u mene – gori vječno u mukama"
Ne mogu, a da ne upitam: kakva se poruka prenosi nevjernicima? Kakvu nadu nudi čovjeku koji nije imao pristup "pravoj" vjeri? Je li to subliminalna poruku da onaj tko nije rođen kao musliman – ne zaslužuje ni ovozemaljski život, a kamoli onaj vječni?
Ako bi se ova poruka prevela na zemaljski jezik, došli bismo do zaključka da se propagira ideja vječnog genocida. Ne kroz oružje i nasilje, već kroz vjersku doktrinu – genocid duša, opravdan u ime božanske pravde.
Zašto bi Bogu, savršenom i svemogućem, bile draže osobe koje čine dobro iz straha od pakla i nade u nagradu – od onih koje čine dobro jer osjećaju da je to ispravno, prirodno i humano? Zar savršenom stvoritelju treba moral iz straha?
Djeca često oponašaju svog oca. Kojeg duhovnog oca su oponašali inkvizitori? Koga oponašaju fanatici danas spremni na masovna ubojstva u ime vjere,
Mnogi tumači hadisa govore o patnjama nevjernika s neugodnom dozom detalja, kao da u tome nalaze satisfakciju. Takvo uživanje u tuđoj boli nije svetačko – ono je sramotno. Ipak, donekle razumljivo: jer cijeli narativ se često svodi na jednostavnu poruku:
"Plati zekat i spasi se vječne vatre."
Ovo nije osvrt protiv vjernika. Ovo nije napad na religiju kao takvu. Ovo je vapaj protiv ideje da je vječna patnja pravedna nagrada za nesigurnost, zbunjenost ili rođenje u "pogrešnoj" sredini.
Ako postoji Bog koji je uistinu milostiv, tada on ne može biti ujedno i arhitekt vječnog logora u kome se osobe muče na način koji je teško i zamisliti.
Zaista je nemoguće prihvatiti predodžbu o Bogu koji je (tako islamska predavanja govore) stvorio džehenem - on je već stvoren i čeka svoje stanovnike - sa namjerom da ljudska bića koja je stvorio podvrgne kušnji kroz kratki ''dunjalučki'' život. Pa ih takve, sa nesavršenim umom i bez izbora da budu stvoreni ili ne, podvrgne užasnoj patnji kroz cijelu vječnost samo iz razloga jer nisu udovoljila obrascu vjerovanja koje je propisao. Ne može mi nitko objasniti da je to pravedno i milosrdno. Što mu je to biće učinilo? Ništa. Samo nije u potpunosti primjenilo obrazac vjerovanja u njega. Zašto mu se zbog toga osvećuje na tako monstruozan način.
Biblijska istina je potpuno drugačija. Osobe koje ne žele živjeti u skladu sa božjim mjerilima neće postojati.
Ne mogu se praviti usporedbe sa moralnošću ljudi koja postoji zbog državnih zakona. Ljudi ipak čine bezakonje iz jednostavnog razloga što znaju da organi koji ih sprovode su daleko od savršenstva. Svaki kriminalac čini bezakonje jer ima opravdane pretpostavke da će ostati neotkriven.
Kad su u pitanju Božji zakoni, vjernik bi trebao da vjeruje da je njihov utemeljitelj sam Bog koji, obzirom na svoju svemoć, ujedno i kontrolira kako se ljudi tog zakona pridržavaju. Pa ipak, ljudi se masovno ne pridržavaju religisjkih zakona. Jednako su dobri i loši kao i ateisti ili krivovjernici. Zašto? Iz prostog razloga što im nametnuti religijski obrasci ne prezentiraju istinu. Ljudi to manje ili više - osjećaju.
Opisi džehenemskih muka, dakle u Islamu, kakvi se nalaze u nekim religijskim tekstovima i njihovim tumačenjima, ne djeluju kao metafore za duhovno pročišćenje. Naprotiv – djeluju kao groteskne fantazije o beskrajnoj patnji, često izrečene s gotovo zlokobnim zadovoljstvom. Postoji izvjesna opsesija patnjom nevjernika, i to ne bilo kakvom – već mučenjem koje nadilazi i najgore ljudske zamisli.
Pitanje koje se prirodno nameće glasi: može li se vječna i užasno fizički bolna kazna za ljudska djela i pogreške učinjene u relativno kratkom vremenskom periodu od nekoliko decenija smatrati pravednom? Može li beskonačna bol biti razmjerno sredstvo pravde prema biću koje nije imalo ni moć da bira rođenje, niti savršene uvjete za prihvaćanje ''istine'', niti nepogrešiv razum za njezino prepoznavanje?
