Forum Klix.ba

Dinamo i Željezničar nakon 14 godina

U subotu će se u Maksimiru (20 sati) prvi puta nakon 14 godina sastati Dinamo i Željezničar

Besplatnih ulaznica nema, cijena za mjesto na zapadnoj tribini je 60 kuna, za ono na istočnoj 40, a za ložu 150... Takvu su platformu, uoči subotnjega prijateljskog dvoboja Dinama i Željezničara (20 sati), načinili maksimirski administrativci i time nesvjesno unijeli dašak nekadašnjeg ambijenta kakav je godinama oplahivao okršaje ova dva prijateljska kluba. S maksimirskog će razglasa vjerojatno i ovog puta zagrmiti refren: »Kako je dobro vidjeti te opet«...

U subotu ćemo u Maksimiru, dakle, svjedočiti prvom međusobnom ogledu Dinama i Željezničara još od raspada nekadašnje lige.

Maksimirski su se nogometaši u međuvremenu, primjerice, sastali sa »Željinim« vječnim suparnikom Sarajevom, kada su ga u prijateljskom dvoboju odigranom u Maksimiru 1993. svladali sa 8-1. Sa Željezničarom su se, pak, ogledali tek u malom nogometu. Na Božićnom turniru u Sarajevu družina s Grbavice je pobijedila sa 10-4.

Kratki pogled u »retrovizor« podsjetit će nas da su posljednji maksimirski dvoboji u ligi biše Jugoslavije odigrali upravo - Dinamo i Željezničar. Bilo je to 9. lipnja 1991. godine, Dinamo je u tom, pretposljednjem prvenstvenom kolu pobijedio sa 2-1. Svih su 90 minuta u »Željinu« sastavu tada odigrala i dvojica sadašnjih trenera kluba s Grbavice - Ninković i Alihodžić. Toga je dana maksimirskom travnjakom u dresu Željezničara, primjerice, trčao i Mario Stanić.

Za Dinamo su istrčali: Ladić, Preljević, Židan (od 32. Prskalo), Petrović, Peršon, Ištvanić, Adžić (od 59. Deverić), Gašpar, Šuker, Boban, Shala. U dresu Željezničara su zaigrali: Škrba, Kapetanović, Stanić, Ninković, Alihodžić, Vidović, Krunić, Nikolić (od 72. M. Pavlović), Slišković, Bogdanović (od 75. Osim), Gutalj.

Dinamo je pogocima Kujtima Shale u 72. i 86. minuti vodio sa 2-0, dok je dvije minute prije kraja smanjio Amar Osim, sin proslavljenoga jugoslavenskog reprezentativca i kasnije trenera i izbornika Ivice Osima. I sam je Amar, primjerice, još donedavno sjedio na klupi sarajevskoga kluba.

Ova su dva kluba odigrala 66 međusobnih prvenstvenih dvoboja, Zagrepčani su slavili 29 puta, a Sarajlije 22. Dakako, razlika pogodaka je na Dinamovoj strani, 101-80.

»Željo« je osnovan 17. rujna 1921. godine, figurirao je kao radnički klub, a kvalitativni mu je dijagram počeo padati 1948., kada je političkom odlukom čak osam standardnih igrača moralo prijeći u gradskog suparnika Sarajevo. U prvu se ligu vratio 1962. da bi 10 godina kasnije, pod vodstvom trenera Ribara, dohvatio svoj jedini naslov prvaka u bivšoj Jugoslaviji.

Malo koji će nogometni poklonik, primjerice, zaboraviti »drevne« okršaje Željezničara u Kupu Uefe 1985. godine. Sarajlije su tada dogurale do polufinala(!), gdje ih je izbacio mađarski Videoton. Mađari su u prvoj utakmici pobijedili sa 2-1, dok je Željezničar sve do završnih sekundi uzvratnoga dvoboja vodio sa 2-0.

Sarajlijama se smiješio finale protiv madridskog Reala, no sve im je nade stropoštao tadašnji mađarski reprezentativac Csuhai. Mnogi su kasnije propagirali tezu da bi se »kraljevski klub« u finalu više morao više pomučiti sa Željezničarom.

Željinu su momčad tada tvorili: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Komšić, Čilić, Bahtić, Škoro, Mihajlović, Baždarević, Nikić, a značajnu su ulogu igrali i Čapljić, Paprica, Samardžija...

