#1 Ukidanje Bosanskog jezika i Bošnjaka
Posted: 15/06/2019 15:53
Kad ti krene ukidati jezik, krenuo je i tebe ukinut.....
Odlukom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine 1907. godine ukinut je naziv bosanski jezik i zamijenjen nazivom srpsko-hrvatski jezik.
Nakon smrti B. Kallaya (1903) novi protektor za Bosnu i Hercegovinu bio je Burian koji je donio naredbu, 4. 10. 1907. godine u kojoj, između ostaloga, piše: „Zemaljska vlada naređuje ovim, da se dojakošnje nazivanje jezika ovih zemalja kao bosanski jezik u ukupnom zvaničnom saobraćaju i u svim ispravama zemaljskih vlasti, ureda i zavoda, onda u bilo kakvom poslovanju zemaljskog erara, ima posve napustiti, te da u buduće za zemaljski jezik bez izuzetka ima vrijediti zvanični naziv ‘srpsko-hrvatski jezik’. Nakon ove odluke bosanski jezik je, kao nominacija jezika u Bosni i Hercegovini, uglavnom sveden na upotrebu kod bošnjačkog dijela stanovništva.
U doba austrougarske okupacije nad Bosnom i Hercegovinom (1878-1918) naziv “Bosanski jezik” postaje službeni naziv za jezik u Bosni i Hercegovini. Ustalio se od 1882. za vladavine austrougarskog upravitelja Bosne i Hercegovine Benjamina Kallaja. U početku se zvao “Bosanski zemaljski jezik”, a javljao se i naziv srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Godine 1890. je izašla Gramatika bosanskog jezika za srednje škole autora Franje Vuletića, koja je doživjela više izdanja, a bila je u upotrebi do 1911. godine.
Prvi argumentovani dokaz o izvornom postojanju bosanskog jezika je “Povelja Kulina bana” (vladara Bosanskog kraljevstva 1180-1204), ispisana 29. avgusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku, bosančicom. Povelja je ujedno originalan izvorni dokaz bosanske državnosti, a sve do danas se čuva u Dubrovačkom muzeju.
Ime “Bosanski jezik” se prvi put spominje 1300. godine u djelu vizantijskog putopisca Konstantina Filozofa “Skazanie iziavlieno o pismenah “ (Historija pisanih jezika). Prvi bosanski alfabet je glagoljica (pronađena na bogumilskim stećcima), a najstarije bosansko (klinasto) pismo korišteno na bosanskim dvorovima i u crkvenim spisima je “bosančica”, varijanta ćiriličnog alfabeta.
Od momenta kada je Bosna u 15. stoljeću (1463.) pala pod Osmanlijsku vlast, bosanski jezik je bio priznat kao drugi službeni jezik na dvoru sultana El-Fatiha. U četiri vijeka osmanlijske okupacije Bosne prepoznatljiva su tri razvojna jezička perioda: prvi su pisani tekstovi na narodnom jeziku i bosančici, drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku, a treći je alhamijado literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. U tom vremenu dio bosanskih pisaca i pjesnika (koji su svome imenu dali odrednicu Bosnavik/Bosnali/Bošnjak) je stvorio na stotine dijela na bosanskom jeziku (pod imenom “Alhamijado književnost”), a dio na arapskom, perzijskom, turskom, njemačkom ili latinskom.
Poznati bošnjački pisac Hevaji (poznatiji pod nadimkom Uskufi-Bosnevia, rodom iz Tuzle, napisao je i 1631/32. objavio (187 godina prije Vukovog riječnika) Bosnasko -Turski i Tursko-Bosanski riječnik pod nazivom “Potur Šahidija” ili “Makbuli arif”. Riječnik je napisan arebicom, a riječi u riječniku nijesu poredane po abecednom, redu, već prema značenju.
Postoje četiri sačuvana primjerka ovog rječnika; jedan od njih se nalazi u univerzitetskoj biblioteci u Uppsali (Švedska). Što se tiče bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija Uskufi udario snažne temelje, zanimljivo je istaknuti mišljenje modernog Britanskog historičara Noela Malcoma na ovu temu, koji kaže: “Kako je bosanski jezik bio treći jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo čudo sto je i dio Otomanske književnosti napisan na tom jeziku”. Bosanski pisac iz 18. stoljeća, ljetopisac Mula Mustafa Šefki Bešeskija, koji je u svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku, ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato što ima 45 riječi za glagol “ići”. Čak je 1601. godine Marvo Orbini zapisao da “Od svih naroda koji govore slavenski, bosanci imaju najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni danas paze na čistoću slavenskog jezika”. Prvi poznati, sačuvani, i do sada, otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz 1436. godine.
Bosansko-turski rječnik je važan ne samo kao dokument nekog vremena i prostora, koji svjedoči o kontinuitetu postojanja bosanskog jezika, već i za slavističku struku širom Evrope. Uskufijev rječnik sadrži između ostalog 800 autohtonih i autentičnih riječi i predstavlja jedno od najvažnijih djela bosanskog jezika. Rječnik je pisan u stihovima, zato što kultura pisanja u tom razdoblju nije razdvajala umjetnički i didaktički način stvaranja. Prvobitna upotrebna vrijednost djela danas nije aktualna, već se tretira kao filološka činjenica i artefakt.
Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik....
https://www.avlija.me/drugi-pisu/110-go ... kog-jezika
Odlukom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine 1907. godine ukinut je naziv bosanski jezik i zamijenjen nazivom srpsko-hrvatski jezik.
Nakon smrti B. Kallaya (1903) novi protektor za Bosnu i Hercegovinu bio je Burian koji je donio naredbu, 4. 10. 1907. godine u kojoj, između ostaloga, piše: „Zemaljska vlada naređuje ovim, da se dojakošnje nazivanje jezika ovih zemalja kao bosanski jezik u ukupnom zvaničnom saobraćaju i u svim ispravama zemaljskih vlasti, ureda i zavoda, onda u bilo kakvom poslovanju zemaljskog erara, ima posve napustiti, te da u buduće za zemaljski jezik bez izuzetka ima vrijediti zvanični naziv ‘srpsko-hrvatski jezik’. Nakon ove odluke bosanski jezik je, kao nominacija jezika u Bosni i Hercegovini, uglavnom sveden na upotrebu kod bošnjačkog dijela stanovništva.
U doba austrougarske okupacije nad Bosnom i Hercegovinom (1878-1918) naziv “Bosanski jezik” postaje službeni naziv za jezik u Bosni i Hercegovini. Ustalio se od 1882. za vladavine austrougarskog upravitelja Bosne i Hercegovine Benjamina Kallaja. U početku se zvao “Bosanski zemaljski jezik”, a javljao se i naziv srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Godine 1890. je izašla Gramatika bosanskog jezika za srednje škole autora Franje Vuletića, koja je doživjela više izdanja, a bila je u upotrebi do 1911. godine.
Prvi argumentovani dokaz o izvornom postojanju bosanskog jezika je “Povelja Kulina bana” (vladara Bosanskog kraljevstva 1180-1204), ispisana 29. avgusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku, bosančicom. Povelja je ujedno originalan izvorni dokaz bosanske državnosti, a sve do danas se čuva u Dubrovačkom muzeju.
Ime “Bosanski jezik” se prvi put spominje 1300. godine u djelu vizantijskog putopisca Konstantina Filozofa “Skazanie iziavlieno o pismenah “ (Historija pisanih jezika). Prvi bosanski alfabet je glagoljica (pronađena na bogumilskim stećcima), a najstarije bosansko (klinasto) pismo korišteno na bosanskim dvorovima i u crkvenim spisima je “bosančica”, varijanta ćiriličnog alfabeta.
Od momenta kada je Bosna u 15. stoljeću (1463.) pala pod Osmanlijsku vlast, bosanski jezik je bio priznat kao drugi službeni jezik na dvoru sultana El-Fatiha. U četiri vijeka osmanlijske okupacije Bosne prepoznatljiva su tri razvojna jezička perioda: prvi su pisani tekstovi na narodnom jeziku i bosančici, drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku, a treći je alhamijado literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. U tom vremenu dio bosanskih pisaca i pjesnika (koji su svome imenu dali odrednicu Bosnavik/Bosnali/Bošnjak) je stvorio na stotine dijela na bosanskom jeziku (pod imenom “Alhamijado književnost”), a dio na arapskom, perzijskom, turskom, njemačkom ili latinskom.
Poznati bošnjački pisac Hevaji (poznatiji pod nadimkom Uskufi-Bosnevia, rodom iz Tuzle, napisao je i 1631/32. objavio (187 godina prije Vukovog riječnika) Bosnasko -Turski i Tursko-Bosanski riječnik pod nazivom “Potur Šahidija” ili “Makbuli arif”. Riječnik je napisan arebicom, a riječi u riječniku nijesu poredane po abecednom, redu, već prema značenju.
Postoje četiri sačuvana primjerka ovog rječnika; jedan od njih se nalazi u univerzitetskoj biblioteci u Uppsali (Švedska). Što se tiče bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija Uskufi udario snažne temelje, zanimljivo je istaknuti mišljenje modernog Britanskog historičara Noela Malcoma na ovu temu, koji kaže: “Kako je bosanski jezik bio treći jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo čudo sto je i dio Otomanske književnosti napisan na tom jeziku”. Bosanski pisac iz 18. stoljeća, ljetopisac Mula Mustafa Šefki Bešeskija, koji je u svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku, ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato što ima 45 riječi za glagol “ići”. Čak je 1601. godine Marvo Orbini zapisao da “Od svih naroda koji govore slavenski, bosanci imaju najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni danas paze na čistoću slavenskog jezika”. Prvi poznati, sačuvani, i do sada, otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz 1436. godine.
Bosansko-turski rječnik je važan ne samo kao dokument nekog vremena i prostora, koji svjedoči o kontinuitetu postojanja bosanskog jezika, već i za slavističku struku širom Evrope. Uskufijev rječnik sadrži između ostalog 800 autohtonih i autentičnih riječi i predstavlja jedno od najvažnijih djela bosanskog jezika. Rječnik je pisan u stihovima, zato što kultura pisanja u tom razdoblju nije razdvajala umjetnički i didaktički način stvaranja. Prvobitna upotrebna vrijednost djela danas nije aktualna, već se tretira kao filološka činjenica i artefakt.
Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik....
https://www.avlija.me/drugi-pisu/110-go ... kog-jezika
