LONDON CALLING

[sorge_sa]

London Calling

Cilj terorista, kao što je to bio i Radovanov, jeste da pokidaju tkivo grada koje povezuje ljude u mrežu solidarnosti zasnovanu na dijeljenju istog - urbanog - prostora, oni siju smrt da posvađaju komšiju sa komšijom



Moj omiljeni dio Londona je Portobello Road. Tamo su nekad gluvarili i svirali The Clash, uz izdašnu ideološku podršku raznovrsnih rastafarijanaca, beskućnika i besprizornika. Sad je to već malo ušminkano, jer je tu Notting Hill, koji je, zbog Julije Roberts u istoimenom filmu, već dobro ušminkan i prenapučen turistima. Pa ipak, iako Portobellom švrljaju turisti, iako su tu Starbucks i prodavnice turističkih drangulija, mogu se još naći i trošni pabovi i jeftini restorani gdje piju i jedu pijačari koji se svake subote dopelaju iz drugih dijelova Londona, uglavnom West Enda, da tu prodaju voće, povrće, donji veš i one plastične karirane cekere, izmišljene za švercovanje.

Subotom je tu takva gužva da je to raj za džeparoše, pijačari viču na prolaznike, prolaznici kupuju stvari koje im zglave ne trebaju i mršte se na turiste, turisti slikaju gluposti, a neki domoroci - kojima je maternji jezik možda španski ili italijanski - sjednu da piju kafu, čitaju novine, tabire fudbalske teme, i pogledavaju preko novina svu tu zdravu vrevu. Jedan od tih što piju kafu mnogi sam put bio i ja, pošto Guša i Aida, kod kojih uvijek odsjednem kad sam u Londonu, žive u komšiluku. Otud mi je Portobello jedna od mnogih drugih kuća - tu imam i kafanu i mjesto za doručak i samoposlugu i pab gdje je dobar Guinness i kolekciju lokalnih sjećanja (u tom tamo ulazu su živjeli Guša i Aida kad im je lopov ušao kroz prozor, koji sam ja otvorio da se izrači, i ukrao im štošta, naprimjer). Na Portobellu sam se, ukratko, skontao sa Londonom gradom.

A ljubav smo vodili na mnogim mjestima: recimo, Bar Italia u Sohou, koji je čak i grupa Pulp opjevala, gdje se može piti espresso i gledati grozna italijanska televizija u svako doba dana i noći, ali je ipak najljepše u cik zore. Pa onda Highbury, gdje smo 1997. Guša i ja gledali Arsenal - Liverpool (1:2), onu čuvenu utakmicu kada je Robbie Fowler priznao sudiji da se bacio u šesnaestercu i tražio od njega da ne dosudi penal za Crvene, nakon čega mu je sudija dao žuti karton. Pa onda Brick Lane, gdje se nalaze bangladeški restorani u koje se ide poslije pijanke, kako bi se jeo curry nakon kojeg su garantovani kako čir, tako i hemoroidi. Pa onda zeleni mir Hampstead Heatha, gdje sam za Zrinkom jednom dugo gledao patke, pa Tate Modern, pa The Strand (koji su opjevali Roxy Music), pa stotine momenata na mjestima kojima ni imena ne znam ali kojih se jasno i rado sjećam. London je jedan od najjačih, najljepših, najdražih gradova na svijetu. Zbog toga mi se ona banda vehabijska lično zamjerila kad je prošle nedjelje napala London. Kao što su mi se zamjerili kad su napali New York. I kao što će mi se zamjeriti kad opet napadnu neki veliki, mili grad, pun života i ljudi.

Jer taj fanatični, priučeni polusvijet, ti lažni muslimani koji bi da se vrate u srednji vijek da tamo žive sa zamotanim ženama, ti i takvi povrh svega ostalog mrze gradove. Gradovi su za njih legla grijeha i korupcije, nečista mjesta puna raznovrsnih nevjernika, neumotanih žena, homoseksualaca, ljubitelja grešnog fudbala, hrane, pića i svega onoga što čini život vrijednim življenja. U urbanim javnim prostorima tijela se dotiču, pogledi se sreću, ljudi pričaju, osjećaju mirise jedni drugih - grad ne postoji bez intenzivne međuljudske interakcije, i zato je napad na javni prijevoz napad na krvotok grada. U gradovima se raznovrsni ljudi sreću i mijenjaju, tu su jednoobraznost, monoreligioznost i etnička čistoća logistički nemogući. Svi su gradovi u tom smislu isti - građanin jednog grada je građanin svakog grada, pa je solidarnost sa Londonom prirodna reakcija svakog poštenog ljudskog bića koje je odraslo u betonu.

