glasnost wrote:Sedmi dan
Srebrenice, ostala mi pusta...
Ko je Nazif Gljiva, da prostiš? Folk pjevač i kantautor, klaun koji se katkad okiti i zvanjem kompozitor. Šta je ta, gdje je ta, kuda je ta, da prostiš, Srebrenica, rekti? Gradić na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine, tokom agresije utočište desetina hiljada izbjeglica iz okolnih gradića i sela, u kojem je pri kraju rata srpska vojska krunisala svoj četverogodišnji krvavi pir, pokoljem u kojem je stradalo desetak hiljada duša. Kakve veze ima jedno s drugim, i zašto to zapravo ne bi smjelo ići zajedno?
Krenimo redom. Nazif Gljiva, autor folk hita Neću, neću dijamante, koji je Halida Bešlića pretvorio u megazvijezdu bivše SFRJ, svjesno ili nesvjesno, najčešće onako pjanski polusvjesno, obilježio je naše živote, htjeli mi to ili ne. Mogao bih se ja do sutra kleti u heavy metal, pričati o daidži koji me je naučio kompletnoj postavi Led Zeppelina prije nego što sam mogao izgovoriti imena čupavaca sa zapadne strane, i nabrajati albume bendova Kiss, W.A.S.P., Queensryche ili Slayer, čija poetika je obilježila moju mladost. Ništa od toga neće, niti može, oprati papanluk Nazifa Gljive.
U jeku demokratskih promjena bio sam tinejdžer i otkrivao život iz bosanskog sna: pijanke, sitni lopovluci, prve ljubavi, velike priče o maloj ljubavi i izdaji... Novu godinu ljeta Gospodnjeg 1992. dočekalo se u birtiji "Buk Bijela", sagrađenoj za umorne trudbenike koji su trebali sagraditi istoimenu hidrocentralu, koja se i dan-danas zamišlja. Probudio sam se uz prvi i najteži mahmurluk u životu, sa čvorugom nepoznatog porijekla posred čela, pitajući se šta mi je sve to trebalo. A trebalo mi je: najbolji drugovi, i poneka najljepša drugarica, u prostranoj birtiji, to je bio vrhunac inicijacije u svijet odraslih trudbenika Bosanaca.
Naravno, sjetio sam se: čvorugu sam zaradio zagrljen sa Duletom S. Kad smo čuli tada aktuelni hit Ako mi te uzmu, hej, Bosno moja, ako mi te od mene ukradu... Dule S. bio je srpski šovinist s pedigreom, ja bosanski patriot. No, tada to nije ništa značilo: sevdah je poput granate, niti bira kud udara, niti štedi nevine. Tako smo Dule Četnik i ja (za)voljeli istu zemlju koja nas je, uz veliku pomoć dragih nam roditelja, othranila, pa u karasevdahu zapucali glavom u zid optočen borovom lamperijom.
Prošle su godine: pjevale se pjesme Nazifa Gljive, i Halida Bešlića, ginulo se za slobodu nijemo, bilo je i rakije i sevdaha, ali nikad više čvoruga. Dule S. (iz)borio se za ono što je htio, Republiku Srpsku, lažnu Srbiju ćiriličnih tabli, a ja sam (pre)živio posljedice te borbe: glad, opsadu, granate, genocid i opsadu "zaštićene zone". Zaštićena zona UN-a bila je i Srebrenica: moja se zvala Goražde, i naših par hiljada mrtvih rjeđe se spominje. Više nas je preživjelo, a statistika je najokrutnija nauka na svijetu. Godinama sam se pitao šta me je uopće ikad povezalo s Duletom. A odgovor je na dlanu: Nazif Gljiva!
I zato, kad danas Nazif Gljiva piše još jednu patriotsku pjesmu, uzimam sebi za pravo da kažem: dosta! Trećerazredni šlager, koji rimuje rijeke i predaleke, boli i voli, sad i mjesec mlad, kiše i više, Srebrenica nije zaslužila. Ne iz usta Hanke Paldum, koja je tek pukim slučajem morala provesti rat u opsjednutom Sarajevu. Ne iz pera polupismenog Nazifa Gljive, čovjeka koji ima moć izvlačenja onog najgoreg u dželatu i žrtvi, čovjeka koji zna stvarati jeftini karasevdah za masovnu upotrebu.