Čak su trojica regruta iz te proslavljene generacije kasnije zaigrali u - Dinamu. Pompozni su transferi Harisa Škore, Radmila Mihajlovića i Vlade Čapljića i danas dio ugodnih sjećanja svih maksimirskih drukera...

Prije 60-ak su godina, primjerice, u dresu Dinama i Željezničara igrali i Medarić i Žigante, dvadesetak godina kasnije u Dinamu se skrasio i Ilijas Pašić, inače drugi najbolji strijelac u povijesti Željezničara (iza Josipa Bukala), pa Fikret Mujkić, popularni vratar Slobodan Janjuš, a kasnije i Željko Pavlović, Zoran Slišković, Veldin Karić...

Zanimljivo je da je jedan negativan rekord iz Dinamove povijesti vezan upravo za Željezničar. Maksimirski mu nogometaši nisu uspjeli zatresti mrežu u čak pet uzastopnih dvoboja - od 1969. do 1973.

http://www.nogometni-magazin.com/vj1a315.shtml

dugo nisam pročitao da Hrvati pišu pozitivno o nama kao u ovom članku

videoton je dobio 3:1 u madjarskoj..

eto, sastali su se

bolje da nisu, jelde manijaci?

hehehhe
htio sam postirati ovu temu

bruka (nije vazno sto sam ja pitar a zeljo izgubio, vjerovatno bi se isto desilo i sa sarajevom ili bilo kojim bh klubom)

ps. procitajte izvjestaju avazu. kaze novinar "da ekipa zeljeznicaa i pored poraza mozte biti zadovoljan sa igrom"

kojom ba igrom zijanili cetiri nula i prvi sut prema golu uputili u 83 minuti

bar smo ih poderali na male :D:D

DonDavudes wrote:hehehhe
htio sam postirati ovu temu

bruka (nije vazno sto sam ja pitar a zeljo izgubio, vjerovatno bi se isto desilo i sa sarajevom ili bilo kojim bh klubom)

ps. procitajte izvjestaju avazu. kaze novinar "da ekipa zeljeznicaa i pored poraza mozte biti zadovoljan sa igrom"

kojom ba igrom zijanili cetiri nula i prvi sut prema golu uputili u 83 minuti

ma pusti ove strumpfove iz sportske, pojma nemaju

Zeljo je dobro prosao, samo 4 komada
Pa Celik im uvali pet

Skoro wrote:Zeljo je dobro prosao, samo 4 komada
Pa Celik im uvali pet

Hehehehe svi nam uvaljuju a mi uvaljeujemo vamo. Pa ti skontaj onda ko je gore a ko je dole )

Mađari su u prvoj utakmici pobijedili sa 2-1, dok je Željezničar sve do završnih sekundi uzvratnoga dvoboja vodio sa 2-0.


E kako li su ovo skontali hrvatski znalci.

Pa bili bi produzeci u tom slucaju.

Hrvati?!
Gledao sam nedavno jednu njihovu stranicu i zijanio se netacnim podacima o schumiju. Pojma nemaju, nije ni cudo sto ga mrze

Viduka najbolji stranac HNL-a svih vremena

Prije nego li je Mark Viduka u dresu »Celtica« i »Leedsa« postao jedan od najboljih topnika na »otoku«, morao se naslušati zvižduka pred maksimirskim tribinama u dresu »Croatije«. U hrvatskom nogometu sve je manje stranaca, koji nešto znače u svojim klubovima

RIJEKA - Htjeli to neki priznati ili ne, dolazak Dragana Žilića na Kantridu uzburkao je vode u hrvatskom nogometu. Pa ipak, nacionalistički ispadi dijela navijača »Rijeke« nisu promijenili njegovu konačnu odluku, Žilić je postao prvi igrač u povijesti Prve hrvatske nogometne lige sa statusom bivšega A reprezentativca Srbije i Crne Gore.

Spletom nes(p)retnih okolnosti, Žilić je u dijelu riječke i hrvatske javnosti dočekan »na nož«, za razliku od njegovih sunarodnjaka-prethodnika (Brunčević, Kopunović, Đalović), koje hrvatska javnost praktički nije ni »okrznula«. Žilić tvrdi da ni u jednom trenutku nije požalio, uostalom smederevski »Sartid« ne može se mjeriti s »Rijekom«, koliko god teško bilo slušati uvrede podno kantridskih stijena.