Gradovi su uvijek mete raznovrsnih zločinaca koji bi da te gradove poravnaju i opustoše, i tako sve pojednostave. Sjetimo se Pola Pota, koji je od građana Phnom Penha htio da napravi seljake, makar od tog seljakluka crkli. Sjetimo se našeg durmitorskog drugara Raše Karadžića i njegovih elitnih Rurala, koji su više od hiljadu tristo dana mrcvarili Sarajevo iz čiste mržnje prema gradu, gađajući sve što ih je imalo podsjećalo na urbano življenje: od Olimpijskog muzeja do gradske pijace, od tramvaja do građana. Zbog toga me nimalo ne iznenađuju vijesti da binladinovske vehabije imaju ambiciju da atomskom bombom sravne neki grad sa zemljom - takvi vole u pećini i pustinji, gdje nema nikoga, makar i radioaktivnoj.

U londonskim eksplozijama bila je vidljiva ta mržnja prema gradu i svim njegovim građanima, uključujući i muslimane. Niko, osim onih u talibanskim pećinama, nije zaštićen od patološkog, vehabijskog binladinluka: dio oko Edgware Roada, naprimjer, gdje je eksplodirala jedna od bombi, ima jako puno muslimana; jedna od porodica koje pohađaju istočnolondonsku džamiju još uvijek traga za svojom dvadesettrogodišnjom kćerkom. Cilj terorista, kao što je to bio i Radovanov, jeste da pokidaju tkivo grada koje povezuje ljude u mrežu solidarnosti zasnovanu na dijeljenju istog - urbanog - prostora, oni siju smrt da posvađaju komšiju sa komšijom. Oni ne ubijaju samo građane u gradu, nego i grad u građanima. Fizičko uništenje grada je samo korak ka totalitarnoj, zločinačkoj utopiji.

Problem je, za njih, u tome što su gradovi neuništivi. Kad se jednom začne, grad ne umire. Jerusalem i Kijev, naprimjer, već hiljadama godina ravnaju i nikako da ih sravne. Hirošima i Nagasaki, Dresden i Hamburg, Phnom Penh, Sarajevo i New York još uvijek su živi, ni blizu pustinji i pećini. A grad kao što je London, divan i jak, pokopat će svoje mrtve, zacijeliti rane, obnoviti metro i, na kraju krajeva, trijumfalno izdeverati sa šačicom umobolnika kojima se neprestano priviđa lažni Allah.




HEMONWOOD
kolumna Hemona iz danasnjeg broja DANI (15.07.2005)

[neverforget]

London Calling

Cilj terorista,jeste da pokidaju tkivo grada koje povezuje ljude u mrežu solidarnosti zasnovanu na dijeljenju istog - urbanog - prostora, oni siju smrt da posvađaju komšiju sa komšijom

Ma ja, cilj je bio da uniste nas nacin zivljenja, nasu slobodu nasu demokratiju.
Al to nece nikad uspjeti.

Taj njihov cilj da uniste vezu medju narode u Londonu su totalno promasili itd itd.

Znamo svi te recenice napamet, al istina je mnogo jednostavnija.

Htjeli su osvjetu za napad i okupaciju Iraka, to je bio cilj terorista.

[_BaykoNoor_]

London Calling

Cilj terorista,jeste da pokidaju tkivo grada koje povezuje ljude u mrežu solidarnosti zasnovanu na dijeljenju istog - urbanog - prostora, oni siju smrt da posvađaju komšiju sa komšijom

Ma ja, cilj je bio da uniste nas nacin zivljenja, nasu slobodu nasu demokratiju.
Al to nece nikad uspjeti.

Taj njihov cilj da uniste vezu medju narode u Londonu su totalno promasili itd itd.

Znamo svi te recenice napamet, al istina je mnogo jednostavnija.

Htjeli su osvjetu za napad i okupaciju Iraka, to je bio cilj terorista.

Irak koji nikad nije priznao BiH, koji je Milosevicu poslao poklone tokom NATO udara, Irak koji je trgovao sa "Orlom" iz Bijeljine i radi cega je smijenjen Sarovic, Irak koji u Londonu brani Al Kaida eksplozivom kupljenim od Srba, Irak u kome navodnu "revoluciju" vode teroristicke bin Ladenove ubice, pripadnici bivseg rezima, simpatizeri BAAS partije, kriminalci skupljeni sa koca i konopca...Taj Irak treba izravnati bombama, spaliti napalmom, preorati i posuti so. A za svakog pripadnika Al Kaide, kao i za njihove simpatizere, mi je zao sto nemaju po devet zivota. Da se gasi jedan za drugim, polako i svaki naredni gore i bolnije od prethodnog...

