angela wrote:Tako mladi, a vec Slovenci...
Blago njima !!
Magazin START, Bosna i Hercegovina
Kako je moj brat ušao u Evropsku uniju
Piše:Selvedin AVDIĆ
U petak 30. aprila u 16 sati i 40 minuta primio sam SMS poruku u kojoj je pisalo: Još sedam sati, 40 minuta, 30 sekundi i ulazimo u Evropsku uniju! Poruku mi je poslao brat koji već nekoliko godina živi u jednoj susjednoj državi. Naravno, iskreno sam mu čestitao i poželio mnogo uspjeha s novim evropskim identitetom.
Postoji mnogo razloga za iskrene čestitke. Od prvog maja počinje bolji život za njega. Kako poznavaoci ekonomskih prilika tvrde, moj brat će za godinu dana imati uslove rada slične švedskom trudbeniku, za četiri godine moći će bez ikakvih ograničenja transportovati robu po lijepo asfaltiranim putevima Evrope, za šest godina moći će slobodno tražiti posao koji mu odgovara i u zemlji koja mu se dopada, a za 30 godina njegova djeca će zaista živjeti u potpunoj socijalnoj sigurnosti kao njihovi bečki vršnjaci. Najvažnije od svega, uvečer, kada prije spavanja razmišlja o budućnosti svoje porodice, više ga neće buditi košmari. Od prvog maja, datuma koji slavi rad, moj brat će moći odmoriti od teških misli - u njegovo ime i za njegovo dobro razmišljaće provjereni ekonomski stručnjaci.
Normalno, drago mi je zbog njegovog ulaska u Evropsku uniju. Zaslužio je malo evropskog blagostanja nakon svih belaja koje je proživio, a sem toga brat mi je, raduje me sve što i njega raduje.
I Slovenija ima mnogo razloga za radost. Na primjeru Irske najbolje se može ilustrirati slovenačka svijetla budućnost. Kada je Irska 1989. godine ušla u Evropsku uniju, njihov bruto društeni proizvod činio je 60 posto tadašnjeg prosjeka ostalih članica. Od tada do danas, Irci su od Evropske unije dobili 12,4 milijardi eura što je učinilo da je njihov današnji BDP za 40 odsto viši od evropskog prosjeka. Slovenija je prvog maja ušla u EU sa 69 procenata evropskog BDP-a, što im daje mnogo jače polazne osnove nego Ircima. Slovenci zbog toga slave u svim uglovima dežele. Na proslavama su govorili evropski političari, pjevali muzičari, vijale konfete, svirale gitare, pucali šampanjski čepovi...
Ipak, moje emocije povodom ovog slavlja su pomalo podijeljene. Ma koliko se trudio, ne mogu biti veseo zbog njihovog uspjeha, iako nam je Slovenija nekada bila bratska republika. Dijelili smo iste granice, himnu, zastavu, vojsku, reprezentaciju, valutu, nekoliko praznika i sve zakone. Sve do 1992. godine kada je Slovenija napurila JNA tenkove iz svojih kasarni, proglasila osamostaljenje, pokupila sve pare iz filijala Ljubljanske banke, izbrisala iz državljanstva 18 hiljada Bosanaca, Hrvata, Srba i Albanaca, na televiziji gledala kako se preko naših leđa rješavaju kriza raspada Jugoslavije i Miloševićeve ambicije... Poslije svega uvela nam je oštar režim tranzitnih viza pa nam otvorila mercatore i počastila nas laškim pivom i alpskim mlijekom.
Slovenija je prva članica jugoslovenske zajednice koja je uspjela zvanično otresti balkansko blato sa svojih nogu i kročiti u evropske salone. Mi, ostali, ostajemo ovdje da tražimo ratne zločince, procjenjujemo ratne odštete, prebrojavamo nacije i smišljamo kako ćemo prevariti jedni druge. Zbog toga, dok gledam prizore slovenačkog slavlja, neprestano u sebi miješam osjećaje ljubomore, tuge, nostalgije i usamljenosti. A i zašto ne bih. Zašto je neobično što mi se teško veseliti zbog uspjeha nekadašnje bratske a današnje komšijske državice. Valjda ja mogu glumiti Balkanca kojeg nervira njihovo slavlje kada su oni godinama glumili hladne Evropljane dok su gledali našu nesreću?
Osjećaj bijesa na skali emocija ostavljam za ovdašnje ekonomske stručnjake i političke stratege koji nas godinama, prije svakih izbora, uvode u Evropu. Tihić, Paravac i Čović sigurno bi u kakvom savjetu Evropske unije mogli mnogo pomoći na rješavanju kulturoloških problema Francuske. Terzić, Ivanić i Hadžipašić mogli bi značajno doprinijeti da Finska poveća produktivnost u pogonima Nokie, Lozančić i Čović mogli bi smiriti nacionalna previranja u Islandu, a Paddy Ashdown mogao bi produžavati mandat na čelu Vijeća Evrope kako bi tamo uspostavio reformske snage... Pitajte ih, potvrdiće vam.
Sa ulaskom deset novih zemalja, populacija Evropske unije povećala se za 75 miliona ljudi. Na eventualno pitanje kada će se pučanstvo Bosne i Hercegovine priključiti ovoj brojci, odgovor može dati i otac Maho iz Sjećaš li se Doli Bel: Mene ne računaj!
A tebi, brate, svaka čast!
+ 
kjut.
