[img]http://www.bhdani.com/stari_site/slike/stare/logo_s.gif[/img][color=white]___[/color][size=134]Broj 422 - 15.07.2005.[/size] wrote:Politika: Želimir Rebac je preživio, pravna država na izdisaju
Hronika iznuđenog samoubistva
Bivši direktor Federalne carinske uprave spriječen je u pokušaju da sebi oduzme život. Međutim, očaj koji ga je doveo na rub ponora prijeti svima nama - kriminalci svih vjera i nacija ujedinjeni su u borbi za što veći komad moći i novca, otkinut silom.
Pise: Vildana Selimbegović
Bio je petak, osmi juli, 9.30: na Titovom mostu u Mostaru odvijala se prava drama. "Pustite me! Pustite me! Ovaj pritisak više ne mogu izdržati!", vrištao je čovjek sa jednom nogom već daleko iza ograde mosta na Musali. Jedna žena, kasnije će se ispostaviti njegova školska drugarica, panično ga je vukla za rukav. Pomagao joj je policajac te slučajni prolaznik, turistički vodič.
Samoubojstvo je spriječeno. Vinovnik ove, umalo smrtne tragedije, uskoro je zbrinut u Regionalnom medicinskom centru "Dr. Safet Mujić", zahvaljujući ekipi hitne medicinske pomoći koja se nalazi na Carini. A od carine je zapravo sve krenulo: na stijenama podno Titova mosta, u virovima Neretve, svoj život je namjeravao toga jutra okončati Želimir Rebac, najpoznatiji federalni carinik.
Alijansa za promjene
Želimir Rebac je jedan od onih državnih činovnika koji su godine i godine proveli radeći istu vrst posla: njegov se zvao carina i - bez obzira na dužinu radnog staža ili profesionalnu orijentaciju - gotovo svaki od 1.400 uposlenika carinske mreže reći će za njega da je, otkada ga zna, bio principijelan. I uvijek je, ruku na srce, zbog te svoje principijelnosti, za neke i tvrdoće - imao problema. Ali se i nosio s njima.
Ne bez ponosa, Rebac je isticao svoju profesionalnu pripadnost, svjesno se odričući svake vrste partijske discipline. Možda i zato nije bio Alijansin prvi izbor kada je o direktorskoj poziciji u Carinskoj upravi Federacije BiH riječ. Ali, zapravo, svi njegovi problemi počeli su sa Alijansom.
Nije se, naravno, teško sjetiti savršenog trojstva nacionalista u postdejtonskoj vlasti: kao u najbolje režiranim filmovima o mafiji, funkcionirao je svaki točkić u sistemu organiziranog kriminala. Odabrani partijski kriminalci kroz sito od bosanskih granica provlačili su tone i tone robe, izabrani partijski dužnosnici prali su za njih papire i pisali im podobne zakone, izmanipulirani i gladni Bosanci i Hercegovci uredno su kupovali legalno švercovanu robu i punili tako džepove svojih ratnih i poratnih dželata.
No, onda je - malo voljom građana, malo medijskim pritiskom, malo uz pomoć rijetkih diplomata od kalibra koji su gostovali na ovim prostorima - nakon izbora 2000. oformljena Alijansa za demokratske promjene. I krenula ofanzivno: Carinska i Poreska uprava dobile su zadatak da odriješenih ruku počnu raditi svoj posao.
"Nalog je bio prost: državi trebaju pare", objašnjava jedan od pionira transformacije carinske uprave iz mafijaške u državnu službu. Šta je to, ustvari, značilo zorno ilustrira podatak da je za samo godinu dana dvojac na čelu Carinske uprave FBiH - Slavko Sikirić, direktor, i Hasib Salkić, zamjenik - s ponosom išetao pred novinare obznanjujući podatak da je te 2001. godine u entitetsku kasu uplaćeno čitavih 150 miliona maraka više negoli godinu ranije a sa istim parametrima?! Znači, na istoj količini uvoza - ali na regularnoj carini robe - inkasirano je već prve godine 22 posto više prihoda, da bi naredne godine procenat bio povećan za novih 20-ak posto, tj. da bi u entitetsku kasu ušla čitava 172 nova carinska miliona.
