#1 Profesija "NOVINAR"
Posted: 24/05/2020 12:23
Tema na kojoj će se raspravljati o novinarima u nas, njihovom profesionalizmu, nezavisnosti, stručnosti, i sličnim normama jedne jako bitne djelatnosti.
Moja sjećanja dopiru unazad nekoliko decenija, u vrijeme štampanih medija, uglavnom pod upravom državnog aparata, u kojima je informacija morala biti usklađena sa javnom politikom i interesima vladajuće ideologije. Takvim informacijama, očito, ili perfidno, veličala se državna politika, ideja i ideologija postratne politike bivše nam države, i veličali su se likovi i djela, istaknutih pojedinaca takve politike. Bilo je to drugo i drugačije vrijeme, u kojem je kontrola medija i informacija bio normativ, u kojem su i novinari bili pripremljeni za emisije "javnih politika" i "javnih informacija". Ali, bili smo navikli na takve ideološke informacija, pa i samo smo joj pripadali, i uglavnom, nije nam smetalo... većini. Tek manji broj pojedinaca, kasnije, pred kraj bivše države, čak i kompletnih medijskih glasila, odupiralo se takvom dirigovanom, zavisnom, obliku novinarstva, ali i oni, u svom ili nečijem interesu, u svoj svojoj "nezavisnosti", ipak nisu potpuno slijedili profesionalizam i postajali su "nečiji". Ovdje najprije mislim na slovenačku "Mladinu", a mislim da je bilo i drugih, manjih kapaciteta i manje eksponiranih medija, ili drugih sa slabijom "logistikom", koji nisu izdržali pritisak "državnog aparata".
Danas imamo drugo vrijeme, u kojem novinarski mediji nisu isključivo štampani, takvih je zapravo sve manje, već se razvija "internet-informacija" kroz kreiranje internet portala, na kojima sada pišu i objavljuju tekstove svi koji imaju priliku.
Po nekoj logici, "profesija novinar" podrazumijeva djelatnost kojoj prethodi stručnost, nezavisnost, obrazovanost, i niz drugih parametara, čijom upotrebom čitalac treba da dobije "čistu" informaciju, koju će on kasnije protumačiti na svoj način, bilo ispravan ili ne, ali na svoj, "nezavisan" način. Novinarstvo, pa i ne samo u nas, odavno nije profesionalno i nezavisno, i često čitaocima servira "već gotovu informaciju", onakvu kakvu "ono" ili "oni" žele da čitalac protumači i zaključi, odnosno informaciju u njihovu korist i interes, pojedinaca ili grupa koji dominiraju i upravljaju novinarstvom.
Podjednako loše je činjenica da se danas novinarstvom bave pravnici, književnici, istoričari, kriminalisti, ekonomisti, neki čak i nemaju akademski status, mnogi su još i "nepismeni", ne poznaju pravila i propise gramatike, ali svi imaju "veze", neki vlastitu logistiku, drugi iz nužde, jer u tom trenutku ne postoji neko bolji, itd. i takvi danas pišu i u javni medijski prostor šalju svoje tekstove. Bitna razlika između, nekada ideoloških novinarskih tekstova i današnjih, pa često i danas ideoloških, ali više neprofesionalnih, je da novinari prije nisu pisali vlastite frustracije, bilo da su one usmjerene na pojedince ili organizacije ljudi, nisu pisali potaknuti vlastitim kompleksima, ili nisu pisali "za novac", a naročito nisu krali tuđe informacije i podmetali ih kao svoje, niti su skidali sa interneta već gotove informacije, i takvim tekstovima popunjavali prostor svojih stranica, u svojoj nemoći i neznanju vlastite kreacije.
Da li naše društvo može pronaći način da novinarstvo vrati u profesiju?
Da li postoje mehanizmi zaštite od "krivih" novinara, od novinara koji zloupotrebljavaju javni prostor plasmanom svojih "proizvoda", ili svojih nalogodavaca.
Kakva je uloga Vijeća za štampu, deklarativna, ili oni postoje da popune pravne norme i da se pojedinci sklone u siguran predpenzijski prostor.
