Forum Klix.ba

[img]http://www.bhdani.com/stari_site/slike/stare/logo_s.gif[/img] wrote:Književnik i publicista Mirko Kovač, jedan od malobrojnih beogradskih intelektualaca koji su se energično i beskompromisno suprotstavili nacionalizmu u Srbiji, piše o Dobrici Ćosiću, ocu srpske nacije, grobaru Titove i prvom predsjedniku fantomske - Miloševićeve Jugoslavije, akademiku bez kojeg bi, da ga nije bilo, ovaj svijet danas sigurno bolje izgledao. Pišući o Ćosiću, Kovač iznosi i brojne do sada nepoznate detalje kako o Ocu nacije, tako i o Milovanu Đilasu, Aleksandru Rankoviću, Ljubomiru Tadiću, Matiji Bećkoviću, Božidaru Vučureviću, ali i brodovlasniku Josipu Brozu, plovidbama na Galebu, pogibiji Slobodana Penezića Krcuna, Golom otoku... I, naravno, još nekim roditeljima nacija poput Slobodana Miloševića, Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana!

[size=150][b]Natprosječno nepošten[/b][/size] wrote:Rade Konstantinović, autor Filozofije palanke, najznačajnije knjige o srpskom palanačkom duhu i o izvorima srpskog nacizma, u svojemu također kapitalnome djelu Biće i jezik,analizira, između ostalih, i pjesnika-monaha Mitrofana Matića, pa odmah na početku veli: "Mitrofan Matić tražio je Boga, a našao Dimitrija Ljotića."1 To lucidno zapažanje moglo bi stajati uz imena mnogih srpskih pjesnika koji su doživjeli "udes nekulture" i svoje stihotvorstvo podarili u slavu kakvog prizemnog boga, ili "obogovljenog roda".

Dobrica Ćosić nije kročio metafizičkom stazom da bi preko Boga, što je Mitrofan Matić u startu odradio, došao do svoga božanstava, nego je odmah našao ovozemne bogove, bio im odan, bio s njima intiman, a nakon vjerolomstva, on ih je kaljao sa žarom s kojim ih je prije ljubio. Na političkom pazaru svoja je božanstva odbacivao i to bez ikakvih posljedica; oprao bi ruke i okrenuo se s istom "energijom zablude" nekom novom kultu.

Na Hilandaru

Sam književnik priča da je zarana, još kao član Centralnog komiteta srpskih komunista, počeo očijukati s pravoslavnim popovima i vladikama, pa je već 1967. zasadio vinograd u Hilandaru i meditirao s monahom Mitrofanom Hilandarcem, nekoć protivnikom, kome su partizani izbili jedno oko, da bi se na kraju tih bdijenja braća pomirila i sjedinila "u Bogu i Srpstvu". Vukući se po konacima i divaneći s popovima, Ćosić nije mogao spoznati Boga, niti ući u Božji svijet, jer su na tim sijelima jedine duhovne rasprave bile o "srpskom nacionalnom pitanju". Tu drugih meditacija nije bilo; tu se svete knjige nisu čitale.

Pišući predgovor za Titovu knjigu Četrdesetprva,2 "izuzetnu knjigu od izuzetnog tvorca", Ćosić je pravio odu maršalu sa istim onim zanosom s kojim je već spomenuti Mitrofan Matić pisao koračnice i banalne stihove u slavu Ljotićeva Zbora. D. Ćosić piše, onako nadahnuto, za moj ukus previše zapjenjeno, u zahuktanom ritmu; ne znam piše li iskreno, jer će kasnije reći da baš i nije bio iskren kao komunist, te da nije vjerovao u mnoge stvari koje je činio, ali to sada više nije bitno, tekst djeluje iskreno, a njegove literarne mane mogu se podvrgnuti nekim drugim, ponajprije estetskim mjerilima. Ćosić je u tome predgovoru napisao: "Postojao je jedan Hrvat, metalski radnik, revolucionar, sekretar Komunističke partije koji je u istoriju Jugoslavije, Balkana i Evrope stupio krupnim korakom, sa novim idejama, gnevnim i mekim glasom, drukčiji po svemu i od svih dotle vođa, vojskovođa i političara na Balkanu; postojao je čovek sazdan da izmeni sudbinu ove zemlje, da svojim imenom i delom označi njenu najpresudniju epohu."

Ćosić je u predgovoru istaknuo da je ta "izuzetna knjiga od izuzetnog tvorca", Naša knjiga - dakle, knjiga za svaku kuću, nešto kao Biblija. Pisao je o Titovoj veličini, Titovoj nezavisnosti i samostalnosti, Titovu demokratizmu i humanizmu, da bi se na kraju, što odudara od forme predgovora, razotkrio kao talentirani agitpropovac: "Biti Titov sledbenik znači imati titovski stav prema životu, titovski misliti, titovski se boriti u svome vremenu, u svojoj sadašnjosti, uvek." To je sve pisao čovjek koji sada, bez drhtaja u glasu, mirno izgovara da je "titoizam obezglavio srpsku naciju", kao da u tim obezglavljenostima nije nikad sudjelovao. Da bi se takvo što izustilo, mora se biti natprosječno nepošten.

U intervjuu za talijanski Il Tempo, u broju od 27. srpnja 1989., Dobrica Ćosić izjavljuje da to biti zauvek Titov napušta već 1960. godine i postaje opozicionar, premda je knjiga Četrdesetprva, s njegovim predgovorom, objavljena 1961. godine, a te šezdesete, kada misli da je postao opozicionar, plovio je s Titom na Galebu kao dvorski pisac. Ali on to izjavljuje za stranu novinu, jer tko će to ondje provjeravati, premda mu ne smeta kad ga i kod kuće uhvate u laži. A nadasve, zapadnjačke novine nije grehota lagati, pa je zgodno lansirati o sebi ponešto od onoga što bi i sam želio da je tako.

Pa ipak je kasnije za domaću javnost korigirao barem tu godinu kada se probudio kao antititoist, i pomaknuo je na šezdeset treću ili četvtru, ali još ne kani potanko objasniti kako je kao antititoist dospio do Centralnog komiteta Titove partije. Ili je to opet bilo neiskreno, te možda samo pogodnost da se rovari iznutra, kako danas obično govore sve same "komunističke krtice". Ćosić je lažac koji često priziva istinu i to je dobar način da se istina parodira. U tim malim seljačkim lukavostima, ponajčešće je sam Gedža3 ispadao groteskna figura.

Ta zgoda u biografiji "velikog pisca" da je krstario s Titom na Galebu, bila je za kritičare neka vrsta tabua, barem za života brodovlasnikova, jer tko bi se usudio šegačiti na temu te plovidbe, to prije što su mu kolege zavidjele na takvoj carskoj milosti, a sunarodnjaci se divili kako se njihov zemljak otisnuo na političku pučinu i odmah sjeo uz skut vladara. Sada, s naknadnom pameću, kad su svi mudri i pronicavi, Ćosić i njegovi nastoje to krstarenje učiniti bezazlenim, jer da u tome činu plovidbe s diktatorom, nije bilo ničeg udvoričkog. Štoviše, veli ražalovani marksistički "mislilac" Tadić Ljubomir, "apsolutni velmoža želeo je da ima žuza se' istaknutog partizanskog borca i već priznatog književnika, sve u nadi da će mu to povećati prestiž u svetu. Ali epizoda je trajala kratko jer je Piščevo oštro oko namah opazilo da dvorski sjaj skriva bedu Broza i njegovog režima".

70 dana i noći

Je li doista Ćosić morao ploviti sedamdeset dana i noći oko Afrike, da bi njegovo "oštro oko namah opazilo da dvorski sjaj skriva bedu Broza i njegovog režima"? Ako je D. Ć. namah opazio, onda bi valjalo znati kad se to zbilo - na početku ili na kraju krstarenja. Namah znači odjedanput, neočekivano, smjesta, istog trena, pa ako je to bilo namah i na početku, tek što su zaplovili, onda je morao na prvome pristaništu napustiti brod. A ako je to bilo na samome kraju plovidbe, ako je tada namah opazio tu bijedu, onda to oko više nije oštro kad mu je trebalo 70 dana i noći da bi opazilo kako je velmoža zapravo bedak koji drži uza se "istaknutog partizanskog borca", kako bi se taj anonimus ogrijao na Ćosićevoj partizanskoj slavi i književnoj veličini. Jer nakon toliko godina, te i poslije velmožine smrti, u novoj srpskoj rasističkoj ideologiji, čiji je niži službenik bivši marksistički filozof Tadić Ljubomir, sve glasnije se zanovijeta da je velmoža bio agent ili samo "ustaša u partizanima", jer kako bi Hrvat mogao biti antifašist, pa je velmoža stoga, kao pokriće, držao uza se na brodu "istaknutog partizanskog borca". Ili je skovana još jedna nacionalistička glupost kako je Ćosić na tome brodu bio "krtica" koja se ondje ušuljala da bi podrivala titoizam.

Ćosićev "drveni advokat" Tadić Ljubomir veli: "Zluradi osporavaoci Ćosićevog dela kazaće da je bio gost na Brozovom Galebu." Da bi se to kazalo nije nužno biti osporavatelj Ćosićeva djela, jer pisac može biti moralni nitkov kakav je D. Ć., a da to ne ugrožava njegovo literarno djelo. Ili bivši marksist misli da je svatko tko kaže da je Ćosić bio na Brozovu Galebu, osporavatelj njegova djela, te istodobno srbožder i neprijatelj srpske nacije, urotnik i zavidnik. Bivši marksist Tadić Ljubomir drži da je posve moralno jednim oštrim okom motriti i snimati velmožu i njegovu bijedu, a drugim čitati ono što je napisao u nekom zakutku brodskog salona, a napisao je: "Titov demokratizam u određivanju i razvijanju političkog kursa narodnooslobodilačke borbe, zalaganje i humanost u najsvirepijim uslovima života i borenja, politička širokogrudost i elastičnost u pridobijanju najširih slojeva naroda, verskih, političkih i idejnih formacija te mnogonacionalne i u svakom pogledu izuzetno složene jugoslovenske zajednice, načela su koja su se u miru samo snažnije, plodotvornije i sveobuhvatnije ostvarila."

Da bi se takvo što napisalo, a istodobno jednim okom snimalo bijednika kojemu se piše oda, to spada u moralnu perverziju, ili pak u čistu teratologiju. Ćosić je mogao odbiti velmožin poziv, uskratiti mu sjaj koji je trebalo baciti na tu bijednu i anonimnu figuru, ali nije. A zašto nije? Jer mu je bila čast što je velmoža upravo njega vodio u svoju misiju. Bila je to velika čast za njega, njegova oca Žiku, za dalju i bližu rodbinu, za cijeli trstenički kraj. Uostalom, sam je Ćosić rekao: "Priznajem, nisam prikrivao da me je ovaj poziv obradovao."

Moralo je proći četvrt stoljeća da bi netko ismijao pisca na brodu, seljaka u fraku,4 pa je to u potaji učinio Danilo Kiš i napisao zgodnu satiru Pesnik revolucije na predsedničkom brodu, koja se nedvojbeno odnosila na Gedžu. Autor se duhovito sprda s "pjesnikom revolucije" kao skorojevićem i pravi neku vrstu satiričnog protokola o uljudnom ponašanju na brodu, pa dijeli savjete o konverzaciji, odijevanju, higijeni, društvenim igrama, bontonu, itd. U toj poemi šef protokola obraća se Gedži:

Prosto, čovječe, nije
red u otmjenom društvu
da se po nosu rije
ili
kako se to kaže tamo kod vas
u okolini Čačka
ne smije
nos da se čačka.

I još ponešto iz bontona:
ne smije se…
(a, to sam već reko,
ne mari):
pljuvati štono kažu "po podu",
niti s palube u more,
niti po brodu…

Ćosić se kasnije, poglavito nakon brodovlasnikove smrti, sit napljuvao i po palubi i po podu broda i po maršalu, ponašajući se kao da je bio otet i silom priveden u Titovo društvo.

Čudni disident

Srpski pisci iz patriotske lige, s jakim nabojem rodoljubnih emocija, nekako su po tradiciji oduvijek bili u dosluhu s policijom, spremni na svaku zloću, ako im je nacija pokriće. Prikloniti se naciji pravo je zadovoljstvo; tu je svaki zalogaj sladak, a svaka banalnost dobiva neki viši smisao. U okrilju te ideologije može se, bez osjećaja krivnje, počiniti niz gadosti, jer "otadžbinska zajednica" oslobađa svih stega, pa su ondje mnogi pisci našli utočište, a Dobrica Ćosić i svoj divan na kojemu je gradio mit nacije i vlastiti mit oca nacije. I dok su njegovi sljedbenici uživali u kavanskom nacionalizmu, mahom pijani i vulgarni, najčešće doušnici, njihov je guru uvijek bio negdje visoko, intiman s čelnicima UDB-e, povlašten kao pisac i jedini koji je u ono vrijeme mogao posjetiti zloglasni logor na Golom otoku.

Davno, još 1964. godine, kada je u prometnoj nezgodi poginuo Slobodan Penezić, prvi udbaš Srbije, Dobrica Ćosić napisao je u Politici nekrolog o smrti junaka na "gvozdenom konju". Ta Ćosićeva stilska figura nije bila baš sretna, ali ako je pjesnik vidio kako se crni mercedes preobraća u krilatog i "gvozdenog konja", onda je valjda htio istaknuti kako Srbin gine samo u nekom junačkom galopu i na konju, pa makar i željeznom. Dobricu Ćosića nisu zanimale žrtve toga "junaka na gvozdenom konju"; valjda to i nije bilo uljudno spominjati u času kad junak gine, ali nisu ga ni kasnije mučile te marginalne sudbine, jer on se bavio samo uzvišenim i velikim temama.

Kada u komunističkom svijetu utjecajno književno pero napiše nekrolog u slavu glavnog policajca, koji je za sobom ostavio ljudske nesreće i drame, onda bi takav pisac posvuda bio prokazan kao hulja, bez prava na javnu riječ, ali u Srbiji, gdje se vrijednosti naopako očitavaju, takav pisac samo dobiva na ugledu.

Jedno nemušto i ponizno pismo što ga je Dobrica Ćosić uputio Josipu Brozu, balkanskoj svjetiljki, u kojemu je iskazao svoje osjećaje prema Aleksandru Rankoviću5 i zabrinuo se zbog njegova uklanjanja s političke scene, u Srbiji je primljeno kao "hrabar čin", "moralni gest", "žrtvovanje za srpstvo", pa se krišom čitalo i širilo podzemnim putem kao zabranjena literatura. Po svoj prilici, to pismo nikada i nije stiglo do Svjetiljke, ali je mit autora pisma rastao, kao i mit palog policajca na čijem će se sprovodu 1983. godine okupiti masa svijeta od nekih dvjesto tisuća ljudi. Bila je to prva velika javna manifestacija srpskoga nacionalizma koja će krajem osamdesetih prerasti u tzv. antibirokratsku revoluciju, a s početka devedesetih u okrutni rat protiv drugih naroda.

Ladanjska kuća u Grockoj Priznao je Dobrica Ćosić kako nije imao hrabrosti slijediti ideje Milovana Đilasa,6 jer tada je, kako sam veli, još bio neuk, a onda je sazrijevao i već počeo čitati Crnjanskog, čuo je za Goyu i Velazqueza, slušao Beethovena, pa kada se potkovao znanjem i iskustvom, odmah se stavio u obranu glasovitog i ozloglašenog komunističkog ministra unutarnjih poslova kojemu je pripisao ulogu zaštitnika "srpskih nacionalnih interesa". Tada je Dobrica Ćosić pribavio komotnu poziciju disidenta; u to nije mnogo uložio, niti štogod rizikovao, pa je jedan od rijetkih otpadnika kojega njegovi nisu kinjili. Stavljan je na led taman toliko da bi mu narasla karizma. Nije zapadao u teškoće zbog svojih ideja i svojega disidentstva; štoviše, to mu se isplatilo, pa je nedavno mogao reći: "Hvala mojim čitaocima koji su me svih ovih godina hranili."

Nikad nije bio priveden ili saslušan, nije proveo dana u emigraciji, mogao je putovati kamo je htio, mogao je pisati što je htio. Bila je neka afera kada je "disident" podigao galamu, jer je navodno u svome stanu u Palmotićevoj, i u ladanjskoj kući u Grockoj, pronašao prislušne uređaje. Pisac je uistinu digao glas protivu prisluškivanja, jer je to njega snašlo, a dotada je mučao i nije se previše uzrujavao što su te prislušne kutijice postavljane u domove osumnjičenih i što su mnogi stradali uz dokazni materijal iz tih naprava, a sve, dakako, pod nadzorom njegovih prijatelja udbaša. Ta je afera silno naljutila "disidenta", pa je napustio ozvučeni stan i kupio vilu na Dedinju.

Istina, nije mu bilo dopušteno da osniva, poput nekadašnjih srpskih romantičara, ligu Društva Velike Srbije, ali je tajno i bez nadzora UDB-e (ili pak s blagoslovom UDB-e), radio na projektima koji su bili uvod u krvoproliće što su ga Srbi započeli i prakticirali cijelo posljednje desetljeće prošlog stoljeća. U tome krvoproliću veliku je ulogu odigrao "meštar sviju hulja", čak je godinu dana zapovijedao ratom, s prozirnom lukavošću kako sve čini da se uspostavi mir.

Početkom ožujka 1992. godine u Sarajevu je održan Kongres srpskih intelektualaca, a brzojavna poruka "oca nacije" glasila je: "Razdvojte se, podelite se, da biste živeli kao ljudi." Tek će kasnije autor Deoba reći da nije mogao slutiti da će to sve ispasti tako krvavo, da će razdioba dovesti do klaonice. On uvijek s lakoćom prelazi preko svojih zabluda, iako često ističe kako "moramo kao narod da preispitamo svoje zablude".

Do Golog otoka i natrag Dobricu Ćosića je, tako barem piše Slavoljub Đukić u knjizi Lovljenje vetra7 u kojoj bilježi Gedžinu ispovijest, negdje s početka pedesetih, najednom počela da "uzbuđuje drama i tragika informbirovaca", pa je tu opsesiju izložio prijateljima književnicima, a kako od njih nije dobio podršku, obratio se partijskim kolegama Milovanu Đilasu i Veljku Vlahoviću,8 pošto ga je "ovaj motiv sve više mučio", ali i oni su ostali gluhi na umjetnikove muke i opsesije, jer ih kao političare nije uzbuđivala "ljudska drama", nego su u tome vidjeli samo političko pitanje. Pa ipak je u Đilasu prevagnula pjesnička žica; pripomogao je književniku i spojio ga s ministrom unutarnjih poslova Rankovićem koji mu je dao dozvolu da posjeti logor za informbirovce, te je tako Gedža ispao prva civilna osoba koja je u ljeto 1952. godine skoknula do Golog otoka kako bi ondje spoznala svu tragiku i skužila "ljudsku dramu".

U toj knjizi Đukić zaključuje da je književnik bio "iznenađen i uznemiren" onim što je vidio u logoru. Sam izletnik do Golog otoka veli da je bio ne samo "iznenađen i uznemiren" nego i uplašen, tako da nije izlazio iz upravne zgrade dva ili tri dana, a za to vrijeme čitao je zapisnike da bi zaključio kako je tu riječ "o jednom, za nas na kopnu, nepojmljivo svirepom ostrvu". Ali tu je "veliki pisac" shvatio da od njegova "literarnog projekta nema apsolutno ništa", pa je još poželio obići ženski logor na Sv. Grguru; odsjeo je u upravnoj zgradi i ondje proveo dva dana. Pisac kaže da je smještaj u ženskom logoru također bio loš, pa je onda odlučio održati ženama "jedno sramno optimistično slovo", kako to sada, prepredenjak, samokritički priznaje.

Nije Ćosiću bilo dovoljno da nas masira knjižurinama o svojim grijesima i svojim zabludama, nego je to nametnuo kao "dramu epohe", sudbinu naroda i njegovu historiju, pa kako je tu sve grešno, sve sramno, sve puno zabluda i zala, onda je samo on mogao postati liderom te nesreće, te grozne dijalektike, nametnuti se kao mesija i kao "otac nacije". Kajući se, on je uvijek ispadao nedužan, istinoljubiv, jer se eto nosio s onim što je bilo jače od njega, s komunizmom i titoizmom, sa zavjerama, s velikim silama koje su uvijek gazile Srbiju "zato što im je bila na putu", kako pisac danas misli. To što je sam Ćosić u svim nesrećama imao udjela, što ih je uzdizao, a potom rušio - nikomu ništa; ta pisac će to sve okajati u svojim knjigama. On misli da je prije ostalih spoznao zablude i o njima javno progovorio, pa ih vrlo često spominje i drži da su to normalne ljudske slabosti, a ako znamo da ih se otarasimo, mogu postati čak i vrlinom. Njega manje zanima zašto je netko dospio u zabludu i što je sve činio kao "ideolog zablude", ako je na kraju umio osloboditi se toga udesa. Ćosić je na zabludama napravio karijeru.