[danas]

Irak koji nikad nije priznao BiH, koji je Milosevicu poslao poklone tokom NATO udara, Irak koji je trgovao sa "Orlom" iz Bijeljine i radi cega je smijenjen Sarovic, Irak koji u Londonu brani Al Kaida eksplozivom kupljenim od Srba, Irak u kome navodnu "revoluciju" vode teroristicke bin Ladenove ubice, pripadnici bivseg rezima, simpatizeri BAAS partije, kriminalci skupljeni sa koca i konopca...Taj Irak treba izravnati bombama, spaliti napalmom, preorati i posuti so. A za svakog pripadnika Al Kaide, kao i za njihove simpatizere, mi je zao sto nemaju po devet zivota. Da se gasi jedan za drugim, polako i svaki naredni gore i bolnije od prethodnog...

*ebi ga, nisi daleko od istine... nazalost...
ali nemoj bolan ovako radikalno nastupat...

[_BaykoNoor_]

Irak koji nikad nije priznao BiH, koji je Milosevicu poslao poklone tokom NATO udara, Irak koji je trgovao sa "Orlom" iz Bijeljine i radi cega je smijenjen Sarovic, Irak koji u Londonu brani Al Kaida eksplozivom kupljenim od Srba, Irak u kome navodnu "revoluciju" vode teroristicke bin Ladenove ubice, pripadnici bivseg rezima, simpatizeri BAAS partije, kriminalci skupljeni sa koca i konopca...Taj Irak treba izravnati bombama, spaliti napalmom, preorati i posuti so. A za svakog pripadnika Al Kaide, kao i za njihove simpatizere, mi je zao sto nemaju po devet zivota. Da se gasi jedan za drugim, polako i svaki naredni gore i bolnije od prethodnog...

*ebi ga, nisi daleko od istine... nazalost...
ali nemoj bolan ovako radikalno nastupat...

znam da nisam daleko od istine... i slazem se sa tobom kad kazes nazalost...
moj radikalni nastup je uslovljen odbranom monstruoznog teroristickog cina koji je za posljedice imao potpuno nevine civile, radnicku klasu, koji su mirno krenuli da zarade koru hljeba i plate sebi krov nad glavom.
Hemon je rekao da su mu se ubice vehabijske opasno zamjerile to jutro. i nije jedini. svako od nas je mogao biti u tom vozu, jednako kao sto je svako mogao biti na Markalama ili u Srebrenici i da nastrada bez ikakvog razloga jer se nekom monstuoznom kretenu prohtjelo da pusti krv i da se vampir obraduje kad vidi tugu i bol-posljedice svog nicim izazavanog postupka. a zlo je zlo i kao sto zlo ne bira zrtve, ne treba ni zlu birati odgovore. nego udariti iz svih oruzja stoku. da bi bilo kao sto dova potocarska kaze "...da se Srebrenica vise nikad i nikome ne ponovi..."
imas pozdrav

[danas]

a zlo je zlo i kao sto zlo ne bira zrtve, ne treba ni zlu birati odgovore. nego udariti iz svih oruzja stoku.
imas pozdrav

hebi ga... zar ovo i nije nekako kako al-kaida razmislja -- umislili da je njima neko nanio ogromno zlo (kao sto je i mladic halucinirao), i ne biraju sredstva i odgovore... nego udaraju svim oruzjima, gdje stignu... i upravo nas to zgrazava; da ne biraju niti ciljeve niti metode...

nadam se da kad kazes da zlu ne treba birati odgovore, to ne ukljucuje bombe u vrticima... na drugom postu sam napisala da sam ponosna sto sam iz naroda koji je prezivio svasta a nije otisao da se sveti po djeci iz beograda i nisa...

[neverforget]

na drugom postu sam napisala da sam ponosna sto sam iz naroda koji je prezivio svasta a nije otisao da se sveti po djeci iz beograda i nisa...

To je tako zahvaljujuci politici bosnjackih politicara.

Drugo, nas Bosnjaka ima vrlo malo oko 2 miliona, samo u Kairo ima oko 20 miliona arapa.

Kad bi jos radili zlocine sigurno nebi dugo prezivjeli na ovim prostorima.

Arapa ima preko 300 miliona i svakih 20 godina se broj duplira.
Postoje 23 arapske zemlje.
Ko je jak moze da radi sta hoce, to Amerika najbolje zna.

[danas]

na drugom postu sam napisala da sam ponosna sto sam iz naroda koji je prezivio svasta a nije otisao da se sveti po djeci iz beograda i nisa...

To je tako zahvaljujuci politici bosnjackih politicara.

ja opet mislim da je to do naroda i opste kulture, i da sa politicarima blage veze nema...

[neverforget]

na drugom postu sam napisala da sam ponosna sto sam iz naroda koji je prezivio svasta a nije otisao da se sveti po djeci iz beograda i nisa...