Koliko zakonodavstvo u nas može promijeniti pravila novinarstva, npr. da spriječe novinarske pravnike, kriminaliste, istoričare i slične profesije da uzurpiraju medijski prostor, itd. Zašto internet portali nemaju Impressum?
Moja sjećanja dopiru unazad nekoliko decenija, u vrijeme štampanih medija, uglavnom pod upravom državnog aparata, u kojima je informacija morala biti usklađena sa javnom politikom i interesima vladajuće ideologije. Takvim informacijama, očito, ili perfidno, veličala se državna politika, ideja i ideologija postratne politike bivše nam države, i veličali su se likovi i djela, istaknutih pojedinaca takve politike. Bilo je to drugo i drugačije vrijeme, u kojem je kontrola medija i informacija bio normativ, u kojem su i novinari bili pripremljeni za emisije "javnih politika" i "javnih informacija". Ali, bili smo navikli na takve ideološke informacija, pa i samo smo joj pripadali, i uglavnom, nije nam smetalo... većini. Tek manji broj pojedinaca, kasnije, pred kraj bivše države, čak i kompletnih medijskih glasila, odupiralo se takvom dirigovanom, zavisnom, obliku novinarstva, ali i oni, u svom ili nečijem interesu, u svoj svojoj "nezavisnosti", ipak nisu potpuno slijedili profesionalizam i postajali su "nečiji". Ovdje najprije mislim na slovenačku "Mladinu", a mislim da je bilo i drugih, manjih kapaciteta i manje eksponiranih medija, ili drugih sa slabijom "logistikom", koji nisu izdržali pritisak "državnog aparata".
Danas imamo drugo vrijeme, u kojem novinarski mediji nisu isključivo štampani, takvih je zapravo sve manje, već se razvija "internet-informacija" kroz kreiranje internet portala, na kojima sada pišu i objavljuju tekstove svi koji imaju priliku.
Po nekoj logici, "profesija novinar" podrazumijeva djelatnost kojoj prethodi stručnost, nezavisnost, obrazovanost, i niz drugih parametara, čijom upotrebom čitalac treba da dobije "čistu" informaciju, koju će on kasnije protumačiti na svoj način, bilo ispravan ili ne, ali na svoj, "nezavisan" način. Novinarstvo, pa i ne samo u nas, odavno nije profesionalno i nezavisno, i često čitaocima servira "već gotovu informaciju", onakvu kakvu "ono" ili "oni" žele da čitalac protumači i zaključi, odnosno informaciju u njihovu korist i interes, pojedinaca ili grupa koji dominiraju i upravljaju novinarstvom.
Podjednako loše je činjenica da se danas novinarstvom bave pravnici, književnici, istoričari, kriminalisti, ekonomisti, neki čak i nemaju akademski status, mnogi su još i "nepismeni", ne poznaju pravila i propise gramatike, ali svi imaju "veze", neki vlastitu logistiku, drugi iz nužde, jer u tom trenutku ne postoji neko bolji, itd. i takvi danas pišu i u javni medijski prostor šalju svoje tekstove. Bitna razlika između, nekada ideoloških novinarskih tekstova i današnjih, pa često i danas ideoloških, ali više neprofesionalnih, je da novinari prije nisu pisali vlastite frustracije, bilo da su one usmjerene na pojedince ili organizacije ljudi, nisu pisali potaknuti vlastitim kompleksima, ili nisu pisali "za novac", a naročito nisu krali tuđe informacije i podmetali ih kao svoje, niti su skidali sa interneta već gotove informacije, i takvim tekstovima popunjavali prostor svojih stranica, u svojoj nemoći i neznanju vlastite kreacije.
Da li naše društvo može pronaći način da novinarstvo vrati u profesiju?
Da li postoje mehanizmi zaštite od "krivih" novinara, od novinara koji zloupotrebljavaju javni prostor plasmanom svojih "proizvoda", ili svojih nalogodavaca.
Kakva je uloga Vijeća za štampu, deklarativna, ili oni postoje da popune pravne norme i da se pojedinci sklone u siguran predpenzijski prostor.
Koliko zakonodavstvo u nas može promijeniti pravila novinarstva, npr. da spriječe novinarske pravnike, kriminaliste, istoričare i slične profesije da uzurpiraju medijski prostor, itd. Zašto internet portali nemaju Impressum?