Forum Klix.ba

Uzevši kost i meso

Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.

A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.

Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.

A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.

Plašim se skončat ću na užetu.
Nije ih malo skončalo tako;
u svijetu i tu...
Tik pokraj nas.

Dugi dani, duge noći,
duge godine.
Bez hljeba ljubavi,
bez vode ljubavi, bez zraka ljubavi, bez ljubavi

Nije to jamačno razuman govor i glas
nit ičemo zacijelo, nit pomoć nit spas
al sklopim li oči vidim skončat ću na omči.

Koliko samo ni o čem' nista nisam znao
od iskona đavao odnio je šalu
Sad evo drhtim skoncacu na vjesalu

Što duša ne uzmože
Što nikad srce nije smjelo
samo hoće da oposli tijelo.

Bez svjetla ljubavi, bez hljeba,
bez vode, bez zraka
Tek jedan korak ubavim u mrak iz mraka.

Hoće li išta znati o meni

Hoće li išta o meni znati onaj
što noću će, uz lampu i mraku okolo,
ove redove čitati?

Hoće li čuti drhat, i strepnju
srca koje misli, dok biskao bude
slovo svako i redak, ko brižna majka
kosu dječiju, češljem najgušćim?

Hoće li išta, išta, uistinu znati?

Il jednaka će pustoš
u domu njegovom da zjapi i sja,
nad stolom i knjigom, dok sabran,
i težak od tuge, svoje,
ovu moju bude razgrtao,
vlat po vlat,
mrak po mrak?

Pronio je
kroz život
glavu punu muzike
Jedva
da je išta od nje
stalo u rečenice
po kojima će
da ga pamti svijet'

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem
kako nekog volim, na cesti, neku blagu ženu po
hodu prepoznajem, i trpim, kao, zbog nje. Pa kada
legne noć u moju sobu, na sto i postelju -
zamišljam: ona će ujutru stići, mehko ključ u tužnoj
bravi okrenuti, nad postelju mi se nadnijeti, kao
majka - čist oprez u brižnom kretu, čednost u živoj
ruci, pod kojom oči otvaram, i dodirujem je, govoreći:
"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim, u jutrima
ovim, punim strave, a pustim..."