To je tako zahvaljujuci politici bosnjackih politicara.

ja opet mislim da je to do naroda i opste kulture, i da sa politicarima blage veze nema...

I te kako ima veze.

RAZGOVOR: SULEJMAN TIHIĆ, PREDSJEDNIK STRANKE DEMOKRATSKE AKCIJE I BOŠNJAČKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA BiH

Ako žele opstati Bošnjaci moraju odbaciti radikalizam

http://www.novilist.hr/Default.asp?WCI= ... 328582863E

[water]

London Calling

Cilj terorista,jeste da pokidaju tkivo grada koje povezuje ljude u mrežu solidarnosti zasnovanu na dijeljenju istog - urbanog - prostora, oni siju smrt da posvađaju komšiju sa komšijom

Ma ja, cilj je bio da uniste nas nacin zivljenja, nasu slobodu nasu demokratiju.
Al to nece nikad uspjeti.

Taj njihov cilj da uniste vezu medju narode u Londonu su totalno promasili itd itd.

Znamo svi te recenice napamet, al istina je mnogo jednostavnija.

Htjeli su osvjetu za napad i okupaciju Iraka, to je bio cilj terorista.

Irak koji nikad nije priznao BiH, koji je Milosevicu poslao poklone tokom NATO udara, Irak koji je trgovao sa "Orlom" iz Bijeljine i radi cega je smijenjen Sarovic, Irak koji u Londonu brani Al Kaida eksplozivom kupljenim od Srba, Irak u kome navodnu "revoluciju" vode teroristicke bin Ladenove ubice, pripadnici bivseg rezima, simpatizeri BAAS partije, kriminalci skupljeni sa koca i konopca...Taj Irak treba izravnati bombama, spaliti napalmom, preorati i posuti so. A za svakog pripadnika Al Kaide, kao i za njihove simpatizere, mi je zao sto nemaju po devet zivota. Da se gasi jedan za drugim, polako i svaki naredni gore i bolnije od prethodnog...

Aferim

[hananah]

Predivan opis Londona I upravo takav kakav je opisan, sa ljudima iz citavog svijeta zaista nije zasluzio zlo koje mu se dogodilo. Moze pricati ko sta hoce ali licno mislim da su Londoncani izuzetno fini i susretljivi ljudi. I nije mi jasno ono - hladan kao Englez

[breka]

Predivan opis Londona I upravo takav kakav je opisan, sa ljudima iz citavog svijeta zaista nije zasluzio zlo koje mu se dogodilo. Moze pricati ko sta hoce ali licno mislim da su Londoncani izuzetno fini i susretljivi ljudi. I nije mi jasno ono - hladan kao Englez

meni, osobno, je itekako jasno, na zalost
cijenim engleze ali isto toliko su mi mrski, nema vecih hinja od njih

[hananah]

Breka - da li si bio u Londonu ili igdje u Engleskoj?
Ako jesi svaka cast, imas pravo na misljenje.
Ako nisi ne sudi o nekom (bilo kojem) mjestu na svijetu ili o bilo kojoj naciji na svijetu ako nisi bio i upoznao.

[breka]

Breka - da li si bio u Londonu ili igdje u Engleskoj?
Ako jesi svaka cast, imas pravo na misljenje.
Ako nisi ne sudi o nekom (bilo kojem) mjestu na svijetu ili o bilo kojoj naciji na svijetu ako nisi bio i upoznao.

da, bio sam u londonu vec par puta.
ne, ne bih sudio o necemu ili nekome na osnovu spekulacija, to sto sam rekao da su englezi najvece hinje na svijetu je na osnovu licnog iskustva.

ipak, ne bih zelio generalizirati stvari, nadam se da me mozes uvjeriti u suprotno

[hananah]

I ja sam zivjela u Londonu i proputovala sam skoro svu G.B.
A u suprotno te ne mogu uvjeriti jer je jedini nacin taj da te povedem u London, sto je apsurdno.
Svako ima pravo na svoje misljenje, mislim da je tako najbolje, mozemo ti i ja do sutra da branimo svako svoje argumente ali time se nece postici nista
Ugodno vece

[breka]

I ja sam zivjela u Londonu i proputovala sam skoro svu G.B.
A u suprotno te ne mogu uvjeriti jer je jedini nacin taj da te povedem u London, sto je apsurdno.
Svako ima pravo na svoje misljenje, mislim da je tako najbolje, mozemo ti i ja do sutra da branimo svako svoje argumente ali time se nece postici nista
Ugodno vece

da, shvacam
hmm mozda je nezahvalno govoriti i diskutirati o tome, posebice jer u samom londonu ne mozes bas lako sresti tipicnog engleza

bilo kako bilo, namjera mi nije bila da zagovaram teroristicki napad na london i da branim cinjenicom da su englezi ionako hinje, te da ih je bas zato trebalo napasti blablabla ...