1 Dimitrije Ljotić (1891-1945), nacist i antisemit koji je jednom izjavio: "Mogu sa zadovoljstvom reći da smo mi u Srbiji rešili jevrejsko pitanje već u ovom času 90 posto."

2 Josip Broz Tito, Četrdesetprva, izdanje Srpska književna zadruga, kolo LIV, Beograd, 1961.

3 Gedža je turcizam (gege, što znači bluna ili bena), a u beogradskoj čaršiji pomalo posprdan naziv za šumadijskog seljaka i uopće priprosta čovjeka. Dobrica Ćosić objavljivao je u Mladom borcu pod pseudonimom Gedža; to se kasnije ustalilo kao njegov nadimak, ali bez posprdnog prizvuka, štoviše, sa simpatijama. Govorilo se, gotovo od milja: "Naš Gedža".

4 Šef protokola Zdenko Štambuk obavijestio je Ćosića da bi na put morao ponijeti: frak, žaket, bijeli smoking, crni smoking, deset pari odijela, šezdeset košulja, nekoliko pari cipela, bijele rupčiće...

5 Aleksandar Ranković (1909-1983), dugogodišnji komunistički ministar policije, skinut sa svih funkcija 1966. godine, navodno zbog prisluškivanja svoga šefa, maršala Tita, ukoliko to nije mit da bi se poslije prikazivao kao "žrtva antisrpskih koalicija".

6 Milovan Đilas (1911-1995), publicist, prozni pisac, nekada u vrhu komunističke vlasti, a od 1954. najpoznatiji Titov disident, odležao devet godina na robiji.

7 Slavoljub Đukić (Lovljenje vetra, Beograd, 2001., Samizdat B92) svojim naslovom sugerira nešto kao vitešku borbu s vjetrenjačama, a Ćosić je valjda suvremeni Don Quijote. Đukić je postao specijalist za Gedžu, pa ga sve češće, posprdno ili ozbiljno, nazivaju njegovim Eckermannom.

8 Veljko Vlahović (1914-1975), politički radnik, komunist čvrstog kova, "marksistički mislilac". Bio je sudionik u Španjolskom građanskom ratu; ondje je izgubio nogu.

[b][size=150]Patnik, titoist i Jugoslaven[/size][/b] wrote:Moram priznati da sam uvijek s mukom citao pisce, tzv. disidente koji u knjigama razglabaju o svojim zabludama i vade se što su bili, primjerice, komunisticki vjernici ili grešnici, pa onda otpadnici; ta vrsta literature naprosto gnjavi. Knjiga koja se razracunava sa zabludama, s "opakom mladošcu" ili pocinjenim grijesima, može imati doseg samo ako njezin tvorac prijede u duboko ispaštanje, u neku vrstu svetosti, kao što je to bio slucaj sa sv. Augustinom. Sve ostalo je koketiranje sa zabludama, "naplata zabluda", te prijezir prema onima koji su znali izbjeci takve zamke.

"Razmišljajuci o svojim i srpskim zabludama, greškama i krivicama, ja još nisam dosegao do istina koje me cine spokojnim", izjavio je, tu skoro, Dobrica Cosic. U toj balkanskoj dijalektici izopacivanja istina, onda bogme istine mnogo cešce uznemiruju i bole nego što cine covjeka spokojnim, ali Dobrica Cosic može biti sretan što nije "dosegao do istine", jer to bi posve razoblicilo njega i njegov narod. Dobrica Cosic nije nikako mogao dosegnuti istinu, jer je cjelokupnu svoju "energiju zablude" utkao u laž. Lagao je samoga sebe, lagao je svoj narod. Uza sve, teško se do istine dolazi velicajuci laž, a on je to cinio i tvrdio da je "laž održala srpski narod".

Na Golom otoku

Vratimo se još nakratko izletniku do Golog otoka. Trebalo je ondje ostati dva mjeseca, ali on je pohitao natrag i bogme odmah ukazao svojim partijskim drugovima Ðilasu i Rankovicu da je to, gledano s kopna, "jedno svirepo ostrvo". Ðilasu je sve ispricao u Niškoj Banji, a Rankovicu u njegovu kabinetu. Dok je književnik sjedio u fotelji i pricao, Rankovic je slušao, a onda je najednom rekao kako bi zgodno bilo da to cuje i Bevc,9 pa je otvorio vrata susjednog kabineta i pozvao Bevca. Bevc je došepao, a naš je književnik nastavio pricu o "svirepom ostrvu". Tada je Bevc rekao: "Pa dobro, Marko10, kakve su to pizdarije tamo!"

Pisca je malo iznenadio taj rjecnik, a moralna srpska vertikala Aleksandar Rankovic uzvratio je Bevcu: "Kažem ja Ceci11 da stvari tamo nisu u redu, a ti znaš Cecu!" Iz svega toga pronicavi književnik izveo je jednu svoju spoznaju: "Ako se meni može verovati kao coveku i piscu koji nešto poznaje ljude, bez kolebanja kažem da su me u razgovoru Rankovic i Kardelj ubedili da nisu znali pravo stanje na Golom otoku." Svakome je, osim Dobrici Cosicu, "piscu koji nešto poznaje ljude", jasno da su se tvorci Golog otoka zajebavali; za Bevca su to bile pizdarije, a Marko je, po starom srpskom adetu, svalio krivnju na drugoga, ovaj put na Cecu.

Putujuci kopnom i morem, Dobrica Cosic nije tada pronašao roman, jer za roman nije dovoljno imati samo odobrenje ministarstva unutarnjih poslova, pa je cio biznis propao. Takav putnik nije mogao napisati knjigu, jer nije smio. Bilo bi to rizicno, a on se nikad nije upuštao u rizike. Od toga putovanja po materijal, ostalo je samo ono što je njegov Eckermann zabilježio, a to je jeftina publicistika koja vrvi opcim mjestima. Za pregršt takvih prica nije morao putovati do "svirepog ostrva".

A sada pitam pažnje vrijednoga citatelja: je li Cosic mogao u potaji napisati roman o toj tragici o kojoj sada nonšalantno brblja, iz udobne pozicije, u svojoj vili na Dedinju? Štovani citatelju, zar nije mogao "naš Gedža" krišom napisani roman zakopati negdje u vinogorju, u Velikoj Drenovi, i cekati priliku da ga izvuce iz zemlje i objavi? Ne, nije mogao, jer je bio kukavica. I bilo mu je prece prijateljstvo s Markom, Krcunom, Cecom i drugim udbašima nego istina o Golom otoku.

Možda su te slike što ih je pisac doživio u logoru razorno djelovale na njegovu psihu, možda je bio potresen, možda se baš tada poceo kolebati oko komunisticke utopije, ali on ništa nije ucinio, nikakav duboki rez nije napravio, osim što je baljezgao po kabinetima, u društvu takvih opskurnih faca kao što su Marko, Bevc i drugi. Velim, možda su ga prizori s Golog otoka potresli, ali on je u toj partiji, tako potresen, ostao još petnaestak godina. U svojim zabilješkama od 21. sijecnja 1982. godine, premda ne treba biti eskpert i vidjeti da su naknadno pisane i lažno datirane, Cosic veli da se tada, nakon izleta do Golog otoka, pobunio protiv nasilja, "valjda jedini u Jugoslaviji toga doba", ali je nakon trideset godina uvidio da ta pobuna nije bila djelotvorna, jer ju je obznanio samo na uho Rankovicu i Kardelju, jer da je to ucinio na drugi nacin i sam bi, veli, završio na Golom otoku. "Moja pobuna protiv Udbinih logora, iako je, na sramotu vremena i generacije koja tobože nije znala za Goli otok, bila jedina u to vreme, nije bila adekvatna zlu koje je cinjeno u mojoj zemlji." Takvo što može napisati samo moralna ništica. Da je to njegovo šaputanje na jastuku s Rankovicem i drugim tvorcima Golog otoka bilo pobuna, javnost je doznala ne tako davno, iz Vecernjih novosti od 11. travnja 2002. godine; do tada nitko nije znao da se lažac pobunio nakon povratka s izleta, ali taj covjek danomice pokušava uljepšati sve svoje misije i frizirati sve svoje izlete.

Memorandum SANU

A sada, uvaženi citatelju, zamisli za trenutak pisca koji sjedi u Himmlerovu kabinetu i nešto mrsomudi o logoru Dachau, a onda naide šepavi Goebbels i tobože se obrecne na Himmlera, kao kakve su to pizdarije u Dachauu… O, kako bi svi graknuli na književnika koji divani s takvim društvom; prokleli bi ga što im je obešcastio rod. Jedino je "naš Gedža" pošteden bilo kakvog gnjeva; štoviše, rasla mu je slava što je dublje tonuo u amoralnost. Jer on je s lakocom otkrio da je pod okriljem nacije sve dopušteno, tu su moguce gadosti, laži, cak i zlocini, jer sve što je u ime te apstrakcije, te "maske za pokrice nedjela", ma koliko bilo naopako - ostat ce nekažnjeno. Uza sve, on je znao da je populizam kljuc uspjeha u Srbiji. Kad se jednom u taj vlak uskoci, iz njega te može izbaciti samo neka velika nacionalna katastrofa.

Možda Cosic mnoge stvari nije cinio iz koristoljublja, ali taj misterij ljubavi prema svome rodu nije posve jednostavno objasniti, posebice kad ljubav postane pretjerana, previše javna, kad se svaka krajnost cini normalnom, jer to onda postaje patološko stanje, gazi se sve dublje i dublje, i više povratka nema. Za D. C. je nacija postala poziv; osjecao se pozvanim da je dovijeka zastupa. Tu je pronašao strast kakvu mu nije mogla priuštiti komunisticka utopija. Tu svoju opsesiju koja u sebi sažima akciju i književnost, gradio je na solidnim temeljima samonegacije. Sve ispadne bolje i jace utemeljeno ako je polazište negacija vlastitih stajališta, jer tu se ukljucuje još jedno lijepo svojstvo, prividno mudro, a to je patnja. Tako je D. C. bio patnik zbog sukoba s titoizmom, jer je bio titoist, zbog sukoba s jugoslavenstvom, jer je bio Jugoslaven. Pa ako se takav covjek sukobio sa samim sobom, ako je žrtvovao svoja nekadašnja uvjerenja, onda je to ucinio žrtvujuci se za druge, za svoj narod i srpstvo. Patnik je raspeo samog sebe na križ Nacije.

U tekstu "O savremenom nesavremenom nacionalizmu", prosinca 1961., Cosic je pisao: "Cest oblik srpskog nacionalizma danas je 'jugoslovenstvo'; najtragicnija posledica tog jugoslovenstva je kompromitovanje stvarnog i pravog jugoslovenstva kao oblika internacionalizma. Srpski 'Jugosloveni' umanjuju razlike medu jugoslovenskim nacijama, oni su za ujedinjavanje; ujedinjavanje je za njih ostvarivanje privilegije svog jezika i asimilacija manjih nacija; ujedinjavanje za njih nikada nije prevazilaženje svog 'srpstva'; u ujedinjavanje oni ulažu samo svoje 'istorijske zasluge' i 'državotvorstvo'. Srpski 'Jugosloveni' nose svest o svojoj 'istorijskoj misiji', uvek su za 'jaku i jedinstvenu državu'; oni su uvek politicki 'zabrinuti' za srecu i sudbinu ostalih naroda; oni smatraju svojom moralnom dužnošcu da ujedinjenjem usrecuju druge nacije; oni su uvek za 'državotvorstvo' na racun demokratije." Pisao je Cosic o tome da je srpski nacionalizam u jugoslavenskim okvirima "najopasniji društveni oblik. Prividna i deklarativna 'nesebicnost' srpskog nacionalizma, demagogija njegovog morala, otežava borbu protiv njega."

Ako je to pisao na Titovu brodu, a moglo bi biti, jer to su godine njegove fascinacije Brozom, onda je na toj solidno postavljenoj kritici srpskog nacionalizma, istovremeno postavio temelje za svoju akciju, jer ce negacijom zapoceti cin obnavljanja, jer je kritikom prizivao demone nacionalizma, pa je tako i u samome sebi otkrio demona te sorte. To nikako ne znaci da kritika priziva ono što kritizira, bila bi tako obezvrijedena, ali svako nijekanje, ako se jošte oslanja na nemoral i demagogiju, nosi stanovitu "kontradiktornu zavisnost koja vraca u život vlastitog neprijatelja i to u casu kad je povjerovala da ga je ubila". Sve ono što je "na predsjednickom brodu" D. C. postavio kao opasnost i izvor zla, mnogo godina kasnije, u dokumentu SANU zvanom Memorandum, postalo je vrlina i preraslo u stvarnu opasnost. Ne više kao izvor zla, nego kao zlo samo. Razarajuci vlastita uvjerenja, Cosic nije postao grobar nacionalizma, nego njegov preteca i utemeljitelj. Osporavatelj je postao prva licnost u onome što je osporavao.

Sve dalje od istine Dobricu Cosica su tetošili književni kriticari i to zbog njegova iznimnog položaja, najprije kao partijskog mocnika, a potom "disidenta", pa je tako cjelovita i kriticka procjena njegova djela donekle izostala. Tek je možda Slobodan Blagojevic, u jednoj seriji tekstova, najavio ozbiljnu analizu duha i jezika te i takve literature vremena smrti i njezinih tvoraca, pa ih je tocno nazvao "narodnjackim uzurpatorima tradicije". Taj daroviti pjesnik, esejist i erudit, pisao je o Cosicu, Beckovicu, Aralici i drugim iz te branše narodnjaka i nacionalnih velicina kao o piscima koji su "zapravo definicija potpune propasti kulture", jer "zataškavaju karakterne nacionalne mane i tako odbacuju vlastiti intelektualni razvoj, a postajuci takvi, nacionalni pisci, naciju zaustavljaju u prirodnoj evoluciji".

Nisam nikako taj koji bi se baktao romancinama Dobrice Cosica, ali morat ce jednom doci na red i ono što se naziva stilom, umijecem, "razvojem sižea", postupkom i uopce literarnom gradom. Njegove su knjige uvijek imale zaštitni znak: pisao ih je disident, posvecene su "srpskim raskolima", u njima se ruše tabui i dominira duh-narod itd. Onda, tko bi se usudio cjepidlaciti oko stila i spisateljskog zanata, kad je jednom i sam autor rekao eda se nema kad baviti stilskim finesama, jer žuri da bi saopcio temu.

I doista, što bi to cinio, što bi glacao svoje rukopise, kad su njegove knjige uvijek docekivane panegiricima i to iz pera neospornih književnih autoriteta. O njemu se govorilo kao zabranjenom piscu, ali zar i to nije neobicno: sloviti stalno kao zabranjen, a objavljivati posvuda u ondašnjoj Jugoslaviji! Biti disident kojega nikada nije vrebala nikakva opasnost zbog svog disidentstva. Biti opozicionar, odmetnik, a imati na raspolaganju cak i takve institucije kao što je Srpska akademija nauka i umetnosti.

Niskoumlje i visokoumlje

Uza sve, bio je vrlo vješt u doziranju sitnih skandala kako bi izazvao mala partijska piskarala da udaraju po njemu i stvore mu aureolu mucenika. I dok su mala piskarala vježbala na Cosicu svoju odanost partijskim šefovima, udarajuci po piscu samo s politicke strane, dotle je Gedža divanio upravo s tim šefovima. Palilo je njegovo izazovno ponašanje, a on je tocno znao dokle može i smije. Na tome ogranicenom polju igrao je vješto i postavio prilicno dobro obranu svojih politickih eskapada koja bi mogla glasiti da nema istine bez zablude. Vrlo privlacna definicija. Jedino se prevario u rokovima; zabluda je potrajala toliko da je definitivno udaljila istinu.

Da srpsko intelektualno društvo nije zaostalo i da nije tako zaludeno, sada bi, nakon toliko nesreca koje su Srbi u ovom potonjem ratu nanijeli drugima i sebi samima, moralo nešto uciniti s Dobricom Cosicem i nekako izolirati taj model mišljenja. Da je to društvo ozbiljno, sada bi moralo ispostaviti racune Dobrici Cosicu za obmane i corsokake duha u koje je uvalio vlastitu naciju i to kao njezin otac. Ali intelektualna elita, uz casne iznimke, kljukana je istom smjesom, te nije u stanju sagledati svoju poziciju, jer ona je jezgro oboljelog društva u kome su se razlike, pa cak i krajnosti, sjedinile u jedinstvenu nacionalnu gomilu. Prisjetimo se onoga prizora s pocetka devedesetih godina u Sava-centru u Beogradu, na Saboru "svih Srba sveta", kada se srpska intelektualna i duhovna krema - pjesnici, akademici i vladike, listom digla na noge klicuci i plješcuci jednoj magarici12 koja je ušla u dvoranu i pristupila govornici. Niskoumlje i visokoumlje, kako vole mudrovati episkopi, našlo se u "otadžbinskoj zajednici" i potpunoj jednakosti u praksi savršenog srpskog komunizma.

Cosic pokatkad umije ispasti "hrabar", umije se predstaviti pravednikom, voli kriticki progovoriti i o slabostima svog naroda, što samo znaci da je nepristran i kao Bog objektivan, pa je tako, mudri starac od osamdeset ljeta, svodio bilancu dvadesetog stoljeca i pozivao Srbe "da spoznaju istinu", i tada im je uvalio nešto o odgovornosti za zla "koja smo drugima pocinili". Vec toliko pa je hereticno u njegovoj intelektualnoj državi u kojoj vlada uvjerenje da su Srbi nevina janjad i jedva živi izdanci "zaklanog naroda", ali mudri starac nije ustuknuo, pa je bome nastavio o srpskim zlima. "A pocinili smo ih, i ne pravdajmo se tradicionalnom simetrijom u medusobnim zlocinima; u toj savesti suvišno je svako nazarenstvo. Žrtve jesmo. Ali nismo samo žrtve. I mi smo svojim neprijateljima pocinili velika zla. I kad smo se borili za svoja prava, cesto smo se ponašali iznad svojih prava i nedostojno svog etosa."

Cujem neki huk, vjetrovito je u dvorani dok otac govori i priznaje da su žrtve i pravednici znali da kolju i nanose zla drugima, pa mu je ispalo žao, jer to je "nedostojno svog etosa". Freud bi rekao da takvo moraliziranje i kajanje "podsjeca na barbare koji su tokom svojih osvajanja ubijali, a onda se kajali, pa je tako kajanje postalo metoda ubijanja". Cosiceva grizodušja što su žrtve i pravednici pocinili zla sastavni su dio pocinjenih zala. Sve su to Cosicevi isprobani marifetluci. Prisjetimo se onoga intervjua na prvoj stranici Politike (26. srpnja 1991.), kada se zalagao da se ratni sporovi u Hrvatskoj razriješe mirno, da bi casak kasnije, u istom intervjuu, pozvao Srbe u rat, a mirovnjake koji su tada demonstrirali u Beogradu protiv rata, bio sam jedan od tih, nazvao "lažnim pacifistima i izdajicama". Cosicevo pozivanje na mir sastavni je dio rata. Njegova dvolicna prepredenjacka prica traje dugi niz godina. I opstaje medu Srbima, jer to je vjecna prica koja samo nadograduje isti "kulturni model" i uvijek pada na plodno tlo.

Tko je obezglavio srpsku naciju Dobrica Cosic je od onih koji nogom šutiraju mrtvog despota, pa je nakon Titove smrti poceo hrabro galamiti kako je detitoizacija goruce srpsko pitanje. Ne bavi se Gedža komunistickom ideologijom, jer je svodi samo na titoizam, pa je njegova detitoizacija vukla u primitivni nacionalizam i cetništvo, što je mnogo više "obezglavilo srpsku naciju" nego titoizam i dovelo je do "beznada koje nas je oplavilo, depresije koja nas je obuzela", kako je sam rekao na svecanom doceku Treceg milenija. Osobno mislim da je Dobrica bio pametniji onda kada je pisao o "Titovom demokratizmu u odredivanju i razvijanju politickog kursa"13 nego u ovih posljednjih dvadesetak godina otkako gusla da je Tito "obezglavio srpsku naciju".

