Forum Klix.ba

Political organizations are prohibited from basing themselves on race, ethnic group, tribe, clan, region, sex, religion or any other division which may give rise to discrimination.

tranquil wrote:Gledao sam nedavno nešto o Ruandi.

Ruanda jeste u zadnjem periodu postala primjer "stajanja na noge". To međutim nema veze sa zabranom negiranja genocida. Usput da kažem kako smatram negiranje genocida kao dno dna ljudskosti, ali ne smatram da bi trebalo biti kažnjivo djelo.

Što se napretka Ruande tiče, neki imaju teoriju o tome.

Naime oni su, sticajem okolnostima, zbog genocida čije su žrtve bili više muškarci, postali država sa velikim nebalansom polova (tako da je teško porediti s nama), i onda su, da bi uopće mogli funkcionisati, dosta uložili u edukaciju, zapošljavanje i motivisanje žena, što je za afričku državu bio veliki iskorak. Danas čak i u parlamentu imaju više žena nego muškaraca. Dakle sve što su uradili je bilo da aktiviraju onih 50% stanovništva (ili u njihovom slučaju dosta više od 50%) za koje se u tradicionalnijim državama smatra da ne mogu puno da doprinesu u društvenom životu. Šteta je samo što se morao desiti genocid da bi uradili tako nešto.

Thorgerson wrote:

tranquil wrote:Gledao sam nedavno nešto o Ruandi.

Ruanda jeste u zadnjem periodu postala primjer "stajanja na noge". To međutim nema veze sa zabranom negiranja genocida. Usput da kažem kako smatram negiranje genocida kao dno dna ljudskosti, ali ne smatram da bi trebalo biti kažnjivo djelo.

Što se napretka Ruande tiče, neki imaju teoriju o tome.

Naime oni su, sticajem okolnostima, zbog genocida čije su žrtve bili više muškarci, postali država sa velikim nebalansom polova (tako da je teško porediti s nama), i onda su, da bi uopće mogli funkcionisati, dosta uložili u edukaciju, zapošljavanje i motivisanje žena, što je za afričku državu bio veliki iskorak. Danas čak i u parlamentu imaju više žena nego muškaraca. Dakle sve što su uradili je bilo da aktiviraju onih 50% stanovništva (ili u njihovom slučaju dosta više od 50%) za koje se u tradicionalnijim državama smatra da ne mogu puno da doprinesu u društvenom životu. Šteta je samo što se morao desiti genocid da bi uradili tako nešto.

Mi imamo još da tako kažem, povoljniju situaciju.

Procjene kažu da je preko milion i po bosanaca raseljeno po zemaljskoj kugli. Toliko obrazovane djece porijeklom iz BiH imamo, koji vole ovu zemlju, dolaze ovamo. Ti ljudi ako se već ne bi vratili (a većina bi) oni bi investirali. Pa oni već šalju novac ovamo.

Mi samo da kreiramo povoljno okruženje ekonomsko, za investicije. Da kreiramo sigurnije okruženje, da ne pričamo o ratu i novim bitkama. Pa ti ljudi bi se vratili i krenuli sa investiranjem. Znači mi uopšte ne trebamo strance moliti za investicije. Mi imamo naše ljude koji imaju novca, koji bi ovdje investirali, ali smo trusno tlo.

Čitao sam nedavno primjer Irske. Koja je imala sličnu situaciju kao mi sada. Gdje su mladi (i stari) bježali 70-80ih. Kasnije je ta dijaspora bila injekcija za ekonomski boom Irske.

Gdje mi imamo najviše dijaspore? Pa u najrazvijenijim državama na svijetu Njemačka, Skandinavija, Amerika.

Ne iskoristiti te ljude, ne uzet tu inekciju je veliki promašaj.

Štaviše - mi radimo suprotno. Mi zavidimo tim ljudima, stvaramo razdor između nas, kao da nam nije dovoljno podjela. Umjesto da svi zajedno pokrenemo ovu zemlju naprijed.

geralt wrote:Velika razlika izmedju Ruande i Bosne je ta sto su Tutsiji (narod na kojem je pocinjen genocid) na kraju bili neprikosnoveni pobjednik njihovog rata. Jos jedna razlika je stavka iz njihovog novog Ustava donesenog nakon rata:

Political organizations are prohibited from basing themselves on race, ethnic group, tribe, clan, region, sex, religion or any other division which may give rise to discrimination.

Nama ovo zvuci kao SF.

...

Šta je nama Ruanda?