Zašto? Zato što znam kako štiti UN. Zato što sam mogao biti mrtav da sam bio u sjevernijoj enklavi. I zato što znam da bi idiotski pjesmuljak mamio suze moje majke da me je morala tražiti među smežuranim kostima u plastičnim vrećama. Zato što znam, jer se Nazif Gljiva time hvali, da su on i Halid Bešlić u Srbiji i od Srbije zaradili milione maraka pjevušeći svoje novokomponovane sevdalinke, lažući naivne klince poput Duleta i mene da je ljubav za zemlju nešto vrijedno čvoruge, i nešto vrijedno smrti. Hoću dijamante, hoću da se Srebrenica pamti po presudama u Haagu i knjigama poput Razglednice iz groba, kao što se Goražde pamti po stripu Joea Saccoa, a ne po trećerazrednim šlagerima ocvalih estradnih umjetnika i umjetnica, koji tuđu bol rasprodaju za sitne pare.
Irham Ceco
DANI
ziku dzeparosovog odgovora
ko li mu ga napisa
U prošlom broju magazina Dani vaš novinar Irham Čečo se, u tekstu Srebrenice, ostala mi pusta..., u veoma negativnom smislu osvrnuo na moj profesionalni rad na estradi, a pogotovo je u negativan kontekst stavio moj najnoviji rad posvećen Srebrenici. Veoma cijenim vaš list i poprilično sam iznenađen načinom na koji se vaš novinar "očešao" o moj dugogodišnji i, bez lažne skromnosti, veoma uspješan stvaralački rad na estradi. Molio bih vas da objavite moje reagovanje.
Dragi mladi gospodine,
Veoma sam iznenađen Vašom drskošću koja ide toliko daleko da, ničim izazvani (osim, vjerovatno, Vašom željom za dokazivanjem u profesiji u koju ste očigledno zalutali), sebi dajete toliko kompetencije i prava da omalovažavate i na najprizemniji način vrijeđate ljude koji, htjeli Vi to prihvatiti ili ne, za ovu zemlju, ipak, nešto znače i koji su ovoj zemlji, ipak, nešto ostavili. Dokle Vaše nevaspitanje doseže, potvrđuje činjenica da moju malenkost nazivate klaunom, naravno, u pežorativnom smislu, jer i profesija klaun je časna, ako se ne radi nepošteno, kao što Vi, pokušavajući izigravati novinara, to činite od do juče jedne od veoma časne i veoma ugledne novinarske profesije. Moje vaspitanje, mladi gospodine, iako sam mnogo stariji od Vas, ne dozvoljava mi da i ja Vas (u pežorativnom smislu) nazovem klaunom, iako za to imam mnogo razloga.
Prvo što, opet ničim izazvani (osim, vjerovatno, Vašom željom za dokazivanjem u profesiji u koju ste očigledno zalutali), nespretnom interpretacijom neprimjereno i nedopustivo profanišete i zloupotrebljavate stihove (Zapis o zemlji) našeg najvećeg pjesnika Maka Dizdara, pokušavajući se (što je manir gotovo svih pročetnika u novinarskoj profesiji) nametnuti, vjerovatno svom uredniku, kao obrazovana osoba, kojoj već treba da zagazi uredničkim vodama.
Drugo, profanišete Srebrenicu, kao planetarnu tragediju sopstvenog naroda i kao svjetski simbol zločina. Mnogo je pametnijih i potrebnijih aspekata pisanja o Srebrenici, ako, zaista, želite da pomognete žrtvama srebreničkog genocida da, konačno, nađu svoj mir, a preživjelim članovima njihovih porodica da, uz svoje nezacijeljene rane i neprolazne boli, ostatak života prožive kao ljudi.