Rade Konstantinovic, kojega Cosicevi "narodnjaci" kunu kao modernog pisca i filozofa, jer je još s kraja šezdesetih objasnio korijene "srpskog nacizma" iz kojega proizlazi palanacki duh, a onda mržnja i krv, nikada se nije zaklinjao da ce "titovski misliti, titovski se boriti", kao što je to cinio Gedža, ali je manirom mislioca postavio to razdoblje u historijske okvire, jer svakog od nas "nesrece pretvaraju u istoricare". Posve suprotno Dobrici Cosicu, koji tvrdi da je srpsku naciju obezglavio Tito, Konstantinovic veli "da smo s Titom dosegnuli sami zenit naše svetske istorije, našeg ucešca u svetu". On bez dvojbi ukazuje da se nijekanjem svijeta stupa u pakao samonegacije, te da u tome vidi klicu srpskog ludila. "Naš raskid sa svetom, naš rat sa svetom (jer nije to bio samo rat sa Muslimanima i Hrvatima, nego rat sa svetom), šta je to drugo nego ludilo, i koja bi druga sila mogla taj rat da vodi, ako ne sila ludila", kaže Konstantinovic. Ako je netko kumovao tom ludilu, onda je to Dobrica Cosic, jer za njega je svijet nešto neprijateljsko i srbofobicno, on je sam anti-svijet, a Konstantinovic veli da "anti-svet jeste kriminalni svet". Jedan Cosicev junak u romanu Vreme smrti uzvikuje: "Evropa je naš smrtni neprijatelj", što je samo preuzeta misao najveceg srpskog "besednika" i teologa Nikolaja Velimirovica14, koji je napisao: "Srbija je sused Evrope, ali Srbija nije u Evropi" i koji je smatrao da je za Srbe smrtni neprijatelj "izrailjska i evropska kultura".

Nije mi bila nakana suditi o titoizmu kao "svetlu Balkana", kako je Dobrica govorio šezdesetih, niti o tome fatumu koji je "obezglavio srpsku naciju", kako je isti covjek poslije govorio, a isto tako ne bih olako prihvatio ni mišljenje R. Konstantinovica da ono nije izreceno na jednom antifašistickom simpoziju, prosinca 1995. Konstantinovic je veliki pisac i mocan duh, drag mi je prijatelj, zna on što su nasilni režimi i što je totalitarizam, ali on je govorio o jednom segmentu višeslojne povijesti i to u casu "paranoidne izolacije Srbije" i nasilja brutalnijeg nego u najcrnjim fazama komunizma. Konstantinovic govori o svijetu i srpskom udjelu u svijetu iz stanja depresije "kad smo se našli usred samoce kao usred nekog ponovoljenog ledenog doba", kako to sam veli, pa je tako njegovo izlaganje moglo samo dobiti na vjerodostojnosti. I to nije izrekao onaj koji je pisao ode Titu, nego gospodin iz srpske gradanske porodice, otac mu je bio profesor sveucilišta, djeda ministar, pa je njegovo stajalište tim više iskrenije, jer se ne obracunava s vlastitom prošlošcu i grizodušjem, nego svojim filozofskim mozgom razmišlja i zakljucuje da je moguc srpski povratak u svijet jedino "totalnim porazom Velike Srbije".

Nitko ne zamjera Dobrici Cosicu što se razocarao u Tita i titoizam; pisac ima pravo odreci se svojih tekstova, korigirati mišljenje, otresti se zabluda, ali onda mora imati toliko pameti da se razborito postavi prema sebi i svom "objektu zablude", i pokaže otmjenost u samospoznaji svoje sa žarom izrecene ljubavi onome kojega je doživio kao "svetlo Balkana", onome tko je za njega bio "izuzetni tvorac". Ta velika tema divljenja i obožavanja mora se postaviti tocno, s mjerom i ukusom, jer svako pretjerivanje vuce u kaoticni obracun i napokon u samomržnju. Dobrica Cosic ima problema sa samomržnjom od koje je napravio javni slucaj i u svoj kaos uvukao i svoj narod. Nitko mu ne zamjera što je od svojih zabluda, nesporazuma sa samim sobom i svojim vremenom, napravio biznis, jer književnost crpe iz nesporazuma, ali je barem morao pokazati u tome poslu neki rafinman i stanoviti odgoj, te mnogo više kriviti sebe nego druge i pisati perom, a ne motkom.

9 Edvard Kardelj (1910-1979), nadimkom Bevc, bio je najviša politicka fora u komunistickoj Jugoslaviji. Titov bliski suradnik. Šepao je na jednu nogu.

10 Partijski nadimak Aleksandra Rankovica

11 Svetislav Stefanovic-Ceca (1910-1968), poslijeratni ministar unutarnjih poslova Srbije. Prije rata iskljucivan iz partije zbog kukavickog držanja pred policijom.

12 Božidar Vucurevic, autoprevoznik, guslar i narodni pjesnik, ratni gradonacelnik Trebinja, jedan od tvoraca genocida nad muslimanima koje je protjerao iz njihova grada, rušitelj Dubrovnika, poznat po izjavi da ce "sagraditi još ljepši i stariji Dubrovnik". Trebalo je vidjeti Cosicevo pleme kako pozdravlja, kako plešce i slavi toga zlocinca.

13 Predgovor knjizi Josip Broz Tito Cetrdesetprva, Srpska književna zadruga, kolo LIV, Beograd, 1961.

14 Vladika srpski Nikolaj Velimirovic (1880-1956), roden kod Valjeva, umro u Americi kao emigrant. Srpski nacionalisti smatraju ga mucenikom, a Srpska pravoslavna crkva proglašava ga svecem. Iz njegovih knjiga izbija mržnja prema Židovima, posebice u knjizi Reci srpskom narodu kroz tamnicki prozor.

[b][size=150]Miloševic - najpopularniji Srbin 20. stoljeca[/size][/b] wrote:Jer gdje bi to još mogla, osim u blesavom Cosicevu društvu, da se tako potpuno, tako zdušno i bez zadrške udomaci njegova krilatica kako Srbi dobivaju u ratu, a gube u miru? Ta smiješna, neozbiljna, nicim utemeljena kavanska dosjetka na koju su se palili naciofili, bez znanja o povijesti, tako je uzdigla svoga tvorca da se više nitko nije usudio provjeriti je ili preispitati, jer je prihvacena kao fakat, kao nepobitna istina, kao lucidni trenutak prorokov. A onda se glasnuo i sam tvorac mudre izreke i pridodao kako je u tu misao utkao cijeli svoj život i "sažeo svoje iskustvo i godine razmišljanja".

Dakle, Dobrica je u tu, kako sam kaže, "paradoksalnu misao" utrošio godine razmišljanja, dok je njegovim šegrtima, vicmaherima Beckovicu ili Crncevicu, dovoljno ciglih pet minuta da bubnu takav paradoks zabavljajuci pajdaše na sijelima i u krcmama. Cosic je pak godinama razmišljao, a onda se udario dlanom po celu, jer mu je sinula misao: "Pa da, bogati, mi Srbi dobijamo ratove, a nadrapamo u miru, jer nam velike sile ponište pobede!" Naš je žalosni mislilac "sažeo svoje iskustvo i godine razmišljanja" u jedan vic. Sada se u tome vicu još mogu prepoznati ratni zlocinci i bjegunci od zakona, jer misle da im je mir oduzeo "slavu" koju su stekli u ratu. Ali to misli i Dobrica Cosic.

Krvave rate

Da još malo razmotrimo što bi sve mogla znaciti ta "paradoksalna misao" u koju je "naš Gedža" utrošio tolike godine i "sažeo svoje iskustvo". Taras Kermauner, slovenski pisac i filozof, davnih je godina rekao da ta "paradoksalna misao" vuce na to da je Srbima potreban permanentni rat. To valjda znaci da ce im se jednom posreciti da naplate u miru ono što su dobili u ratu, premda mi nije posve bistro što se i koliko dobiva ratovima i dobiva li se bilo što. Isto tako, ne pašu mi ti pojmovi gubiti i dobivati, barem kad su narodi u pitanju, jer to nekako dode više kockarski nego filozofski, usprkos skepticima koji drže da je i sam život kocka. Pa ipak, netko se uvijek kocka sa sudbinom cijelih naroda.

Povjesnicarka Latinka Perovic misli posve drukcije i veli da ce prije biti da Srbi gube u ratu ono što su nekako i jedva skrpili u miru. Ona kaže da je Srbija od 1876. svakih cetrnaest godina vodila jedan rat. Onda ispada da Srbi nemaju smisla za politiku. Latinka veli da je politika, izmedu ostalog, i izbjegavanje rizika. A rat je rizik i nesreca koja sve baca unatrag. To što Srbi gube u miru, znaci da nemaju sluha za kompromise, da nemaju diplomaciju, da ne znaju što je dijalog, da se kolju oko teritorija, da su nesposobni živjeti u miru sa susjedima, itd. Ta oholost gubitnika zapravo je osjecaj niže vrijednosti, otuda bezglavo srljanje u ratove. Rat je stanje neodgovornosti, mogucnost zlocina, neka vrsta primitivne hajke i lova na drugog i drukcijeg. Ako Srbi dobivaju u ratu, a "rat je gomilanje mrtvih" (Canetti), onda narasta i "ideja gomile" i postaje dominantna sila u društvu. Oni narodi koji su skloni gradnji nisu ratoborni. Canetti veli da su se Egipcani bavili piramidama, a ne osvajanjima.

Svetlana Slapšak, publicistica i teoreticarka književnosti, kaže kako se iz te Cosiceve "paradoksalne misli" da Srbi gube u miru ono što dobiju ratom, misli bez ikakve teorijske podloge, "može zakljuciti da rat za Srbiju više vredi, što jeste simptom agresivnog nacionalizma".15 Osobno mislim da je tom mudroserinom Cosic ocrnio vlastiti narod i kukavicki mu poturio temu samosažaljenja i prokletstva (proklet da je svijet koji Srbima uzima ono što su dobili ratom). Ta laž ohrabruje da se ponovno ide u rat, a istodobno traži opravdanje za sve izgubljene i uzaludne srpske ratove. Staro je pravilo da nitko ne može ogaditi naciju kao nacionalisti.

U knjizi Vidosava Stevanovica16 nalazimo podatak da je Srbija u modernoj povijesti vodila trinaest ratova od kojih barem devet posve nepotrebno. Ali i "opet ce ako bude srece" Srbi ratovati, jer nacionalni pjesnik i prorok ne gudi uzalud: ceracemo se još! Ne gudi uzalud na žicu nedovršenog rata. Dakle, još "jedan traljav, drljav i vrlo krvav rat za dovršavanje nedovršene istorije - još jedna ostvarena životna cežnja, još jedno ostvareno životno delo Dobrice Cosica - jedan staracki rat, u koji ce bestidno biti odašiljani mladi ljudi, doprinece da se samouniženje, pa možda i samouništenje Srbije obavi besprekorno i neopozivo. A da stvar bude još gora - ne odjednom, vec na mucne i krvave rate."17

Gedžo i Vožd

"Dok su mnogim intelektualcima širom otvorena vrata Miloševicevog18 kabineta, Cosic se nije sa njim sastajao sve do pocetka 1990. godine", tako piše Gedžin Eckermann u vec spomenutoj knjizi Lovljenje vetra. Moram priznati da sam mislio kako su vrata Miloševiceva kabineta bila zatvorena za intelektualce, a širom otvorena za njegove pajdaše: Kundaka,Sokolovica, Badžu, Bulatovica, Stanišica, Vucelica, Stojiljkovica, Arkana i dr.,19 ali, evo, Eckermann mi otvara oci. Dakle, ondje se divanilo, vrata su bila širom otvorena za srpsku inteligenciju, jedino je njezin najvideniji predstavnik, nesretni Dobrica Cosic, morao cekati gotovo tri godine da ga Vožd primi i da konacno ude na širom otvorena vrata, premda se on prvi preporucio, a zadnji dospio na taj orijentalni divan na kome se, ocito, krojila povijest, u harmoniji i sprezi srpske inteligencije i Vožda. Ali, ne berimo brigu, najvideniji clan srpske intelektualne bande kasnije ce izbiti u prvi plan, jer je nezamislivo da se bez njega može obaviti bilo kakvo nevaljalstvo; on je neizbježan u svemu što je necasno. Publicist Stanko Cerovic tocno je rekao da s Dobricom Cosicem izlazi na vidjelo "truli korijen srpske kulture".

Rekoh malocas da se Dobrica prvi preporucio laskavim mišljenjima o Slobodanu Miloševicu. To je posve normalno, jer on u krivim procjenama ne može omanuti. Naravno, kasnije ce (kad dode pogodan cas) svoje izjave demantirati, kao što je to uvijek cinio. On svoje greške i zablude ponavlja, ali to nikome ne smeta; štoviše, to je postalo simpaticno i traženo. Da je covjek otresit i pronicav ne bi ga nikad tako zdušno prihvatili, niti bi u takvoga išta uložili, osim što bi mu na svakom koraku podmetali nogu. Ali kako je mutljavina, onda se tu veselo ulagalo. Kako je lažac, onda mu se vjerovalo. U svojoj britkoj analizi Gedžina lika, Stanko Cerovic veli: "Postoji javni i tajni Cosic. Javni je banalan, tajni smiješan. Ali, banalno i smiješno se uzdižu do tragicnog - ili do tragicne groteske - kad se sruce kao smrtna presuda na cio narod. Javni je pisac, tajni politicar. U knjigama i svim javnim nastupima, Cosic je frazerski humanista, sav od tolerancije, demokratije, poniznosti, ljubavi i požrtvovanja za bližnje. To se zove hipokrizija. U politici je samoljubivi intrigant koji barata ljudima i narodima kao krpama. To se zove podlost." (Monitor, 26. lipnja 1992.)

U talijanskom listu Il Tempo od 27. srpnja 1989. godine, novinar Giorgio Torcia donio je na trecoj stranici intervju s Dobricom Cosicem. Naravno, Gedža je opet pricao o demokraciji, toleranciji, humanizmu - o svemu onome iz svoga repertoara hipokrizije. O Miloševicu je rekao da ga osobno ne poznaje; dakle, tocno je da još nije bio stupio na širom otvorena vrata Miloševiceva kabineta, ali iz talijanskih novina došao je rukoljub: "Klanjam se Vaša Visosti, evo mene, evo mene na Vaša širom otvorena vrata, klanjam se ponizno i pocujte što sam o Vašoj Visosti rekao Talijanima, a to ce procitati i naši smrtni neprijatelji u Vatikanu!" I doista, Dobrica je opet zapjenio kao ono svojedobno "biti Titov, titovski misliti", pa je o Miloševicu rekao: "Mlad je, hrabar, odlucan, inteligentan. Dobro govori. Ima izuzetnu sposobnost komunikacije s masama. On je nesumnjivo najpopularnija licnost koju je srpski narod imao u XX. veku." Kad tako zbori "veliki Srbin", "otac nacije", akademik, narodni književnik, što drugo preostaje njegovim malim obicnim sunarodnjacima nego slijediti "najpopularniju licnost koju je srpski narod imao u XX. veku", te ginuti i ratovati za nju, to prije što se vec zbio Gazimestan, na Vidovdan, lipnja 1989. godine, gdje je hodocastilo dva milijuna Srba i gdje je Vožd najavio da ce biti ratova, da oružje nije utihnulo. Otada rat postaje opsesija i "kolektivna fantazija" ratobornog puka.

Dobrica u istom broju lista Il Tempo prijeti Albancima i veli da "cemo morati upotrebiti silu", a onda stari podlac dodaje kako je to "bolan put koji u sebi nosi ogromne nesrece". Još je u toj novini baljezgao nešto o "talijanskoj Istri", prostacki i površno, pa se oko toga digla galama, a potom se pocelo govoriti kako je novinar izokrenuo smisao Gedžinih rijeci i ucinio ga prizemnim. Onda se i Cosic oglasio u NIN-u od 10. rujna 1989. godine, otklonio je nedoumice i potvrdio da stoji iza svega što je rekao: "Suština objavljenog teksta je verna našem razgovoru."

Ali kada sam, negdje u vrijeme ožujskih demonstracija 1991. godine i tenkova na ulicama, javno citirao njegovo divljenje Miloševicu, on je rekao: "Kovac laže i podmece." Zasigurno se bio uplašio da ce demonstracije pomesti Miloševica, pa se vec bio spremio okriviti me za svoju izjavu. O tome sam nešto govorio u Borbi (3. travnja 1991.) kada mi je novinarka Vesna Roganovic postavila pitanje: "Ovih dana Vas je u štampi ne baš nežno 'dohvatio' Dobrica Cosic. Rekao je da podmecete, jer ste napisali da je izjavio za Miloševica kako je to najpopularniji Srbin XX. stoleca. Da li zaista podmecete?"

Evo dijela mog odgovora: "Cuo sam da me 'otac nacije' negdje dokacio, zapravo mi je netko telefonski procitao to što je izašlo u Politici, jer taj list iz higijenskih razloga vec tri godine ne uzimam u ruke. Ako sam dobro cuo, tamo je receno kako izricem 'svakojake presude', te kako Cosic ne polemizira s neistomišljenicima i kako nema namjeru braniti se od mojih podmetanja. Ne vidim da sam izrekao bilo kakvu presudu ako sam napisao da je izjavio to što je izjavio i nije lijepo od njega što sad mene okrivljuje zbog svoje izjave. Nisam uopce osporavao njegovo pravo da tako misli, samo sam izrazio neslaganje i blagi prijekor što se pisac takvog kalibra slabo snalazi u politickim procjenama. Možda se Dobrica nije precizno izrazio kad je rekao da podmecem, možda je tu trebalo da stoji predbacujem ili podsjecam, ali preciznost nije njegova jaca strana."

Onda sam naveo podatke iz lista Il Tempo, te iz NIN-a (broj 2019 od 10. rujna 1989., str. 66-67). Taj moj intervju u Borbi onda je bio dobro primljen samo od opozicije, dok su nacionalisti režali na mene i slali mi poruke da što još tražim u Beogradu. Sada mi se cini da sam bio nježan i blag u svojoj samoobrani; danas bih žešce uzvratio da me netko tko je vec mnogo griješio i komu sam podastro dokaze za grijehe, naziva lašcem.

Bijeda mita

Tada su, s kraja osamdesetih, ali i kasnije, srpski književnici bili listom uz svoga Gedžu i svoga Vožda. Akademik i pjesnik-oficir Matija Beckovic dopunjava Cosicevo ulizivanje i veli kako je Vožd sacinjen od "dve svete srpske reci: Miloš i Sloboda". Milorad Pavic, autor Hazarskog recnika, pohitao je prije svih i pridružio se radnicima, radnim organizacijama i partijskim komitetima koji su slali "telegrame podrške"20 Osmoj sjednici srpskih komunista 1987. godine na kojoj je Miloševic izveo puc i preuzeo vlast.

Tri godine kasnije

Pavic ide dalje, pa kao strucnjak za srpsku srednjovjekovnu povijest, u knjizi Hazari, ili obnova vizantijskog romana (BIGZ, Beograd, 1990.) dolazi do spoznaje da je "Miloševic Sveti Sava našeg vremena", te da ce novi srpski svetac "zaustaviti zahuktali genocid nad pripadnicima civilizacije istocnog hrišcanstva". Godinu dana kasnije, u Politici od 13. rujna 1991., izjavio je da je "gospodin Miloševic prvi i poslednji politicar koji je usred antisrpski nastrojene komunisticke Jugoslavije ucinio nešto dobro i veliko za Srbiju. Svi znamo pod kako teškim uslovima, koliko i kako u veoma kratkom vremenu. Ali ja ne vidim samo njega samog. Kao vladu srpskog naroda vidim i Raškovica i Babica, i Karadžica i Hadžica, i Jovica i Draškovica, i Šešelja i Micunovica, i Košutica i Paroškog, i tolike druge".21 Kada je Miloševic izrucen Haaškom tribunalu, Milorad Pavic, zvani Cici, okrenuo se protiv "Svetog Save našeg vremena". I on, kao uzor mu Cosic, šutira mrtvog despota.

Publicist Dragoš Kalajic, nekoc vojni savjetnik u poraženoj Marticevoj Krajini i armiji, pisao je o Miloševicu ushiceno i s misticnim natruhama. Kosovsku noc iz 1987. godine u kojoj je Miloševic drhtao22, nazvao je cinom velike inicijacije i novog iskustva, pripisao je banalnom partijskom potrcku "vizije o spoznaji istine", pa mu je onda, nakon te historijske promocije na Kosovu, posvetio jedan panegirik u zagrebackom tjedniku Start pod naslovom Osmijeh koji grije. Tekst se završava u maniri socrealistickoj, kako neki radnik grije prozeble ruke nad fotografijom Slobodana Miloševica na kojoj blista osmijeh novog vode.

