Forum Klix.ba

Život bez Gordane (3)

Kako umije gaće vezat?

Darinka Vešović, djevojačko Tapušković, umrla je u 73. godini života, prije 33 godine, u beogradskoj bolnici za bubrege, ne pamtim kako se zvala, gdje je u te dane ležala i sarajevska pjesnikinja Dara Sekulić, a ja mislio: jedna od dvije Dare neće odavde živa izići. Sekulićevu sam nedavno sreo i obradovao se što njoj, rođenoj 1931. godine, mozak još radi ko sat.

Kazali su joj: “Majko, došao Marko iz Sarajeva.” Otvorila je sitne oči, koje mi je ostavila u nasljeđe, ali znam da me nije mogla vidjeti, jer su joj zjenice bile zamagljene, i osmjehnula se, od čega joj se lice razlilo u sto zrakastih bora. Da živim hiljadu godina, ne bih mogao zaboraviti njen pokušaj da se, već sa onog svijeta, osmjehne svome devetom po redu djetetu koje je najviše žalila, jer je bilo najnesposobnije za život.

Dok sam bio mali, govorila je: “Ne znam, obraza mi, kako ovo dijete umije gaće vezat.” Nakon što sam odrastao, porodično vijeće je, jedared, predložilo da me se pošalje ne znam gdje po ne znam kakvom poslu, a Darinka je rekla: “Koji Marko? On ne bi umio nać ni zemlje na oranju.”

Kad sam se rasplakao, izveli su me iz njene sobe, a uz njen krevet su ostale najstarija snaha Margita i Gordana. Koja mi je rekla: “Kad je umrla, lice joj je naglo pobijeljelo kao da je neko iznutra navukao bijelu zavjesu.” Svagda sam umio “živeti posredstvom drugih”, kako je negdje napisao istoričar Radovan Samardžić, pa je Gordanina uspomena postala skroz moja.

Darinka je danas u meni življa nego ikad, jer je stožer moga svijeta: u njeno ime skrio sam sve što je valjalo u Crnoj Gori odakle sam 1963. zauvijek pobjegao i koju je moja mati kroz suze klela: “Dabogda se ambisala u stotinu sežanja.”

Ostatak https://www.jergovic.com/ajfelov-most/z ... -gordane-3

Ako umrem sutra umirem kao slobodan čovjek...

Imao sam nekoliko bolesti, ali ja imam sreću da razlikujem one od kojih se umire i one od kojih se ne umire. Ove moje su one od kojih se ne umire, ali bole, Sada sam dobro, ništa ozbiljno nije bilo, nešto raduckam, dosta sam na internetu i važno mi je da mi je mozak vazdan radio, to je moja borba protiv skleroze koja je uspješna i to je sve.

Teofil Pančić 2008 o Marku Vešoviću piše:

Marko Vešović, pesnik iz Sarajeva (štono reć “crnogorskog porijekla”), zahvalio se na dodeljenoj mu Ratkovićevoj nagradi – koju dodeljuju “Ratkovićeve večeri poezije” u Bijelom polju – i odbio da je primi, rekavši da je “prisiljen da odbije” nagradu zato što je ova svojevremeno dodeljena Radovanu Karadžiću, tom “durmitorskom istrebljivaču”, kako ga Vešović naziva (i nije nikada opozvana, koliko mi je poznato; opet, doduše, i samo opozivanje bi bilo licemerni akt pranja biografija; tja, kad se jednom učini nešto sramno, nema načina da se to neutrališe). Sarajevski pesnik veli da je “nedopustivo što se u današnjoj Crnoj Gori uporno i metodično ćuti o svemu što se dešavalo u ratu u Bosni i Hercegovini”, pa tako i o dodeli te nagrade Karadžiću usred ratnog paleža Sarajeva. Vešović poentira ovako: “protiv te činjenice ne mogu ništa, ali odbijam da budem umiješan u bilo koji oblik crnogorskog besramlja”.

semsasuljakovic wrote: ↑18/08/2023 09:17 RIP, nikad čuo za njega.

PM72 wrote: ↑18/08/2023 09:21 Pokoj mu duši....viđao sam ga po Dobrinji,star,propao,zapušten...cigara u ustima-jedva je hodao.
Školovan,pametan i dobar insan.Nažalost,živio je u pogrešnoj zemlji i pogrešnom gradu koji ga nisu znali cijenit i poštovat.

semsasuljakovic wrote: ↑18/08/2023 09:17 RIP, nikad čuo za njega.

semsasuljakovic wrote: ↑18/08/2023 09:17 RIP, nikad čuo za njega.

GRAD

1.
Još uvijek, u meni, živa je iz sna slika
Kad prvi put Sarajevo ugledah sa Bistrika:
Na stotine sazviježđa u pomrčinu palo –
Zemaljsko i nebesko posve se smiješalo.
I ko Njemcu se onom javi naslut: iz skita
Promatram, al ne jedan grad nego svijet čitav.
I pamtim: niz bistričku ulicu, neznamkoju,
Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju:
Ko da je duša, od straha skroz budna, skroz trijezna,
Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.
Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:
Grad je ledena voda u koju ću da skočim.
Ne gradom već prajezom ošinut bijah tmulom
Da sve pod nebom u lednu vodu se prometnulo.
Tren potom pojmio sam iz džigerice same:
Grad je toliko velik da nema mjesta za me!
Jer u moru tog svjetla – gdje naći konačište?
(Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bište).
I sam sebi se činim ilegalan ko koza
Dok slazim u samoću sa uskotračnog voza

2.
Premalen u metežu, izgubljen usred buke –
Samo saobraćajci k meni su širili ruke.
Teško je, danas, reći šta mi je taj grad bio,
Gdje četvrt stoljeća sam u sobi prosjedio.
Isprva, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se liječio od svoje Crne Gore.
Od Crne Gore u kojoj duša je moja bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.
Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,
I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov,
Živio poluživot, u gradu polustranu.
Živio ko flauta. Ukoso i ustranu.

Marko Vešović

hilmija frlj wrote: ↑18/08/2023 09:52 Nažalost, umjesto da ga ovaj grad isprati kao kralja, ispratiti ćemo ga kao siromaha. A toliko ga je zadužio. Žalosno.
RIP Marko