[hananah]

Breka rekoh da sam proputovala pola Britanije sto znaci da sam sretala puno Engleza
mr2 slucajno sam puno izlazila u Soho i ne bih se slozila s tobom, opet kazem bez veze je nadmudrivanje ovdje, jedino nas moze izvaditi put u London pa eto ako neko od vas dvojice ima dovoljno para da nas povede idemo tamo pa cemo diskutirati na licu mjesta

[breka]

slazem se, engleski turisti se ne odlikuju manirima i kulturom, prema vidjenom i dozivljenom u turskoj, spaniji, portugalu, grckoj, hrvatskoj itd

[breka]

zastosi ti toliko ubjedjena u to da su englezi divna stvorenja?

[hananah]

Mislim da je termin ubjedjena malo potezak. Ja samo kazem da ja licno imam jako lijepa i pozitivna iskustva sa Englezima, mislim da su jako kulturni i susretljivi. Iskreno, ako cemo porediti, puno su kulturniji od naseg naroda, a susretljivost je otprilike tu negdje.

[breka]

upravo sa tzv. "nasim" narodom imam puno i daleko bolja iskustva nego sa engleskim, cak su mi u londonu upravo nasi ljudi, rodjeni sarajlije prvi priskocili u pomoc kad sam se nasao u nevolji.

[breka]

na muci se poznaju junaci, da je po englezima spavao bih ispod mosta. samo toliko

[Toozla]

na muci se poznaju junaci, da je po englezima spavao bih ispod mosta. samo toliko

....jooojj...pa kako nisi umio razalostiti kakvu engleskinju da te primi na noc il' dvije...

[breka]

ne znam toozla, zbunjen sam bio totalno
sa mi je sad ove pameti, drugacije bi se proveo

bilo je to davne 1996

[danas]

Iz danasnjih DANA

Vedrana Seksan
Svijet: Sarajka u Londonu

Prvo bombe pa olimpijada

Teško je naći sličnosti između Sarajeva i Londona. Međutim, dvije prijestolnice povezuju dvije stvari: obje su domaćini olimpijade, obje žrtve terorističkog bombardovanja


REUTERS
London: Ni nakon četiri godine rata ne osjećam se kao osoba koja je "savladala" činjenicu da negdje može iz čista mira eksplodirati
Odluku da je London domaćin Olimpijskim igrama 2012. saznala sam na pauzi za ručak u srijedu. Sasvim netradicionalno, sjedila sam u Starbucksu, odnosno, ako ćemo sasvim precizno, ispred Starbucksa (cigarete, naravno), na sasvim tradicionalnoj engleskoj kišurini koja je juli mjesec napravila više nalik odurnom oktobru, i pila kafu sa mojom njemačkom profesoricom govora. Koja je bila očajna. Naime, dio istočnog Londona u kojem živi, za potrebe Olimpijskih igara bit će lišen gotovo sveg zelenila kako bi nikao stadion vrijedan olimpijade. I Londona. Bila sam potpuno šokirana. Bez obzira na kampanju koja je pratila moj cjelokupni boravak u engleskoj prijestolnici, antikampanju koja je na londonske ulice donijela majice "Fuck the Bid" (u slobodnom i kulturnom prevodu - "Je.. kandidaturu"), činjenicu da je francuski predsjednik Chirac sasvim nediplomatski i, ako ćemo pošteno, sasvim opravdano naružio englesku kuhinju, te sve političke igranke, bila sam ubijeđena da će se te srijede slaviti u Parizu. A moj najveći argument bio je - londonski Tube, iliti podzemna željeznica.

Kroz London, odnosno ispod njega, saobraća 12 podzemnih linija. Nedavno sam saznala da se, navodno, ispod njih nalazi cijeli splet podzemnih voda, što me nemalo iznenadilo jer sam smatrala kako se ispod nalazi još samo Zemljino jezgro. Boraveći u Londonu, naime, otkrila sam kako cijeli život imam neispoljeni strah od tunela. Dakle, zajednička stvar svih 12 linija koje saobraćaju ispod Londona, i koje sam u različitim prilikama sve probala, ako mene pitate, jeste to što ne znam koja mi je odvratnija. Zajednička stvar svima njima, ako pitate ljude lišene straha, jeste užasna cijena karata, nepouzdanost i njihova potpuna nužnost.

