Forum Klix.ba

Spiritbreaker wrote: ↑11/05/2022 09:32 Nakon 3 godine bez posta, prvo pa musko ha?

angie_ wrote: ↑11/05/2022 09:28 Postavljam ovo pitanje cisto jer me zanima kakvi su vasi stavovi i pogledi na vasu porodicu i na novu porodicu koju gradite sa partnerom…

Da li kada stupate u ozbiljan odnos smatrate da sa tom osobom gradite novu porodicu, koja je prioritet u vasem zivotu, a ne prosirenje vase “primarne” porodice iz koje ste potekli.

U vezi sam 1.5 godinu,zivimo skupa, oboje smo u 30-tim godinama ali imam osjecaj da muskarci, pogotovo u BiH ne mogu prekinuti vezu koju imaju sa roditeljima, nego dozivljavaju da zena samo treba da se prikljuci “njegovima”. Pod prekidom veze sa roditeljima ne mislim totalno iskljucivanje iz zivota i zanemarivanje, nego mentalni “prekid” da sa novom osobom trebas da gradis svoju porodicu, koja je nova jedinka.

Moj partner, s kojim zivim ima potrebu da se na dnevnoj osobi druzi i cuje sa roditeljima i sestrom i bracom. Ako negdje odemo, cim se vratimo sa puta, on mora otici da vidi svoje. Odluke o preseljenju negdje ili poslu, iskljucivo ovise o blizini porodice i za savjet se prvo pitaju oni. Na svakodnevnoj osobi, porodici se cine ustupci, usluge, koje oni mogu sami da urade (nisu ni bolesni, ni stari, a sestre su mladje od mene). Da ne spominjem, kada bih ja dobila posao negdje i dobru priliku vani, on sam kaze da ne bi otisao za osobom koju voli, jer ne zeli biti daleko od svojih.

To me frustrira nekada jer imam osjecaj da smo kao djeca koja jos zive kod roditelja. I ja imam svoju porodicu, volim uh najvise na svijetu, ali sam spremna puno toga za partnera i zelim nasu porodicu. Od studentskih dana zivim sama i vrlo sam nezavisna po tom pitanju. Puno postovanje roditeljima, mozemo se posjecivati, paziti, ali zar nase odluke zivotne ovise o njima?

Da li je to do osobe ili zivimo u takvoj sredini?

dr_Evil wrote: ↑11/05/2022 09:37 Sta mislis koliko ih kljix placa da ulecu sa ovakvim temama

dr_Evil wrote: ↑11/05/2022 09:38

angie_ wrote: ↑11/05/2022 09:28 Postavljam ovo pitanje cisto jer me zanima kakvi su vasi stavovi i pogledi na vasu porodicu i na novu porodicu koju gradite sa partnerom…

Da li kada stupate u ozbiljan odnos smatrate da sa tom osobom gradite novu porodicu, koja je prioritet u vasem zivotu, a ne prosirenje vase “primarne” porodice iz koje ste potekli.

U vezi sam 1.5 godinu,zivimo skupa, oboje smo u 30-tim godinama ali imam osjecaj da muskarci, pogotovo u BiH ne mogu prekinuti vezu koju imaju sa roditeljima, nego dozivljavaju da zena samo treba da se prikljuci “njegovima”. Pod prekidom veze sa roditeljima ne mislim totalno iskljucivanje iz zivota i zanemarivanje, nego mentalni “prekid” da sa novom osobom trebas da gradis svoju porodicu, koja je nova jedinka.

Moj partner, s kojim zivim ima potrebu da se na dnevnoj osobi druzi i cuje sa roditeljima i sestrom i bracom. Ako negdje odemo, cim se vratimo sa puta, on mora otici da vidi svoje. Odluke o preseljenju negdje ili poslu, iskljucivo ovise o blizini porodice i za savjet se prvo pitaju oni. Na svakodnevnoj osobi, porodici se cine ustupci, usluge, koje oni mogu sami da urade (nisu ni bolesni, ni stari, a sestre su mladje od mene). Da ne spominjem, kada bih ja dobila posao negdje i dobru priliku vani, on sam kaze da ne bi otisao za osobom koju voli, jer ne zeli biti daleko od svojih.

To me frustrira nekada jer imam osjecaj da smo kao djeca koja jos zive kod roditelja. I ja imam svoju porodicu, volim uh najvise na svijetu, ali sam spremna puno toga za partnera i zelim nasu porodicu. Od studentskih dana zivim sama i vrlo sam nezavisna po tom pitanju. Puno postovanje roditeljima, mozemo se posjecivati, paziti, ali zar nase odluke zivotne ovise o njima?

Da li je to do osobe ili zivimo u takvoj sredini?