I miljenik beogradske caršije, Boba Selenic, nije smio zaostati u hvalama, pa je u NIN-u izjavio kako mu je "Miloševic vratio dostojanstvo". Njega sam takoder javno citirao onda kad mu to više nije pasalo, ili kad je vec promijenio mišljenje, pa se i on ražestio na mene. U maloprije spomenutom intervjuu u Borbi, morao sam i Selenicu odgovarati, jer me potkacio što sam netocno tumacio njegovu oštroumnu misao kako se netko pojavljuje da mu vraca dostojanstvo. Novinarka mi je postavila pitanje: "I književnik Slobodan Selenic je reagovao na vaš tekst. O cemu se tu radi?"

Rekao sam: "Selenic nije imao potrebu dokazivati ono što sam ja vec iznio. Htio je da me opovrgne, a samo je stvari proširio i objelodanio i ono što nisam kanio spominjati. Dakle, ja sam rekao da je on izjavio kako mu je Miloševic vratio dostojanstvo, a on je donio dio tog intervjua iz NIN-a i objavio ga nedavno u Borbi kako bi dokazao da je to što sam rekao neistinito. On me tu ispravio, ali samo utoliko što je rekao da to dostojanstvo nije njemu osobno vratio, vec da takvo mišljenje vlada u svijesti srpskog puka…" Sa Selenicem sam uvijek imao korektne odnose i nužnu distancu, a kasnije mi je priznao da sam bio u pravu, te da se ta ništarija Miloševic nije smjela uzdizati do mita. Ali, Selenic je ugradio barem jedan kamencic u taj mit.

Hrast kojega obaraju

Na širom otvorena vrata Miloševiceva kabineta, na koja su hrlili i hodocastili srpski intelektualci (slikari Mica i Ljuba Popovic poklanjali su mu monografije, Olja Ivanjicki raspacavala je njegove portrete, pjesnici su mu pjevali ode i "himne na ledini" o tomu kako "pristiže lep i mlad govornik", a zlacane zrake sunca pale mu "nakostrešenu kosu"), napokon je uveden i poklonik Voždov Dobrica Cosic, a uvela ga je famozna Klara Mandic, zubarica i pomajka stanovitog Dragana kapetana, "ratnika za srpsku stvar" i ratnog profitera, nekoc "devojka"23 filozofa Tadic Ljubomira, marksistickog "mislioca".

Taj ishlapjeli filozof hvali se (Politika, 28. prosinca 2001.) kako je još prije cetvrt stoljeca nazvao Dobricu Cosica "Piscem" i to se uz Gedžu zalijepilo. Evo kako "umna glava" piše: "Pre više od cetvrt veka nazvao sam ga 'Pisac' i taj genericki pojam otada prihvatiše mnogi njegovi prijatelji". U Pravopisnim pravilima srpskoga jezika, u odjeljku interpunkcije, u jednom clanku o uporabi navodnika stoji da "kad se želi istaci da se neke rijeci kazuju u sumnji ili podrugljivo, s ironijom, i kada necemu hoce da se dade suprotan smisao, onda se one takoder stavljaju medu navodnike". Nadalje se veli u Pravopisu "da navodnike ne treba pisati kad je u tekstu veliko slovo dovoljan znak o cemu je rijec". Kad ja pišem o Tadicu, pod navodnike stavljam "mislilac" i "umna glava", jer je to podrugljivo i s ironijom, želim tome dati suprotan smisao, ali pod navodnike ne stavljam filozof, jer je to njegovo zanimanje, ma kakav filozof bio.

Možda on hoce reci da je "Pisac" stavio pod navodnike i piše ga s velikim slovom zato što mu je to nadimak, a potom filozofski kaže da je to "genericki pojam", što bi valjda trebalo znaciti da je to pisac posebne sorte, necuvena roda, da mu je to prirodeno, jer je bogomdani "Pisac" kojega je tako marksist krstio. (Genus, generis - rod, vrsta, porod, pleme, koljeno, podrijetlo, porodica24). Ako mu je dao nadimak Pisac, ako je on Pisac njihova plemena, ako ga od milja zovu Pisac, nije bilo potrebno stavljati ga pod navodnike; svaki bi pakosnik mogao tumaciti kako ti navodnici potenciraju nešto dvojbeno, jer filozof je to, tko zna na što cilja, još prefrigani marksist, premda ja takvo što ne mislim, jer znam koliko je nareceni filozof fasciniran Gedžom.

Ali da vidimo kako je Tadic Ljubomir, "crveni voda" studentskih gibanja iz 1968. godine (sjecamo ga se na nekom balkonu s bijelim turbanom na glavi), došao do toga da Dobrici Cosicu nadjene ime "Pisac". To mu nije bilo teško, jer "ime ishodi iz dela", veli srpski akademik "crnogorskog porekla". Dakle, prema spoznaji akademikovoj, Cosic je napisao "antologijski roman Daleko je sunce", pa iz toga proizlazi da ga je napisao pisac, a onda je dijalekticar gramaticki intervenirao i stavio veliko P kako bi nam sugerirao da to nije samo zanimanje nego i osobnost, te da to nije napisao pisac nego "Pisac" koji još otada, otkad mu je marksist nadjenuo to ime, uspravno hoda. Da tocno navedemo kako to filozof veli: "Tada je otpoceo uspravni hod Dobrice Cosica i tinjanje njegovog književnog talenta." Iz ovoga ispada da je on prvo napisao "antologijski roman", a onda je njegov talent poceo tinjati kao zapretana vatra. Znaci, "cetvrt veka" Dobrica Cosic uspravno hoda, a za to vrijeme, dok uspravno hoda, njegov talent tinja. Neka sam filozof odluci što podrazumijeva pod tim tinjati.25 Možda ima neko novo znacenje te rijeci.

U tekstu kojim cestita rodendan autoru Deoba, ciji talent valjda još tinja, filozof više puta inzistira na tome da Cosic "uspravno hoda" ili "grede uspravno", kako na drugom mjestu veli stilist Tadic, valjda stoga da se ne bi ponavljao. Cudi me kako nije, kao znalac srpskoga jezika, što smo vidjeli po uporabi glagola tinjati, nanizao još sinonima glede Cosiceva uspravnog hoda, jer je za Hrast (kako ga filozof vidi i doživljava26), nekako malo da takav Hrast samo "hoda uspravno" i "grede uspravno", kad je mogao još da jezdi uspravno, gazi uspravno, koraca uspravno, putuje uspravno, krece se uspravno, ide uspravno, grabi uspravno, tabana uspravno, krstari uspravno, ceplje uspravno, klisara uspravno, gevelja uspravno, brodi uspravno, zloputi uspravno, itd. Ali bojim se da vec zanovijetam oko jezika, finese u prigodnoj zdravici nisu važne, dovoljno je Hrastu samo cestitati rodendan, odguditi "na mnogaja ljeta", pa se filozofu pridružio i Vojislav Koštunica, Cosicev miljenik i sljednik, u tom casu predsjednik SR Jugoslavije koja se tako više ne zove, a trenutacno srpski premijer, te je i on jadan srocio cestitku, najpoeticnije što je znao i umio.27

15 Svetlana Slapšak: Ogledi o bezbrižnosti, Radio B92, Beograd, 1994.

17 Bogdan Bogdanovic, Vreme, 5. kolovoza 1991.

19 Spomenuta imena idu u jednu fusnotu, redom kako su navedena: Zoran Todorovic Kundak, Miloševicev covjek, jedan od suboraca s Osme sjednice, "najbolji drug" Slobine supruge Mire, ubijen 24. listopada 1997; Zoran Sokolovic, Miloševicev republicki i savezni ministar unutarnjih poslova, odan i pokoran Voždu, naden je mrtav, veljace 2001. godine, u kolima Lada Niva, blizu Knjaževca - istražni organi vjeruju da je pocinio samoubojstvo; Radovan Stojicic Badža, pomocnik ministra unutarnjih poslova i šef javne sigurnosti, ubijen 11. travnja 1997. u restoranu "Mamma Mia" u Beogradu; Pavle Bulatovic, Miloševicev ministar obrane, ubijen 7. veljace 2000. godine u restoranu nogometnog kluba "Rad". Prema pisanju Politike, Pavle je ubijen dok je slušao guslare koji su ga slavili kao zaslužnika za NATO-debakl; Jovica Stanišic, nacelnik DB-a Srbije, takoder u haaškom jatu; Milorad Vucelic, publicist, clan srpskog PEN-centra, Miloševicev Goebbels, bio direktor propagandnog stroja TV Srbija, sada šef Socijalisticke partije; Vlajko Stojiljkovic, srpski ministar unutarnjih poslova, za njegova mandata dopremane su s Kosova žrtve srpske policije, leševi albanskih civila koji su pokapani u masovnim grobnicama u okolici Beograda; pocinio je javno samoubojstvo u Narodnoj skupštini, 11. travnja 2002; Željko Ražnatovic Arkan, ozloglašeni kriminalac, placeni ubojica, Miloševicu odani zapovjednik paravojnih formacija "Srpska dobrovoljacka garda", neko vrijeme poslanik u srpskom parlamentu, ubijen je 15. sijecnja 2000. u holu hotela "Intercontinental" u Beogradu. Povodom njegove smrti Miloševic je izjavio: "Arkan je narodni heroj", premda sinovi ubijenog vele da je to cinizam nalogodavca za ubojstvo njihova oca.

20 Vidosav Stevanovic duhovito je primijetio: "Svi telegrami podrške Osmoj sednici bili su lažni, samo je medu njima bio jedan pravi: telegram književnika Milorada Pavica."

21 Pogledajmo što su i tko su face koje je Pavic stavio uz bok Miloševicu i vidio ih kao "vladu srpskog naroda". Idemo redom, kako ih je pisac spomenuo: Jovan Raškovic, psihijatar, umro u Beogradu 1993. godine, zasigurno ga ne bi mimoišla haška optužnica; Babic je priznao krivnju pred Haaškim tribunalom, svjedocio protiv Miloševica, osuden na 13 godina; Karadžic visoko kotira na top-listi zlocinaca, onomu tko donese njegovu glavu slijedi zgoditak od pet milijuna dolara, njegovi se sunarodnjaci ponose što je njihov covjek postigao takvu cijenu na svjetskom tržištu zlocina; Hadžic je u bijegu, našao je taj srpski junak neko skrovište ili skladište; Borisav Jovic takoder drhti u svom selu u Šumadiji, ako je na njega pisac mislio, jer postoji još jedan Jovic iz antibirokratske revolucije, imao je istaknuto mjesto na ljestvici ništarija; Draškovic je mahnita pojava, cak je i Dobrica, prema pisanju lista Danas (3. i 4. sijecnja 2004.), ustvrdio da je Vuk lud covjek i funjara; Šešelj je zatocenik u Sheveningenu; Micunovic je jedini u ovom društvu cist, ali blijeda je politicka figura; Košutic je nacionalist iz trece lige, nitko ga se više i ne sjeca; Paroški je ludak, poznat po izjavi da "Hrvate treba ubijati kao kerove uz tarabu", mjesto mu je u umobolnici. To su, citatelju, izabranici književnika Milorada Pavica zvanog Cici, to je društvo kojemu bi on povjerio svoju zemlju.

23 Sve su novine izvijestile da je Klara Mandic ubijena 11. svibnja 2001. u svom luksuznom stanu u Beogradu; ubojica je pucao iz pištolja u njezinu lijevu sljepoocnicu. Prijateljevala je s Radovanom Karadžicem, Biljanom Plavšic, Arkanom, a jedno vrijeme "decko" joj je bio Ljubomir Tadic , clan SANU. Osnovala je Zakladu "Kapetan Dragan", bila je tajnica "Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva", savjetnica "Dafiment banke", clanica dvije stranke, Demokratske stranke i Srpske demokratske stranke.

25 tinjati - 1. a) goreti slabo, bez plamena (obicno ispod pepela); b) malo, slabo svetleti. 2. fig. jedva, tek primetno se održavati, pokazivati se u vrlo malom stepenu; tinjanje gl. im. od tinjati; tinjavo pril., na tinjav nacin, tinjajuci - Bukova oblica tinjavo je gorela i cicala. Cos. D. (Recnik srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica srpska, knjiga šesta, Novi Sad, 1976.)

27 "Srecan Vam rodendan, ovako lepa i zaokrugljena brojka. Da nam još dugo i plodno poživite, bogato i korisno, za Srbijicu u kojoj narod, sloboda i ustav nece valjda biti samo izgovori da bi se došlo na vlast. Onako kako ste vazda upozoravali. Jedno znam: ako ste dosad i rekli nešto srdito o ljudima oko ovih Morava što nisu na pravo mesto posadeni, niste to cinili što Vam je za njih ljubav u manjku. Naprotiv. Hvala Vam za svaku casno izgovorenu i napisanu rec. Još mnogo da ih bude." (Politika, 31. prosinca 2001., 1. i 2. sijecnja 2002.).

[b][size=150]Šešeljev prijedlog samoubojstva[/size][/b] wrote:Vratimo se sada krvnoj i duhovnoj vezi Cosica i Miloševica. Eto, znamo da ih je pokojna Klara spojila; otada je vlast u Srbiji u rukama Miloševica, premda se o sudbini Srba odlucuje u domu Cosicevih, tako barem Eckermann veli. On ce reci kako pluralizam buja, "nicu heterogene partije suprotstavljenih programa, sa ljudima malo poznatim širokoj javnosti", a pravi tipovi Gedža i Ðido suzdržani su i nezainteresirani. Medutim, Eckermann laže. Sam D. C. veli u svojim zapisima (Vecernje novosti, 15. travnja 2002.) da je imao srecu da s Jovanom Raškovicem osnuje SDS i napiše program stranke, da s Karadžicem danonocno radi na utemeljenju SDS-a u Bosni i Hercegovini, da piše peticije Srbima s Kosova itd. Ovako se hvali: "Moje ilegalno ime za Srbe na Kosovu bilo je 'Deda'. Cak su me i moji vršnjaci i starci zvali Deda." Ako ništa drugo, Deda je ilegalno sudjelovao u "pluralizmu koji buja". Uz to, njegova supruga Božica jednom je rekla da su sve partije nastale u njihovoj kuci, ne samo one doma nego i izvan Srbijice. Gospoda Božica to je izjavila tek da se zna da je bez njezina utjecajnog supruga nezamisliv politicki život Srbije i ostalih "srpskih zemalja", kako je tada bilo poželjno govoriti. Onda, u vili Cosicevih na Dedinju sve zapocinje, kako marksizam i antititoizam, tako i pluralizam. I doista, vec s pocetka devedesetih, kroz tu su kucu prošle sve "slavne" srpske povijesne licnosti i vojskovode, od Raškovica, Karadžica, Koljevica, vojvode Vucurovica, Martica, do denerala Mladica, Plavšicke i najutjecajnijeg Srbina Ekmecica28, koji je zastupao stajalište da za ideju Velike Srbije nije preskupo planirati oko milijun mrtvih Srba.

Vampiri srpske politike

Prvi duži razgovor s Miloševicem Cosic je imao negdje u proljece 1990., tako stoji u Ðukicevoj knjizi, pa je nešto od toga unio u svoj Dnevnik, povremeno cak i kriticki, to je ona kritika sa simpatijama, ali su dojmovi bili povoljni, kao i onda dok ga nije poznavao. Još jednom se uvjerio da je Miloševic inteligentan i covjek jake politicke volje. To je samo floskula, jer nitko nema, pa ni Cosic, nijednoga dokaza o toj inteligenciji, cak i da je njezin laboratorijski kvocijent visok. Ta inteligencija koja zanemaruje "emocionalnu inteligenciju" o kojoj je Daniel Goleman napisao opsežnu studiju, može biti samo "karikatura intelektualca". Tipa s niskom razinom emocionalne inteligencije karakterizira ambicioznost, ustrajnost, tvrdokornost, agresivnost, izražena "volja za moc" i svojstvo da ga ne muce pitanja o sebi samome. Goleman veli da takav tip "voli oko sebe gledati svisoka, sitnicav je i inhibiran, osjeca nelagodu u vezi sa spolnošcu i senzualnim iskustvima, bezizražajan je i otuden, emocionalno prazan i hladan". Zar to nije Miloševicev psihološki portret?

Ali Cosic ga vidi drukcije i u svom Dnevniku zapisuje: "To je prvi srpski komunista koji ima modernu koncepciju ekonomije, komunikacije i razvoja." Ima li sada smisla rušiti prorokove vizije, kad svatko može vidjeti gdje se djenula ta moderna gospodarska koncepcija. O razvoju Srbije više ne moraju govoriti strucnjaci, jer o razvoju se nema što reci; "moderna koncepcija ekonomije" dovela je Srbiju na dno. Jedina Miloševiceva komunikacija bila je rat. O cemu to onda bulazni "Pisac"? Sve su njegove nebuloze te vrste, ali svejedno - to njemu ne može nauditi. Nema pogreške, nema banalnosti koja mu može nauditi. Nitko mu za gluposti nece prigovoriti; štoviše, njegov ce ga zatucani soj uvijek podržati i reci: "Ako Gedža kaže da je Vožd inteligentan, da ima veliku volju, onda se tu nema šta misliti, ima svi da ginemo za Vožda!" I kad sve to tako stoji u Srbijici, nije nikakvo cudo što njezini gradani nepogrešivo biraju najgore.

Rekli smo da je "Pisca" u Miloševicevu rezidenciju uvela pokojna Klara, ali otada se Gedža sam snalazio u dvorima, pa je tako zapocelo razdoblje medusobnog uvažavanja; jedan drugome su rekli da se poštuju, tako Eckermann bilježi. Pa ipak, barem kad je javnost u pitanju, Miloševic je bio oprezan i suzdržan, nije se javno razbacivao pohvalama, niti je Gedžu usporedivao s kakvom znamenitom licnošcu, dok je "Pisac", brzoplet kao i uvijek, negdje u to vrijeme srdacnih odnošaja, dometnuo onoj da je Miloševic najpopularniji Srbin XX. stoljeca, još jednu, nešto precizniju natuknicu: "Miloševic je uz Nikolu Pašica29 najznacajniji srpski politicar." Ako znamo da je Nikola Pašic Cosicev politicki uzor, onda je to bio kompliment od srca, jer Miloševic je tada vec uvelike zagazio u rat i krenuo koracima legendarnog Baje. Cosic je pogodio: Miloševic je doista bio ne samo najpopularniji nego u Srba najomiljeniji, zapravo obožavani politicar, a u svijetu, uz Karadžica, najpoznatiji Srbin XX. stoljeca. Ta se slava prelila i u XXI. stoljece, bez obzira na ishod sudenja za zlocine protiv covjecnosti i genocid. Osobno mi je blisko to da je Miloševic novi Pašic, jer je i on trgovac leševa na veliko i na malo, kako je to Krleža lijepo rekao za Baju.

U knjizi Lovljenje vetra Ðukic kaže da je Miloševic odmah poceo nagovarati "oca nacije" da se prihvati neke dužnosti u državi. U jednom trenutku je rekao: "Ucite nas kakva treba da bude demokratija!" Ali Dobrica Cosic, "inžinjer ljudskih duša", koji je portretirao mnoge likove u svojim romanima, nije mogao osjetiti onu seljacku žaoku priprostog a tada mocnog Vožda koji se zajebava ne samo s uciteljem demokracije nego i s demokracijom, jer mu nije bilo stalo ni do ucitelja ni do demokracije, što se pokazalo tocnim samo godinu dana kasnije kada ga je najurio s mjesta predsjednika države. Srpski komediograf Dušan Kovacevic veli: "Dobrica ga je opslužio, a onda ga je ovaj isterao. Bukvalno ga je najurio. Mlad je covek najurio dedu. To se u srpskom narodu ne prašta." Ali o tome cemo kasnije, jer to je najtužnija stranica Gedžina života; trenutak kad romanopisac prelazi u romanesknu licnost. Ta je farsa dostojna darovitog Nušiceva nasljednika Dušana Kovacevica.

Cosicev odani covjek, njegov medij, Jovan Raškovic, cija kcerka kaže da je presvisnuo od tuge, rekao je, prema pisanju banjaluckog Reportera, da je "Cosic ostao lojalan Miloševicu u duhovnom smislu". Ima li išta poraznije za književnu branšu, za ljudsko dostojanstvo, za pamet, nego biti u duhovnom smislu lojalan diktatoru, masovnom ubojici kojemu se sudi za zlocine protiv covjecnosti i za genocid. Dobrica Cosic duhom je ostao lojalan Slobodanu Miloševicu, to kaže vjerni prijatelj Cosicev, onaj koji ga je izbliza znao, što bi posvuda bilo sasvim dovoljno da se tako bijedna figura, lojalna ratnom zlocincu, smjesti u fusnotu povijesti kao negativna cinjenica, kao sramota jednog naroda, ali u tom narodu stvari su drukcije i definitivno naopake. U tome narodu profesori Pravnog fakulteta, akademici, književnici, slikari i dr. prave Odbor za zaštitu zlocinackog djela Radovana Karadžica. Takvo moralno posrnuce nije više pojedinacna prica; vec bi se moglo govoriti o kolektivnoj bijedi. Svi su oni, od Dobrice Cosica, SANU, Pravoslavne crkve, pa do kulturnih institucija, umjetnickih esnafa - likovnih, glumackih, muzickih, dramskih, književnih - doveli Miloševica na prijestolje kako bi im ostvario Memorandum, ali on ih je nakon trinaest godina iznevjerio i sveo njihove snove na realnu cinjenicu, na golu stvarnost, razotkrio ih u ništavilu, i ostavio im, prije nego je odmaglio u Haag, "Srbijicu oko dvije Morave", kako joj tepa Koštunica - Srbijicu i u njoj pogašena svjetla.

