Forum Klix.ba

Paralelno sa temom "Vaša poezija", koju bi trebalo oživjeti, jer dugo je neaktivna, otvaram ovaj topic pod nazivom "Slikanje riječima".

Vjerovatno među nama forumašima ima onih koji mogu slikati riječima i to u pravom smislu te riječi. Dobra proza katkad je poput dobrog filma, poput dobre slike. Htio sam odvojiti malo prostora i za nas takve. Pa evo prilike da podijelimo naše autorske radove. U obzir dolaze samo autorski radovi, ne copy/paste drugih autora, jer za to postoji drugi topic. Nemojte se sramiti, izvadite sveske, bilješke, laptope, i pokažite maštu.

Evo, prvi ću zakuhati jednim odlomkom.

Uspomene? Eh, da, niz tu strminu ne silazim često, a i kad se odlučim, ne zalazim duboko, jer stube su besprijekorno neravne, vješto skliske i svakom povratku ishod je upitan. Zapeće na njihovim uzvisinama ne može zaobići nijedan planinar spretni. Tamo dole, lijepi trenuci, ti biserni rariteti, pomiješani su sa očajno lošim sjećanjima, tim nekvalitetno izvezenim djelima, omaškama, koja bih rado, da mogu, promijenio. Šetati obalama lijepih uspomena ljepše je nego šetati pješčanim plažama Varadera. Ima u tome nečeg dopadljivog, izazovnog i napretek romantičnog. Ima u njima jedna zbog koje se vrijedi strmoglaviti, ali da bih do nje stigao, valja promarširati kroz sve te blatnjave, zarasle šumske puteve, tvrde kamenjare, uštimane da korake sapletu. I taman što stigneš, shvatiš da je ona uobražena neostvarena želja, dio dobre strane iluzije, parče mašte, golemi žal. I tek što s njom progovoriš, pogledaš ponovo drago lice, upletu se uobičajeni zvuci, dosadna gunđanja ljudi, koji vječito od tebe nešto traže, za riječi se otimaju i bezglavo tumaraju, razrijede mi sliku, pokupe sav kolorit, stišaju ton i više ne ostane ništa osim da se pitam otkud i kako ona postade samo uspomena? Zar nije stvarnost trebala biti? I pitam se, ko to bez znanja mog, u misli moje, postavlja straže, kako u njima do nje ne bih stigao, da k’o čovjek, tren koji promaštam?

Budite blagi s kritikama. Nemojte udarati, barem ne u glavu.

Živjela tema!

Dobar si lijepo

sarajlija120 wrote: ↑30/06/2020 16:15 Paralelno sa temom "Vaša poezija", koju bi trebalo oživjeti, jer dugo je neaktivna, otvaram ovaj topic pod nazivom "Slikanje riječima".

Budite blagi s kritikama. Nemojte udarati, barem ne u glavu.

Živjela tema!

Neću biti oštra, ali pošto vidim da si zaljubljenik u slikanje riječima, možda želiš znati da je ovo što si ti pokušao napraviti zapravo Imažinizam/Imagism i radi se kroz poeziju. Začetnik ovog pokreta je Ezra Pound (morao si čuti). Ovako to izgleda:

In a Station of the Metro

The apparition of these faces in the crowd:
Petals on a wet, black bough.

cLo wrote: ↑30/06/2020 17:23

sarajlija120 wrote: ↑30/06/2020 16:15 Paralelno sa temom "Vaša poezija", koju bi trebalo oživjeti, jer dugo je neaktivna, otvaram ovaj topic pod nazivom "Slikanje riječima".

Budite blagi s kritikama. Nemojte udarati, barem ne u glavu.

Živjela tema!

Neću biti oštra, ali pošto vidim da si zaljubljenik u slikanje riječima, možda želiš znati da je ovo što si ti pokušao napraviti zapravo Imažinizam/Imagism i radi se kroz poeziju. Začetnik ovog pokreta je Ezra Pound (morao si čuti). Ovako to izgleda:

In a Station of the Metro

The apparition of these faces in the crowd:
Petals on a wet, black bough.

Znam za Imažinizam. Začetnik je Ezra Pound, ali je Hulme postavio njegova načela početkom prošlog stoljeća. Međutim, ja ovdje ne pravim Imažinizam niti mi je to bila namjera. Ovo što sam napisao svrstavam u klasičnu prozu, epski oblik, romanski stil.

Hvala na osvrtu.

sarajlija120 wrote: ↑30/06/2020 20:25

Znam za Imažinizam. Začetnik je Ezra Pound, ali je Hulme postavio njegova načela početkom prošlog stoljeća. Međutim, ja ovdje ne pravim Imažinizam niti mi je to bila namjera. Ovo što sam napisao svrstavam u klasičnu prozu, epski oblik, romanski stil.

Hvala na osvrtu.