Jedini nacin da prekines tu konekciju je da ga vodis preko grane, sve dok su u istom gradu od toga ti nema nista. Tako je bilo i sa mnom, sad me ne bi tenkom potjerao!

no_sikiriki wrote: ↑11/05/2022 10:32 Imaš temu "Život sa roditeljima poslije 30-te." Tamo imaš koliko hoćeš maminih sinova, kao taj tvoj. Pa vidi šta pišu i vrlo lako ćeš skontati na kojem si mjestu i želiš li takav život.

Spiritbreaker wrote: ↑11/05/2022 10:52 Gdje vi nadjete te debile? Te muskarce bez stava i karaktera?

immuno wrote: ↑11/05/2022 10:48 Moje iskustva I misljenje, snaha sam I imam snahu. Snaha sam po po konzervativnom model Koji je prakticiran u porodici u koju sam "dosla". Nikad nisam primljena kao Clan porodice, kad uradi nesto sto je samo za njih je OK jednu sekundu u drugoj vec danas nje snage nista nevaljaju. Svekrva je bila tezi bolesnik, medjutim ja zivim u drugoj drzavi I nisam bila u mogucnosti je njegovati ( pored 4 njene djece), umrla je prije 15 godina I danas pricaju kako ja nisam htjela da je pazim, mozda su ocekivali da napustim njihovog Sina I poso pa da je pazim neznam. Danas zivim mirnije, kontakti su rijetki tako da je OK za mene, tuga za moju djecu jer nemaju tetke, amidje koje vole.
Sad sam ja svekrva, uvijek sam sebi govorila nesmijes biti niti raditi ono sto su tebi radili to je moj zakon. Sa snahom imam vrlo kvalitetnu I lijepu komunikaciju, postujemo se uzajamno, nema rivalstva, nema rebusa.
Mislim da u Tim odnosima kao I svemu moraju obadvije strane dati svoj dio, postovanje na prvom mjestu. Djecu sam odgojila da se roditelji moraju, trebaju postovati Ali da kao odrasli ljudi moraju svoj zivot I porodicu da grade kako njima to odgovara i mogu a mi smo tu da pomognemo samo ako oni to hoce I trebaju.
Vrlo cesto roditelji vezuju djecu za sebe bespotrebno, citaj egoizam.
Kako god zelim ti puno srece

angie_ wrote: ↑11/05/2022 10:50
Sto je najgore, on nije ni financijski zavisan od njih, nego cak suprotno…roditelji su godinama njemu na grbaci.

immuno wrote: ↑11/05/2022 11:08 Mozda nisam dala pravi odgovor na tvoje pitanje al imam osjecaj da velike protivnike vidis u njegovoj familiji, tesko ili nikako to neces promijeniti,. Zao mi je zvuci surovo al tako je, jedino sto mozes uraditi prihvatiti I nastojati uzivati u tome koliko je moguce I koliko to zelis. Ima jedna surova poslovica koju mrzim Ali tako je.
Druge ljude nemozes promijeniti samo svoj prema njima. Sve u zivotu je uzimanje I davanje, nekad moras nesto uzeti sto ti nije drago al opet si zadovoljan jer si dobio nesto sto ti je puno vaznije od toga.

angie_ wrote: ↑11/05/2022 11:01
Hvala vam
Divno razmisljate i da barem danasnje majke tako odgajaju djecu.

Roditelji su ovdje dosta dominantni, da. Oboje nemaju prijatelja niti familiju s kojom se druze, samo svoju djecu, a u penziji su godinama.
Otac je inace klinicki depresivan i od malena ih je ucio da se stalno zovu na telefon, provjeravaju. Roditelji koji su na pragu 60-tih a ponasaju se kao da im je 80 i ne mogu nista sami. Ponekad je to zalosno, ali eto, mentalitet zrtve..

dr_Evil wrote: ↑11/05/2022 11:32

angie_ wrote: ↑11/05/2022 11:01
Hvala vam
Divno razmisljate i da barem danasnje majke tako odgajaju djecu.

Roditelji su ovdje dosta dominantni, da. Oboje nemaju prijatelja niti familiju s kojom se druze, samo svoju djecu, a u penziji su godinama.
Otac je inace klinicki depresivan i od malena ih je ucio da se stalno zovu na telefon, provjeravaju. Roditelji koji su na pragu 60-tih a ponasaju se kao da im je 80 i ne mogu nista sami. Ponekad je to zalosno, ali eto, mentalitet zrtve..

Upravo si opisala 80% nasih roditelja, sa 60 se ponasaju kao da im je 80. Hoce da svi skacu oko njih, a kad hoces da im pomognes ne daju, i znaju sve o svacemu, ti si dijete i ti vezas nemas, uvijek poslusaju tamo nekoga.