Nekoc ljubljeni Vožd sada samuje u tamnici, ispašta za sve njih i još jadan spominje na saslušanjima "moj narod", "moju zemlju", ali on više nema ni svoga naroda, ni svoje zemlje. Svijet koji nešto razumije ne suosjeca s njim, niti ga žali; "srpska laž" utkana u njega, truli s njim u tamnici. Žao mi je, makar to zlocesto zvucalo, što ne dijeli celiju s "ocem nacije" i ratnim predsjednikom, zapovjednikom Vojske Jugoslavije iz vremena pokolja, rušenja gradova, sakralnih objekata, uništavanja citave jedne mediteranske civilizacije. Ili je možda Dobrici Cosicu namijenjena uloga vampira?

Vjeciti sluga Ðukic-Eckermann, još 1989. godine, postavio je pitanje književniku i "Piscu" Dobrici Cosicu, kani li se vracati "u aktivnu politiku"?30 Što li je odgovorio Gedža, covjek od rijeci? Svojemu je Eckermannu covjek od rijeci odrješito uzvratio, dosljedno kao i uvijek, energicno da zaboli naciju, kao da joj je bodež zario u srce: "To ne dolazi u obzir ni pod kojim okolnostima. Slobodu svog pisaceg stola ne bih zamenio ni za kakvu moc, pogotovu za moc koju daje vlast."

Cosicu se nikad ne zna kad je iskren, kad dvolican. Možda je to preko Eckermanna otposlao u javnost kako bi se nacija obratila svojemu ocu da se vrati, da ne ostavlja stado u casu kad "svaki Srbin konacno smije javno reci da je Srbin". Otac je neumoljiv, ne može "slobodu svog pisaceg stola" trampiti za moc i vlast i stoga je on odlucno rekao: "To ne dolazi u obzir ni pod kojim okolnostima!" Ali kako odoljeti "najpopularnijem Srbinu XX. veka", kako reci "ne" novome Nikoli Pašicu, kako gazda-Slobu iznevjeriti? Književnik bi morao, ta "Pisac" je, smisliti neko opravdanje, zašto je prekršio zavjet slobodi svog pisaceg stola i prihvatio se postati dužnosnikom nepriznate zemlje s lažnim imenom Jugoslavije. Dumao je, mozgao je Gedža, pozvao svog Eckermanna i rekao mu: "U životu se dogode stvari koje ne mogu da se izbegnu. U situaciji u kojoj sam se našao, nisam mogao da odbijem predsednicki položaj."

I doista, postao je predsjednik tzv. "žabljacke"31 Jugoslavije, 15. lipnja 1992. godine. Na inauguraciju je stigao taksijem; to je samo jedan detalj te farse, scena prozirne demagogije, a prisežuci, Cosic je obznanio da se u sve to upleo, jer on nije ništa drugo i nitko drugi doli sluga i samo sluga svojega naroda. Tu je, na tome je mjestu samo zato što želi služiti.

Bilo kako bilo, taj predsjednik u livreji konacno je ušao u Titov kabinet. Sam piše kako u pocetku nije znao rukovati telefonom, ali mu je tajnica rekla da on to i ne mora ciniti, jer ona je tu da opsluži slugu, da mu pomogne, da ga uputi i objasni mu tko je tko u kaljuži, u žabljaku njegove države. Tu se slugi još jednom zgadila Brozova grandomanija, jer je njegov kabinet, tako prica svojemu Eckermannu, veliki "kao fudbalsko igralište", tako da se novoustoliceni predsjednik osjetio malim, pa je izrazio želju da bi najviše volio služiti narodu u nekadašnjem kabinetu svojega prijatelja Aleksandra Rankovica. Necemo gaziti na simboliku, to su vec zanovijetanja i žaoke, kako je, eto, "demokratski" predsjednik zasjeo u policijski kabinet, kako je "slobodu svog pisaceg stola" zamijenio policijskim stolom - dovoljno je konstatirati da je Dobrica Cosic stolovao u kabinetu Aleksandra Rankovica, a njegovoj je raji to imponiralo, jer njihov Gedža nije htio u "ustaški kabinet", nego je izabrao stolac na kojemu je sjedio pravi Srbin!"32

Nisam pozvan, i ne mogu se baviti finesama vladavine za jednogodišnjeg Cosiceva mandata; možda ce neki povjesnicar tu epizodu ukljuciti u srpsku "historiju bešcašca", ali na osnovu onoga što Eckermann iznosi, cini se da je sluga, najvjerojatnije u Ženevi, išao na nerve gazda Slobi, koji ga je otada doživljavao kao smetnju, jer ne mogu dva Pašica vladati istom zemljom. Gazda Sloba je zaposlio Cosica, gazda Sloba ce ga i otpustiti. On ga nije doveo kao "oca nacije" (U Slobinom kraju Srbije ostarjeli otac odvodi se u šumu "na lapot"33), nego je spasavao vlastitu poziciju, jer je medunarodna zajednica pokušavala malog smiješnog diktatora skloniti iz politike i naci kakvu-takvu demokratsku formu za Srbiju. Vjerovali su da je Cosic prava faca, opozicionar, lukavac koji ce vlast prenijeti u kabinet Savezne države sa vec uhodanim institucijama, dobrim "žabljackim" Ustavom, mocnom armijom ciji vrhovni zapovjednik postaje novoizabrani predsjednik. Kako je Miloševic, dovodeci ga, spasavao svoju poziciju? Pa tako što je tim cinom porucio: "Gospodo, ja cu se posvetiti Srbiji, ekonomiji, modernizaciji, standardu, brzim prugama, a vi imate demokrata na celu Savezne države, politicara s mudima, vrhovnog zapovjednika, maršala, pa izvolite raditi s njim, eto vam ga! A sad se jebite i ostavite me na miru!"

Medunarodna zajednica, koja se površno bavila nekom perifernom zemljom, nije znala da je, samo mjesec dana prije nego je izabran za predsjednika, taj gospodin, akademik srpski, govorio na zatvorenom kružoku SANU kako je "zadovoljan razvojem prilika" te da je na vidiku pripajanje srpskih zemalja velikoj i jedinstvenoj otadžbini, "a etnicko cišcenje Bosne odvija se po planu i uz mali broj srpskih žrtava". Naravno, to muljanje s Dobricom kao predsjednikom bila je "historijska farsa" koja još jedino u Srbiji ima izniman "dijalekticki slijed" da se povijest stalno ponavlja kao farsa. Bila je to još samo jedna zamka u Miloševicevu zvjerinjaku, jer je i nadalje moc bila u njegovim rukama. Ojacao je policiju, regrutirao kriminalce, sklopio pakt s radikalima i ucvrstio svoju vlast.

S nogama u krvi

Negdje s pocetka ožujka 1993. godine, Miloševicu je stiglo pismo od Billa Clintona u kojemu ga americki predsjednik upozorava da se suzdrži ubijanja Albanaca na Kosovu, u protivnom ce vojno intervenirati protiv Srbije. Nitko se nije pitao zašto se Clinton obraca Slobi kao da ne postoji predsjednik Jugoslavije i vrhovni zapovjednik vojske. Jedino je to zaintrigiralo novinara Frankfurter Rundschaua, bilo mu je cudno, pa se obratio Cosicu, koji mu je to ovako razjasnio: "Mislim da je gospodin Clinton prevideo da postoji Savezna Republika Jugoslavija. Zašto je pismo upuceno gospodinu Miloševicu, to je stvar americke administracije i njene procene. Mislim da je to nesrecno pismo." To nije bilo nesretno pismo, nego pismo poslano na pravu adresu. Clinton nije previdio postojanje SR Jugoslavije, nego je znao da tom državom upravlja Slobo, a da je Dobrica Cosic izmišljotina. Procjena americke administracije bila je tocna.

Dobivajuci posao predsjednika, Cosic je spasio Srbiju od "restauracije monarhije" i povratka Karadordevica na prijestolje. To mu je otvoreno rekao Douglas Hurd, britanski ministar vanjskih poslova: "Gospodine predsednice, dok vi niste došli na mesto predsednika, britanska vlada je odlucila da režim Slobodana Miloševica ruši s princom Aleksandrom. Kad ste vi izabrani, mi smo od te namere odustali, jer imamo u vas puno poverenje. Princ Aleksandar više nece doci u Srbiju, a vas savetujemo da se posvetite spoljnoj politici."34 Tako je Gedža dva puta srušio monarhiju i monarhizam; jednom kao titoist i drugi put kao antititoist!

Autoritet predsjednikov poceo se osipati, nakon što je u Ženevi zaigrao na kartu mirotvorstva. Nazvan je izdajicom, americkim agentom, "vatikansko-masonsko-kominternovskim" izrodom - vratilo mu se sve ono cime je i sam castio s prve stranice Politike (26. srpnja 1991.) pacifiste, majke i sestre, jer su bili protiv rata. A Sloba je s cinizmom promatrao degradaciju "oca nacije", smijuci se njegovoj politici, zlobno, zlocesto, nasladujuci se i likujuci, kako to samo mogu nitkovi. Ne znam je li tocno, ovdje se po prvi put ogradujem, jer nemam izvora i ne mogu potkrijepiti argumentom, kao što sam to za sve dosadašnje navode cinio, ali do mene je došla prica da mu je Šešelj predlagao samoubojstvo: "A ako nemate hrabrosti, Dobrice, mogu vam pomoci, mogu toliko uciniti za vas, jer vi ste bili talentovan pisac i loš politicar, a na kraju izdajnik srpskog naroda!"

Radikala u duši, demokrata na rijecima, "oca nacije", akademika, narodnoga književnika, predsjednika "Žabljacke Jugoslavije", vrhovnog zapovjednika VJ, otjerali su iz Savezne skupštine srpski radikali nahuškani od Miloševica i njegovih socijalista. Uz galamu, psovke i uvrede porucivali su "Piscu" da se vrati literaturi, jer da politika nije za njega, premda je siroti Gedža cijeli svoj život posvetio politici, cak je i neke svoje romane pisao kao politicke traktate. Jedan njegov junak u romanu Vernik kaže: "Slava politickog pobednika bila ti je milija i znacajnija od slave dobrog pisca!" Taj rijetki trenutak iskrenosti mogao je stajati kao moto ove žalosne price.

Bez oceubojstva

U Cosicevim državnickim nastupima, u njegovim politickim potezima, bilo je oponašanja povijesnih licnosti - želio je ostati zapamcen kao kratkotrajna reinkarnacija Pašica, neka vrsta transcendentnog obasjanja u nezapamcenoj srpskoj tmini koja još traje. (Pašic je govorio da "Srbija mora preko Dalmacije dobiti izlaz na more", a ovaj je neuspješni imitator ponavljao da "nema Jugoslavije bez Prevlake", cak i onda kad je potpisao povlacenje s toga poluotoka. Cosic je 1989. godine nudio Italiji Dalmaciju i Istru, ali bez Pašiceva smisla za tajne makinacije i trampe, kao što su bile i one oko Londonskog ugovora 1915., u kojemu je Baja zasigurno imao prste da se Italiji dade Istra i dio Hrvatskoga primorja. Naravno, Cosiceva ponuda bila je blef, dok je to liferant "leševa na veliko i malo" ozbiljno cinio.)

Ako je itko oskvrnuo mit Dobrice Cosica, onda je to Slobodan Miloševic. Taj ga je zloduh pozvao i zamolio da u "sudbonosnom trenutku srpske istorije preuzme vodstvo svog naroda", a vjerojatno se istog casa poceo nasladivati mukama koje ce neminovno snaci slugu svojega naroda. Mora da se taj detic vec tada cerekao i mrmljao sebi u bradu: "Videceš ti, moj brajko, kakav je tvoj narod i šta te ceka! Terace te, bre, kao seosku džukelu!" U trenutku kada je Cosic mislio da ulazi u vjecnost, Miloševic je znao da je to kraj legende.

I kada su poslanici, govnjivim politickim motkama, najurili Cosica kao izroda, osjecao sam nešto kao samilost, premda je bio zgodan cas da se likuje nad krahom odurne njegove politike. Bilo mi ga je žao dok je ondje, pred izabranim zastupnicima njegova naroda, pred tim nekrofilima, stajao kao kakva živa groteska, s nogama u krvi, jer su u tom trenutku sunarodnjaci mu u Bosni htjeli potamaniti sve što nije srpsko, osnivajuci usred Evrope koncentracijske logore i vršeci zlocinstva, okrutna cak i za ukus Evropljana i njihovu realpolitiku. Bilo je tužno gledati Dobricu Cosica kako bježi pred gonicima, a moderni Baja ponovno trijumfira. I što je najgore, za Cosicem se nitko nije okrenuo, nitko nije zažalio, a on je odšepesao onim svojim sitnim korakom, ne bogme uspravno kako bi želio filozof Tadic Ljubomir, nego ponizno, pokunjeno, bez suosjecaja naroda prema svojemu slugi. Svi su govorili: "Zna Miloš šta radi i zašto ga smenjuje!" Svojedobno je povjesnicar Slobodan Jovanovic pisao da je za Pašica, cak i onda kad je griješio, postojala izreka: "Zna Baja šta radi!" I taman bijasmo povjerovali da se zbilo oceubojstvo, da je srozan jedan mit, da je to definitivni kraj Gedžine politike "radikala u duši, demokrata na rijecima", ali, avaj, zaboravili smo da se "srpski kulturni model ne mijenja"

30 Slavoljub Ðukic: Covek u svom vremenu - razgovori s Dobricom Cosicem, izdavac "Filip Višnjic", Beograd, 1989., str. 315.

31 "Žabljacka Jugoslavija", posprdan naziv za ondašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, zajednicku državu Srbije i Crne Gore ciji je Ustav donesen 27. travnja 1992., pisan na Žabljaku po nalogu Slobodana Miloševica; Žabljak, mjesto u Crnoj Gori; žabljak - ustajala, prljava voda, bara u kojoj ima mnogo žaba - Recnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, izdavacka ustanova SANU, Beograd, 1968., tom 5;

32 "Prvo vece kada je vršena egzekucija, a ona je po pravilu vršena posle 10 sati uvece, sa nama je pošao i Rankovic. Mi smo ga zvali Marko. Rekao nam je: 'Pri streljanju ne smete nikoga maltretirati. Ni šamar da opalite. Samo metak u potiljak. Bez plotuna, streljajte jednog po jednog, da se u onom mraku ne biste medusobno poubijali.' Streljali smo pet-šest to vece. Rankovic je stajao po strani i gledao. Mi nismo znali da on sve to gleda. Kad smo završili, on na kraju izade iz mraka i rece: 'Dobro je. Ovako i ubuduce da radite.'" (Vidan Micic: Beleške jednog dželata, "Republika", br. 273, 16-30. listopada 2001., Beograd)

33 Lapot, prema Rjecniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, nekadašnji je obicaj ritualnog ubijanja starih ljudi, ovdje spomenut u simbolickom znacenju "ubijanja oca nacije".

34 Slavoljub Ðukic: Lovljenje vetra, Beograd 2001., Samizdat B92

[b][size=150]Mitraljezac Edicka i ideolog zla[/size][/b] wrote:Onomad mi se javio telefonom jedan moj stari prijatelj, Beogradanin starosjedilac; caskali smo o svemu, pa i o politici. Taj moj prijatelj uvijek zbija šale, kombinira neke svoje zezalice, a kada sam se dotaknuo "srpskog kulturnog modela", razvijao je svoje teorije kako Srbi vec 150 godina kloniraju gene politicke kulture, te da i sada u kabinetu Dr. Mabusea sjedi klon (na mobitelskoj vezi ja sam cuo klovn, ali ne, ponovio je klon), dakle, u kabinetu Dr. Mabusea sjedi klon, laboratorijski proizveden genetskom tehnologijom od "oca nacije" i "vožda", te tako u kabinetu Dr. Mabusea sjedi njihov dvojnik, ma koliko nam to izgledalo kao eticki horor, a taj se klon strucno naziva "koštunica", što prema Akademijinu rjecniku znaci "plod vocke koji ima košticu". Dakako, moj prijatelj se šegacio, ali je vrtio pricu u duhu narodnom da plod ne pada daleko od stabla imao koštunicu ili košticu, sasvim je svejedno!

Državni barbarizam Hoce li itko napraviti kakvu bilancu Cosiceve jednogodišnje vladavine? Hoce li se naci takav da nam isprica kako je taj predsjednik upravljao jednom "strateški važnom" balkanskom zemljom, i je li ostalo štogod od toga mocnog duha, je li kakvoga snažnog pecata ostavio taj Hrast u svojemu žabljaku? Kakav je bio strateg glavnokomandirajuci VJ, kako je ratovao, kakav je bio diplomat, kakav pregovarac? Kakve su mu bile dosjetke, je li pravio humorne obrate da bi opcinio i šarmirao svoje sugovornike? Kakav je bio na oficirskim balovima, je li plesao s generalušama, je li gospodu generale znao podbadati i grditi zbog njihova neviteškog vodenja rata. Je li im znao reci: "Kakav to, bre, seljacki rat vodite? Sve same jajare, kokošari, palikuce. De su vam heroji? Nijednog velikog žrtvovanja za otadžbinu. Jeste li vi citali moje knjige? Jeste li videli kako se tamo umire za svete stvari?" Ili je samo plesao "naš Gedža" tek jedno ljeto?

Tko ce nam sve to predociti? Je li na brifinzima briljirao pred stranim novinarima, je li neki od tih jebivjetara mogao oboriti Dobricine argumente o zavjerama protiv Srbije? Je li svoje diplomate i ambasadore poducavao kako da se preokrene žalosna srpska tradicija vjecitih mirnodopskih gubitnika u novu stranicu diplomacije i povijesti, te da vec jednom Srbi pocnu dobivati i u ratu i u miru? Je li umio, kao nekoc Nikola Pašic, onako slikovito i figurativno predociti svojim veleposlanicima neke mentalne i društvene osobine onoga svijeta kamo šalje svoje zastupnike. Kao ono kad je Baja predavao akreditive srpskom ambasadoru u Turskoj, pa ga je upozorio: "Turci ti od svega najviše vole zlato i guzicu. Mi zlata nemamo!" Je li znao Gedža takovih dosjetki?

Hoce li se naci netko da nam ga izbliza predstavi, da nam s lakocom prica o njegovim susretima s državnicima, o njegovim putovanjima, o nekim detaljima iz predsjednikova života, o njegovim navikama, o radnoj energiji? Je li završavao radni dan okrepljujuci se barem jednom cašom trstenickog vina i slušajuci glazbu? Svojevremeno je izjavio da njegovi romani ne bi bili napisani da nije slušao Beethovenove simfonije! Možda ce nam kakvo pero iz predsjednikove svite opisati koju je to glazbu rado slušao navecer? Nije valjda muziku razaranja kulturne baštine svojih susjeda?

Je li katkad intimno priznao, primjerice, svojemu savjetniku filozofu--marksisti S. Stojanovicu, da on ne može dokuciti što je to tako veliko u tome ratu, da bi cijena ljudskog života bila tako mala? Je li možda potiho, zaklanjajuci usta dlanom, šanuo savjetniku, da drugi ne cuju, da ne dopre do ozvucenih napravica, kako i on misli da je srpska historija otišla k vragu kad su dezerteri najbolji vojnici. Kamo se djenulo ono sveto Srbin rado ide u vojnike. Mora da je romanopiscu, pa i predsjedniku države, kanula ili barem navrla neka suza što njegovi vojnici ("naša srpska deca") ginu besmisleno i raspadaju se tamo negdje na tudim poljanama, bez pokopa, bez slave, bez rijeci zahvale i bez opijela.

