Postavicu gotovo citavu stranicu jer je povezana cjelina...
Knjiga: Islam izmedu Istoka i Zapada, Alija Izetbegovic
Religija govori o duši, a umjetnost o liku, ali to su samo dva načina da se izrazi ista ideja. Religija se obraća duši, a umjetnost je pokušava dokučiti, ,,donijeti“ je pred naše oči. Već u primitivnoj umjetnosti zapaža se da je najvažniji dio kompozicije glava, dok je tijelo, svedeno na ulogu nosača, dato šematski ili potpuno zanemareno. Skulpture glava pronađenih u Jerihonu, iz doba 6.000 godina prije naše ere, ukazuju na to da je neolit- ski čovjek vjerovao da je sjedište duha-duše u glavi. U ogromnim figurama kamenih likova sa Uskršnjih otoka sve je usredsređeno na lice, dok su tijelo i potiljak potpuno izostavljeni. Jer, Bog je - kako kaže Biblija - dahom u l i c e prema čovjeku podario iskru Svoga duha. Svi veliki umjetnici, od Fidije i Praksitela, preko Rafaela, Michelangela i Da Vincia, pa do Rodina, Meštrovića i Picassa, bili su zokupljeni samo jednom velikom temom: bio je to čovjekov lik i njegov unutrašnji svijet. Slava Mona Lize u tome je što ona predstavlja možda jedan od najuspjelijih pokušaja da se ,naslika“ tajna unutrašnjeg života. Ono što se u posljednoj deceniji događa u američkoj umjetnosti (napose u slikarstvu) neki su označili kao „povratak drami ljuds- kog lika“. Ali za umjetnost to je uvijek ponovno vraćanje.
Stoga je tema svakog umjetničkog djela - bez obzira šta mu neki hoće da pripišu i za šta hoće da ga iskoriste - uvijek samo duševna i lična, nikada društvena i politička. Sama radnja i vanjski dekor mogu biti socijalni, ali umjetnost se uvijek odnosi na moralnu stranu pojave. Umjetnost je duhovna i kada se ,,bavi“ tijelom. Neki su, naprimjer, povodeći se za vanjskim izgledom stvari, Rubensa nazivali „slikarom tijela“, a Rembrandta „slikarom duše“. Ustvari, svaki slikar ,,slika“ ličnost, dakle dušu. Osnovni sadržaj svake drame - što treba pripisati njenom religioznom porijeklu - u krajnjoj instanci je odnos unutrašnje ljudske slobode prema determinizmu vanjskog svijeta u koji je čovjek bačen. „U odgovarajućim Shakespearovim likovima radnje nas se relativno malo tiču, dok pobude, skrovitija duša u svojoj izopačenoj veličini, izgleda tako stvama da se samo na nju obraća pažnja, dok je zločin relativno beznačajan“ (Charles Lamb). „Šta će mi akcija, dovoljni su likovi“ - rekao je Eugene O’Neil, imajući u vidu očevidno istu stvar.
66
)