Nije ti lako, nije ni njemu lako, i nece vam biti lako. sto ti rece kolegica forumasica gore, suti i trpi i iskoristi najbolje iz svega. Druga opcija znas sta je

Black swan wrote: ↑11/05/2022 11:47 imaš 3 opcije
a) razlaz
b) da ti postane svejedno
c) da se nastavljaš žderati iznutra i pokušavati promijeniti njega i sve to skupa

s tim da je pod c) u nastanku i konkluzija
kad ga promijeniš prelaziž na drugu žrtvu... muškarca novog jer ovaj sada nije onakav kakvog si ga upoznala

angie_ wrote: ↑11/05/2022 09:28
U vezi sam 1.5 godinu,zivimo skupa, oboje smo u 30-tim godinama ali imam osjecaj da muskarci, pogotovo u BiH ne mogu prekinuti vezu koju imaju sa roditeljima, nego dozivljavaju da zena samo treba da se prikljuci “njegovima”. Pod prekidom veze sa roditeljima ne mislim totalno iskljucivanje iz zivota i zanemarivanje, nego mentalni “prekid” da sa novom osobom trebas da gradis svoju porodicu, koja je nova jedinka.

Moj partner, s kojim zivim ima potrebu da se na dnevnoj osobi druzi i cuje sa roditeljima i sestrom i bracom. Ako negdje odemo, cim se vratimo sa puta, on mora otici da vidi svoje. Odluke o preseljenju negdje ili poslu, iskljucivo ovise o blizini porodice i za savjet se prvo pitaju oni. Na svakodnevnoj osobi, porodici se cine ustupci, usluge, koje oni mogu sami da urade (nisu ni bolesni, ni stari, a sestre su mladje od mene). Da ne spominjem, kada bih ja dobila posao negdje i dobru priliku vani, on sam kaze da ne bi otisao za osobom koju voli, jer ne zeli biti daleko od svojih.

To me frustrira nekada jer imam osjecaj da smo kao djeca koja jos zive kod roditelja. I ja imam svoju porodicu, volim uh najvise na svijetu, ali sam spremna puno toga za partnera i zelim nasu porodicu. Od studentskih dana zivim sama i vrlo sam nezavisna po tom pitanju. Puno postovanje roditeljima, mozemo se posjecivati, paziti, ali zar nase odluke zivotne ovise o njima?

Da li je to do osobe ili zivimo u takvoj sredini?

angie_ wrote: ↑11/05/2022 09:28 Postavljam ovo pitanje cisto jer me zanima kakvi su vasi stavovi i pogledi na vasu porodicu i na novu porodicu koju gradite sa partnerom…

Da li kada stupate u ozbiljan odnos smatrate da sa tom osobom gradite novu porodicu, koja je prioritet u vasem zivotu, a ne prosirenje vase “primarne” porodice iz koje ste potekli.

U vezi sam 1.5 godinu,zivimo skupa, oboje smo u 30-tim godinama ali imam osjecaj da muskarci, pogotovo u BiH ne mogu prekinuti vezu koju imaju sa roditeljima, nego dozivljavaju da zena samo treba da se prikljuci “njegovima”. Pod prekidom veze sa roditeljima ne mislim totalno iskljucivanje iz zivota i zanemarivanje, nego mentalni “prekid” da sa novom osobom trebas da gradis svoju porodicu, koja je nova jedinka.

Moj partner, s kojim zivim ima potrebu da se na dnevnoj osobi druzi i cuje sa roditeljima i sestrom i bracom. Ako negdje odemo, cim se vratimo sa puta, on mora otici da vidi svoje. Odluke o preseljenju negdje ili poslu, iskljucivo ovise o blizini porodice i za savjet se prvo pitaju oni. Na svakodnevnoj osobi, porodici se cine ustupci, usluge, koje oni mogu sami da urade (nisu ni bolesni, ni stari, a sestre su mladje od mene). Da ne spominjem, kada bih ja dobila posao negdje i dobru priliku vani, on sam kaze da ne bi otisao za osobom koju voli, jer ne zeli biti daleko od svojih.

To me frustrira nekada jer imam osjecaj da smo kao djeca koja jos zive kod roditelja. I ja imam svoju porodicu, volim uh najvise na svijetu, ali sam spremna puno toga za partnera i zelim nasu porodicu. Od studentskih dana zivim sama i vrlo sam nezavisna po tom pitanju. Puno postovanje roditeljima, mozemo se posjecivati, paziti, ali zar nase odluke zivotne ovise o njima?

Da li je to do osobe ili zivimo u takvoj sredini?