Posljednjih godina smo svjedoci besmislenih rasprava na društvenim mrežama gotovo svaki put kada se desi neka tragedija, bilo da je riječ o ratnim stradanjima, terorizmu ili čak prirodnim i slučajnim nesrećama. Žaljenje za žrtvama vrlo brzo ispadne iz fokusa, a glavnina komentara se usmjeri na prepirku o tome čije žrtve dobivaju više pažnje (valjda nezasluženo) u odnosu na neke druge, te ko je u tome svemu licemjer. Čini se, međutim, da smo tako gledano pomalo svi licemjeri. Tačno je da nemili događaji na evropskom ili američkom tlu dobivaju više pažnje u odnosu na nevino ubijene Palestince. Sa druge strane, tačno je i to da se žrtvama iz ostatka islamskog svijeta ne pridaje ni približna važnost kao onim palestinskim, iako su obično neuporedivo brojnije. Na dnu ove hipokrizijske spirale se ipak nalazi Afrika. Vijesti o humanitarnim katastrofama na ovom kontinentu ili uopšte ne dopiru do očiju i ušiju prosječnog Evropljanina (uključujući i Bosance i Hercegovce), ili bivaju praćeni samo slijeganjem ramena. Nešto više pažnje dobivaju jedino fenomeni poput Boko Harama i Al Šababa, jer se mogu staviti u kontekst globalne opasnosti od terorizma.

Na osnovu navedenih činjenica je moguće izvesti zaključak da ono što mi nazivamo saosjećanjem sa nama nepoznatim ljudima, na emotivnom nivou zapravo nije ništa drugo nego šok. Intenzitet naše reakcije na ovakva dešavanja, ukoliko nije dodatno podstaknut nekim drugim političkim, ideološkim ili religijskim razlozima, odgovara nivou naše šokiranosti. Nažalost, nakon svega što se izdešavalo u proteklih nekoliko decenija, patnja i smrt stotina hiljada ljudi u Africi više ne može izazvati stanje nekog velikog šoka. Zbog toga je teško iz većine ljudi izvući nešto više od slijeganja ramena. Naravno, pojedine sukobe je moguće periferno eksploatisati u ideološko-političkom kontekstu, ukoliko je riječ o sukobu različitih religijskih zajednica, obzirom da je tematika ‘sukoba civilizacija’ rastuće prisutna u društvenim debatama. Kada pak govorimo o dešavanjima u Ruandi iz 1994. godine, evidentno je da njih nije moguće uklopiti u te šablone, niti iskoristiti u bilo kojem dnevnopolitičkom pogledu. Globalni publicitet koji postoji oko slučaja Ruande je nastao isključivo zbog rijetko viđene brutalnosti i obima zločina, ali je upravo zbog ranije navedenih razloga mnogo manji, nego što bi, sa ljudske strane gledano, trebao biti.

Što zbog pravne kvalifikacije genocida koja je upotrebljena u oba slučaja, što zbog temporalne bliskosti ovih stravičnih događaja, u svjetskim medijima se masovno krvoproliće u Bosni i Hercegovini i Ruandi često stavlja u isti kontekst. Međutim, sveukupna bosanskohercegovačka javnost uglavnom ostaje slabo zainteresovana za ovu, po patnji joj srodnu, ali ipak i geografski i mentalno daleku zemlju. Ovdje je nemoguće ne prisjetiti se jedne od najpoznatijih filmskih replika u post-ratnoj bosanskohercegovačkoj kinematografiji – naravno, riječ je o ‘sranju u Ruandi’. Ona u filmu ‘Ničija zemlja’ odražava neko stanje između empatije prema masovnom stradanju u dalekoj zemlji i apsurda bavljenja takvim pitanjem u situaciji sličnog haosa pred nosom. Na sličan način se može opisati i današnje poimanje Ruande od strane prosječnog Bosanca i Hercegovca. Ne može se reći da nismo čuli i da ne znamo apsolutno ništa o Ruandi i tamošnjem genocidu, ali zbog zatrpanosti domaćim problemima tematika daleke zemlje i njene univerzalne simbolike nema nikakvu šansu da postane ozbiljno shvaćena u domaćim medijima ili generalno javnom diskursu, što nije nužno slučaj i sa nekim drugim historijskim i savremenim događajima slične prirode na različitim stranama globusa, a koji ipak privlače pažnju određenog dijela javnosti, uslijed određenih geopolitičkih ili svjetonazorskih razloga.

Obzirom da Ruanda nije naročito interesantna sa aspekta geopolitike, razlika između nama poznatih političkih tabora ili postojeće ideološke polarizacije među njima, postavlja se pitanje da li je realno očekivati da ova tema dobije neku veću pažnju u budućnosti. Kao prvi preduslov za stavljanje ruandskog genocida u adekvatan humani kontekst jeste napuštanje dominantne percepcije o ruandskom genocidu kao masakru između divljih plemena u afričkoj vukojebini. Naime, bez obzira na frapantan obim i brutalnost, ono što se dogodilo u Ruandi prije 25 godina nije nešto što je nezamislivo i u evropskim okvirima, niti u konačnici nešto što ‘civilizovana’ Evropa nije već iskusila. Pokušaj ispravljanja historijskih ‘krivih Drina’, planovi o sistemskom istrebljenju određene populacije, ponašanje ekstremnih nacionalista u situaciji kada imaju apsolutnu moć, politička propaganda zasnovana na govoru mržnje, značaj medija i klera u tome svemu, psihologija mase u haotičnom periodu, odnos ekstremista prema glasu razuma i umjerenim pripadnicima vlastitog naroda, ponašanje međunarodne zajednice – sve su to teme kod kojih je moguće ustanoviti neke univerzalne obrasce djelovanja i vršiti komparaciju između onoga što se dogodilo u Ruandi sa mnogim drugim konfliktima u svijetu, uključujući i one na prostoru bivše Jugoslavije. Dakle, nije nam Ruanda tako daleka.

