FunkyzeitGames wrote: ↑26/11/2021 21:04
Ova tema je jednom morala doći, i koliko god i dalje boljelo mislim da će mi biti bolje ako to sa nekim podijelim.
Taj dan mi se urezao u sjećanje kao jedno od najneprijatnijih iskustava i udaraca na moju muškost. A počeo je lijepo kao i svaki julski dan, sa ranim jutrom okupanim suncem i tišinom prekinutom ugodnom rečenicom upućenom u mom smjeru.
"Dobro jutro 'Apolone', spreman za danas?", procvrkuta tadašnja draga posmatrajući moje pektoralise naslonjena na štok vrata. I dalje se sjećam snenih krupnih očiju blago sakrivenih parom koja se lijeno dizala iz šolje kafe. Naravno da sam spreman, taj dan je bio poseban. Naš prvi zajednički trening. Dvije sedmice keto dijete i konzumacije 450g kreatina (po osobi, naravno) je napokon došlo na slatku naplatu.
Nakon sodium-free doručka optimalne nutritivne vrijednoti i malo smijeha tokom biranja odjeće za trening izašli smo iz stana i krenuli prema teretani. Bilo je 7 ujutro, ali julsko sunce je već uveliko bilo na nebu. "Kasnimo, nema veze", pomislih sa smiješkom dok sam gledao kukove oblikovane joga tajicama kako ženstveno skakuću od uzbuđenja koračajući prema omiljenom mjestu svog muškarca. Napokon će vidjeti moju zen oazu, moj duhovni hram, moj bijeg od zamarajućih ekrana i poslovne drame. Znala je da je pristup tom periodu dana bio znak beskrajnog povjerenja koje imam u nju, kao i spremnosti da se prikažem u svom najranjivijem izdanju, bez straha da ću joj pasti u očima čak i ako uradim seriju od samo 5 ponavljanja. Zavrnuo sam rukav preko bicepsa i ušli smo u teretanu.
Oblačenje u svlačionici mi je mutno u sjećanju, valjda jer sam ga završio u rekordnom roku nestrpljiv da zvanično počnemo ponedjeljak. Prsa i triceps, omiljeni dan. Sa njom. Kao da je znala da mi se mota po mislima nacrtala se ispred mene čim sam izašao iz svlačionice. Kukovi zagrljeni uskom trenerkom i top koji otkriva samo 27% kože. Baš kako volim. Uzela mi je ruke u svoje, primakla se licem i tiho rekla: "Radit ću sve što ti želiš da radiš". Um mi se blago pomutio prožet naglim uzbuđenjem i počeo sam skoro trčati vodeći je prema bench klupi.
"Prekrasna je...“, mislio sam gledajući je kako ležeći na klupi radoznalo istražuje pravu distancu za hvatanje šipke. Htio sam da počnemo polako, sa praznom šipkom kako bi malo dobila osjećaj. 20kg je ništa za nekoga ko pretenduje da nastavi moje veličanstvene gene. Podigla je šipku iz ležišta i ista se na užas cijele prostorije momentalno zalijepila za njena prsa. Pala je jako i brutalno kao kamen, zajedno sa svim planovima za budućnost koje sam imao za nas. Nastao je muk, tek ponekad prekinut njenim stenjanjem i borbom da imalo pomjeri tako mizeran teret sa sebe. Otvorenih usta i potpuno ukočen od zaprepaštenja sam gledao kako se šipka kotrlja sa njenih prsa prema vratu i počinje da je davi. Stenjanje se pretvorilo u krkljanje i zaparalo mi uši na momenat, dovoljno dug da se priberem i pritrčim. Podigao sam šipku sa nje i svakim atomom sebe se nadao da je možda u pitanju veća olimpijska od 25kg. U rukama sam osjetio da je bila obična od 20...
„Da li sam smanjio ugljikohidrate za doručak pa nema snage? Ne, nemoguće. Čak sam i pretjerao sa fazom punjenja želeći da nam kortizol bude na najnižem nivou.“. „Da li sam bio kvalitetan momak? Jesam li rekao nešto pogrešno pa mi se sada sveti u nekom naletu zaslijepljujuće zlobe?“. „Ovo je noćna mora, nemoguće da se dešava!“ Haos u mojoj glavi je rastao pokušavajući svim silama da otkloni i ušutka paničnu misao koja se nametala. Misao koju je, valjda shvativši da to neko mora da uradi, iskreno završio Švrakindolac na lat mašini do nas. "Rodit će ti d'biile, b'raaz...", tiho je rekao nevoljko spustivši ruku na moj nabrekli deltoid. Pokušao sam da kažem nešto, bilo šta da je odbranim, ali moj pokušaj je prekinuo tup i težak udarac od pod u blizini. Specijalac opsjednut nogama je od šoka ispusto bućice i oborio pogled prema podu. Bilo ga je sramota za mene, i taj izraz lica je bio katalizator moje totalne predaje u tom momentu. Trenerica koja je vidjela sve se napokon sabrala i bijesno nam prišla. Ne mogavši da me pogleda u oči, rekla je: "Takvom ponašanju nije mjesto ovdje, pogotovo pred djecom (pokazala je na dva uplakana klinca u blizini). Molim te, idi i vodi 'ovo' sa sobom."
Ne sjećam se ni njene reakcije na sve, ni odlaska i puta nazad, ni pozdrava sa njom. Mislim da ga čak nije ni bilo, jer nismo mogli progovoriti ni riječ nakon takve scene. Samo sam se odjednom našao u stanu gdje sam gledao u plafon satima. Toliko izgubljen i izbačen iz kolosijeka da sam prekočio poslijepodnevni šejk. Moju katatoničnu melanholiju je predveče prekinula notifikacija na telefonu. Poruka od nje, jako duga i puna obećanja za koja sam znao da su samo očajni pokušaji da se barem nešto spasi. Ravnodušno sam blokirao broj i pao u položaj za sklek.
opishi svoj.. 
. dok se opuste..