Krijumčarska elita
Naravno, sve je to podrazumijevalo potpuno drugačije vjetrove u Federalnoj carinskoj upravi, ažuriran rad svih njezinih segmenata ali i ono što je godinama ranije nedostajalo: tzv. političku volju da se dokinu paralelizmi, da se stane u kraj krijumčarima, da se atakuje na šverc i makar posivi tržište crno da crnje ne može biti. Pogotovo ono visokotarifnih roba.
Elem, ta vrtoglava milionska suma - otkrivena na carini - koja je ozbiljno zaprijetila da će rasti geometrijskom progresijom, početkom 2002. godine uzima prvi danak: nakon afere sa AM Špedom i smjene Nikole Grabovca, Slavko Sikirić se povlači. U tom času već se uveliko spremaju dokumentirani dosjei koje treba uputiti ka nadležnim tužilaštvima, a istovremeno punom parom i skoro pa u potpunoj ilegali radi vrlo efikasna grupa koju sačinjavaju čelnici Carinske i Poreske uprave zajedno sa najodgovornijim policajcima i obavještajcima entiteta i sa samo jednim ciljem - zadati legalan, pravosudni udar najvećim švercerima.
Upravo tad - dakle, 2002. godine - iz carinske pozadine na scenu stupa Želimir Rebac, novoimenovani direktor Uprave, onaj principijelni carinik koji je, u međuvremenu, dobio krila jer služba u kojoj radi obavlja svoj posao. Profesionalac Rebac ne dvoji ni časa: u mjesecima koji slijede gotovo će svakodnevno - uz dirigiranje i korigiranje redovnih poslova službi na čijem je čelu - potpisivati prekršajne i krivične prijave.
Da, od 148 prijava (dobro ste pročitali) koje tretiraju Lijanoviće i njihov obimni krim-sustav, možda imaju dvije, a najviše tri koje nije potpisao Želimir Rebac. Kako ovo nije sretna zemlja, Lijanovići, nažalost, nisu jedini mešetari, pa čak ni jedini mesari protiv čijeg je kosanog djela ustala Federalna uprava carina. Bilo je tu i kafedžija i naftaša i Caponeovih alkoholnih sljedbenika… I, da se ne lažemo, valja priznati: iako je bilo svega, pa čak i likova koji su tokom rata služili u Tutinoj Kažnjeničkoj bojni a potom kaznenu ekspediciju nastavili sprovoditi za račun svojih političkih poglavnika; iako se i pokoji Bošnjak uspio upisati u ovu krijumčarsku elitu - već je tada bilo posve jasno da carinici ruku u džep zavlače najviše Hercegovcima.
Među njima - a konkurencija nije mala - danas sjede i takvi bossovi koji su se već ljeta Gospodnjeg 2002. zarekli kako će stati u kraj prvom cariniku. To jest, Želimiru Repcu.
Meta je locirana
Vjerovatno niti jedan kantonalni - o Federalnom MUP-u da se i ne govori - nema kompletiranu zbirku prijetnji koje su upućene na adresu kako samog direktora Repca, tako i njegove porodice. Obećanja o najstravičnijim vidovima smrti postala su stalna pošta principijelnog državnog službenika riješenog da svoj posao radi po slovu zakona.
No, sve se okrenulo protiv njegove principijelnosti: već krajem 2002. Alijansa gubi vlast, u svoje fotelje vraća se kompletna dogovorna struktura oličena u SDA-SDS-HDZ kadrovima, a s njima stiže i vrijeme naplate računa. Njihovi mafijaški pomoćnici samo su to i čekali, držeći se starog, provjerenog sicilijanskog recepta: meta je locirana, a odstrel slijedi.
Nepošteno je, naravno, zaobići međunarodne čimbenike: CAFAO i Ured visokog predstavnika, koji su u vrijeme Alijanse zdušno pomagali promjene carinske politike, dobili su novog šefa. Paddy Ashdown nije krio svoju ljubav spram združenih nacionalista, a nije baš ni da su međunarodni dužnosnici potpuno imuni na raznorazne dealove. No, upravo su oni izdejstvovali neovisnost mandata o političkoj volji: tako je, zapravo, Želimir Rebac ostao direktor - riješen da radi svoj posao - sam protiv svih.