Strah od tunela Londonski Tube podijeljen je u šest zona. Šesta zona je predgrađe Londona, dok je prva zona strogi centar - Oxford Street, Leicester Square, West End, muzeji, Trafalgar Square... Ukoliko kupujete kartu koja će vas iz šeste zone za nekih sat vremena dovesti u prvu, a mislite se i vratiti u šestu zonu, a uza sve putujete van peaeka (ranih jutarnjih sati, kada svi idu na posao), to košta šest funti. Odnosno - duplo, ukoliko idete tokom saobraćajnog špica. Moj prijatelj koji me posjetio tokom prošlog mjeseca, sasvim je pametno zaključio da je London vjerovatno jedini grad na svijetu u kojem je vožnja javnim prevozom luksuz. I sad, kad već platiš 18 maraka za kartu u javnom prevozu, i uz informaciju kako isti dnevno koristi tri miliona ljudi, bilo bi jako lijepo kad bi sve funkcionisalo besprijekorno. No, to baš i nije tako. Zastoji od po deset do petnaest minuta su redovna stvar i gdje god sam dosad išla, ako je bilo važno da stignem na vrijeme, išla sam uračunavajući i zastoj. Većinu puta sam bila sasvim u pravu.

Ono što je temperamentnoj Bosanki u paničnom strahu od tunela također van svake pameti jeste činjenica da, bez obzira na to koliko dugo voz stajao u tunelu, i koliko puta se vozač izvinio preko razglasa, niko od putnika neće reći ni jedne jedine riječi. Nema nervoze, komentara, čak ni nervoznog uzdaha. Ako dođe, u devet od deset slučajeva sasvim je legalno pretpostaviti da osoba koja puše nije iz Londona. Svi putnici će nastaviti sa redovnim Tube aktivnostima - novine (svakoga dana na svakoj stanici moguće je besplatno dobiti Metro, novine koje imaju "ozbiljne" informativne prve stranice, modu, horoskop, križaljku i sport), knjiga, muzika iz CD-a ili iPoda, ili će nastaviti spavati zalijepljeni za staklo. Razlog je jednostavan - iako vrlo iritirajući, Tube je neophodan. Jedina stvar gora od rush houra (sati kada se ide ili vraća sa posla) ili petka navečer u Tubeu jeste biti zaglavljen na autoputu, pa onda pokušati parkirati kola u Londonu.

I, kažem, iz svih ovih razloga bila sam sasvim ubijeđena da London u olimpijskoj trci nema nikakvih šansi. Da ni ne spominjem to kako se radi o ljetnim Olimpijskim igrama, sa naglaskom na riječi ljetnim. Iskreno sam počela da sumnjam da ovdje ljeto uopće postoji.

Pauza za ručak na kojoj smo sve ovo pretresli bila je gotova i ja sam se vratila na probu, a moja profesorica se odvezla u automobilu, utješena jedino činjenicom kako će cijene nekretnina vrtoglavo skočiti i kuće koje se sada prodaju po 140.000 funti (govorimo o kućama sa maksimalno tri spavaće sobe, ne baš reprezentativne gradnje i u predgrađu) za par godina će sigurno imati trostruku cijenu.

Cinizam s pokrićem U četvrtak ujutro sam, kao i uvijek, upalila televizor. Saznala da će vrijeme biti nešto bolje, no ni nalik na ljetno, da je na autoputu opet potpuni zastoj, šta će se desiti u poslijepodnevnoj epizodi East Endersa, sapunice koje se na londonskoj televiziji emituje već nekih pedesetak godina, ugasila televizor i za pet minuta bila u kampusu. Prva stvar koju uradim svakog jutra jeste da kupim kafu u kantini, a zatim u kompjuterskoj sali provjerim poštu. Devet je sati. U kantini saznajem kako je "nešto eksplodiralo u podzemnoj" i kako su u Tubeu ogromni zastoji. Govori se o strujnom udaru. Komentarišem kako je prva stvar koju treba uraditi prije olimpijade popraviti Tube, a ne graditi stadione i odlazim u kompjutersku salu. Kolegica sa klase, koja je na stranici BBC Newsa, kaže kako se ne radi o struji, s obzirom da je iz glavne londonske elektrane došlo saopštenje da je kod njih sve u redu. Možda su bombe, komentarišem potpuno cinično, konektujući se na kompjuteru do njenog. Hoće ljudi da se osjećam kao kod kuće, samo su zakasnili nekih sedam mjeseci.

Naime, za većinu mojih kolega Sarajevo je grad opasnog življenja, a reditelj sa kojim sam prošli semestar radila Čehova sasvim me je normalno pitao da li je jako opasno da letim kući i zar se ne bojim da mogu poginuti od bombardovanja. Zapravo, jesu bombe, kaže moja kolegica. Još uvijek nije potvrđeno, ali se smatra da su teroristi.