I najednom cujem Svetu, ohrabrenog nekim nedoumicama i dilemama svoga predsjednika, kako govori u jednom dahu, takorekuc monologu, možda pomalo i pateticno, ali dojadilo mu je sve, prekipjelo je filozofu:

"Dobrice, sad ti govorim kao prijatelj, a ne kao savjetnik, jer ja i jesam tvoj savjetnik zato što sam ti prijatelj i to cu uvijek ostati, ma kako se ovo završilo. Ali te uvjeravam, prijatelju, da je ovaj rat pokazao da su srpski vojnici kukavice, a generali i oficiri hulje koje teškom artiljerijom i sa sigurne distance gadaju gradove. Ta je oficirska bagra i ta vojska lice i nalicje nadiruceg državnog barbarizma, slika duhovnog stanja jednog naroda, to ti ja kažem kao filozof. Iza njih ostaje pustoš kao što je pustoš u dušama stratega te krvave orgije. To je samodestrukcija srpske ratnicke tradicije, ukoliko je ona ikada postojala, ukoliko to sve nisu bile puste tlapnje i lažni mitovi kojima su se napajale generacije. Moram ovako, jer moja je filozofija ponajprije sumnja. Filozof i nije ništa drugo doli zabrinut covjek. Sada mogu zamisliti kako to sve pogada autora Deoba, srecom i Bogu milom hvala moga prijatelja, koji je u toj knjizi, bogme davno, ali tako mocnim esejistickim sredstvima u spoju s poetikom pripovijedanja, duboko proniknuo u srž ideologije noža. Sada su, Dobrice, svi srpski vojnici cetnici, oni gibanicari, one jajare iz tvojih Deoba, samo sada zajedno s komunistickim oficirima. Stid me spopada kad cujem kako Srbi ruše crkve pod parolom Bog cuva Srbe! Kunem ti se da ce nam se sve ovo obiti o glavu. Oprosti, ali za mene je blasfemija da se neki komunisticki oficir, eto najednom general, taj Ratko Mladic, sada vojvoda cetnicki, usporeduje s vojskovodama iz tvojih romana, s povijesnim licnostima, s vojvodom Stepom, ili je, Bože mi oprosti na huli, svaki naš vojvoda, ondašnji i sadašnji, samo izdanak jednog te istog mitomanstva, jedne te iste fikcije. Nisam zapao u nihilizam, nisam obeshrabren, ali ovo ti izustih kao prijatelj, a kao savjetnik mogu te samo podsjetiti kako svijet gleda na nas. Frankfurter Allgemeine Zeitung (11. 07. 1992.) piše da 'srpski cetnici najcešce napadaju dva puta: ujutru trijezni, a poslije podne pijani'. Kurier (26. 10. 1991.) donio je tekst pod naslovom Srbi, i evo samo nekoliko redaka: 'Ponašanje srpske vlade, srpske armije, cetnicke soldateske, ali i mnogih opozicionara i intelektualaca je do te mjere nacionalisticki-agresivno i u suprotnosti sa svim današnjim predodžbama o civiliziranom covjeku da to neminovno izaziva ekstremna reagiranja. Mnogi smatraju da je namjerno razaranje citavih gradova i jedne citave kulture barbarski, neevropski, orijentalni cin.' Spiegel iz 1992. godine objavljuje tekst Olafa Ilaua u kome veli 'Srbin ispoljava svoju prijeku, neprijatnu narav, pa bi te bitange trebalo prisiliti da pokleknu'. Taj novinar tvrdi da genocid sprovode boljševicki generali i velikosrpski šovinisti! Ovdje prekidam, znam da ceš reci: 'More, Sveto, mani se corava posla, Jevropa je uvijek bila naš najveci neprijatelj', ali bojim se, Dobrice, da smo svi pošandrcali od tih stereotipa. Pa jesi li cuo onoga Karadžica koji govori da je ovo sveti rat i da njegov smisao može dokuciti samo Bog. A onda naši vladike poju u tu cast, a naši pjesnici gude kako 'Mladic eno stiže pred zidine Carigrada'. Kakav crni Carigrad, Dobrice, znamo li mi gdje smo i u kojem smo vremenu! Mi nismo u stanju do Cuprije, a kamoli Carigrada. Bog me ubio ako se nece obistiniti ono što su govorile one opozicione budale da ce se naša Srbija svesti na beogradski pašaluk. Da nisam ateist, povjerovao bih u Božji gnjev. Ugnjavih te, prijatelju. A sad, laka ti noc!"

Uvijek na krivoj strani U Cosicevu Dnevniku malo je toga korisnog; tu i tamo neko njegovo videnje ove ili one politicke licnosti, ali površno i nezanimljivo. Tu cemo saznati kako se Alija Izetbegovic35 izuo kad je ušao u njegovu kucu, ali mu Dobrica nije dopustio da ostane u carapama, jer to je srpska kuca, tu bosi sjediti necemo. Cosic konstatira da je izuvanje muslimanski obicaj; cini se da je malo zatecen, pa piše: "Zbunjen i iznenaden, rekao sam mu: 'Gospodine Izetbegovicu, u ovu se kucu ne ulazi izuven. Molim vas, ne skidajte cipele!'" Nakon što su se dvojica državnika dogovorili da nece bosonogi voditi dijalog o sudbini njihovih naroda, Dobrica je o Aliji unio u svoj Dnevnik kako je taj politicar samo "prividno delovao meko i oblo", a ustvari je bio Alahov ratnik spreman na sva sredstva, te još cvrsto "ukopan u istorijski rov muhamedanske Bosne".

Ono što je i kako je Cosic napisao o Tudmanu, gotovo da imponira i cini toga kolericnog starca simpaticnim, ako uopce šampion nesimpaticnosti može makar i zakratko postati simpa. To, izgleda, može samo u Cosicevoj varijanti. Gedža najprije kaže kako je nekoc u caskanjima s Krležom prvi put cuo o tome Tudmanu, te da je iz Krležinih usta izletjelo mnogo pohvala i divljenja "kulturi kuce supružnika Tudman", valjda stoga što je "Krleža od Tudmana primio podatak da je u Jasenovcu ubijeno izmedu 40 i 50 hiljada Srba", veli Cosic. Je li Krleža bio baš tako neodgojen da upravo Gedži povjeri kako se divi kulturnom domu Tudmanovih, jer je primio podatak, kao mito, da je Srba ubijeno u Jasenovcu "izmedu 40 i 50 hiljada". To je Cosiceva seljacka lukavost, podmetanje nasitno, jer se hoce reci kako su Krleža i Tudman isto, kako su svi Hrvati srbomrsci, nadalje ustaše, te zatocenici njihova "kastracionog karaktera" o kojemu je znanstveno pisao njegov suborac, akademik Jovan.36

Predsjednik Jugoslavije prvi put je sreo Tudmana u Ženevi; malo je falilo da kobno završi taj susret, ali je srecom Lord Owen (lorde, lorde!) zavapio i pozvao Cosiceva lijecnika: "Kolega Boškovicu, udite u salu i izvedite napolje svog predsednika. On je u vrlo lošem stanju, sacuvajte ga od Tudmana." Cosic veli da je Tudman bio "težak sabesednik, prek, jedak, žestok. Vice, ljuti se, a Srbe zove srbocetnicima". Pa ipak su se dvojica predsjednika nekako usaglasili, napravili kakvu-takvu deklaraciju, srpsko-hrvatski kompromis, tada su se dogovorili o razmjeni stanovništva, kuca, dobara, zemljišta, "a Vance odobrio uz formulaciju da se to nazove 'humanitarno preseljenje' i tako izbegne utisak etnickog cišcenja", veli Cosic. Kako Gedža, lukavac, prebacuje tu formulaciju na Cyrusa Vancea, premda mi se cini da je po duhu i podlaštvu mogla izaci jedino iz radionice Cosic & Tudman.

I to bi bio cijeli uspjeh Cosiceve vanjske politike, ukoliko nam iz tajnih arhiva ne izvuku još kakve spektakularne poteze velikoga predsjednika i zapuše usta naših sumnji, a našu kritiku obezvrijede. U mojoj dokumentaciji nalazim nekoliko novinskih izrezaka, vec blijedih; mišljah da to više necu koristiti, ali evo sâm tekst vapi da se dokument udjene, valjda se još nadamo da ce biti pameti da se huljama koje manipuliraju rodoljubljem ne oprašta svako zlo koje pocine, jer oni nam kažu da to cine stoga što ljube svoj dom, a ne iz potrebe da cine zlo. Jedan je izrezak iz Vjesnika, iz pera beogradske dopisnice Ivkice Bacic koja izvještava svoj list da je predsjedniku Jugoslavije stigao u audijenciju ruski književnik Eduard Limonov Edicka37, vele kontroverzni pisac, te su se dvojica duhom bliskih radikala podulje zadržali u prijateljskom razgovoru. Cosic je znao sve o Edicki, vidio je njegove fotke s Arkanom, gledao je snimke na TV kako iz mitraljeza puca na Sarajevo, kako na tenku ulazi u Vukovar, u rukama je vec držao nekoliko Edickinih knjiga objavljenih na srpskome; dakle, sve je o mlademu kolegi znao, ali htio ga je cuti i vidjeti - cašica razgovora medu subracom, te još dvojicom Slavena i pravoslavaca, uvijek je za dobro naroda; vremena se za tu cašicu mora naci unatoc obavezama jednog i drugog. Edicka je i došao u audijenciju da objasni starijem kolegi, bogami dvadeset godina starijem, zašto je cinio to što je cinio. Rekao je Edicka ponajprije da voli Srbiju stoga što su je Nijemci izabrali za neprijatelja. To je Cosica ganulo, pa ga je potapšao po ramenu i malko pognuo glavu kako Edicka ne bi vidio da su mu zaiskrile suze u ocima. Onda je ruski pisac objasnio lideru jedne države da on nije pucao na Sarajevo, nego na neprijatelja. U Vukovar je ušao na tenku kao dopisnik jednog francuskog lista. U Knin je išao na poziv srpskih voda kako bi se svijetu prikazala "pravedna borba ugnjetavane manjine pravoslavnih od vatikansko-masonske tiranije". Sa Arkanom se fotografirao, jer je cast imati zajednicku fotku s nacionalnim srpskim herojem, "kojega je Zapad proglasio kriminalcem zato što je srpski nacionalist i pravoslavac". Sve je to saslušao Dobrica Cosic, predsjednik Savezne Republike Jugoslavije. Kada ga je pratio do vrata kabineta, zagrlio ga je, cvrsto ga je prigrlio, možda malo podulje nego što je uobicajen prijateljski zagrljaj. Prema izvještaju Vjesnikove dopisnice iz Beograda, Cosic je rekao: "Alal vera, Edicka! Samo da sam mladi, isto bih se tako poneo!" Dakle, samo da je mladi dvadesetak godina, ili barem desetak, Dobrica bi Cosic pucao iz mitraljeza na Sarajevo, ušao na tenku u Vukovar, slikao se s Arkanom etc., etc.

Još sam nekoliko novinskih izrezaka sacuvao, ali sada je to sve blijedo, a ono što je bilo fotokopirano gotovo je posve išcezlo. Ne mari, svodimo pricu, pa ce razni papirici odlepršati iz mojih pretinaca. Sacuvao sam i jedan kuriozitet da je Dobrica Cosic odbio clanstvo u Odboru za zaštitu prava od Haaškog suda, premda u tome Odboru sjede njegovi pajdaši. Taj podatak da se Cosic urazumio, te da je shvatio kako se zlocinci i zlocinstva ne mogu štititi, ima draž kao nešto bizarno, jer kako to da Gedža nije tamo gdje mu je mjesto po prirodi stvari i gdje je prisutan duhom. Ali njegov autoritet vec je bio srozan onom degradacijom kormilara predsjednickog broda, pa se u caršiji više nije govorilo o tome što ga nema tamo gdje je uvijek bio - na krivoj strani, nego mu se zamjeralo da je ipak u duši ostao komunist, te da ostavlja nacionalne heroje Karadžica i Mladica na milost i nemilost haaškim hijenama. Doprle su zamjerke do Gedže, pa je podržao taj Odbor, ali svoje sudjelovanje u njemu pravdao je time da se on vraca "slobodi svog pisaceg stola", jer namjerava nadrljati još jednu kupusaru,38 te da ga to prijeci uzeti udjela u radu Odbora.

Nije se pojavio ni potkraj 1997. godine u prostorijama Matice srpske u Novom Sadu gdje se okupila srpska inteligencija u pocast Karadžicu. Medu šezdesetak potpisnika Deklaracije kojom se poziva medunarodna javnost da utjece na Haaški tribunal kako bi se obustavio postupak protiv Radovana Karadžica, nije bilo potpisa Dobrice Cosica. Tu Deklaraciju potpisali su istaknuti ucenjaci, akademici, sveucilišni profesori, umjetnici, a svoj potpis i blagoslov priložio je i patrijarh srpski Pavle. Dobrice Cosica nije bilo medu njima, premda ih je tajno podupirao, to prije što se znalo koliki je upliv imao na Karadžica i koliko ga je cijenio.39 Nije se Dobrica opametio, moc rasudivanja njegov je ozbiljni nedostak, nego je samo ustuknuo, jer se i sam pribojavao da Tribunal raspolaže podacima o njegovoj ulozi u toj klaonici, ali ne samo kao ideologa zlocina nego bogme i kao prakticara; ta covjek je bio vrhovni zapovjednik zlocinacke armije baš u vrijeme najžešcih masovnih zlocina, pa bi ga se moglo optužiti po "komandnoj odgovornosti". ("Ne cackajmo mecku, na mene se gleda isto kao na Karadžica, kao i na vaskoliki srpski rod, pa je bolje da ovog puta izostane moj potpis na toj Deklaraciji sa kojom se inace potpuno slažem. I da ne ispadnem, ljudi moji, mirodija u svakoj corbi.")

Imao je Dobrica Cosic razloga malko se pritajiti, jer je taj ideolog zla osumnjicen kao glavni strateg otmice dvadesetorice muslimana na željeznickoj postaji Štrpci, 27. veljace 1993. godine. Naša borba od 6. kolovoza 1996. donosi saopcenje predsjednika Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava u Sandžaku da "raspolaže velikim brojem podataka" kako je otmica u Štrpcima organizirana u kabinetu tadašnjeg predsjednika Dobrice Cosica, a s ciljem da se oteti nedužni ljudi razmijene za cetiri zarobljena srpska oficira u Bosni. Svi oteti su, medutim, pogubljeni. Ne bih ovdje ulazio u valjanost dokaza, niti mislim da je Dobrica Cosic promatrao ta pogubljenja sa strane, iz mraka, kao ono svojedobno njegov prijatelj Rankovic, nije bio u prilici za takvo što, ali je cjelokupnim svojim politickim djelovanjem stvarao pogodnost da se nacionalizam pretvara u patološko stanje i stavlja iznad zakona, morala ili Boga, kao jedini vlasnik prava na domovinu i patriotizam, u cije ime zlodjela poprimaju neku vrstu žrtvovanja za svetu stvar. Cosic je stvorio intelektualni milje za patološko rodoljublje.40

35 Alija Izetbegovic, osnivac nacionalisticke bošnjacke stranke SDA, njen dugogodišnji predsjednik. Bio je neprikosnoveni lider bošnjackog naroda; od milja nazvan Dedo. Cetrnaestog. listopada 2000. povukao se sa svih državnih funkcija, jedino je ostao pocasni predsjednik SDA. U nekim se medijima spekuliralo o njegovoj kandidaturi za Haag; pripisivalo mu se da je neposredno prije srpskog zlocina u Srebrenici pregovarao sa srpskom stranom oko razmjene stanovništva. Navodno je negdje izjavio kako je to cinio u dogovoru s Clintonom. Bio je vjernik, premda su ga cesto nazivali vjerskim fanatikom. Umro je 19. listopada 2003., u sedamdeset osmoj godini života.

36 "Primera radi u Akademiju je primljen i Jovan Raškovic, psihijatar i po mome mišljenju zacetnik rata u Hrvatskoj, jer je kao legalno izabrani predstavnik SDS i potpredsednik vlade istupio iz Skupštine bez ikakvog stvarnog razloga, cime je secesija Srba iz hrvatske vlasti realizovana…" (Svetlana Slapšak: Ogledi o bezbrižnosti, Radio B92, Beograd 1994.)

37 Eduard Limonov (1943.) romansijer i publicist, poznat kao "najšokantniji ruski pisac", bio u emigraciji (1974. - 1990.), sada lider Nacional-boljševicke partije, staljinist po politickim uvjerenjima, deklarira se kao ruski nacionalist; sam veli da je "kao Ukrajinac uvijek žešci Rus od Rusa". Njegove su poruke: Zapad se mora mrziti, hladni rat se mora obnoviti! "Kad u Rusiji pobedi opozicija, Limonov ce biti šef KGB-a. On sam obecao je da bi u tom slucaju mogao obezbediti da Srbija dobije nuklearno oružje - za uništenje neprijatelja" (NIN, 5. studeni 1998.). Radio "Slobodna Evropa" donosi vijest od 15. travnja 2001. godine da je "Eduard Limonov uhapšen pod sumnjom da je organizirao ilegalnu kupnju oružja". Vjesnik od 8. rujna 2001. piše da je "Eduard Limonov, pisac i voda ruske Nacional-boljševicke partije, koji je u travnju optužen za utaju oružja, optužen takoder i za terorizam i ogranizaciju oružane skupine". Uz njegovo ime uvijek se mora pridodati da je to onaj ruski književnik koji je, kako izvještava Hina, "poznat iz doba rata u BiH, kada ga je bivši voda bosanskih Srba Radovan Karadžic doveo na jednu od planina iznad Sarajeva s koje je ruski nacionalist ispucao rafal iz mitraljeza prema gradu. Tu bizarnu epizodu prenijele su tada gotovo sve svjetske TV-postaje".

38 Romanima D. Cosica nisam se bavio, niti mnijem, ali kad ovdje kažem kupusara, to ne znaci da sudim o vrijednosti knjige, samo se zbilja cudim kako jedan covjek, uza sve obaveze, nacionalne poslove, politicke brige i sijaset moralnih i drugih poraza, uspijeva nadrljati toliki broj stranica, pa ma kakve one bile. Eto je sada, trilogiji Grešnik, Otpadnik i Vernik pridodao još jednu knjigu Vreme vlasti (1997). Bojim se da vrijedi i za Cosica ono Krležino izreceno prije 80 godina kako je na ovim balkanskim pustopoljinama "politika vec decenijama kao pakleno ždrijelo gutala sve eventualne karaktere i književne talente". D. C. je kao romansijer najavio svoj talent vec prvim romanom Daleko je sunce, a nastavio romanima Koreni i Deobe. Da se posvetio samo romansijerskom zanatu, zasigurno bi nadmašio Srpsku trilogiju Stevana Jakovljevica.

39 "Ja sam pre osnivanja SDS uveliko radio sa Karadžicem i savetovao sve protagoniste politickog organizovanja Srba u Bosni da idu kod Karadžica i da se povezuju s njim. S Karadžicem sam bio u veoma tesnim odnosima, naredio sam mu: 'Prihvati se privremeno te dužnosti.' Nisam mogao pretpostaviti da ce on postati ovakva figura. To je najdarovitiji srpski politicar danas." (Duga, 9. srpnja 1994. godine.) Bijah pomislio da je Cosic izvukao pouke iz pretjeranih pohvala Miloševicu, ali kad se pameti nema, kad si i sam pogreška, onda nije cudo što je dvojicu zlocinaca proglasio najznacajnijim Srbima.

40 I dok sam radio na tekstu o Cosicu, dopao mi je ruku materijal Iz dokumentacije Helsinškog komiteta za ljudska prava iz Sandžaka. Ti dokumenti su uvjerljivi, elemenata za Cosicevu odgovornost ima, pogotovu ako bi se sudski obradili, valjano i kako treba. Hoce li se bilo kada taj proces otvoriti, možemo u ovom casu samo nagadati, ali dokumenti su doista potresni; svaki bi civilizirani predsjednik, ukoliko i sam nije umiješan u to, podnio ostavku, suosjecajuci s nedužnim žrtvama i njihovim porodicama. Ukoliko je Cosic bio "vrhovni komandant otmicara", onda još jedino preostaje nadati se u onu pravnicku zakonitost da zlocin ne zastarijeva.

