Nedavno je na Indexu objavljen jedan dobar članak vezano za mržnju prema Sorošu od strane desničara konzervativaca posebice iz
ovih bivših zemalja istočnog evropskog bloka kojima je nekada bio najveći saveznik u rušenju komunizma.
Ovaj dio je posebno zanimljiv:
Zašto se i kako sve to dogodilo? Odgovor na to, kao i na opisani Sorosev paradoks, leži u kontekstu u kojemu se svijet našao posljednjih trideset godina, otprilike od vremena pada Berlinskog zida i urušavanja realsocijalizma 1989./90. Politička konfiguracija svijeta više ne počiva prvenstveno na hladnoratovskoj opreci - sada se nestankom komunizma kao neprijatelja s Istoka fiktivni "Berlinski zid" pomiče prema Zapadu. To znači da samopercipirana opasnost od komunizma sada vreba u liberalnoj demokraciji i njezinim institucijama te agendi koju nova ljevica provodi svojom kulturnom hegemonijom, a koja se više ne ogleda tradicionalnim adresiranjem radničke klase, nego nacionalnih, vjerskih i seksualnih manjina, žena, ekologije itd.
Ono što brine desnicu jest percepcija da su te ideje duboko prodrle i u institucije, ali i u mnoge stranke (tzv. pomicanje Overtonovog prozora ulijevo). To je ono što se nemušto naziva "kulturnim marksizmom", čemu svakako treba posvetiti poseban tekst. To su procesi koji su na zapadnoj ljevici prisutni još od kraja Drugog svjetskog rata, ali svoje omasovljenje doživljavaju u periodu poslije šezdesetosmaških zbivanja. Tek se padom komunizma na Istoku te ideje doživljavaju kao društveno dominantne, a ljude poput Donalda Trumpa smatra se glavnim borcima protiv toga. Njegov izbor za predsjednika neki kolumnisti čak nazivaju "konačnim padom Berlinskog zida". S druge strane, Istok se "retradicionalizirao" i stvorio brane toj "dekadenciji" na Zapadu, pa lideri odande, neovisno o tome jesu li sovjetski ostaci ili nisu, postaju "branitelji civilizacije". Pogađate dalje, sve organizacije i inicijative koje su "kulturno-marksističke" na Zapadu financira Soros, a Istok mu ne dozvoljava da potkopa njihove nacionalne i tradicionalne vrijednost.
Interesantna je ta regresija pojedinih zemalja u nacionalističke konzervativne države predvođene diktatorski nastrojenim vođama
(tipa Orbana) gdje se komunizam zamijenio drugom vrstom totalitarističke ideologije usmjerene protiv ideala i dostignuća liberalne
demokratije. Ova društva su također uvijek bila religiozna i patrijahalna. Tako da ne iznenađuje ova histerija pojedinaca usmjerena
na LGBT, feminizam i druge pokrete koji se bore za prava manjina. Mislim da je riječ o strahu gubljenja pozicije moći i mogućnosti
da neko traži odgovornost za postupke koje su do jučer smatrali normalnim, ali koji su u najmanju ruku bili politički nekorektni a
u najgorim slučajevima zlostavljački.