Sa druge strane, bosanskohercegovačko društvo koje je u mentalnom pogledu duboko zaglibilo u blato 90-tih, može mnogo toga naučiti iz razvoja post-genocidne Ruande. Čini se da je ova zemlja pronašla uspješnu formulu za izmirenje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Iz onoga što nama i dalje izgleda kao nerješiva zagonetka – pitanje kako pamtiti ono što se desilo, a ipak na tim istim osnovama graditi pomirenje i povjerenje, Ruanda je i pored svih otežavajućih faktora uspjela pronaći izlaz. Opšti progres post-konfliktnog društva kao što je ruandsko zaista zaslužuje da mu se posveti pažnja, između ostalog i kroz obrazovni proces. Malo je studija slučaja na svijetu koje nose toliki potencijal za razvoj kritičkog razmišljanja u različitim pravcima kod mlađih generacija, kao što je to ovaj. Osim toga, globalizacijska stvarnost današnjice nam ostavlja sve manji prostor za ignorisanje krupnih problema sa drugih dijelova planete, što se posebno odnosi na Afriku. Kada razmatramo paralelizme između Bosne i Hercegovine i Ruande, moramo utvrditi i jednu ključnu činjenicu – ruandski konflikt je, za razliku od ovog našeg, imao pobjedničku i poraženu stranu, što je svakako olakšalo provođenje određenih mjera u poželjnom pravcu u toj državi. Međutim, to nije razlog da dobro ne razmotrimo neke pouke, koje itekako mogu biti relevantne i za ovo naše podneblje.

Thorgerson wrote: ↑11/10/2019 12:51 Nažalost nasa drzava i Ruanda su bile na glavna vijest 90-ih.

Citajuci ovu vijest o tome da je Ruanda izbacila prvi afrički smartphone, malo potrazih jos nekih informacija o toj zemlji.
https://edition.cnn.com/2019/10/08/afri ... index.html

Npr. Ovo mi je bilo veoma zanimljivo.
Rwanda has two public holidays to mourn the genocide, and denial or historic revisionism of the genocide is a criminal offence.

Također, njihova ekonomija se oporavlja, broj turista isto tako raste iz godine u godinu. Naravno, nije idealno. Medjutim, na veoma dobrom su putu. GDP im raste po stopi od 8% sto je ok stopa za zemlje u razvoju. Nas GDP raste po stopi od 3% sto je ok za razvijene zemlje, sto mi naravno nismo.

I jos jedna bitna, mozda i najbitnija stvar - Ruanda je ipak u jednoj Africi. Ta drzava je okruzena, pazite sad Kongom, Tanzanijom, Burundijem i Ugandom. Neki dalji susjedi su Kenija, Sudan i Zambija. Mislim, ono. Društvo za poželjeti.

S druge strane, mi imamo u radijusu od 1.000km jednu Njemačku, Austriju, ne tako daleko Italiju, Švicarsku itd. Imamo nekoliko luka na daljini od 200-300km, pristup Jadranskom moru. Nismo sposobni da se povežemo i uvežemo sa tim zemljama. Pa ne moramo formalno, ali mogli smo fizički. Dobrim putevima, avionskim linijama, željeznicama. Mislim, imamo takvo potencijalno tržište o kakvom ovi dole mogu samo sanjati. Plus imamo susjede (kakve-takve) koji pričaju isti jezik (nekih 20-ak miliona ljudi).

Otvorio sam temu, eto cisto da vidimo gdje su oni, gdje smo mi obzirom da smo u proslosti imali i prozivjeli genocid. Mozda je tema mogla ici i na pdf ekonomija. Ali opet politika sve diktira.

geralt wrote: ↑11/10/2019 13:20 Velika razlika izmedju Ruande i Bosne je ta sto su Tutsiji (narod na kojem je pocinjen genocid) na kraju bili neprikosnoveni pobjednik njihovog rata. Jos jedna razlika je stavka iz njihovog novog Ustava donesenog nakon rata:

Political organizations are prohibited from basing themselves on race, ethnic group, tribe, clan, region, sex, religion or any other division which may give rise to discrimination.

Nama ovo zvuci kao SF.