Čelnici »Rijeke« nisu toliko ludi da bi angažirali igrača, koji se u vrijeme dok rane još uvijek nisu zacijelile, diči četničkom »koreografijom«, ali drugog Žilićevog dolaska na Kantridu svejedno ne bi bilo da je u klupskoj blagajni bilo novaca za Talijana Fortina ili Mađara Szüsca. To je jedini razlog zbog kojega će odgovorni na Kantridi strepiti svaki put kada protivnički igrač uputi udarac prema vratima. Za prava inozemna pojačanja na Kantridi ili bilo gdje drugdje u Hrvatskoj, novaca više nema.

Taman kad se stišala bura oko Žilića na Kantridu je stigao izvjesni Edemir Rodriques de Sousa, još jedan Brazilac sumnjive kvalitete, kojem ni njegov vlastiti menadžer ne zna puno ime i prezime, a koji je u Rijeci namirisao neku kunu u vječnoj potrazi za boljom egzistencijom.

Nije riječki prvoligaš jedini, svakodnevno na probe u klubove diljem Lijepe naše stižu Brazilci, od kojih je baš svaki u svojoj zemlji bio nevjerojatan talent, ali uslijed spleta nepovoljnih okolnosti nikad nije dobio pravu priliku. Malo morgen! Toliko ih je u Hrvatskoj da čak i ako među »cariocama« uoči gostovanja u Splitu zaredaju novi otkazi, brazilski izbornik Carlos Alberto Parreira ne treba brinuti.

------------------------------------------------------------------
Najvredniji stranci u HNL-u:

1. Senijad Ibričić (BiH, Zagreb) - 1.500.000 eura
2. Boštjan Cesar (Slovenija, Dinamo) - 1.250.000 eura
3. Igor Jančevski (Makedonija, Varteks) - 400.000 eura
4. Peter Lerant (Slovačka, Rijeka) - 300.000 eura
5. Eddy Bosnar (Australija, Dinamo) - 250.000 eura

Stranci s hrvatskom putovnicom

1. Dumitru Mitu (Rumunjska, Dinamo) - 1.250.000 eura
2. Eduardo Da Silva (Brazil, Dinamo) - 1.000.000 eura

* Izvor: http://www.transfermarkt.de
------------------------------------------------------------------

U svakom trenutku može popuniti brojku. Ima, doduše, i svijetlih primjera kad su u pitanju hrvatski Brazilci. Poput onog Eduarda da Silve, koji je vrlo dobrim igrama u dresu »Dinama« dogurao do državljanstva i najbolje hrvatske reprezentacije.

Nakon Eduarda, stranci među »kockastima« s godinama vjerojatno više neće biti rijetkost. Uostalom, možda je pitanje dana kada će se Argentinac Daniel Ruben Bilos, kojega je činjenica da mu baka natuca hrvatski naprasno približila »kockastima«, odazvati Kranjčarovu pozivu i zauzeti časno mjesto u hrvatskom nogometu.

Kao što su svoje mjesto u povijesti nogometa u Hrvatskoj zauvijek sačuvali Albanac Kujtim Shala i Slovenac Grega Židan, koji su igrali u dresu s crvenim i bijelim kockicama na prvoj službenoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije u Zagrebu 1990. godine protiv SAD-a. Kasnije se to isto »posrićilo« i Albancu iz Đakovice Ardianu Koznikuu, koji je nekoliko sezona uspješno nosio dres »Hajduka« i »Dinama«.

Izuzmu li se Shala i Židan, odnosno kostarikanski reprezentativci Hernan Medford i Ricardo Gonzalez, koji su boje »Dinama« branili u bivšoj državi, prvi stranac u Prvoj HNL bio je Mađar Peter Vigh, također »dinamovac«.

Primjer »modrih« kasnije su slijedili i ostali klubovi, Hrvatska je postala otvorena nogometna zemlja za uzimanje novca i odskočna daska prema Zapadu. Bilo je pravih pojačanja, ali i onih nogometaša, koji su bili samo prolaznici. Dovoljno je prisjetiti se samo nekih primjera u redovima riječkoga prvoligaša.