Svi se konektujemo na stranicu BBC-a, koja sasvim šturo donosi informaciju da se vrlo vjerovatno radi o terorističkim napadima. Izlazim ispred zgrade da zapalim cigaretu i srećem Evie, moju kolegicu iz Dublina sa kojom radim magistarsku predstavu, koja donosi svježe radijske vijesti. Potvrđeno je: četiri eksplozije - tri u podzemnoj, jedna u duplom autobusu - ne zna se koliko je mrtvih. Jedna od stanica na kojoj je eksplodiralo jeste King's Cross. S obzirom na razmak među eksplozijama, garantovano su teroristi. Sad je samo stvar da se vidi da li su moji ili tvoji, kaže. Pri čemu su "njeni" IRA. Trebam li i pisati koji su moji?

Čekamo zvanično saopštenje. Okupljeni u kantini oko radija koji smo izuzeli iz kancelarije, sjedimo u potpunoj tišini i slušamo stanicu koju smo uspjeli uhvatiti. Radi se o nekoj lokalnoj stanici koja - bez obzira na prekide u kojima, očito za takvu situaciju potpuno nepripremljen, DJ saopštava kako je za sada sigurno da ima mrtvih i sigurno stotinu teško povrijeđenih - nastavlja emitovati Robbieja Williamsa i Madonnu. Činim ono što ne radim ni u najljućim napadima nostalgije. Zovem kući sa mobitela. Javlja mi se potpuno unezvijerena mama, koja je, naravno, već pomislila na najgore. Kažem kako ću zvati navečer sa fiksnog telefona, i vraćam se u kantinu taman na informaciju kako se vjerovatno radi o Al-Ka'idi. Znači - "moji".

Čuvaj se... Telefoni svih su potpuno poludjeli. Zvone u isto vrijeme. Većinom roditelji. A zatim potpuno prestaju. Raspad sistema. Nemoguće je poslati poruku ili telefonirati. Jedini telefon koji nastavlja zvoniti, na opće iznenađenje, jeste moj. Dobijam poruke iz Sarajeva, odgovaram da sam živa, daleko od eksplozije, i da je sve u redu. Ne mogu da se ne smijem apsurdnosti cijele situacije. Iz Sarajeva u London dobijam poruke koje završavaju sa - "čuvaj se". Jedan od mojih rijetko informisanih kolega kaže komentarišući moju poziciju: "Been there, done that", odnosno - "bila, savladala". I, smiješno, ali nakon četiri godine rata ne osjećam se kao osoba koja je "savladala" činjenicu da je moguće da negdje može iz čista mira eksplodirati.

Naime, bez obzira na strah od tunela, pa samim tim i podzemne, dan kada je pedeset ljudi izgubilo živote i 700 povrijeđeno, nije ni dvije sedmice udaljen od trenutka kada sam sasvim pouzdano tvrdila kako je Tube sigurno mjesto zato jer u njemu operiše na hiljade kamera, čuvena CCTV, kako svaki sumnjivi komad prtljage ostavljen 'nako znači redovni zastoj dok se ne utvrdi da se ne radi o bombi, i kako se u Londonu ne može ništa desiti. Ne nakon New Yorka i Madrida. I onda shvatam koliko sam glupa i naivna. I koliko zvučim kao čuvena rečenica: "Neće u Sarajevu."

Dan provodimo organizujući smještaj za kolege koji su toga jutra stigli iz Londona, i koji su sada potpuno odsječeni od kuća. Srećom pa svi imamo viška krevet. Telefoni su proradili i ne prestaju zvoniti i, bez obzira na etiku da se mobitel isključuje u trenutku kada se uđe u salu za probe, nikome ne pada na pamet da ukine zvonjavu. Niti da proba, ako ćemo pošteno. Nastavljaju se poruke iz Sarajeva - fenomenalan način da vidiš kome je stalo do tebe, kaže moja kolegica iz Dublina. Srećom, svi ljudi, svi prijatelji koje sam stekla tokom osam mjeseci boravka u Londonu, na sigurnom su.

Dio grupe se seli kod mene. Kolegica koja se zabavlja sa fenomenalnim glumcem, studentom završne godine i ovogodišnjim dobitnikom prestižne nagrade "Lawrence Olivier" za najboljeg mladog glumca, ali i vrlo očito muslimanom azijskog porijekla, odlučuje kako će njih dvoje najkraćim mogućim putem kući. Asher, koji je rođen u Engleskoj, osjeća da je najbolje da se, nakon što je koji-već-ogranak Al-Ka'ide preuzeo odgovornost, skloni sa ulice. Gleda me. Gledam ga. Oboje se nasmijemo jedno drugom. Ali je to, onako, gorak osmijeh. Dan provodimo gledajući televiziju. Nikome se ne ide kući. Na kraju ostajemo Christin iz SAD-a, Evie iz Dublina i ja, iz Bosne. Kuham večeru koju prekida zvonjava telefona. Moja mama, koja pokušava zvučati sasvim veselo. I koja me pita da li ja inače idem putem na kojem je eksplodirala bomba. Da se ne foliramo, mama - idem. Završavam razgovor obećanjem da neću ni blizu Tubea.