Ta vjetrometina značila je konstantnu ofanzivu u kojoj je život direktora profesionalca vrlo brzo postao organizirani haos. Sa jedne strane pod neprestanim udarima prijetnji krijumčara spremnih na sve i riješenih da dočekaju smrt svog najvećeg neprijatelja, s druge strane politički vrh države koji s neskrivenim entuzijazmom 2003. nastavlja taman tamo gdje je stao uoči izbora 2000. Politika nemiješanja u tuđe sektore ostavila je Repca na milost i nemilost HDZ-u: Dragan Čović, taj omiljeni politički vođa kobasičara, ponudio je - u više navrata - nagodbu.
Želimir Rebac nije razumio njegov jezik. Želimir Rebac bio je dovoljno lud da ni ne pogleda ključ novog novcijatog Mercedesa koji je blago spušten na njegov sto. Želimir Rebac bio je dovoljno nesmotren da povjeruje kako će neki Jansen ili pak Hays iskoračiti u svoj mandat da bi sačuvao njegov i život njegove porodice. I kako to obično biva u filmovima o mafiji, državni činovnik Želimir Rebac bio je dovoljno naivan da povjeruje kako svi oni specijalci što ga čuvaju nisu u službi upravo onih koji žele njegov kraj.
Sam protiv svih
Pod potpunom paskom poluga vlasti, izopćen od svojih kolega, Želimir Rebac je ipak uspio dočekati kraj vlastita mandata. A onda je uslijedio konačan udarac: zadala ga je bratska SDA kroz lik i djelo Kemala Čauševića, prve i, nadati se, najnesretnije varijante direktora Uprave za indirektno oporezivanje, pod čijim su skutima, kao, okončale entitetske carinske službe.
Jedan od onih kadrova iznjedrenih od SDA, o kojem čak ni Sulejman Tihić nema lijepih riječi, u svojoj iskrenoj želji da mandat iskoristi što bolje i unosnije, prihvatio se posla. I nasitno iz dana u dan ponižavao svog suradnika, stručnog savjetnika u grupi za pravne poslove Uprave za indirektno oporezivanje.
Želimir Rebac je još uvijek pacijent neurološkog odjeljenja bolnice "Dr. Safet Mujić" u Mostaru. Ako bude imao sreće, dobit će nalaz da je trajno nesposoban da naredne godine - možda čak i deceniju - provede u sudskim klupama svjedočeći baš o svakoj prijavi koju je potpisao. Njegove bivše i sadašnje kolege dobile su lekciju: negdje pod mostom ili u najboljem slučaju na njegovoj ivici završavaju baš svi državni službenici koji - makar od Alijanse - dobiju poticaj da profesionalno i principijelno rade svoj posao. Vladari naroda mogu zadovoljno trljati ruke. Ako nisi s nama, naš si neprijatelj, a mi - združeni neprijatelji - možemo šta hoćemo.
Mostar je, kažu, toga petka bio u šoku. Tu, usred grada, najljući brzaci rijeke koja je ne tako davno predstavljala liniju razgraničenja, umalo su odnijeli još jednu žrtvu. Čovjeka čije su linije razgraničenja odveć ljudske i odveć jasne, čovjeka koji je svijet dijelio na lopove i građane, na one koji su za državu i njezine zakone i one koji to nisu, čovjeka koji je radeći svoj posao svakodnevno strepio za svoje najbliže, čovjeka koji je - zahvaljujući pukim paragrafima o preklapanju nadležnosti - šutke prepušten nemilosti onih istih koje je u ime zakona progonio. Čovjeka koji je htio da vjeruje kako miran san garantiraju oni milioni koje je odbio i onaj ključ novog Mercedesa za kojim se nije polakomio. I umalo životom platio vlastitu nepotkupljivost.
Nedaju se coJku ni ubiti
![[img]http://www.nezavisne.com/slike/NEZAVISNE-logo2.gif[/img][color=white]__[/color][size=134]09. 07. 2005.[/size]](http://www.nezavisne.com/slike/NEZAVISNE-logo2.gif){kind=link}
![[img]http://www.bhdani.com/stari_site/slike/stare/logo_s.gif[/img][color=white]___[/color][size=134]Broj 422 - 15.07.2005.[/size]](http://www.bhdani.com/stari_site/slike/stare/logo_s.gif){kind=link}