Tamnoputi Yves Belle Belle nikad nije ostavio dublji trag na Kantridi, ali i dan danas će se svaki simpatizer riječkoga prvoligaša prisjetiti pjesme koja se po taktovima »Brkice« iz poznatih »Gustafa« nekad orila Zapadom: »Belle Belle je Kamerunac, Belle Belle je Kamerunac, Belle Belle Fiuman...«

Ima i onih vjernih navijača Rijeke, kojima je svakodnevno na usnama ime Joshike Matsubare. Kao jednom »kircu«, koji živi i radi u Vrbniku, a koji je čupavoga četveronožnoga ljubimca nazvao baš po Japancu, koji je, iako nikad nije oduševio svojim igrama, u društvu svoga sunarodnjaka Zaizena, ipak osvanuo na klupskom kalendaru u godini tijekom koje je »Rijeka« u posljednjem prvenstvenom kolu najbolje sezone otkako je neovisne Hrvatske, nesretno izgubila titulu u borbi s »Croatijom«.

------------------------------------------------------------------
Najskuplji stranci s iskustvom u HNL-u:

Mark Viduka - Australija - Middlesbrough - 8.000.000
Josip Skoko - Australija - Genclerbirligi - 3.000.000
Erjon Bogdani - Albanija - Siena - 1.800.000
Fatmir Vata - Albanija -Arminia - 900.000
Sebastijan Cimerotič - Slovenija - Publikum - 900.000
Radomir Đalović - SiCG - Arminia - 400.000

* Izvor: http://www.transfermarkt.de
------------------------------------------------------------------

Inače, prvi stranac na Kantridi bio je Bosanac Fuad Šašivarević, profinjeni vezni igrač, kakvih je u Hrvatskoj sve manje. Nakon »Fude«, na Kantridu je ubrzo stigao »poker« Zeničana (Brkić, Hasančić, Bradarić, Hodžić), od kojih su samo dvojica, Brkić i pogotovo Hasančić, postali asovi.

»Haso« je, uostalom, najbolji stranac kojega je »Rijeka« ikad imala, koji samo zbog nečijeg ponosa i inata nije vječno ostao na Kantridi i udomaćio se u gradu na Rječini. Šteta, »bijeli« i dan danas vape za igračem »Hasinih« kvaliteta. Nakon »Rijeke« je uspješnu internacionalnu karijeru započeo i slovenski reprezentativac Sebastian Cimerotič, koji je s Kantride dogurao čak i do talijanske Serie A.

Njegov sunarodnjak Igor Benedejčič, pak, nije bio tako uspješan.
Od onih igrača, koji su u hrvatskom nogometu ostavili dublji trag, na prvo mjesto valja staviti Australca hrvatskoga podrijetla Marka Viduku, koji se, prije nego li je u dresu »Celtica« i »Leedsa« slovio kao jedan od najboljih topnika na »otoku«, najprije morao naslušati zvižduka pred maksimirskim tribinama u dresu »Croatije«.

One, koju je »Veliki Cezar« Zlatko Canjuga, uz podršku državnog vrha na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom trebao pretvoriti u moćni europski klub i na taj način privoljeti navijače prihvatiti novo ime kluba. Tuđman i društvo nisu štedjeli novaca, sponzori »dobrovoljci« lako su skupili desetke milijuna njemačkih maraka i zlatno razdoblje za strane nogometaše u zagrebačkoj momčadi moglo je početi.

Nakon Vidukina odlaska, Japanac Kazuyoshi Miura, Litvanac Grazvidas Mikulenas i argentinski trener Osvaldo Ardiles trebali su biti jamstvo europske »Croatije«. Canjuga je, zlu ne trebalo, doveo i Ricarda Teberija, koji je bio najavljivan kao novi švedski Dahlin, pa Norvežanina Rasmussena, »sina vjetra« Čileanca Munoza...

Uzalud, Viduki nisu bili do koljena. Što je bilo s Ardilesom? Jedini strani nogometni stručnjak u Hrvatskoj prije Blaža Sliškovića bio je najveći trenerski promašaj u Maksimiru u posljednjih petnaestak godina. »Ossiea« će vjerojatno pamtiti samo po ispijanju vrhunskih botelja vina i šampanjaca nakon čuvenoga remija na »Old Traffordu«.

