@TESLA_EDISON evo vise detalja ako zelis pisano jednostavnijim jezikom:
„Many that live deserve death. Some that die deserve life. Can you give it to them, Frodo?“
Jedna od najljepših vijesti u pandemiji SARS-CoV-2 virusa je let medicinskih stručnjaka iz Kine zajedno s preko 30 tona lijekova i medicinskog materijala. U ovom podijeljenom svijetu oko kojih ratujemo oko besmisleno malenih razlika, jedan maleni virus može nas podsjetiti o jednoj od temeljnih definicija ljudskog bića. Mi kao vrsta ovisimo o pomoći jedan drugom, htjeli mi to priznati ili ne. Kako pomoći? Načina je puno.
Japan je zemlja izlazećeg Sunca, potresa i njihov mentalitet je privilegija upoznati. U doba prije interneta svijet je bio umrežen na svoj način. Kitasato Shibasaburō odlučio se na veliki korak u svojoj karijeri. Otišao je u Njemačku kako bi radio na novoj grani medicine – imunologiji. Radit će zajedno s Emilom Adolfom von Behringom. 1890. godine eksplodirala je znanstvena bomba, tako je to kada se zbroje njemačke i japanske marljive i precizne ruke. Kitasato i von Behring su stvorili antitoksine. Životinja bi se imunizirala protiv toksina bakterija koje uzrokuju tetanus ili difteriju. Nastala bi protutijela koja su bila djelotvorna u liječenju tih smrtonosnih bolesti i nazvali su ih antitoksini. Bomba je eksplodirala i imunologiju neće biti moguće zaustaviti. Premda se antitoksini koriste i dan danas, svjesni smo danas njihovih slabosti – to su nama strani proteini koji sami mogu izazvati imunološke reakcije. Otkriće cjepiva tridesetih godina pokazat će se kao daleko sigurniji i efikasniji put. Antitoksini zaslužuju poseban članak i ovo nije priča o njima.
Simon Flexner i Paul A. Lewis radili su na Rockefellerovom institutu u New Yorku. Bavili su se velikom pošasti onog doba, dječjom paralizom. U doba prije elektronskog mikroskopa na majmunskim modelima potvrdili su virusnu etiologiju (uzrok) ove teške bolesti. No, u naizgled potpuno nebitnom odlomku su opisali jedno svojstvo – plazma (dio krvi bez stanica) majmuna koji su preboljeli infekcijom virusom dječje paralize, mogao je zaštititi druge majmune od infekcije. Princip sličan filozofiji Kitasata i von Behringa, s jednom razlikom. Antitoksini su protutijela drugih vrsta (konj, zec…), a ne iste vrste. Flexner i Lewis su postavili temelje liječenja antitijelima iste vrste i objavili svoj rad 1910. godine. Nismo trebali čekati na praktičnu primjenu u medicini.
Harold L. Almoss i Alan M. Chessney bili su liječnici i istraživači. U Westchester County Isolation Hospital u New Yorku imali su nimalo ugodnu zadaću. Na odjelu su ležala sve redom djeca oboljela od dječje paralize. Poučeni iskustvom Flexnera i Lewisa, odlučili su se za hrabar korak – uzeli su krv ljudima koji su recentno preboljeli dječju paralizu, izolirali plazmu i dali ga djeci. Takvu plazmu kasnije ćemo nazvati konvalescentna plazma. Konvalescentna plazma sadrži protutijela pacijenata koji su preboljeli bolest i koji mogu napasti uzročnika bolesti kada se daju drugom pacijentu. Ovu intervenciju stavljamo u grupu postupaka koju zovemo pasivna imunizacija. Ukupno dvadeset šestoro djece bilo je liječeno na taj način. Almoss i Chessney opazili su neka pravila koja vrijede i danas – takav konvalescentnu plazmu moramo dati što ranije, već kod prvih simptoma.
1918. godine došla je španjolska gripa. U bolnici gdje su radili L.W. McGuire i W.R. Redden oboljela je medicinska sestra. Oba liječnika, inače časnika američke ratne mornarice, nisu htjeli gubiti vrijeme. Gotovo tri dana je povraćala, imala je pneumoniju i vodu su joj morali davati rektalno. Bilo je pitanje kada će izgubiti bitku. Odlučili su dati konvalescentnu plazmu pacijenta koji je preživio gripu. U roku dva dana njena stanje se popravilo. Rad koji su potpisali McGuire i Redden često se navodi kao prvi uspješni pokušaj liječenja konvalescentnom plazmom premda oni sami citiraju prethodna korištenja konvalescentne plazme.