Čovjeku je dan ograničen um, proturječne informacije i životni vijek koji često ne prelazi nekoliko desetljeća. Ako netko kroz to vrijeme, suočen s kontradikcijama, ostane zbunjen ili dođe u stanje nevjerovanja – zar to može biti razlog za najstrašniju kaznu u vječnosti?
U nekim opisima, stanovnici pakla bit će povećani do ogromnih razmjera (kilometarski) samo kako bi mogli trpjeti srazmjerno veću bol, a izgorjele kože imale bi ponovo zarasti kako bi ponovno izgarale. Neke slike poput toga de će na traženje vode stanovnici džehenema biti zasuti vrelom tekućinom od čega će im se raspasti lice ... Ili slike da će im utroba biti vezana oko kolca oko oko kojeg će mučenici hodati okolo, ili da će lancem od 70 lakata biti probodeni kroz anus i ... nadilaze mogućnost ljudske mašte za kreiranje najgrotesnijih slika. Je li to kazna? Ne,to je sadizam. To nije odraz pravde, nego njezina karikatura. Kakav je to bog koji šalje poruku: "Ne vjeruješ u mene – gori vječno u mukama"
Ne mogu, a da ne upitam: kakva se poruka prenosi nevjernicima? Kakvu nadu nudi čovjeku koji nije imao pristup "pravoj" vjeri? Je li to subliminalna poruku da onaj tko nije rođen kao musliman – ne zaslužuje ni ovozemaljski život, a kamoli onaj vječni?
Ako bi se ova poruka prevela na zemaljski jezik, došli bismo do zaključka da se propagira ideja vječnog genocida. Ne kroz oružje i nasilje, već kroz vjersku doktrinu – genocid duša, opravdan u ime božanske pravde.
Zašto bi Bogu, savršenom i svemogućem, bile draže osobe koje čine dobro iz straha od pakla i nade u nagradu – od onih koje čine dobro jer osjećaju da je to ispravno, prirodno i humano? Zar savršenom stvoritelju treba moral iz straha?
Djeca često oponašaju svog oca. Kojeg duhovnog oca su oponašali inkvizitori? Koga oponašaju fanatici danas spremni na masovna ubojstva u ime vjere,
Mnogi tumači hadisa govore o patnjama nevjernika s neugodnom dozom detalja, kao da u tome nalaze satisfakciju. Takvo uživanje u tuđoj boli nije svetačko – ono je sramotno. Ipak, donekle razumljivo: jer cijeli narativ se često svodi na jednostavnu poruku:
"Plati zekat i spasi se vječne vatre."
Ovo nije osvrt protiv vjernika. Ovo nije napad na religiju kao takvu. Ovo je vapaj protiv ideje da je vječna patnja pravedna nagrada za nesigurnost, zbunjenost ili rođenje u "pogrešnoj" sredini.
Ako postoji Bog koji je uistinu milostiv, tada on ne može biti ujedno i arhitekt vječnog logora u kome se osobe muče na način koji je teško i zamisliti.
Zaista je nemoguće prihvatiti predodžbu o Bogu koji je (tako islamska predavanja govore) stvorio džehenem - on je već stvoren i čeka svoje stanovnike - sa namjerom da ljudska bića koja je stvorio podvrgne kušnji kroz kratki ''dunjalučki'' život. Pa ih takve, sa nesavršenim umom i bez izbora da budu stvoreni ili ne, podvrgne užasnoj patnji kroz cijelu vječnost samo iz razloga jer nisu udovoljila obrascu vjerovanja koje je propisao. Ne može mi nitko objasniti da je to pravedno i milosrdno. Što mu je to biće učinilo? Ništa. Samo nije u potpunosti primjenilo obrazac vjerovanja u njega. Zašto mu se zbog toga osvećuje na tako monstruozan način.
Biblijska istina je potpuno drugačija. Osobe koje ne žele živjeti u skladu sa božjim mjerilima neće postojati.
Ne mogu se praviti usporedbe sa moralnošću ljudi koja postoji zbog državnih zakona. Ljudi ipak čine bezakonje iz jednostavnog razloga što znaju da organi koji ih sprovode su daleko od savršenstva. Svaki kriminalac čini bezakonje jer ima opravdane pretpostavke da će ostati neotkriven.
Kad su u pitanju Božji zakoni, vjernik bi trebao da vjeruje da je njihov utemeljitelj sam Bog koji, obzirom na svoju svemoć, ujedno i kontrolira kako se ljudi tog zakona pridržavaju. Pa ipak, ljudi se masovno ne pridržavaju religisjkih zakona. Jednako su dobri i loši kao i ateisti ili krivovjernici. Zašto? Iz prostog razloga što im nametnuti religijski obrasci ne prezentiraju istinu. Ljudi to manje ili više - osjećaju.
Jel realno da neko u ovo vjeruje