Samo ti piši i sretno sa temom.
Ja bih imala svašta dodati, posebno na boldano, ali nije to ta pita i bespotrebno bi se natezali i kvarili temu.

cLo wrote: ↑01/07/2020 13:23

sarajlija120 wrote: ↑30/06/2020 20:25

Znam za Imažinizam. Začetnik je Ezra Pound, ali je Hulme postavio njegova načela početkom prošlog stoljeća. Međutim, ja ovdje ne pravim Imažinizam niti mi je to bila namjera. Ovo što sam napisao svrstavam u klasičnu prozu, epski oblik, romanski stil.

Hvala na osvrtu.

Samo ti piši i sretno sa temom.
Ja bih imala svašta dodati, posebno na boldano, ali nije to ta pita i bespotrebno bi se natezali i kvarili temu.

Hvala na podršci.

Volio bih kad bi se i drugi uključili, ovo može biti jedna od boljih tema na forumu. Pišeš li ti štogod?

sarajlija120 wrote: ↑01/07/2020 18:27

Hvala na podršci.

Volio bih kad bi se i drugi uključili, ovo može biti jedna od boljih tema na forumu. Pišeš li ti štogod?

Ma pišem vala, nema šta ne pišem i na engleskom i na bosanskom, to mi je zanat . Ali ja sam više zainteresirana za tehnike, ne jurim kreativnost i estetski dojam. Trenutno isprobavam aluzije, ono što je Eliot radio u The Waste Land, samo ne kao on, ne želim toliko haotično, moj objekat interesa je samo Shakespeare. Evo jedna pjesma gdje sam se igrala aliteracijom:

Kraj

Provlačiš se kroz tjesnace kvrgavih brazgotina
Kroz ono što je nekada bila topla krv
Mokra fleka
Nečujna
Mirna
Srž
Blizu su zloslutne oštrice kristalnih ledenjaka
Kolopleti studeni gnječe usne u grč
Zgužvan refleks
Škriputav
Skrušen
Krš

Primjetiš da su uglavnom zastupljeni glasovi k, r, z, s i š – kraj, kroz, krv itd. Doduše ima i č u gnječe i grč . Ipak sam najzadovoljnija finalom u - škriputav, skrušen, krš.
Eto ja sam doprinijela temi koliko je u mojoj moći, ne pišem kreativnu prozu, nažalost, niti smatram da se moja testiranja trebaju čitati. A i da smatram ne bih dijelila ovako, ovo je iznimka.

Abida pamtim "iz dva puta".

Prvi put prije rata. Jak, krupan, osor. Drugi put iza rata. Snuzden, potisten i ponjezan. Iz ovog prvog sjecanja ga pamtim kao radnika nekadasnje fabrike zeljeznickih vagona "Vaso Miskin Crni". Bio je grub covjek, teske ruke i izrazito izrazene brade. Radio je teske fizicke poslove i volio je cetvrtkom navecer kolege sa posla castiti u lokalnoj birtiji - "As". Platu je znao potrositi do kraja prve sedmice u mjesecu. Kada popije znao je postati blag, pitom. Tada su ga djeca najvise voljela, a Zulejha bi ga izuvala u tri sata ujutro, kada bi dosao kuci teturajuci. Volio je svoju Zulejhu, pomalo zbog toga sto je znao da ga druga ne bi trpila, a najvise zbog toga sto se je plasio.

Iz drugog sjecanja Abida pamtim kako tihog, pogrbljenog starca koji odgleda svoju dozu saha ispred Ekonomije i zuri kuci da donese hljeba i mlijeka. Zulejha bi ga cekala na vratima. Djeca su mu odselila vani.

"Vani Abide, da ih gledam jake, krupne i osore", odgovori Zulejha.

cLo wrote: ↑01/07/2020 23:38
Kraj

Provlačiš se kroz tjesnace kvrgavih brazgotina
Kroz ono što je nekada bila topla krv
Mokra fleka
Nečujna
Mirna
Srž
Blizu su zloslutne oštrice kristalnih ledenjaka
Kolopleti studeni gnječe usne u grč
Zgužvan refleks
Škriputav
Skrušen
Krš

Primjetiš da su uglavnom zastupljeni glasovi k, r, z, s i š – kraj, kroz, krv itd. Doduše ima i č u gnječe i grč . Ipak sam najzadovoljnija finalom u - škriputav, skrušen, krš.
Eto ja sam doprinijela temi koliko je u mojoj moći, ne pišem kreativnu prozu, nažalost, niti smatram da se moja testiranja trebaju čitati. A i da smatram ne bih dijelila ovako, ovo je iznimka.

Dosta dubokoumno. Svaka čast. Odličan posao si obavila sa ovim glasovima k, r, z, s i š. Ja ponekad i sam ne razumijem kako piscima i pjesnicima naumpadnu sve te stvari i kako, zapravo, riječi to sve mogu?

drag_gost wrote: ↑02/07/2020 17:44 Abida pamtim "iz dva puta".