Osim Viduke, još su trojica Australca hrvatskih korijena ostavili dublji pečat u hrvatskom nogometu. Antony Šerić brzo se afirmirao u dresu »Hajduka«, dobio hrvatsko državljanstvo i brončano odličje kao član »vatrenih«. Australski nogometni trag ostavili su Riječanin Anthony Miličić i pogotovo »hajdukovac« Josip Skoko.

Među poznatijim strancima, koji su kročili hrvatskim nogometnim travnjacima spada i Albanac Erjon Bogdani, »pjesnik« koji nakon dvije sezone u »Reggini« nastavlja karijeru u talijanskom prvoligašu »Sieni«. Nakon epizode u Kranjčevičevoj, solidnu karijeru napravio je i bosansko-hercegovački reprezentativac Muhamed Konjić, koji je prije mirovine nosio dresove »Monaca« i »Coventryja«.

Među prvim strancima u hrvatskom nogometu bio je i sadašnji igrač bundesligaša »Arminije« iz Bielefelda Fatmir Vata, albanski reprezentativac, koji je osim u drugoligašu »Orijentu« igrao i za »Samobor« u njegovoj prvoligaškoj sezoni. Makedonac Goce Sedloski dogurao je svojim igrama do kapetanske vrpce u »Dinamu«, a prije nekoliko sezona posebna atrakcija u Vinkovcima bio je Amerikanac Christopher Greer, koji je za »Cibaliju« uspio postići i nekoliko pobjedničkih pogodaka.

Neki se stranci u Hrvatskoj čak i nisu naigrali, ali su kasnije izašli iz anonimnosti. Poput Albanca Aliaja, koji je stigao u »Hajduk« na preporuku Tomislava Ivića, pa kod Luke Bonačića dugo sjedio na klupi, a onda u rujnu 2004. godine postao albanski nacionalni junak, kada je njegovim pogotkom iz slobodnog udarca Albanija svladala mrske susjede Grke.

U hrvatskom nogometu sve je manje stranaca, koji nešto znače u svojim klubovima. Čast izuzecima. Slovak u dresu »Rijeke« Peter Lerant bio je uz Tomislava Ercega jedan od najboljih igrača lige prošle sezone, Bosanac Senijad Ibričić odigrao odličnu sezonu za »pjesnike«, a Slovenac Boštjan Cesar i Australac hrvatskih korijena Eddy Bosnar na dobrom su putu da učvrste mjesto u početnoj postavi novoga »Dinama«.

Od boljih stranaca valja svakako istaknuti i makedonskoga »krojača« Igora Jančevskog, odnosno bosansko-hercegovačke reprezentativce Mladena Bartolovića (Zagreb) i Edina Mujčina (Kamen Ingrad). Kad su već na red došli igrači s područja Bosne i Hercegovine, nema kluba u Hrvatskoj, koji u svojim redovima nije imao ili nema Bosanca. Poput one proste izreke: »J... zemlju koja Bosne nema«.

»Hajduk« je svojedobno imalo svoga »Antu« - Liberijca Anthonyja Topkaha, koji je u Split stigao u društvu puno boljega sunarodnjaka Mass Sarra, ljubimca Torcide unatoč višku kilograma.

»Ante« nije imao dovoljno znanja i sreće, najprije je završio na posudbi u GOŠK-u, a onda završio u Hercegovini odakle mu se izgubio svaki trag. »Rijeka« je imala svoga »Stipu«, Mađara Barnabasa Sztipanovicsa, koji je za razliku od splitskoga »Ante« bio jedan od ključnih igrača Gračanove »Rijeke«, koja se borila za naslov prvaka.

Da nije igrača iz zemlje ljiljana, stranci u hrvatskom nogometu brojali bi se na prste. Hrvatska im više nije zanimljiva, od žarkoga sunca i Jadranskoga mora više vole dublje džepove. Budući da je u hrvatskim klubovima slavina presušila, sreću će, kao uostalom i mnogi hrvatski igrači, radije potražiti u nekim daljim destinacijama, koje je teško i na karti pronaći. Baš zato s pravom valja postaviti pitanje kad će i hoće li se uopće u Hrvatskoj pojaviti igrač Vidukinih potencijala. Dok ih ne bude, najbliži će susjedi uvijek biti dobrodošli. S ove ili one strane Drine.

Da nisi možda mislio s one strane Dunava, Save, Une i Dinare jer Drina ne teče kroz Hrvatsku?