Koje kršim već narednog dana. Poluprazna podzemna željeznica u koju sam sjela bez ikakve potrebe. Umjesto da se sakrivaju iza novina, ljudi koji su prisiljeni voziti se linijama koje su otvorene narednog dana gledaju jedni druge. Ima u tome malo saosjećanja, i malo više nepovjerenja sa kojim se gleda na svaku unesenu veću tašnu. Metalni glas nas obavještava dokle možemo. Odatle saobraćaju autobusi. Dupli. Crveni. Isti onakvi kakav je bio onaj koji se, kako je izjavio jedan od očevidaca, "otvorio kao konzerva". Zid obližnje zgrade prekoputa mjesta na kojem je eksplodirao jedan od simbola Londona, potpuno je poprskan krvlju. Dnevne novine koje su jučer, dan kada je London postao nova žrtva terorizma, donosile izvještaje o tome kako je Pariz tugovao, danas su pune užasnih slika, čiji je jedan dio snimljen mobilnim telefonima putnika koji su u trenutku eksplozije bili u podzemnoj željeznici. Dio putnika vozova i autobusa još uvijek nedostaje. Njihove slike su na naslovnim stranama. Njihove porodice se još uvijek nadaju.

Pokrivene žene prolaze kroz grad Dio grada u neposrednoj blizini King's Crossa upoznala sam u jednoj od vikend-šetnji po Londonu. Neko mi je rekao da ću tamo popiti pravu kafu. I, ako sam navikla na to u Bosni, koja je za većinu mojih kolega najviše nalik mješavini Hiljadu jedne noći i afganistanskog kampa za obuku terorista, popušiti nargilu. Dio grada sa muslimanskim stanovništvom, halal mesnicama, mnogo nikaba, cafeima u kojima se pije dobra kafa, ali se ne gleda blagonaklono na ženu koja sama ulazi kako bi je naručila i popila, bio je nevjerovatna košnica prvi put kada sam ga posjetila. Sada je poluprazan. Iz cafea dolazi zvuk televizora. Pretežno Al Jazeera, ne zato jer lokalno stanovništvo ne vjeruje engleskim TV kućama, nego zbog toga što većina njih, iako živi u Londonu, ne govori engleski.

Vraćam se kući jako uznemirena, ne zato jer se bojim novih eksplozija, nego onoga što će se desiti nakon ove četiri, i na vrijeme da čujem najnovije vijesti. Londonski gradonačelnik, koji je u trenutku napada bio u Sydneyu, vratio se kući. Njegov govor je nešto što ću pamtiti. Ne zato jer je bio dug i emotivan, nego zato jer je rekao ono što ja, kao stranac, osjećam. London je mjesto na kojem svako može živjeti onako kako želi ukoliko ne ugrožava živote drugih, u kojem može ostvariti svoje potencijale i biti ono što želi - parafrazirana je izjava gradonačelnika sigurno najzanimljivijeg evropskog grada. Sjetila sam se kako sam sa mojim mužem u posjeti stajala na Oxford Streetu i rekla da će mi, kad se konačno preselim kući, nedostajati raznolikost Londona. I neka zvuči bljak i ljigavo, ali me oduševljava to što se za pankerom sa narandžastom i zelenom krijestom i očitom potrebom za dobrim tušem, kao ni za ženom pod nikabom, muškarcem sa plavim turbanom, djevojkom koja na minus dvadeset nosi sandale otvorenih prstiju i majicu na bretele, ženom u večernjoj haljini i tenama u podzemnoj željeznici neće okrenuti apsolutno niko.

I kao osoba koja je naučila voljeti London, kao osoba koja je već od svih "hladnih" Engleza dobila poziv da dođe kad hoće i koliko hoće, kao osoba koja je "bila i savladala", nadam se da Asher neće morati da sjedi u kući. I da svi ostali neće morati da strahuju od moga i bilo kojeg drugog kofera kada se budem sa jednog kraja Londona podzemnom željeznicom prebacivala na aerodrom. I da svi ludi zakoni koji su kao neku stvar pod bubrege pokušali da prodaju kao očuvanje sloboda, a koji se temeljno kose sa svim ljudskim slobodama, neće biti usvojeni nakon najgore sedmice u Londonu. Koja je počela koncertom u Hyde Parku, nastavila se slavljem na Trafalgar Squareu, i završila sa pedeset mrtvih i slikom nasmijane kovrdžave crvenokose djevojke koja još uvijek nije pronađena. I čiji se brat još uvijek nada.