Prvi put prije rata. Jak, krupan, osor. Drugi put iza rata. Snuzden, potisten i ponjezan. Iz ovog prvog sjecanja ga pamtim kao radnika nekadasnje fabrike zeljeznickih vagona "Vaso Miskin Crni". Bio je grub covjek, teske ruke i izrazito izrazene brade. Radio je teske fizicke poslove i volio je cetvrtkom navecer kolege sa posla castiti u lokalnoj birtiji - "As". Platu je znao potrositi do kraja prve sedmice u mjesecu. Kada popije znao je postati blag, pitom. Tada su ga djeca najvise voljela, a Zulejha bi ga izuvala u tri sata ujutro, kada bi dosao kuci teturajuci. Volio je svoju Zulejhu, pomalo zbog toga sto je znao da ga druga ne bi trpila, a najvise zbog toga sto se je plasio.

Iz drugog sjecanja Abida pamtim kako tihog, pogrbljenog starca koji odgleda svoju dozu saha ispred Ekonomije i zuri kuci da donese hljeba i mlijeka. Zulejha bi ga cekala na vratima. Djeca su mu odselila vani.

"Vani Abide, da ih gledam jake, krupne i osore", odgovori Zulejha.

Hoćemo još o Abidu.

Još nešto što mi je onako "u hodu" naletjelo u misli. Požurih da zapišem, kako ne bih zaboravio.

Vrijeme je putovalo, a mi smo u njemu sanjali. Tada nisam znao da će od svega samo snovi ostati, vrijeme da ih njime skupljam i po njima tebe pamtim.

Poželim te vidjeti. Često. Ispričati kuda sam svim tim godinama zvjerao. Kakve sam staze prošao. Kakve sam ljude sreo. Pričao bih ti kao dijete koje ne mari hoće li shvaćeno biti. Jer, ti si me shvatala i onda kada sam sebe nisam mogao. Time si me osvajala. Zbog toga si ostala skriveni, netaknuti dio mog srca. Tamo ne zalazi zaborav. Kad bih te vidio, otvorio bih ti dušu sve dok iz nje ne bi izašao i posljednji putnik. Zagrlio bih te, tako bih te jako zagrlio. A onda, vrijeme bi trijumfovalo, počeli bi da brinu što nas kući nema. Ti bi krenula svojoj, a ja svojoj istini. Zauvijek pitajući se kako da pod ovako silnim nebom za nas mjesta nije bilo. A samo smo ga malo htjeli.

Badava im što su mržnjom opsjednuti, noseči mačeve i pod štitovima, svojevremeno nastojali kapije da ti provale. Ne pokoriše te ni oni, ni ovi jučer, a neće ni oni sutra. Nisi znao njihove ćudi, pa si ih, umalo, da kroče nespretno pustio. A oni, znaše oni da se na tvoja vrata ulazi, a ne provaljuje. Znaše i to da su mogli u tebe doći, tvoje cvijeće brati i u tebi koliko hoće ostati. Jer, takav si ti, bedast i naivan, prigrliš i onog ko te voli i onog ko nerado spomene. Zbog toga si i ti voljen i poštovan. Zbog toga si san onome ko o tvom rušenju sniva.

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak

,, – Valja rodit vezira! – odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom po kamenitoj ogradi, koja je bila prava i oštrih bridova kao da je od sira rezana a ne u kamen sečena.



Veliki kameni mostovi, svedoci iščezlih epoha kad se drugačije živelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudeli od vetra i kiše, često okrzani na oštro rezanim ćoškovima, a u njihovim sastavcima i neprimetnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice.



Tanki železni mostovi, zategnuti od jedne obale do druge kao žice, što drhte i zvuče od svakog voza koji projuri; oni još kao da čekaju svoj poslednji oblik i svoje savršenstvo, a lepota njihovih linija otkriće se potpuno očima naših unuka.



Drveni mostovi na ulasku u bosanske varošice čije izglodane grede poigravaju i zveče pod kopitama seoskih konja kao daščice ksilofona.



I, najposle, oni sasvim mali mostići u planinama, u stvari jedno oveće drvo ili dva prikovana jedno uz drugo, prebačeni preko nekog gorskog potoka koji bi bez njih bio neprelazan. Po dva puta u godini gorska bujica odnosi, kad nadođe, ta brvna, a seljaci slepo uporni kao mravi, seku, tešu i postavljaju nova. Zato se uz te planinske potoke, u zatokama među stenama, vide često ti bivši mostovi; leže i trunu kao i ostalo drvo naplavljeno tu slučajem, ali ta zatesana brvna, osuđena na oganj ili truljenje, izdvajaju se od ostalog nanosa i podsećaju još sada na cilj kome su služila.



Svi su oni u suštini jedno i podjednako vredni naše pažnje, jer pokazuju mesto na kome je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu
i prilikama kojima je bio okružen.''


Samo malo da UPnem temu podsjećanjem na slike svima nama znanih velikana pisane riječi.

Šteta da zamre tek tako....

A, nije lafe. Nije to Sarajevo. To se ljudima samo priviđa. Sarajevo se iskralo na Zmajevac, jer ona je često bila tu, čulo je o ljepoti njenoj pa došlo da je prisvoji. Njenom ljepotom kiti se cijelo predvečerje, a kad omrkne vidiš ga kako se u svoje granice širi. Tad u svakom njegovom svjetlu možeš vidjeti njene oči.