#1 Ponašanje prema teško oboljelim i njihovim ukućanima
Posted: 15/11/2021 23:02
Većina ljudi kad pređu neku životnu dob ima neku dozu straha od bolesti i povezanih stanja koja bi im uzrokovala veliku patnju. Većina se pribojava, izbjegava misliti i o bolesti i o smrti i niko nije spreman za život s teškom dijagnozom, odbrojanim danima, nesnošljivom boli, neizvjesnošću i svime što teške bolesti donose.
Oboljeloj osobi je sigurno najteže ali i supružnik, roditelj, dijete i drugi bliski članovi porodice oboljelog najčešće takođe nose veliki dio boli i patnje. Cijeloj porodici se život promijeni iz temelja i ništa više nije i ne može biti isto. Nikada više.
U slučaju moje porodice nije ništa drugačije. Mi smo oduvijek jako vezani, poštujemo se i pokazujemo koliko nam je stalo jednima do drugih. Uvijek smo bili tu jedni za druge ali dijagnoza teške bolesti donosi toliko novih situacija za koje niko ne može biti spreman. Dani su odjednom prekratki za sve što treba obaviti a svaki trenutak s oboljelim, posebno kad ga lišiš boli je čisto bogatstvo.
U danima kad se učimo nositi sa šokom, tugom, kad iščekujemo tačnu dijagnozu i strahujemo od potvrde jedne paušalne a možda tačne dijagnoze dežurnog iz hitne da se "ne trebamo truditi i ići na pretrage jer oboljeli neće živjeti duže od mjesec dana" stvarno je puno toga što nas iscrpljuje, troši pa povremeno i izluđuje.
Umorni smo od desetina svakodnevnih poziva, poruka i pitanja. Umorni smo da nas isti ljudi svaki dan zovu, šalju poruke i pitaju ista pitanja. Umorni smo od bezbrojnih savjeta i raznih dobrih namjera. Isključili smo ton na svim telefonima u kući, ja sam sve susjede ljubazno zamolila da nam ne dolaze u posjetu makar zbog pandemije ako već ne mogu da se baš odupru porivu da gledaju oboljelog kao mečku u cirkusu. Na poruke odgovorimo kad stignemo ali nas rijetko raduju a najviše smaraju i iscrpljuju.
Ja se stvarno trudim naći energiju i mir u nekoj vrsti duhovnosti i radu svake budne minute ali izazova je odjednom tako puno da često pokleknem i moram da se isplačem.
Ima puno divnih ljudi koji mi pomažu uvijek kad tražim pomoć i nikad ne smaraju, a ima ljudi koji me ubiše samoživom glađu da budu centar pažnje u tuđoj bolesti.
Ubi me rodica koja insistira da zove svako jutro. Tokom tih poziva kuka o svojoj teško prospavanoj noći, ne uzima dah dok priča i obavezno me zasipa nekim petparačkim savjetima tipa da odglumim padanje u nesvijest ako neće brzo da me prime u bolnici. Pri tome ignoriše činjenicu da mene nažalost odmah primaju u bolnicu.
Ona kao i par još drugih insistiraju da dođu. Nama je već dovoljno teško i bez posla oko dočekivanja bilo koga.
Pokušala sam da joj se ne javljam na telefon uopšte i jedanput sam zakopala telefon pod hrpom stvari da ga niko od nas ne čuje ali ona je zvala sve naše komšije, digla uzbunu opisujući koliko joj je pozlilo od brige šta se događa kod nas.
Ljudi su često glupi i umjesto da šute kad nemaju ništa pametno, umirujuće ili ohrabrujuće reći bolesniku saopštavaju uznemirujuće vijesti koje bolesnik uopšte nema potrebu čuti ni znati. Bolesnik i njegovi najbliži ne trebaju još jednu lošu vijest. Ne moraju znati ništa što ih neće ohrabriti i pomoći im u borbi. Prešutite. Ugrizite se za jezik ako ne ide drugačije.
Danas smo jedva uspjeli primiti jednu posjetu i žena koja je navikla da se kod nas za porodične praznike obžderava je tražila da ruča i nagovarala svog supruga da i on jede da mu ne bi morala praviti ručak kući. Suprug se opirao i nije htio da jede a ona nikako da odustane.