Ja sam, makar, pokušao da dam svoj doprinos Srebrenici, pa i, kako Vi rekoste, "trećerazrednim šlagerom"... "koji Srebrenica nije zaslužila". Mladi gospodine, vrijeme će pokazati i "gradirati" taj "trećerazredni šlager", a ne Vi koji niste kompetentni za to. Taj će "trećerazredni šlager", za razliku od Vašeg teksta kojim sve to ponižavate, na Vašu žalost, nadživjeti i mene i Vas. Ukoliko Vama riječi "jedna majka, a deset fatiha" ne govore ništa i ako Vi u njima ne vidite svu tragediju Srebrenice i svu bol srebreničkih majki, sestara, supruga, to je, zaista, Vaš problem.
Vaša konstatacija da se moja malenkost "katkad okiti i zvanjem kompozitora", jeste, najblaže rečeno, nebulozna. Neću reći zlonamjerna, jer vjerujem da Vaš tekst nije rezultat zle namjere, nego neznanja, neinformisanosti i (vjerovatno Vaše želje za dokazivanjem u profesiji u koju ste očigledno zalutali). To potvrđuje i Vaše često upadanje u kontradiktornost. I sami ste priznali da ste se, dok niste shvatili da je to "papanluk" i da je izlaznica iz "papanluka" slušanje Led Zepelina, Kiss..., padali u karasevdah uz moje pjesme. Sami ste priznali da su moji Dijamanti i moje ostale pjesme spajale sve ljude sa bivših jugoslovenskih prostora i da se uz njih nije razmišljalo na činjenje genocida, urbicida, stradanja Bošnjaka. Kada je već riječ o mojem "kićenju zvanjem kompozitora", reći ću Vam da je to "kićenje" trajalo decenijama, a da su rezultat tog "kićenja" mnogi hitovi, od kojih su neki antologijske pjesme, koje će, opet, na Vašu žalost, vječno živjeti i koje ćete i Vi, kada Vas, mladi gospodine, u nekim kasnim satima, u nekom kafiću ili disko-klubu, ponovo bude "ubijao" karasevdah, kada se, priznat ćete, iz rokerskog ili pank polutransa prelazi na "papanluk". Tada ćete, bez imalo stida i grižnje savjesti, pjevati i moje pjesme, bit ću neskroman, moja remek-djela, poput Zlatnih struna. Moje su pjesme doživljavale milionske tiraže / one su ostale ovoj zemlji, a mnoge od njih će biti u samoj kulturnoj riznici BiH. A šta ćete Vi ostaviti ovoj zemlji? Ništa, mladi gospodine. U to se mogu zakleti. A znate zbog čega? Upravo zbog onoga što sam ukazao na početku, a to je što sebi dajete toliko kompetencije i prava da omalovažavate i najprizemnije vrijeđate ljude koji, htjeli Vi to prihvatiti ili ne, za ovu zemlju, ipak nešto znače i koji su ovoj zemlji, ipak, nešto ostavili i što će Vašu inventivnost, ako je imate, pojesti Vaše nevjerovatno nevaspitanje i neutemeljena arogancija.
lako je i novinarstvo zahvatila bolest neprofesionalizma, improvizacije i nedostatka osnovne kulture i profesionalne etike, ipak ta, za mene veoma časna i ugledna, profesija još uvijek ima svoje guste filtere. Oni poput Vas će, mladi gospodine, otići na smetljište novinarske historije, a samo najbolji, koji vole i poštuju svoju profesiju, ostat će, u novinarskim antologijama. Baš kao i ja, "polupismeni Nazif Gljiva", u svojoj profesiji.
Pozdravljam Vas, mladi gospodine. Vi radite svoj posao kako hoćete, to je Vaš problem. Ja sa ovim završavam polemisanje sa Vama, u nadi da ćete nekada u Vašoj profesiji doseći makar četvrtinu puta koji sam ja dosegao u mojoj.
S poštovanjem,
Nazif Gljiva