Blic od 18. svibnja 2002. godine piše da su za otmicu putnika iz vlaka u postaji Štrpci odgovorni visoki dužnosnici VJ, srpskog MUP-a i civilne vlasti Jugoslavije i Srbije. "ŽTP Beograd", piše Blic, "dostavio je dokumentaciju o otmici putnika iz voza Beograd-Bar 7. maja 1993. Višem sudu u Bijelom Polju. ŽTP je za plan otmice saznao 28. januara 1993. i o tome je 1. februara obavestio nadležne u Srbiji i Jugoslaviji. Otmica je, medutim, neometano izvedena 27. februara 1993. godine. Izvesno je da su državni organi Srbije i Jugoslavije skrivali podatke o dogadaju kako bi od krivicne odgovornosti zaštitili brojne visoke funkcionere VJ, MUP-a Srbije i civilne vlasti. U to vreme, nacelnik Generalštaba VJ bio je general Života Panic, funkciju saveznog ministra odbrane obavljao je premijer Milan Panic, ministar odbrane Srbije bio je general Marko Negovanovic, a komandant Užickog korpusa general Dragoljub Ojdanic. Ministar srpske policije bio je Zoran Sokolovic, nacelnik DB Srbije Jovica Stanišic, nacelnik MUP-a za Užice Baško Petric, a komandir milicije užickog regiona Ðorde Keric. Pavle Bulatovic je bio savezni ministar policije, Dobrica Cosic predsednik SRJ, a Slobodan Miloševic predsednik Srbije. Dokument ŽTP sa naznakom strogo pov. Br. 4-1-93, koji je 1. februara 1993. direktor sektora za odbrambene pripreme i zaštitu Mitar Mandic uputio generalnom direktoru preduzeca Milomiru Minicu, procitan je 13. maja na sudenju Nebojši Ranisavljevicu za otmicu 19 putnika iz voza u stanici Štrpci i njihovu likvidaciju. U dokumentu piše: 'Ovih dana, tacnije 28. januara 1993. godine, obavešten sam od šefa Sekcije STP Užice Živanica da ce pripadnici srpske vojske opštine Rudo zaustaviti voz i odvesti putnike. Citava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd-Bar koja prolazi kroz BiH, verovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš. O ovoj najavi informisao sam najuži strucni kolegijum ŽTP, održao sam sastanak s predstavnicima milicije i SDB Srbije i razgovarao s pomocnikom ministra odbrane Srbije, generalom Kuzmanovicem. Odlucili smo da general Kuzmanovic obavesti ministra odbrane o pomenutoj najavi, da ministar odbrane Srbije obavesti VJ i da ŽTP prestane s daljim aktivnostima oko ovog slucaja, jer je na vreme ispunio svoju obavezu.' U dokumentu piše i da je 2. februara 1993. u Užicu održan sastanak kojem su prisustvovali nacelnik MUP-a za Užice Baško Petric, komandir milicije užickog regiona Ðorde Keric i iz ŽTP Mitar Mandic, Drago Tadic i Vuko Mulina. Na sastanku je konstatovano da je to strateška operacija srpske vojske radi stvaranja uslova za razmenu zarobljenika i mrtvih. Zakljuceno je da bi takav postupak srpske vojske bio neprihvatljiv iz više razloga. Prikupljeni materijal ŽTP-a, s oznakom strogo poverljivo, cuvan je u preduzecu do marta 1995, kada ga je odneo Josip Ujcic, šef Odeljenja za saobracajne poslove, sa obrazloženjem da mu je potreban radi izveštaja višim organima", piše beogradski Blic.

[b][size=150]Otac gori od djece[/size][/b] wrote:S početka devedesetih, kada se komunizam urušavao kao pješčana kula, čitava jata pisaca našla su se u politici. Među njima je bilo nešto otpadnika koji su se odmetnuli od komunističke ideologije, rijetko kad iz demokratskih pobuda, nego prije radi kakvih osobnih nesuglasica i probitačnosti. Među njima je bilo nacionalista, mračnjaka koji su povjerovali da je kucnuo njihov čas, pa su se odmah bacili na posao kao propovjednici mržnje. Bilo je nešto malo svijeta iz građanskog staleža, tzv. posrnule gospode, prirodnih antikomunista, ali oni su odmah stali uz mračnjake. Bilo je onih koji se otprije nisu bavili politikom, ali sada ih je to "pakleno ždrijelo" uvuklo, dakako i razotkrilo kao profitere. Sve te fele, takve ili slične, postojale su u svim postkomunističkim previranjima, samo što su drugdje mračne skupine ostale na "retoričkoj razini" (mnogo buke - malo učinka), dok su u nekadašnjoj Jugoslaviji, koja je proživjela 45 godina komunističke vladavine bez disidenata-demokrata, ti ostaci ostataka preuzeli vlast i povukli za sobom masu koja je vrlo brzo zagazila u krvoprolića, možda najžešća u povijesti Balkana. Joseph de Maistre veli da je u velikim pokretima i revolucijama narod uvijek i samo tupo oruđe, dok se povijest vrti oko četiri do pet osoba.

Kada je istaknuti češki pisac Vaclav Havel, već glasoviti disident, postao prvi demokratski predsjednik ondašnje Čehoslovačke, postao je uzorom mnogim piscima koji su priželjkivali takav uspon. Gotovo posvuda nicali su haveli, da je to već postalo i neukusno. Taj laskavi epitet "srpskog Havela", na jednoj poslaničkoj TV promociji, dobio je čak i Brana Crnčević, nemoralna osoba i dojučerašnji doušnik. Srpski san da već jednom dobiju svog Havela na čelu države, konačno se ostvario izborom Dobrice Ćosića za predsjednika, samo što je "naš Gedža veći i slavniji kao pisac od toga češkog disidenta", kako se govorilo u srpskim kuloarima. Dotadašnji haveli manjeg formata zamijenjeni su jednim, ali velikim. Tada sam u zagrebačkom Novom Danasu (6. srpnja 1992.) napisao: "Uspoređivati Ćosića s Havelom znači rugati se demokraciji. Havel nikada ne bi mogao izustiti da su mirovnjaci izdajice, dok je Ćosić, koliko lanjske godine, svisoka i bez ikakvih dvojbi, to učinio. Ćosića opsjedaju 'konačna rješenja', dok Havel smatra da su to 'tipični snovi bezličnog uma koji transformiraju realnost u noćnu moru'. Havel se gadi totalitarnih vođa, dok je Ćosić hvalio diktatore, štoviše i one smiješne poput Miloševića. Ćosić je na svom 'disidentstvu' zaradio vilu, a Havel tamnicu. Ćosić, kao neka stara seoska narikača, kuka samo nad srpskom patnjom, dok Havel ne dijeli patnju po nacijama i na jednom mjestu kaže da je 'nesreća koja se dešava ovdje priprema za patnju negdje drugdje'. Havel kaže da se 'moral stavlja iznad politike, a odgovornost iznad naših želja', dok je kod Ćosića obratno: politika je iznad morala, a želje su izvan svake odgovornosti. Sa susjednim državama Havel razmjenjuje iskustva i kapital, a Ćosić stanovništvo. Havel vjeruje u duhovno čišćenje, a Ćosić u etničko. Havelova država ne ratuje, dok je Ćosićeva ogrezla u zločinstvima. Havelovu državu primaju u međunarodne banke i institucije, dok Ćosićevu izbacuju čak i iz UNESCO-a.

Uvredljiva je usporedba Ćosića s Havelom, uz to je i opasna, jer hoće nivelirati različite stvari. Havel u jednom svom eseju razmišlja o politici koja će 'ignorirati državne granice, političke sustave i blokove sila' i koja će napraviti realnost 'od fenomena ljudske savjesti'. Ćosić je opsjednut granicama i pripajanjem teritorija, srpstvom kao ideološkom kategorijom, blokovima sila kao zavjerom, a fenomen ljudske savjesti ne zna što je. 'Eksperti za zamagljivanje' nastoje nam podmetnuti da su Havel i Ćosić isto, da je demokracija i nacizam isto. Ali da završim Havelovom porukom koja glasi: naša je obaveza oduprijeti se toj bezličnoj moći!"

Fenomen Gedža

Bogdan Bogdanović je prije svih, mnogo prije nego što je Gedža preuzeo kormilo predsjedničkog broda, opisao tu pojavu na onaj svoj duhoviti, ironični, inteligentni način, rugajući se njegovim sinkopama i skokovima, "recimo, od preteranog, netolerantnog jugoslovenstva najniže vrste do gotovo osvetničke mržnje prema Jugoslaviji". Pišući o fenomenu Gedža, Bogdan Bogdanović je rekao da se taj slučaj ne može odvojiti od emotivnog zaleđa: "Svi koji su ga bogobojažljivo čitali, svi koji su od malih nogu o njemu pisali domaće sastave, svi koji su ga obožavali, počev od ćata i ćatolina po mesnim kancelarijama, pa do arhimandrita i generala, pripisivali su mu, uz književne vrline, i nekakvu natprirodnu snagu. A budući da je skroz-naskroz bio naše dete - što je bilo lako vidljivo - ni kod koga nije podsticao osećanje manje vrednosti. Mislene identifikacije sa njim bile su jednostavne. Svako ga je lako mogao razumeti baš kao što razume i samoga sebe. Međutim, iako kod te njegove inače dobro iskompleksirane publike nije bilo osećanja sopstvene umanjenosti, bilo je strahopoštovanja, pa i straha je bilo, kao što je bilo i nekog nejasnog osećanja duga i krivice pred njegovim svetlim licem. Umeo je svima nama (građanima, oprostite - varošanima) da podstiče osećanje krivnje što i mi nismo ponikli iz zdravih moravskih oranica. Mislim da je čak i njegov neknjiževni akcenat delovao hipnotički, stalno nas podsećajući na njegov aristokratizam autohtonog porekla."

Britke su Bogdanovićeve opaske, počesto i gorke, o čovjeku koji nije zaslužio to mjesto "oca nacije", nesretnog oca koji je gori od svoje djece. Bogdan Bogdanović kaže: "Jer ako je neko na sebe uzeo ulogu oca nacije, i učitelja, pa je svoju decu poučio kako da postanu najomraženija i najbednija nacija na svetu, taj ne samo da nije dobar otac i dobar učitelj no je možda samo ružan san, privid, prikaza, prizrak, duh, zao duh. A ako je tako, zašto ne bi bilo tako, onda mu ostaje još da nas novom navalom svojih zveketavih reči pouči kako ćemo na kraju i sebe same omrznuti i popljuvati. A koliko se razabiram u stranputice njegove htonijske duše, ni taj nam klimaks drame neće biti uskraćen." To je Bogdan Bogdanović napisao 1991. godine u tjedniku Vreme.

Publicist Stanko Cerović oštroumno je promatrao tu pojavu na kormilu države koju je sam kormilar još davno proglasio mrtvom.41 Cerovićeve postavke su smione, katkad idu rubom oštrice, jer je zahvatio mentalno i duhovno stanje nacije koja iz "trulog korijena srpske kulture" i nije mogla iznjedriti ništa drugo doli takvu grotesku kao što je Ćosić. "Ćosićev mentalitet se", veli Cerović, "u posljednje dvije decenije prenio na cijelu srpsku inteligenciju (ili se u njemu materijalizovala njena glavna karakteristika) i sada na društvo koje ga, u trenutku definitivne samonegacije, prihvata za svog prvog čovjeka." Cerović se ne libi reći da ondje, u Srbiji, smrdi cijela riba te kulture i politike, a ne samo njezina glava. Osobno sam se ustručavao tako oštrih rezova, ili mi je zafalilo kuraži da jednu naciju (bilo koju, pa i srpsku) poistovjetim s njenim nakaznim izdancima, ali je sada očito da se taj rub mora prijeći. To uzajamno laganje na relaciji Ćosić - njegov narod, dovelo je do pada morala i pomanjkanja ukusa, do potpune deformacije i geta u kome lašcima i ne preostaje ništa drugo doli međusobno veličanje. To jalovo stanje, to samozadovoljstvo, ta deformirana psiha, naći će jedini smisao u orgijama smrti. Svaku zdravicu u ime prošlosti prate loši tekstovi. Ćosić je zasigurno jedan od tvoraca loših povijesnih tekstova za prigodne zdravice što ih ubojice s lakoćom izgovaraju, gotovo svečano, kao molitvu, prije i poslije zločinačkih obreda.

Promociju Ćosića-državnika doživio sam kao reklamu Ćosića-ideologa, kao spoj dvije funkcije, ali ne i kao trijumf, nego prije kao kakav lunatički prizor u svijetu koji je izgubio orijentaciju. I dok sam gledao kako se kao predsjednik penje na taj brod i priseže da će biti samo sluga i ništa više, doživio sam to kao jedno u jednom, alkemičarski rečeno, kao spoj sluge i onih kojima služi, kao sveto trojstvo oca, sina i duha. Na pozornici predsjedničkog broda, Dobrica Ćosić poje da će opsluživati ubojice dok vrše masakre na sarajevskim tržnicama. "Ni Ćosić ni srpski narod ne vide u čemu je pravo značenje njegove promocije. Njega narod prihvata u trenutku kad je Srbija zasuta krvlju nevinih ljudi, za čije stradanje je on jedan od najodgovornijih. I dok se radosno penje na prijesto, Dobrica ne vidi da ga je sudbina nadlukavila i navukla da bude i materijalni simbol ovog zločina. To je 'smijeh bogova'. Čak i da postane sjutra veliki državnik, nepravda koju srpski narod čini jednom ubijenim ljudima, birajući sad Ćosića za predsjednika, ostaće zaista neoprostiva. Mrtve ne možemo oživjeti, ali ni njihove dželate ne moramo slaviti", pisao je Stanko Cerović u Monitoru (26. lipnja 1992.).

Pometnja u glavi i duši

Pišući ovaj tekst, naiđoh na podatak42 da Ćosić nije hrast tek od jučer, kako to stoji u rođendanskoj čestitki akademika Tadić Ljubomira, nego je Dobrica već poodavno staro drvo, jer mu je i za 70. rođendan stigla čestitka gotovo istovjetne sadržine kao i za 80. Slobodan Blagojević, još u kolovozu 1992., govorio je o tome da je neki akademik, čestitajući Dobrici 70. rođendan, između ostalog, u toj čestitki, napisao: "A ima onih koji te napadaju. To je žbunje koje hoće da obori hrast i da tako zauzme vrh na koji si se ti ispeo." Blagojević nije naveo ime akademika, ali mnijem da je to jedan te isti akademik koji svoj tekst ne mijenja, a ako nije, onda je marksistički filozof Tadić Ljubomir plagirao akademika čije ime Blagojević ne navodi, jer je u čestitki za 80. rođendan gorostasnog duba napisao u Politici (28. prosinca 2001.): "To intelektualno sitno rastinje, ako ne može da poraste kao hrast, htelo bi hrast oboriti." Dakle, prije deset godina to je bilo žbunje koje je htjelo oboriti hrast, a sada je, ako je riječ o istom peru u istoj ruci, raslinje koje bi, isto kao i žbunje prije deset godina, htjelo oboriti hrast kad već ne može raslinje kao hrast porasti. Ako je obje napisao jedan akademik, onda je doista taj čovjek tragično zaostao i nije više u stanju čak ni ime drveta promijeniti, nego prepisuje svoju banalnu usporedbu koja nije ni za jednokratnu upotrebu. O tome je Slobodan Blagojević rekao: "Eto, vidite i sami, ovdašnji akademici ne znaju ni o čemu, pa ni o književnosti da pričaju a da ne potegnu botaničke ili zoološke analogije. A samu književnost oni shvataju kao alpinizam. Pisac se kao planinar uspinje uz neku planinu ili liticu i tu na vrhu postaje hrast, što će reći odrveni…"

Kao kakav spomenik, s ostacima političkog izmeta po glavi i poprsju, kao živi spomenik, Dobrica Ćosić povukao se nakon havarije njegova broda, ukipio se na Dedinju "uvjeren da je stradao u ime Naroda i da se u njegovom porazu objavljuje tragičan poraz cijeloga naroda, po poznatom receptu: Narod, to sam ja", kako to veli Krleža pišući o Frani Supilu. Živi spomenik još bi se samo pokatkad spustio među akademike, dok je njegov nekoć jedini adut narod pomalo zazirao od njega, premda ne toliko koliko je zaslužio, jer se poigravao sa sudbinom naroda tjerajući ga da se žrtvuje za neki njegov san, za njegovo pogrešno poimanje samog naroda, pa onda države i napokon nacionalnog pitanja. Tri osnovna aduta na koja je igrao (narod, država, nacija) nikad nije razumio. Pa ipak, Dobrica Ćosić, čiji je život sazdan od pogrešaka i zabluda, koji je odgovoran za tolike nesreće, nikad nije bio prisiljen emigrirati ili otići u zatvor, proživio je svoj vijek sretno, obmanjujući druge i u samoobmanama; tu i tamo bi ga demonstranti svrstali u "crvenu bandu", raščinili ga i oduzeli mu očinstvo, ali to ga nije pogađalo, to prije što još nitko nije uzeo kramp u ruke da ruši spomenik, jer to je spomenik zabludama, spomenik lažima u koje i lašci vjeruju, spomenik "satkan od naše domaće magle", koja je odnijela i mnogo pametnije glave od Dobričine.

I taman bijah pomislio da je živi spomenik definitivno zanijemio, ali eno ga na skupu održanom 2. i 3. svibnja 1998. u Sremskim Karlovcima, ondje govori u Institutu srpskog naroda, "visokoumno" i, čini se, samorazorno, samospoznajno, a uzgredno je uzeo predmet srpske nacionalne politike dr. Jovana Raškovića,43 jer ta jadna beznačajna politička figura samo mu je bila povod da bi rekao nešto mnogo bitnije i dublje. Dakle, Dobrica je Ćosić na tome simpoziju u organizaciji Svetske srpske zajednice rekao da je "XX. vek, vek poraza srpskog naroda, vek poraza srpske nacionalne politike", bogme usprkos činjenici da je XX. stoljeće iznjedrilo Karadžića, "najtalentovanijeg srpskog političara dvadesetog veka", zatim Vožda, "najpopularnijeg Srbina XX. veka", te da je u tome stoljeću djelovao i Nikola Pašić Baja; onda, unatoč takvim veličinama, XX. stoljeće ispade "vek poraza srpskog naroda" i njegove nacionalne politike, pa se prorok obraća svojima i veli "da je naš životni interes da ideološki, politički i civilizacijski što pre i bezbolnije napustimo 20. vek", kao da ih je netko ukrcao u taj pogrešni vlak, pa sad iz vlaka valja iskočiti.

"Nijedan veliki politički cilj, koji smo postavili na početku veka, nismo ostvarili; izgubili smo i one bitke za koje smo verovali da smo ih dobili", nariče Ćosić. Volio bih znati jesu li dobili bitke ili su vjerovali da su ih dobili, jer to nije isto. Morao bi raščistiti sam sa sobom što je dobiveno, a što misli da je dobiveno! A potom bi morao navesti sve dobivene bitke, ili pak podastrijeti argumente kako su ih izgubili; to je način da se ima neke koristi od povijesti. Ali on ne voli argumente; kamo bi ga to odvelo kad bi svoje bombastične fraze još i dokazivao, ako je to uopće moguće. Lakše je bubnuti nego potkrijepiti, a on je uvijek birao lakši put. Njemu je važno da njegove riječi odjeknu. Ali kako je lažac, kako se rado prenemaže, on će izjaviti: "Ja nastojim da što manje govorim, zato što me je strah svoje reči." (Politika, 26. srpnja 1991.) Slobodan Blagojević lijepo primjećuje da je Ćosić najprije obznanio da nastoji što manje govoriti, a onda izustio ravno 2.656 riječi. "Da bi se oslobodio straha od svoje reči, Dobrica Ćosić seje strah unaokolo. Rečima od kojih ga je strah, on zastrašuje nas. A to ne čini od danas", veli Blagojević.

41 "Dobrica Ćosić je bar deceniju pre raspada tvrdio da je Jugoslavija mrtva - i odjednom je postao prvi predsednik države koja se tako zove." (Vidosav Stevanović: Milošević, jedan epitaf, Sarajevo 2001.)

42 Slobodan Blagojević: Tri čiste obične pameti, Radio B92, Beograd 1996.

43 Dr. Jovan Rašković površno je analizirao hrvatsko-srpske odnose, a svoja politička stajališta gradio je na "jeftinim psihoanalitičkim štosovima", koji bi bili zabavni i veseli da nisu postali "pogonsko gorivo" u krvavim sukobima i zločinima. U svojoj knjizi Luda zemlja (1990.), taj je sumnjivi vrač hrvatsko-srpske odnose sveo na etnički sukob proizašao iz različitih karaktera; srpski je, dakako, "edipalni karakter" koji nije "karakter mraka i osjenčenja, to je čist karakter u kome postoje samo dva elementa - sve ili ništa", dok su Hrvati "kastracioni karakter", a taj je tip karaktera, veli kninski vrač, "zatvoren i hermetičan", te u stalnom strahu da će od nekoga biti uškopljen. Srpski edipalni karakter je donekle agresivan, ali "sklon određenim promjenama", dok se hrvatski kastrativni karakter "boji svake promjene". Srpski edipovac uvijek je spreman "da mijenja svoje očeve, svoje gospodare", dok "kastratu" preostaje jedino mržnja i strah od Edipa.