Primjena konvalescentne plazme može se koristiti u situacijama epidemija i pandemija kada nemamo cjepivo ili drugi efikasan lijek. Korištena je kod ebole te infekcija virusima koje izazivaju SARS i MERS. Konvalescentna plazma nije svemoguća i ima svoje limite. Kod SARS-a je bio djelotvornija nego kod ebole, primjerice. Problem je seruma što na taj način unosimo ne samo protutijela već i sve druge proteine iz krvi što može biti ponekad problematično. Protutijela nisu jedini način obrane protiv infekcija. Za imunost protiv virusa često je potreban i stanični imunitet koji nije posredovan protutijelima, a konvalescentnom plazmom ne možemo osobi prenijeti staničnu imunost. Bez obzira na opsežno ispitivanje koja su propisana transfuzijskom medicinom, uvijek postoji i rizik prijenosa krvlju prenosivih infekcija. Postoji i teoretski rizik prijenosa samog uzročnika bolesti – pacijent koji je i ozdravio i stvorio protutijela, može u situacijama epidemije i pandemije biti u kontaktu s virusom i biti njegov kratkotrajni nositelj prije no ga „ubije“ njegov imunološki sustav. Takav prijenos može biti rizičan po pacijenta/icu koji primaju takvu plazmu. Možemo li premostiti ovaj problem?
Igrom neobičnog slučaja, liječenje protutijelima otkrio je Japanac, a upravo je japanska tvrtka Takeda najavila razvoj TAK-888. TAK-888 je izolirana frakcija imunoglobulina pacijenata koji su preboljeli SARS-CoV-2 infekciju. O ovom smo već pisali pa se prisjetite tog članka (
http://bit.ly/3aVDLnV). No, za razliku od imunoglobulina protiv tetanusa ili virusa hepatitisa B koje nastaju zbog cijepljenja, Takedin pristup je sličan pristupu konvalescentne plazme gdje su protutijela nastala prebolijevanjem infekcije.
Davateljima koji su preboljeli SARS-CoV-2 infekciju postupkom plazmafereze odvaja se plazma. U tom postupku čovjek ne gubi stanice, već samo donira oko pola litre plazme, dijela krvi bez stanica. Na taj način se smanjuju potencijalne posljedice gubitka stanica, kao što je anemija zbog gubitka eritrocita. Nadalje, osoba može davati plazmu i više puta mjesečno, za razliku do davanja krvi. Frakcija imunoglobulina odvaja se raznim tehnološkim postupcima kao što je taloženje hladnim etanolom (Cohnov proces) ili tzv. kromatografijom proteina. Cilj nam je dobiti što čišću frakciju imunoglobulina koja i sadrži nama željena protutijela. Daljnjim postupcima, što je najbitnije, inaktiviraju se svi virusi i tako nestaje rizik potencijalnog prijenosa virusa bolesnicima.
Prije nego se unaprijed oduševimo, trebamo biti svjesni kako ćemo tek dobiti jasnije podatke o efikasnosti ovog pristupa. Drugi je manjak to što je nemoguće primijeniti ovaj pristup u samom početku epidemije kada postoji relativno malen broj ljudi koji su preboljeli infekciju. Potrebno je imati i efikasnu metodu određivanja titra (količine) specifičnih protutijela, što je u slučaju SARS-CoV-2 još uvijek prepreka. Treća je mana što, obično, imunoglobulin treba dati što ranije tijekom infekcije što često nije moguće. Ovakav pristup može potencijalno imati smisla dok ne utvrdimo druge potencijalne lijekove (
http://bit.ly/2ILoWIg) i, ukoliko virus ostane trajniji problem, dok se ne pronađe cjepivo (
http://bit.ly/2w3rEWY).
Svaka medicinska ili znanstvena tema ne postoji zbog sebe same i nije samoj sebi svrha. Neke nas potaknu da razmislimo o sebi. Koliko pomažemo drugim ljudima i čime?
Stribor Markovic