Rahat patnja je naša pojedinačna spremnost da određenoj politici služimo i trpimo ono što moramo i ne moramo da bi politika za koju navijamo izgurala svoje ciljeve.
Od 90.-ih je evidentno da, htjeli ne htjeli, služimo nacionalnim (etničkim) politikama i njihovim ciljevima. To radimo svjesno ili nesvjesno Ne propitujući previše (zbog zla koje nas redovno zadesi) ispravnost tih politika i ciljeva koji su u ova moderna vremena definirani baš tih godina. Od tih politika i ciljeva se ne odustaje, naša podrška tim politikama ne prestaje pa ko duže izdrži. Pri tome se zaboravljaju veće istine od ovih naših. Svijet se mijenja, većina društava i država kako-tako evoluira i napreduje, BiH nazaduje i tone. I mi s njom.
Tri osnovne etničke politike već 20 godina drže status quo. Nema nikakve promjene niti naznake najsitnije promjene jer se promjena očekuje nametanjem rješenja sa strane (radi ispunjenja političkih želja) kao što je to bilo krajem 90.-ih i početkom 2000.-ih godina. Dok je još bilo političkih kredita koji su, objektivno, nakon 2006. potrošeni. Četvrta "ljevičarska" politika se dijelom priklanja jednoj etničkoj politici, Peta "građanska" je u povoju
Nije mudrost konstatirati da se politička kasta (svih politika) i njima bliski ne pate i ne dijele teret patnje. Imaju privilegije, extra plaće, politika je top zanimanje, a odgovornost nikakva. Predobro plaćena za bezidejnost, nerad i nespremnost na kompromise, ova kasta nema interesa da se bilo što mijenja. Ponekad se malo sporječkaju između sebe putem medija da sebi pridaju na važnosti i ostanu na/u vlasti. J.be im se za našu rahat patnju dok tepače u ime naroda i države.
Problem je što se i nama j.be za našu rahat patnju, a pitanje je čime nas je politika toliko zadužila da možemo prijeći preko ama baš svakog njihovog s.anja po nama.
Sav teret rahat patnje je na običnim ljudima. Mnogi su davno shvatili da je njihov život kratak, a patnja u BiH vječna pa prilike traže daleko od BiH. Razmjera iseljavanja, negativni demografski procesi, uništen srednji sloj, klimava ekonomija, nezaposlenost, loše usluge, nikakvo sudstvo ....sve su to simptomi agonije društva i države.
I dok se za neke stvari i pojave koje podrazumijeva rahat patnja može naći kakvo-takvo opravdanje, za većinu banalnih poput korumpiranog, a dobro plaćenog političara, ne može. I ne trebamo ih trpiti. Ili trebamo dajući savjete djeci da razgule odavde.
Uz temu ide i prigodna anketa. Nadam se i diskusija. A ako je već bilo ovakvih tema, oprostite. Tražilicom nisam pronašao ništa slično
https://www.znacenjereci.com/agonija/
Agonija je pojam starogrčkog porekla, nastao od reči agonia, i u bukvalnom prevodu ima više značenja: takmičenje, borba, samrtne muke, izdisaj, samrtna borba, samrtni ropac itd. Pored ovog generalnog značenja, agonija ima i šire značenje, te u figurativnom smislu označava – patnju, nesreću, torturu, mučenje, nelagodnost, jad. Takođe, sa agonijom se povezuje i nemanje, oskudevanje, siromaštvo, besparica, ništavilo itd.
rahat • Bezbrižan, miran, spokojan; zadovoljan; udoban; komotan (tur.)U filozofskom smislu, agonija se poistovećuje sa patnjom, što predstavlja osnovni pojam budističke filozofije i psihologije. Sam Buda je imao svoju teoriju o svetu, koja glasi: “Sve su tvorevine nepostojane, sve su tvorevine mučne, sve su pojave bez sopstva.” Takođe, Buda je na sledeći način definisao patnju, tj. agoniju: “Rođenje, starost, bolest i smrt su patnja, razdvojenost od prijatnog je patnja, združenost sa neprijatnim je patnja.” Može se reći da je Buda skoro čitavo svoje učenje sveo na učenje o patnji i uklanjanju patnje. Patnju je sveo na četiri tzv. plemenite istine: istina o patnji, istina o poreklu patnje, istina o prestanku patnje i istina o putu prestanka patnje, a sve to se svodi na njegovu tvrdnju, da je život (od rođenja do smrti) u najvećoj meri – mukotrpan i težak.