[b][size=150]Čovjek koji lako laže[/size][/b] wrote:U svome pledoajeu u Institutu srpskog naroda, u slavu Raškovićeve srpske nacionalne politike, Dobrica Ćosić je tobože proniknuo u dubinu tih poraza okrivljujući svijet i tvrdeći kako Srbi stradaju jer stoje na putu velikim silama i njihovim strategijama. On nam ništa neće reći o tim strategijama, kakve su to podle namjere velikih da gaze cio jedan narod "koji im stoji na putu". Kamo su se to zaputili velikani, Gedža o tome ne romori. On samo konstatira, u tome svom pledoajeu, da je "srpska zemlja mnogo veća od naroda koji na njoj živi". Moram priznati da to nisam dobro razumio, ali mi se čini da nam Ćosić okolišnim putem sugerira kako se tu radi o geostrateškim interesima velikih koji hoće pokoriti srpsku zemlju, ali narod se ispriječio, mali narod koji živi na velikoj zemlji, pa su ga onda ti geostratezi novoga poretka morali zgnječiti kao kukca. On nam dalje sugerira kako su se planeri zeznuli jer su potpuno previdjeli da na toj zemlji ima nekog naroda koji tu živi. Kada bih ozbiljno uzimao Dobričine eskapade, ipak bih rekao da je valjda narod važniji od zemlje na kojoj živi, ma kolika ta zemlja bila i ma kakav taj narod bio. Istina, Ćosić i narodu zamjera, valjda na neslozi, jer kaže kako vlada "pometnja u dušama i u glavama" njegovih zemljaka, što je moćnima uvelike olakšano da ih gaze. On ne može nikad ništa reći a da se ne oda kao nekadašnji agitpropovac i glavni urednik Mladog borca,44 pa se i ovdje odao, jer on neusuglašene stavove, barem kad je nacija u pitanju, doživljava kao "pometnju u dušama i u glavama".

Prorok Dobrica Jedan viđeni Srbin iz dijaspore održao mu je lekciju45 nakon toga pledoajea u Institutu srpskog naroda i između ostalog rekao: "Svetske sile nisu neprijatelji srpskom narodu kako to Vi tvrdite, gospodine Ćosiću, već pogrešna, samoinicijativna politika trenutno jednog čoveka u Jugoslaviji danas, a isto tako i jednog čoveka u Jugoslaviji ranije. Dokle ćete da branite i zastupate režim jednoumlja i dokle ćete da krijete poraz komunističke ideologije iza paravana srpske nacionalnosti… Nemojte govoriti o srpskom narodu kao o nečemu na šta Vi polažete sva prava i imate apsolutni monopol nad njegovim istorijskim, moralno-kulturnim i danas totalno pocepanim tkivom. Ne, gospodine Ćosiću, nama ne treba nacionalna politika i strategija opstanka vaše vizije. Vladajuća sila koja ometa ravnomerno disanje srpskog bića nije novi svetski poredak, već konstantno prikrivanje istine o našoj realnosti u čijem se aparatu i Vi nalazite kao jedan od njegovih instrumenata."

Nedeljni telegraf obratio se, prosinca 1999. godine, Dobrici Ćosiću da kao osvjedočeni prorok napiše za taj list svoju viziju Trećeg milenija, te što će biti sa Srbima u XXI. stoljeću, hoće li se ponoviti apokalipsa biblijskih razmjera koja je srpski narod stavila u jobovski položaj u tek minulom stoljeću. "Ima nečeg jovovskog u srpskoj sudbini u ovom veku", kaže prorok Gedža, ali on zna da samo šarlatani ili vidovnjaci nagađaju što će biti, pa se prihvatio nezahvalnog posla da analizira što je XX. stoljeće donijelo Srbima. Bogme samo nesreće, samo patnje, samo žrtve, pa je sve to i stavilo Srbe u jobovski položaj, tako da se čuje samo lelek jednog naroda, nevinog naroda kao što je Job nevin. "Mi Srbi ne možemo s mislećom nadom da stupimo u 21. stoleće", kuka Ćosić. Doista, nije posve lako proniknuti u tu sintagmu "misleća nada", što je taj artikl koji koči ulazak Srba u XXI. stoljeće, može li se štogod učiniti da se dođe do te "misleće nade", imaju li Srbi kakve obaveze na tome polju, je li to neka trajna kob i jesu li Srbi potpuno lišeni te "misleće nade" ili se ona ipak nekako stječe? Pretpostavljam da je prorok htio reći da Srbi ne mogu stupiti u XXI. stoljeće s "mislećom nadom", pošto ih je zadesila "jovovska sudbina". Ako je tako, onda je prorok dužan objasniti svome narodu da je "jovovska sudbina", zapravo božanska drama, te da nije šala kad se ono govori o "nebeskom narodu", jer priča o Jobu odvija se u božanskim kategorijama. Kasnije je akademik dr. Vladeta Jerotić u jednoj besjedi povukao iz opticaja tu kovanicu o nebeskom narodu i doslovce rekao da su "Srbi neobičan narod", što bi i Jahve morao uvažiti, a ne da ga onako đuture kažnjava.

Ćosić kaže da je srpski narod na kraju vijeka "utamničeni narod, narod beznađa, poraza, izložen svetskom preziru", te da taj narod ima "najteži položaj u Evropi i najgori politički poredak sa njemu odgovarajućom opozicijom". Najčešće spominje zablude, greške, krivnje. Sotona je, kaže, mnogo toga "isfabulirao oko srpske sudbine", onda veli da je "virus tragizma u srpskom biću; u geopolitičkom položaju srpskog naroda", itd., itsl., ali onda, nakon što je spoznao da su to bili sve porazi, sve same zablude, greške, krivice i virusi, te da su Srbi u historijskom smislu bezumnici, da je to jobovska sudbina, prorok Gedža podiže ton za oktavu i profetski zaključuje: "Neki nacionalni porazi u ovom veku, dijalektikom istorije pretvoriće se u idućem veku u srpske pobede i preimućstva nad sadašnjim pobednicima. Nijedna pobeda i nijedan poraz nisu konačni u istorijskom bivstvovanju naroda." Kako je došao do te spoznaje da "dijalektika istorije" pretvara poraze u pobjede, zablude u istine, krivnje u nevinost, te je li ta "dijalektika istorije" privilegij samo Srba, hoće li valjati i drugim narodima, barem onim koji su također propatili u minulom stoljeću? Kako mu je sinula ta misao da ništa nije konačno, da će srpsko stradanje u prošlom stoljeću biti "preimućstvo nad sadašnjim pobednicima"? Tko li su mu sadašnji pobjednici koji će u sljedećem stoljeću "dijalektikom istorije" postati gubitnici?

Jedan mudri Grk otvorio mu je oči, smirio ga i urazumio; malo se "misleće nade" vratilo na lik napaćenog Srbina. Evo kako je to bilo, kako je to Dobrica zapisao: "Često se sećam razgovora sa Konstantinom Karamanlisom (predsednikom Grčke) koji sam s njim vodio u Atini 1993. godine. Stari i mudri političar mi je rekao: 'U svim svojim nacionalnim zahtevima, vi Srbi ste u pravu. Ali danas ne možete da ostvarite svoja prava. Znajte: ovo što ne možete danas, moći ćete sutra.' Za usvajanje ove mudrosti mi nismo imali političare i borce." Ćosić uvijek nešto podgrijava, pa sada navješćuje svome narodu da će njegovu jobovsku sudbinu slijed dijalektičke povijesti pretvoriti u pjesmu nad pjesmama, da će Jahve u svojemu gnjevu pokleknuti pred pravdom srpskog naroda. Kako će se ta "dijalektika istorije" odvijati? Hoće li još jednom Srbi pokušati riješiti svoju jobovsku poziciju ratom, s nadom da ovaj put neće izgubiti u miru ono stečeno vojevanjem? Ćosić veli da su u posljednjoj dekadi XX. stoljeća Srbi "čitavu deceniju ratovali i bezmerno ginuli", a da ništa nisu obranili. Čak se dogodio i "jedan mali svetski rat" protiv Srbije! Ali, hvala Bogu, sve će to "dijalektika istorije" namiriti. Jer godi izjava starog Konstantina Karamanlisa: "Vi Srbi ste u pravu."46

Lažni realist Dobrica Ćosić je na lak način stekao slavu. Brigu za svoju naciju pretvorio je u biznis, a onda je postao ovisnik, nije više bio u stanju ni o čemu drugom govoriti doli o srpskim nesrećama. On je umislio da je kažnjen, da se na njega i njegov narod sručio gnjev Bogova i da je njegova spisateljska i mesijanska uloga sve to objaviti, sve to obznaniti naričući poput Joba. To je unosan, lijep i lak posao, nije potrebna neka velika stručnost, vokabular je siromašan i jednostavan - dovoljno je stotinjak riječi, a u besjedama jedan do dva paradoksa, da bi se tako vrtjela ista ploča, a, bogme, što manje riječi, to bliže svom narodu. "Gedžu bar razumemo", povikaše seljaci. Zbilja, on je jasan, jednostavan, kao što je svaka kuknjava uvijek na jednu žicu, u istom tonu. Gedža nariče nad grobom svog naroda, grebe lice, tuče se u prsa, a poslije toga ide na blagajnu. Gedža je prije ostalih shvatio da je ljubav prema svome rodu artikl na tržištu, to je samo kruženje u začaranom prostoru nacionalizma, neka vrsta "protoka roba", "utrženje", kapital, i kako li se to već zove. Tomu treba dodati određene manije, pa taštinu, jer je ugodno slušati laskanja: "Evo ga naš Gedža, jedini koji brine o svom narodu, Bog mu dao zdarvlja!" Nacionalist je važan čovjek, uvažen među svojima, a kako bi to bio da nije stalno u nekoj groznici, hitar da vlastite utvare predoči svome puku kao stvarnu opasnost. Ako Dobrica vikne: "Šta nam, bre, rade ovi Šiptari", sve je namah uznemireno, oštre se noževi, škrguće se zubima. Rat je uvijek blizu. Govoreći o Dobrici, Dušan Kovačević je u Nezavisnim novinama rekao: "Zar mu nije bilo dosta krvi!"

Nacionalizam se zasniva na poluistinama i propagandi, privlačan je za mase, "dok se uravnoteženih duhova ne dotiče", kako kaže István Bibó, glasoviti povjesničar. Osjećaj nesigurnosti dovodi narode u to neuravnoteženo stanje. Za ulijevanje osjećaja nesigurnosti svome narodu, zaslužan je ponajviše Dobrica Ćosić. Usadio je psihotički strah o ugroženosti Srba i učinio ih agresivnim. Sukobi sasvim sigurno pomažu u razrješavaju strahova. Čim je Dobrica Ćosić pacifiste proglasio izdajicama, čim se na prvoj stranici Politike, iz usta pravog Srbina, zaduženog da brine o svome rodu, upozorilo da su izdajice među nama, masa je slutila opasnost. Jer ako su tu, među nama, izdajice, onda je netko krenuo na nas. Podgrijani su stari mitovi, izvučeno je iz ropotarnice sve ono što je moglo potresti, pa kao sablasti izranjaju ustaše, Handžar divizije, Nijemci, Turci, te novije traume kao "zelene beretke", mudžahedini, "zelena transverzala", itd. Srpski generali u Bosni, uglavnom primitivci i nepismene budale, kad objašnjavaju svoje vojne operacije, onda potpuno normalno govore kako su tu potisnuli Turke, ondje su ih potukli, tamo su nas uhvatili na spavanju i pijane, kao na Marici 1371., itd. Dobrica Ćosić je svojim postupcima oživljavao takve mitove. On je "lažni realist", kako bi rekao Bibó, a takav je morao "pored nedvojbenog dara posjedovati još izvjesnu prepredenost i izvjesnu agresivnost - koje bi mu omogućile da postane manipulator i realizator krivotvorenja demokracije, upravljanja antidemokratskih tokova ili agresivnih lažnih političkih konstrukcija".

Zdravica ili kletva Sada mi se čini, svodeći priču, kako i nisam pisao tekst, nego samo spravljao napitak i natočio čašu koju će sljedbenici ovoga čudnog svata podići kao zdravicu, a oni ogorčeni na nj kao kletvu. Možda su doista bili u pravu neki moji znanci i dobronamjernici kad su mi savjetovali da se ne bakćem Ćosićem, jer te su sorte vječite, a sve ono što ih pokuša objasniti jest uzaludno. Ali u svakom spisateljskom poslu uvijek ima dvojbi i nedostataka, pa i nečeg uzaludnog, što nas ne priječi da se manemo pisanja. Jedno je sigurno: ovaj bih tekst već sutra uradio drukčije, možda s više nijansi i humora, ali sutra se više ne kanim baviti tim gospodinom. Dosta je bilo. Ne bih volio da ispadne kako sam miljenika htio nekomu ogaditi, to mi nakana nije bila, jer znam da ništa ne dopire do onih koji ga vole, a onima koji o njemu već imaju mišljenje, sve je tako jasno prije i poslije ovoga teksta. Bogme, otkrio nisam da nosorog postoji, ali bit ću zadovoljan ako sam čitatelju ugodio time što se nisam pravio kao da nosorog ne postoji. Volio bih da je iz ove mješavine zdravice i kletve ispala pripovijest o čovjeku koji s lakoćom laže, a ako ga hvatate u laži, vi postajete neprijatelj njegova naroda. Ćosić veli u Politici (22. studenoga 2003.) da njega napadaju "ignoranti istine", između ostalih Sorosevi plaćenici, ustaše, muslimanski fundamentalisti, "šiptarski državoborci", te da je sve to skupa "ujedinjena internacionala srbofobije".

Taj je čovjek, unatoč svim promašajima, zabludama, porazima, neuspjesima, i nadalje popularan, omiljen i rado slušani prorok, iako su sva njegova proroštva omanula. Rado je viđen na svim sijelima, premda je dosadan i ponavlja istu priču; ugledan je među popovima, među seljacima, posvuda čašćen, plješće mu se na ulici, nose mu kace kajmaka u dvore na Dedinju, itd. Tu čudovišnost gotovo je nemoguće odgonetnuti, osim ako bismo povjerovali u nepouzdane filozofske teze da je nastranost privlačna, da je zlo fascinirajuće. Dovoljno je da čitatelj tek letimice pogleda fusnote, podatke, izvore u ovome tekstu, pa će posve lako uočiti koliko je samo krvi, zločina, ubojstava, otmica, suza oko Dobrice i njegove ideologije; kamo su sve dospjeli i u koje međunarodne tamnice njegovi najbliži, njegovi miljenici, oni što ih je birao, volio i podučavao, te mnogi neznani na koje je utjecao. Ne vjerujem da bi se itko mogao šegačiti s takvom pojavom kao što je Gedža, pa i meni to nije pošlo za rukom, naprosto sam osjećao sućut prema njegovim žrtvama i bio osupnut nesrećom koju je utkao u ovo naše doba. Jedan moj prijatelj bio je uporan da mi dokaže kako je Ćosić puku prijemčiv, jer je banalan, a jezik banalnosti je lak, lako se uči, pa ipak me nije uvjerio, premda nešto od toga ima ako se klišeji nacionalizma svode samo na banalnost. Ono što bi se bez dvojbi moglo reći jest to da se junak ove priče lažući predstavljao kao "istinoborac", da je kroz laž tragao za istinom, da su mu se ti pojmovi i te krajnosti često poklapali, da nikad nije uspio razlučiti jedno od drugog, da je često zamjenjivao jedno drugim, da bi napokon sve te silne proturječnosti i muke objelodanio i priopćio nam da se do istine dolazi laganjem i da je u ime istine nužno lagati, pa je tako ushitio svoje sljedbenike, svoje banalno bratstvo kad je konačno propjevao: "Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno."47

44 "Kada je postao glavni urednik Mladog borca, počinje pisati tekstove ali i neke literarne priloge, pod pseudonimom Gedža. Naslovi i teme su bili u duhu vremena: 'Došla je bratska Crvena armija', 'Zasučimo rukave', 'Nekoliko napomena o agitaciji'... Jedne večeri među mladim piscima, bio je tu i Mihiz, Ćosić je pročitao jedan svoj rad. Mihiz je jednom omladinskom funkcioneru odmah i bez okolišanja objasnio da to ne vredi ništa. Nastavio je da piše. Sud Elija Fincija o njegovom spisateljstvu je bio gromovit: 'Druže, to što si ti napisao, obično je govno s mlekom. Ti si izraziti partijski radnik.' Kada je napisao 'prvu ruku' o hronici Rasinskog partizanskog odreda, što će posle izaći pod naslovom Daleko je sunce, Veljko Vlahović ga je podržao rekavši mu da ima dara i da treba da završi rukopis. Njegov šef Mitra Mitrović posle čitanja rukopisa nije bila takvog mišljenja: 'Pa, Gedžo, ti si nepismen.' Dušan Matić, slično: 'To ne vredi ništa.' Jedino je Oskar Davičo imao suprotno mišljenje: 'To je sjajno, ti ćeš biti veliki pisac.'" (NIN, 28. lipnja 2001.)

45 Slobodan Macura, Toronto, Kanada, Naša Borba, 7. svibnja 1998.

46 Ali, kakva korist što su Srbi u pravu kad je Dobrica još 1991. godine zapisao: "Mi smo danas Srbi samo po imenu." Znači li to da nikakvih više vrijednosti ondje nema, nego je još ostalo pusto ime, stara slava. Pa ipak je ostalo još ponešto - ostali su masakri, zločini, rušenja, genocid nad muslimanima i Albancima - i to sve u posljednjoj dekadi XX. stoljeća. Uostalom, je li moguće da je od "Srba ostalo još samo ime", kada sam Ćosić piše te iste 1991. godine da je Milošević zbog nekih svojih mana, prije svega tvrdokornosti i zadrtosti, "ugrozio svoja retka svojstva - visoku inteligenciju, hrabrost, odlučnost, snažnu volju, odanost srpskim nacionalnim interesima. Taj najuspešniji rušitelj Titovog ustavnog poretka, taj čovek koji je najzaslužniji za izlazak Srbije iz poluvekovne potčinjenosti antisrpskoj koaliciji, taj komunist koji je obnovio srpsku državu koju su srpski komunisti dezintegrisali, političar koji je uspostavio Srbiju kao politički subjekt…" (Večernje novosti, 22. travnja 2002.) Dakle, kako je to moguće da je ostalo samo puko ime, kad je taj veliki čovjek "obnovio srpsku državu", kad je "uspostavio Srbiju kao politički subjekt". Izvući "Srbiju iz poluvekovne potčinjenosti", obnoviti srpsku državu, uspostaviti "Srbiju kao politički subjekt", pa to su najveća ostvarenja koja se mogu dosegnuti, pod uvjetom da je to istina što Gedža piše. I onda na sve to pljune, tko drugi doli sam Dobrica, i kaže, nakon takve Miloševićeve slave, uspjeha, dostignuća i spasenja, da je od Srba ostalo još samo ime, te da "nijedan veliki politički cilj, koji smo postavili na početku veka, nismo ostvarili", a prije toga je rekao da je Milošević "obnovio srpsku državu koju su srpski komunisti dezintegrisali", da je Milošević "najuspešniji rušitelj Titovog ustavnog poretka", a "titoizam je najveća kob srpskog naroda". Mnogo kontradikcija iz Dobričine glave. Ali ostalo je još toga zabilježeno i snimljeno, pa je tako Klaus Neumann, predsjedavajući vojnog komiteta NATO-pakta, zapisao: "Milošević nam je rekao: 'Problem Kosova riješit ću jednom i zauvijek u proljeće 1999. godine.' Pitali smo ga kako to misli učiniti, a on je rekao: 'Isto ono što smo Albancima učinili u Drenici 1945.' Na to smo mu rekli da ne znamo što su napravili Albancima 1945., pa smo ga zamolili da nam to ljubazno elaborira. 'Vrlo jednostavno: okupili smo ih i pobili', bio je Miloševićev odgovor." Taj se citat našao i u knjizi Margaret Thatcher Državništvo, a spominjao se i na procesu Miloševiću u Haagu. Ako je to "visoka inteligencija, hrabrost, odlučnost, snažna volja, odanost srpskim nacionalnim interesima", onda je jedino točno ono što je rekao Rade Konstantinović da je riječ o ludilu.

47 Citirano prema listu Politika od 22. studenog 2003. godine.

Toozla wrote:.....SD-6, kazi hvala.....

Fair Life wrote:Treba znati jadan da je Cosic briga Srbije, a mi imamo i onako s kime da se hrvemo i bez "daleko mu Sunce".

Toozla wrote:.....SD-6, kazi hvala.....

Fair Life wrote:

Toozla wrote:.....SD-6, kazi hvala.....

Sjetio si se.

On ili neko drugi me vec ranije prozivao u smislu... "ako nisi Vla' postavi 'ovu temu'..." i to poslije drugog nastavka!??

Treba znati jadan da je Cosic briga Srbije, a mi imamo i onako s kime da se hrvemo i bez "daleko mu Sunce".