Možda oni svi polaze od sebe i možda bi njima bilo prihvatljivo da ih se tako tretira ali meni je to uglavnom grozno i teško podnošljivo. Vjerujem da se većina oboljelih i njihovih porodica osjeća slični kao ja i moja porodica.
Oboljeloj osobi je sigurno najteže ali i supružnik, roditelj, dijete i drugi bliski članovi porodice oboljelog najčešće takođe nose veliki dio boli i patnje. Cijeloj porodici se život promijeni iz temelja i ništa više nije i ne može biti isto. Nikada više.
U slučaju moje porodice nije ništa drugačije. Mi smo oduvijek jako vezani, poštujemo se i pokazujemo koliko nam je stalo jednima do drugih. Uvijek smo bili tu jedni za druge ali dijagnoza teške bolesti donosi toliko novih situacija za koje niko ne može biti spreman. Dani su odjednom prekratki za sve što treba obaviti a svaki trenutak s oboljelim, posebno kad ga lišiš boli je čisto bogatstvo.
U danima kad se učimo nositi sa šokom, tugom, kad iščekujemo tačnu dijagnozu i strahujemo od potvrde jedne paušalne a možda tačne dijagnoze dežurnog iz hitne da se "ne trebamo truditi i ići na pretrage jer oboljeli neće živjeti duže od mjesec dana" stvarno je puno toga što nas iscrpljuje, troši pa povremeno i izluđuje.
Umorni smo od desetina svakodnevnih poziva, poruka i pitanja. Umorni smo da nas isti ljudi svaki dan zovu, šalju poruke i pitaju ista pitanja. Umorni smo od bezbrojnih savjeta i raznih dobrih namjera. Isključili smo ton na svim telefonima u kući, ja sam sve susjede ljubazno zamolila da nam ne dolaze u posjetu makar zbog pandemije ako već ne mogu da se baš odupru porivu da gledaju oboljelog kao mečku u cirkusu. Na poruke odgovorimo kad stignemo ali nas rijetko raduju a najviše smaraju i iscrpljuju.
Ja se stvarno trudim naći energiju i mir u nekoj vrsti duhovnosti i radu svake budne minute ali izazova je odjednom tako puno da često pokleknem i moram da se isplačem.
Ima puno divnih ljudi koji mi pomažu uvijek kad tražim pomoć i nikad ne smaraju, a ima ljudi koji me ubiše samoživom glađu da budu centar pažnje u tuđoj bolesti.
Ubi me rodica koja insistira da zove svako jutro. Tokom tih poziva kuka o svojoj teško prospavanoj noći, ne uzima dah dok priča i obavezno me zasipa nekim petparačkim savjetima tipa da odglumim padanje u nesvijest ako neće brzo da me prime u bolnici. Pri tome ignoriše činjenicu da mene nažalost odmah primaju u bolnicu.
Ona kao i par još drugih insistiraju da dođu. Nama je već dovoljno teško i bez posla oko dočekivanja bilo koga.
Pokušala sam da joj se ne javljam na telefon uopšte i jedanput sam zakopala telefon pod hrpom stvari da ga niko od nas ne čuje ali ona je zvala sve naše komšije, digla uzbunu opisujući koliko joj je pozlilo od brige šta se događa kod nas.
Ljudi su često glupi i umjesto da šute kad nemaju ništa pametno, umirujuće ili ohrabrujuće reći bolesniku saopštavaju uznemirujuće vijesti koje bolesnik uopšte nema potrebu čuti ni znati. Bolesnik i njegovi najbliži ne trebaju još jednu lošu vijest. Ne moraju znati ništa što ih neće ohrabriti i pomoći im u borbi. Prešutite. Ugrizite se za jezik ako ne ide drugačije.
Danas smo jedva uspjeli primiti jednu posjetu i žena koja je navikla da se kod nas za porodične praznike obžderava je tražila da ruča i nagovarala svog supruga da i on jede da mu ne bi morala praviti ručak kući. Suprug se opirao i nije htio da jede a ona nikako da odustane.
Možda oni svi polaze od sebe i možda bi njima bilo prihvatljivo da ih se tako tretira ali meni je to uglavnom grozno i teško podnošljivo. Vjerujem da se većina oboljelih i njihovih porodica osjeća slični kao ja i moja porodica.
Al hajd, gluho i daleko bilo im.